Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski lektira

Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski

Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski

 

Sažetak - U uvodu ovoga seminarskog rada objašnjava se pojam novopovijesnoga romana kao temeljni pojam i odrednica nekih od romana Ivana Aralice, ponajprije Okvira za mržnju kao romana koji se analizira. U daljnjim poglavljima ukratko se predstavljaju karakteristike Araličina stvaralaštva, analiza historiografskoga sloja već navedenoga djela koji se odnosi na ideologiju propagiranu od 1948. godine nadalje, narativne tehnike koje koristi, te narativni diskurs kojim objedinjuje posebnost Okvira za mržnju.

 

Uvod - Ovaj se seminarski rad bavi prvenstveno analizom romana Okvir za mržnju Ivana Aralice, pri čemu se posebna pozornost posvećuje elementima novopovijesnoga romana, no ni sama ličnost autora nije isključena iz analize; roman je, naime, dijelom i memoarski.


Rad je podijeljen na dva poglavlja od kojih su uvod i zaključak izdvojeni. U prvome poglavlju pojašnjen je termin novopovijesnoga romana te je smješten u vrijeme radi lakšega razumijevanja Araličine poetike. Isto tako, u prvome poglavlju, a kao drugo potpoglavlje, ukratko se pojašnjava Araličino stvaralaštvo te navode neki od njegovih romana.


Drugo je poglavlje u potpunosti posvećeno Araličinu romanu Okvir za mržnju pri čemu se prvo potpoglavlje odnosi na ideologiju mržnje zastupljenu od početka do kraja romana; drugo potpoglavlje odnosi se na narativne tehnike, među kojima se nalaze i unutarnji monolozi, defokalizacija, manirizam, dokumentaristički prikaz stvarnosti, te ostali; treće se potpoglavlje odnosi na narativni diskurs u kojemu se ukratko objašnjava Araličin korišteni idiom.


Kao zaključak, sistematiziram prikupljene podatke, a za daljnje istraživanje svakako preporučujem članak Đure Vidmarovića „Gradišćanski Hrvati u književnosti matičnoga naroda".

 

Novopovijesni roman - Od sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća pa nadalje, povijesni roman ponovno postaje sve zastupljenijom podvrstom hrvatskoga romana. Međutim, koncept historiografske fikcije koji je postavio August Šenoa još u devetnaestome stoljeću, izmijenio se, u skladu s izmjenom shvaćanja povijesti. Tradicionalnomu historizmu kojemu je odgovarao Scottov tip povijesnoga romana valja suprotstaviti „postmodernističk[u] historiografsk[u] metafikcij[u] sa svojstvenom antiiluzionističkom pripovjednom strategijom".


Naime, autori povijesnih romana današnjice svjesni su povijesti i fikcije, te uporno pokušavaju naglasiti neodređenost, nepouzdanost i varljivost povijesne građe. Interes se premješta s epskih povijesnih bitki na male životne priče, ukazujući na to kako su povijesni događaji izmjenjivali svijet „malih ljudi". Više nije bilo junaka, već su „junacima" postali obični ljudi, s vrlinama i manama, prikazani u svako doba njihova dana. Povijesne ličnosti koje se pojavljuju plošne su, nisu preznačajne za sam roman - više uopće nije važno je li negdje tako bilo, već funkcionira li svijet kao takav, je li njegova logika životna, stvarna.

 

Novopovijesni roman, dakako, ponosno ističe elemente sumnje i relativizacije, no porazna iskustva modernističkoga uma učinila su ga skeptičnim. Ipak, taj entitet „nepouzdana pripovjedača" hrvatski novopovijesni roman ne koristi dovoljno, zbog čega se na scenu ponovno javljaju „potpuno" znanje i vladanje situacijom, namjesto nesigurnosti, sumnje, ironije i književnoga poigravanja.

 

Aralica u vrtlogu novije povijesti - Prije svega valja napomenuti da Araličini povijesni romani nisu „puke slikovnice" u kojima se samo nastoji što vjernije rekonstruirati određena povijesna zbivanja i opisati likove. Bitna je vrijednost njegovih romana činjenica da je „kroz povijesne situacije Aralica progovorio i o posve suvremenim problemima". Ipak, vratiti se suvremenoj tematici za njega je značilo odreći se ljepote „povijesnoga" autorskog stila i vratiti se suvremenijemu jezičnom idiomu koji nije toliko stilski markiran.


Araličini su romani, zapravo, romani o svakome od nas koji se da zarobljen i zaslijepljen tuđim (nametnutim) vizurama povesti protiv univerzalno utvrđenih vrijednosti. Uostalom, i sam Aralica već na početku Okvira za mržnju progovara: „I, dakako, pogriješio bi, kao što griješi svaki čovjek koji na neku pojavu gleda kroz tijesnu rupu". Cjelokupni je Araličin opus, naime, takav da umjetnost poima kao „čin prvorazredne važnosti", dok pisca vidi kao posrednika naroda; umjetnik nije tek nosilac i iskazivalac privatnih opsesija. Otud i u ovome dijelu želja da se iz iskustva bliže prošlosti izvuku i neki poučci za budućnost.

 

Historiografski sloj - ideologija mržnje - Milanja Cvjetko obrazlaže da je historiografski sloj ovoga romana ono što povijesni okvir podupire dokazima. I upravo u tome leži „novopovijesnost" Okvira za mržnju - on nije povijesna priča, već priča o povijesti. Naime, Aralica je i prije i poslije analiziranoga romana potvrđivao sposobnost pisanja o realnosti života. Jelčić napominje da je to Araličina „kreativna rekonstrukcija životne zbilje", odnosno u njega se ne nalazi realizam znanstvenoga diskursa, već realizam koji je „i po sebi svijet iluzije".

 

Vrijeme radnje kraj je četrdesetih, a početak pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. S obzirom na to da se radilo o poslijeratnome razdoblju, nova je vlast nastojala stvoriti vlastiti identitet, stvaravši nove modele i teorije. Međutim, temelji su već nestabilni: u školstvo kao nastavnici ulaze oni koji ne znaju što bi sami sa sobom ili, pak, ljudi kojima je naloženo ondje predavati. Polarizacija je gotovo pa jedina prisutna: „(...) pojave u zemlji ali i u svijetu [se] (...) doživljavaju crno-bijelo". Ideologija dovodi do sukoba sa sposobnima, vrijednima, koji automatski postaju protivnicima reda i mira. Isto tako, potencirana je neravnopravnost između sela i grada i, kako Risojević primjećuje, „čitalac nema nikakvu potrebu da pribjegava svojim konstrukcijama".


Povijesni je temelj romana, praktički, lom u Učiteljskoj školi i njezinu domu, kada se djeca siromašnih seljaka moraju vratiti kući, školovanje je za njih završeno, a troškove im država više ne namjerava plaćati. Ličnosti romana podijeljene su na učenike i na nas tavnike, među kojima se mogu pronaći i poneki predstavnici vlasti. Kao glavna ličnost javlja se Martin Kujundžić, u pratnji svojih drugova - Babe, Dokoze, Čipina i Klepa. Međutim, Martin nije mio ideologu-političaru, Vinku Maglici. Valja spomenuti još i pedagoga Božića, nekadašnjega zatvorenika, ali čovjeka koji grčevito pokušava održati svoju nauku nezavisnom, kao i reafirmirati se „kroz afirmaciju svog najboljeg učenika, Martina" (Risojević 1987: 20). Ipak, isti taj najbolji učenik čini kobnu pogrešku: šalje piso svome stricu koji ga prosljeđuje u Knin. Nakon silnih zavrzlama, Radojica Duvančić sve pokušava staviti na pravo mjesto, no Maglica čini ono u čemu Radojica nije uspio - od Martina stvara državnoga neprijatelja, čime je, kako je i Risojević zaključio, „okvir za mržnju konačan".


No, još je jedna od ideja romana koja spada u historiografski sloj ona o rasutosti, dvoličnosti, jer i sam je Martin podijeljen između dvije strane. Neprestano balansirajući između njih, Kujundžića naposljetku Maglica isključuje iz omladinske organizacije i škole, te priređuje javni ritual u kojemu su svi mogli s njime raditi što su htjeli - pljuvati ga, udarati, psovati, iživljavati se. Pisac nije htio opisivati „opći, univerzalni obrazac" ponašanja, već i atmosferu unutar koje je život pojedinca gubio na vrijednosti. Isto tako, „u prednjem planu nisu (...) začeljne borbe ideologije pobjednika". Tijek je priče posvećen antagonizmu između dviju pobjedničkih ideologija u rukama pojedinaca -moćnika. I upravo oni čine okosnicu radnje.

 

Historiografski sloj još sačinjavaju tradicija i opreka prema njoj. Naime, prijatelj Krce je u trenutku kada su svi prolazili pokraj podesta rekao: „Ljudi, znate li što radite?" i upravo to podsjeća na molitvu Isusa Krista pri smaknuću . I u ovome kontekstu valja ponovno spomenuti Eduarda Božića, koji doista zaslužuje posebnu pozornost, jer „kroz njegova usta progovara sam Aralica kao pedagog i prosvjetni radnik". Pisac, zapravo, i prati sudbinu dječaka s pomoću bilješki profesora Božića. U njemu se reflektiraju vrijednost, kvaliteta, snaga pojedin(a)ca i predanost radu, te moral koji manjka oponirajućim stranama. Aralicu „ne zanimaju nevidljivi bogovi historije , nego stvarni mali bogovi svakodnevne socijalističke prakse u provinciji (...)". Narativnim tehnikama, dakako, Aralica uspješno ilustrira i oživljava povijesne ličnosti, pružajući čitaocu uvid u privatnost svake od njih.

 

Narativne tehnike - Već sam početak Okvira za mržnju započinje elementom koji se mnogostruko atribuira upravo Ivanu Aralici, a označava onaj njegov prijelaz iz strukture povijesnoga u strukturu novopovijesnoga romana: narator se ne obraća čitaocu koji posjeduje predznanje o vremenu ili, pak, mjestu radnje romana. Risojević, naime, uočava da Aralica „ima u vidu neupućenog čitaoca, iz bilo kojeg mjesta na kuli zemaljskoj" što dopušta djelu biti svojevrsnim svjedočanstvom u kojemu se određeno vrijeme i mjesto reflektiraju. Kao potkrijepa rečenomu, prve rečenice Okvira za mržnju započinju sljedećim recima: „Otkako je prije četiri dana, ne navodeći ni datuma ni sata dolaska, iz Splita stigao telegram da u školu dolazi Vinko Maglica, novi nastavnik zemljopisa, svakom vlaku, putničkom i brzo, koji je dolazio s mora, izišao bi u susret kočijaš Nikola Krce u domskom dvopregu s jednim učenikom iz desetine koja mu je dodijeljena za ispomoć u timarenju konja i uzgoju svinja".

 

Kroz dokaze kojima Aralica potkrijepljuje narativni okvir glavne radnje, saznajemo da je godina ipak definirana: 1951. Međutim, Araličinim digresijama i epizodama ta jedna godina zadobiva potpuno drugačiji kontekst i organizira se u sklopu više različitih poglavlja unutar kojih se razvijaju životne priče aktanata. Erdman-Pandžić pojašnjava da Aralica osnovicu - okvir zbilje - podupire preobraćanjem fakcije u književnu fikciju, te da je ta fikcija zbilje slična samoj zbilji do zamjenljivosti. Upravo zato poglavlja romana ne pobuđuju dojam kronologijskoga tijeka događanja, već isječaka vremena u kojemu se radnja događa; vrijeme postaje usputno, gotovo pa marginalno. Ipak, vrijeme u romanu još uvijek igra značajnu ulogu, odnosno situira likove i pruža im ideološke zahtjeve kojima se Aralica poigrava. On zbivanja napose dearhivira, umjetnički transponira, i „govori o sudbini jednog lika u poratnom vremenu (...) kad se prostor za trezveno rasuđivanje opasno suzio".

 

Mjesto radnje, međutim, za razliku od vremena, igra donekle bitniju ulogu. „Okvir za mržnju" možemo promatrati kao roman-grad, čije ulice Aralica „naziva Likovima dajući im imena" (Srebrov 1988: 29), jer nije odveć za zanemariti činjenicu da se u prostornome određenju odvijanja radnje pisac služi upravo toposom omeđenog i zatvorenog mjesta. Ono se u romanu određuje kao „preparandija" kod Knina, a Araličina točna situiranost mjesta služi tendenciji romana da se stvori dojam dokumentiranosti. Dapače, da se okosnicu radnje svesti i na svega jednu do dvije lokacije - Učiteljsku školu i Učenički dom Učiteljske škole u Kninu.


Realistički opisi su takvi da se u njima ne konkretiziraju točno mjesto i broj zgrade, ali služe svrsi dokazivanja mentaliteta ljudi u „preparandiji". Izgledan primjer za to bio bi opis školske zgrade i pripovjedačevo viđenje iste: „Sa gvozdenim rešetkama na podrumskim prozorima, sa zidovima od krupnog kamenja do razine prozora visokog prizemlja, ona je, onako na osami, kad se zatvore dvoja ulazna vrata, jedna na sjeveru a druga na jugu, djelovala sama sebi dovoljna. (...) A ako si je gledao izvana, počevši od studenoga pa sve do travnja, činila se pustom". U romanu je riječ ponajprije o iskvarenome, gotovo pa i nakaznome školskom sustavu i naobrazbi koja je krajnje ideologizirana i „podvrgnuta nadzoru represivnih organa vlasti". Uzevši to u obzir, zgrada ne mora nužno prikazivati represiju i zatvorenost sustava; ona bi mogla biti i metafora za zatvorenost ljudskoga uma, omeđenoga raznoraznim ideologijama među kojima je čovjek izgubio, dalo bi se reći i zaboravio, vlastitu individualnost.

 

Funkcija pripovjedača je, pak, vrlo zanimljiva. On ne samo što pripovijeda i približava radnju čitaocu, već komentira, analizira, ironizira i na neki se način izrugava nekim od stajališta aktanata, kao i samim situacijama. Primjerice, Aralica unosi uzvike kojima pojačava svoj glas u ulozi pripovjedača: „Bože, kad je Kika čula to što je čula (...) povisila je glas i osula takvu paljbu kakvu samo mitraljez može sasuti u nekoliko minuta". Ipak, pravo je pripovjedačevo lice dugo skriveno, a nastupa tek u drugome dijelu romana. Valja napomenuti i to da zna zasmetati katkad previše pedagogičan i didaktičan ton, pogotovo kada se obraća čitaocu. Tijekom cijeloga romana pripovjedač je sveznajući, no isprepliću se sve tri mogućnosti pripovjedača - on je u nekim dijelovima heterodijegetički, dok je u ostalim dijelovima romana homodijegetički, odnosno autodijegetički. Zapravo, kako radnja napreduje, tako i pripovjedač varira od heterodijegetičkoga s početka, preko homodijegetičkoga u sredini, pa sve do anticipacije autodijegetičkoga pripovjedača za kojega se može reći da se donekle stapa s Martinom pri kraju naracije, iako se javlja i pitanje sasvim treće, marginalizirane osobe - Ivana Babarevića.

 

Pripovjedač gotovo pa nosi masku koja čitaocu pruža mogućnost „zaustaviti tijek priče", uvesti se u ulogu treće osobe - upravo pripovjedača - te si dopušta vlastita razmišljanja o temi i ulozi u prikazivanju. U kasnijemu dijelu seminarskoga rada pozornost ću obratiti na inter - i metatekstualnost koju Aralica unosi kako bi fakcijski sloj romana bio što vjerodojstojniji, no valja spomenuti svojevrsnu sućut koju pripovjedač posjeduje rekonstruirajući priču, što svakako upućuje na patos koji je ipak karakterističan za povijesne romane. Naime, u predzadnjemu poglavlju drugoga dijela romana, i sam se pripovjedač preispituje nisu li možda Ivan Babarević i on zapravo lice i naličje: „Čudo bi bilo kad bi se otkrilo da nekadašnje Babine suze i suze ovog pripovjedača teku na iste oči, iako je znano da Baba i on nisu ista osoba". No, već u posljednjem poglavlju, pripovjedač odustaje od raskrinkavanja i čitaocu postaje jasno da je riječ o povjesničaru koji je prikupljao materijale o Martinu i ispričao priču o čovjeku i ljudskoj mržnji.


Upravo je to jedna od bitnih razlika između Araličina pripovjedača u njegovim povijesnim romanima i onoga u njegovim novopovijesnim romanima. Nemec, naime, dobro zapaža da u povijesnih romana „stara instancija monolitnog, sveprisutnog i nadređenog pripovjedača - jedinoga pravoga gospodara priče - opet dobiva na cijeni" (2003: 270-271), no to u ovome romanu, kao i još nekima doista pada u vodu. Pripovjedač više ne nadzire i ne vrjednuje prostor na kojemu se odvija radnja, kao i likove koji se na njemu nalaze, već je procjena prepuštena samome čitaocu, unatoč ponekim naratorovim moraliziranjima. Dapače, čitaoc pripovjedaču vjeruje na riječ - upravo zbog vjerodostojnosti - čak i onda kada ovaj komentira, pa i presuđuje. Činjenica je da se pripovijedač „neprestano ironijski distancira od priče, [da] na kraju i sa čitalac mora zauzeti takav odnos prema svakodnevnici Učiteljske škole i njezina doma".

 

Dokumentiranost romana nije daleko od važnosti pripovjedača. Aralica je, naime, stvorio mikrokozmos unutar romana, pri čemu svaki od aktanata živi u vlastitome svijetu koji tvori taj mikrokozmos. Kako bi dočarao ondašnji život, uvjerio čitaoca u ono što čita, slijedeći moderne literarne postupke, „obilato [se] služi citatima i pozivanjem na ovo ili ono svjedočenje". Kako bi autentično rekonstruirao život Martina Kujundžića, Aralica je pribjegao detaljima i s pomoću arhivske građe, citiranja tuđih riječi, te osobnim svjedočenjima oživio glavnoga lika.


Kako je spomenuto, dokumentacija u svrhu vjerodostojnosti teksta i uloga pripovjedača povezane su bitne odlike ovoga, ali i samoga novopovijesnog romana: pripovjedač se mahom opravdava za korištenu povijesnu građu i u nekoliko navrata. Jedan je od njih pri samome kraju kada Aralica umeće i tekst u kojemu pripovjedač navodi dokaze. Valja spomenuti i činjenicu da likovi Okvira za mržnju i sami citiraju kako bi dokazali štogod ili se zaštitili od zakona, kao što je Martin, pod rečenicu koje se Maglica dokopao, a dio je nekoga od Lenjinovih govora: „(Lenjin, u govoru radnicima, 5. prosi nca 1919)". Na sredini drugoga dijela romana, pripovjedač pauzira priču kao da zaustavlja filmsku vrpcu: „(Pričo, stani!... Ovaj pripovjedač što, ili ne zna ništa drugo ili mu drugo ne preostaje nego pričati priče, dobro zna da mržnja ia ružno lice i da joj, ne bi li svoju nakaznost uljepšala i opravdala, treba pozlaćen i kitnjast okvir (...)".

 

Korišteni izvori stvaraju i potiču razvoj novih priča, čime roman postaje svojevrstan skup uokvirenih pripovijedaka. Jedna je od priča ona o mladiću „koji je vježbom htio postići savršene navike, biti točan kao automat i koristan kao najprecizniji stroj". Cijela priča o njemu ima svoj naslov i objavljena je u „Šaljivom kutiću", no još je bitnije poistovjećivanje likova s pričama koje Aralica unosi i kojima uokviruje cijelu radnju, tvoreći konstrukt sastavljen od glavne radnje, podradnji i novinskih članaka, grafita, kratkih priča i ostalih tekstova. Ne samo što takvi tekstovi postaju djelićem radnje, neki od njih iznimno su vješto inkorporirani u glavni tekst, kao kakav dijalog, odnosno monolog, primjerice direktorova izjava u vezi s daljnjim povećanjem razlika u plaćama.


Neupravni je govor još jedna od tehnika koju Aralica uvelike primjenjuje pri pisanju svojih romana, a javlja se i u ovome. Primjerice, pri početku, kada Maglica razmišlja o tome što učiniti da izbjegne zakašnjenje od četiri dana. Nije ni intertekstualnost isključena iz Araličinih korištenih narativnih tehnika. Jedan su od primjera stihovi Vidrićeve pjesme Dva Levita: „U rukah im plešu svjetla, / A riza im modrosjajna". Najzad, narativne tehnike koje Ivan Aralica običava koristiti u novopovijesnim romanima u uskoj su vezi s narativnim diskursom koji ih upriličuje.

 

Narativni diskurs - Jezik koji Aralica koristi u Okviru za mržnju može se ukratko zamijeniti sintagmomvrlo bogat rječnik". Isto tako, svojevrsne efekte postiže kurzivnim i verzalnim ispisivanjem teksta, poput: „Pod natpis sklopljen od više natuknica, UNAPREĐIVANJE I MEHANIZACIJA POLJOPRIVREDE, PREDNOS KRUPNE ZADRUŽNE PROIZVODNJE NAD INDIVIDUALNOM, KOMASACIJA, ARONDACIJA I MELIORACIJA , objesio je sliku prostranoga žitnog polja (...)". Takvim istaknutim tiskanim tekstovima - odnosno metatekstualnim postupkom - namjerno skreće na taj dio čitaočevu pozornost. Erdmann-Pandžić napominje da je „svrha tih odjeljaka (...) dvostruka". Prije svega, njima se ističu dokumenti koji služe konstruiranju fikcije. No, valja navesti i psovke, poslovice, grafite, a to ne služi fikcionalizaciji fakcije, već, kako je Erdmann -Pandžić uobličila, „plastičnoj živosti".


Leksik koji koristi standardni je, no Aralica umeće i elemente mjesnoga govora, već pri samome početku: „Na tu uvredu Marijan uhvati Šimuna i baci ga na zelju, a ovaj potegnu guju iz potaje, po domaću rečeno, britvulin i zapara Marijanu podlakticu". Dakako, takav leksik nosi i određene konotacije, čime autor poziva čitaoca na reakciju na tekst, katkad na smijeh, no najčešće na identifikaciju s njime.

 

Kao još jednu bitnu odliku Araličina diskursa, valja spomenuti i manirističke opise poput: „Ali, ta punašna djevojka, bjeloputa, s jakim bokovia i ispupčenom stražnjicom, sisata, okrugla lica, bujne kose smotane u punđu, senzualnih usana, bijela vrata po kojem je raslo paperje kovrčave kose i jestivih ušnih resa, ta plavokosa Korina za koju se nije moglo reći da je zla, koja je bila ono po čemu su ju joj ušne resice sličile, jestiva, upotrebljiva, vrijedna i podatna, ta Kužina puna mirisa lovora, kestenja i pečenih krupira bila je dobrano tupa, i to je kod nje bilo najgore".


Pozivajući se na relevantne dokumente koji njegovu romanu daju povijesnu vjerodostojnost, Aralica slijedi postupak koji je primjenjivao i u nekim ranijim svojim romanima - „citirane [se] rečenice (...) pa i cjeloviti dokumenti , ne izdvajaju iz prozne strukture i ne strše kao strano tijelo, nego prirodno urastaju u tijek njegova pripovijedanja (...) kao stilski obilježena mjesta". Suvremena je tematika Aralicu prisilila da bude suzdržaniji na lingvostilskom planu, da potisne sklonost građenju arabesknog stila - u suprotnome, oblik proze za koji se odlučio postao bi opterećenje, a ne angažirana kritika.

 

Uloga dijaspore u Okviru za mržnju - U svrhu naglašavanja kritike Aralica je u svoj roman uveo i lik Eduarda Božića, odnosno Gradišćanskoga Hrvata. Kako je u prijašnjemu tekstu navedeno, kroz njegov lik progovara sam Aralica, ali postavlja se pitanje, otkud Gradišćanski Hrvat u Kninu u vrijeme u koje je smještena radnja? Činjenica je naime da Aralica radnju svojih romana temelji na studijskoj obradi izvorne građe i komparativne analize i upravo zato nije začuđujuće što je Eduard Božić doista stvarna povijesna ličnost - Edo Veinacht.


Aralica je vjerojatno Gradišćanskoga Hrvata uzeo kao nosioca moralnih vrijednosti iz više razloga, ali jedan je od njih - ujedno i među najbitnijima - to što je posebno osjetljiv na stvarnost hrvatske dijaspore. Vidmarović navodi primjer romana Filip, priča o orahovu kovčežiću upravo zato što u njemu obrađuje masovan odlazak vitalne hrvatske populacije na svojevrsni „privremeni odlazak u zapadnoeuropske zemlje" (1993: 122). Činjenica je da ta problematika trajno opterećuje pisca koji se uvelike bavi izrazom našega podneblja i tradicije, svjedočeći o društvenim procesima toga vremena, a i vrijeme iza Drugoga svjetskog rata - vrijeme radnje - svakako je bitno zbog institucionalizacije nove vlasti čija je ideologija postala službenom i jedinom dopuštenom.

 

Kazano je u radu da se sudbina dječaka Kujundžića prati s pomoću bilješki prof. Božića. To doista nije ni čudno kada je on jedan od rijetkih nastavnika koji su pokušali učenicima pojasniti način življenja, a ne proživljavanje prošlosti. Zapravo insinuiram na novopovijesni element u ovome romanu koji se odnosi na grešivost povijesti, ponavljanje istih pogrešaka. Lik Eduarda Božića kroz praktične savjete djeci pojašnjava upravo relativnost prošlosti i „da ničija glava nije ispunjena znanjem dostatnim za čitav život i za svaku priliku".


Profesor Božić nosilac je duhovnoga procesa koji se sastoji u podržavanju intelektualno snažnih pojedinaca bez obzira na porijeklo, a „svaralački rad je jedino mjerilo čovjekove vrijednosti, rad na dobrobiti zajednice, uz moralne vrijednosti". Stoga valja upozoriti da se u Božiću očituju Araličine moralizatorske nakane što bi isprva uputilo na povijesni roman, ali novopovijesnost romana leži upravo u promatranju hrvatske stvarnosti „drugim očima", očima nekoga tko je tek pristigao u malenu zajednicu, nekoga tko pokušava promijeniti zatvoreni krug povijesti.

 

Zaključak - Nesumnjivo je da je Ivan Aralica bio pod velikim utjecajem razvoja novopovijesnoga romana, odnosno novoga historizma, te da je ostvario izniman uspjeh pri pisanju povijesnih romana sa suvremen(ij)om tematikom.


Što se ideološkoga - historiografskoga sloja tiče, ističe se ideologija mržnje, odnosno bijeg od staljinističkoga režima ravno u „ralje" socijalističkoga, pri čemu se naglasak stavlja na polarizaciju selo-grad, ali isto tako i generacijski jaz, a povijesne su činjenice potkrijepljene dokazima - umetnutim citatima, zapisanim dijalozima te školskom oglasnom pločom kao sredstvom dokazivanja - u sklopu fakcionalizacije fikcije.

 

Kao neke od narativnih tehnika kritičari ističu unutarnje monologe, defokalizaciju, „nepouzdanoga pripovjedača" (naspram „pouzdanoga" iz povijesnih romana), dokumentaristički stil pisanja i zapisivanja, a narativni je diskurs prilagođen je poetici novopovijesnoga romana: unose se maniristički opisi kao i funkcionalno isticanje tekst(ov)a.


Svakako, Araličin je roman novopovijesni, no nepouzdanost samoga pripovjedača ka o da se bori između onoga povijesnoga i onoga novopovijesnoga, a pripovjedača, kako je u analizi romana navedeno, možemo promatrati kao heterodijegetičkiga, homodijegetičkoga i autodijegetičkoga.
Zaključno, a što ostaje kao otvoreno pitanje (bez potvrđena odgovora), lik Eduarda Božića možemo promatrati ne samo kao medijatora između hrvatske sadašnjosti, i prošlosti i budućnosti, već podršku hrvatskoj inteligenciji koja odlazi na rad u inozemstvo, a kao vrlo bitan segment ovoga romana mogao bi otkriti još štogod novo u vezi s njime, pogotovo karakteristike dijaspore i funkciju dijaspore kao aktanta unutar paradigme novopovijesnoga romana.

 

Dario Abram

___________________________________

 

Ivan Aralica rođen je 1930. godine u Promini u Zagori. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, radio je kao učitelj u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te je radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih kola u Zadru. Bio je politički angažiran potkraj 60 – ih i početkom 70 - ih godina prošlog stoljeća. Bio je, naime, sudionik hrvatskog proljeća. Nakon potiskivanja istog pokreta, i sam je bio potisnut na društvenu marginu od strane vladajućih struktura. Početkom 90 - ih godina ponovno se politički angažira te postaje član Hrvatske demokratske zajednice. 1993. godine postaje potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Član je Društva hrvatskih književnika. U romanu Konjanik (1971) i zbirci pripovjedaka Opsjene paklenih crteža (1977) Aralica pokazuje zanimanje za teme iz hrvatske povijesti. Napisao je i romane Psi u trgovištu (1979), Put bez sna (1982), Duše robova (1984) te Graditelji svratišta (1986). Potkraj 80 - ih nastali su rodoljubivi romani Majka Marija (1992), Zadah ocvalog imperija (1991) i Sokak triju ruža (1992). Napisao je još i Spletanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995) i I tu je kraj (1999). Aralica je napisao i više suvremenih romana od kojih i Okvir za mržnju (1987) i Četverored (1997). Veliki uspjeh postigao je njegov satirički roman s ključem Ambra (2001), a dobro su prošla i druga  dva romana iz ciklusa Sebastijanovih priča: Fukara (2002), Svetinka (2003), kao i roman Puž (2004).

 

Ono što Aralicu i njegov roman Konjanik razlikuje od većine ostalih je to da Aralica unatoč kompleksnoj problematici ne nameče svoja razmišljanja i ne daje svoje zaključke. Tako je priča o plaćeniku Petru Revaču, koji je bez sumnje čovjek nemoralnog karaktera  i šesnaestogodišnjoj kćeri turskog bega, Lejli otvorena različitim tumačenjima. Upravo u tome je i ljepota ovakvih romana, da nam ukaže da je najlakše osuđivati bez da se dublje uživimo u priču. Jer priznat ćete, kad bi se malo bolje udubili u priču, bilo bi teško odlučiti se na neku oštru osudu.

 

Ivan Aralica - Duše robova 

Ivan Aralica - Konjanik 

Ivan Aralica - Okvir za mržnju

Ivan Aralica - Psi u trgovištu

Ivan Aralica - Put bez sna

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u