Ivan Aralica - Duše robova

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - početak 18. stoljeća

Mjesto radnje - Trilj

Dobro i zlo, sloboda i ropstvo, prijateljstvo i mržnja u godinama rata i godinama mira. Pripovijedajući o vremenu mletačko-turskog rata s početka 18. stoljeća, autor nam kazuje priču o očuvanju identiteta, snošljivosti i ekumeni: dva čovjeka iz puka - kršćanin Matija Grabovac i musliman Mesud Zunić - izgrađuju postojano prijateljstvo usprkos vjerskim i civilizacijskim razlikama. Ova priča o vlasti i tlačenju, u kojoj bi robovi trebali prodavati robove, svojevrsni je nastavak romana Put bez sna.

Roman Duše robova dio je Araličinog prognaničkog ciklusa - romana radnju kojih povezuje velika prisilna seoba ramskih Hrvata prema Zapadu, pretežno u krajeve oko Cetine, od 17. do 19. stoljeća. Čine ga romani Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal, a osnova fabule ovog romana jest sudbina nekoliko naraštaja hrvatske obitelji Grabovac. Roman karakterizira izuzetno mnoštvo likova, a pripovjedački postupci i izvori pripovjedne građe (zapisi bosanskih franjevaca) povezuju Aralicu s Ivom Andrićem.

Sve što je napisao (barem kada je riječ o njegovim povijesnim romanima), Aralica je napisao sa sviješću da je zadaća literature da čovjeka što više približi etičkim ishodištima, tj. razlozima njegove odgovornosti. Pišući o prošlosti, uvijek misli na suvremenost, u njegovim povijesnim romanima uvijek je lako prepoznati današnjicu, što potvrđuje Araličinu tendenciju ka cikličnosti i povijesnoj ponovljivosti.

Duše robova - metafora o genezi robovanja

Ivan Aralica je vješto ukomponirao velike i male događaje koji su obilježili te povijesno važne godine. Djelo se može smatrati i nastavkom prijašnjeg romana ovog autora jer se tematski vezuje na njega.

Kratak sadržaj - Radnja romana vrti se oko života Matije Grabovca, o tome kako ga je zadesila nesreća i kako se nosio s njom te kako se na kraju ipak oslobodio od nje. Matija Grabovac živi u Trilju i za život zarađuje kao kovač. Knjiga započinje opisom njegove obitelji. Svi oni po zanimanju su kovači, a najbolji među njima je upravo Matija. Pogotovo se specijalizirao za sitne poslove. Među sitne poslove ubrajao se, između ostalog, i popravak pušaka. Tako je Matija dugo popravljao puške što je dobio po narudžbi gvardijana iz prološkog samostana. Kada je konačno završio posao, puške je trebalo ponovo isporučiti u samostan. No, Matija je krenuo na put u nezgodno vrijeme. Naime, baš tada su Turci napali Matijin kraj, a on to nije znao. Putovao je ništa ne sluteći u miru, kada je pred sam dolazak kod samostana otkrio zasjedu. Sasvim slučajno, Matija je spasio sebe, a i svećenike i vratio se nazad kući.

Stigavši kući, Matija nije nikoga zatekao, sve je bilo prazno. Ljudi su se sakrili od neprijatelja u planinama. Matija je odlučio potražiti svoju obitelj i to krenuvši nizvodno od Cetine. Nije znao više što mu je činiti pa se odlučio prijaviti u vojsku, ni sam ne znajući želi li to i je li to za njega. U vojsci je susreo Joška Ozidžiju koji je živio u Turjakima. Njihove obitelji odavno su bile u prijateljstvu i zajedno su se družile. Njih dvojica od tada su postali nerazdvojni. U vojsci su susreli svakakve ljude, no posebno je Matiju provocirao Zuanne Gliubauz kojeg su zvali Grimani. Njemu je glavna zabava bila provociranje, ne samo Matije, već i cijele njegove družine. Taj sukob će biti aktualan sve do njihovog konačnog razrješenja.

Nakon nekoliko borba s Turcima, svi su međusobno podijelili robove i plijen. Siromašni rob Mesud Žunić iz Varvare pripao je Matiji. On mu je bio pomogao iz žaljenja, a kasnije mu je pripao kao teret. Kada je Matija doveo roba kući, njegov otac nije bio time zadovoljan. Naime, onaj tko je posjedovao roba, morao je za njega i odgovarati pred zakonom, a to je često značilo mnogo problema. Ipak, Mesud se pokazao kao osjećajan i dobar čovjek. Zbog njegove blage naravi svi su ga voljeli i brzo se privikli na njega.

Mogao se Mesud i otkupiti iz ropstva, ali nije imao kako pošto je jednina obitelj koju je imao bila njegova siromašna majka. Iako je molio bega Sulejmana Kopčića, bogatog prijatelja svoje obitelji da ga spasi i pošalje mu novac, odgovor nikada nije dobio. Iz svih tih razloga nije preostalo ništa drugo nego da se rob proda jer je tako bilo po zakonu. Tako je Matija krenuo na put s vezanim Mesudom na put do Makarske. Na tom putu bilo je mnogo onih koji su trebali proći istu proceduru. No, kada su stigli u Makarsku, Matija je nakon jednog događaja odlučio slagati vlastima i reći im da je otkupnina za Mesuda stigla iako se to nije dogodilo. Sve to iz razloga što su službenici bili jako bezobrazni prema Mesudu pri pregledu. Tada je Matija pustio Mesuda na slobodu i njih dvojica su "razmijenili duše".

Vratio se Matija u Trilj i otac mu je savjetovao da pomoć potraži od svećenika Vučkovića u Sinju. Jer za izgubljenog roba trebalo je odgovarati pred vlastima i to na način da gospodar mora dati sina ili mora on sam otići na galiju.

Tada počinje drugi dio romana. Ispričana je priča svećenika Vučkovića. On je u mladosti također zapao pod tursko roblje. Pošto je bio snalažljiv i pametan, uspio je doći pod službu vezira Delbatana. Za vrijeme njegove vladavine cijelo je vrijeme napredovao. Isto tako na bio je svjedok njegova uspona, padova, ali tužne sudbine koja ga je zadesila na kraju. Delbatanu su odrubili glavu te je dali ljudima da se njome loptaju i bacaju je u more. Vučković je tada iz Carigrada pobjegao u Italiju. Otišao je kod pape te dobio pokoru. Morao je prikupiti novac za malo učilište i crkvu u Sinju, a dobio je i titulu ex provincijala franjevačke Bosne Srebrene. Izvršio je nakon samo godine dana pokoru i dalje nastavio raditi svoj posao, ratovao s Turcima i vršio pregovore s Mlečanima, a ponekad i obrnuto.

Svećenik Vučković išao je u Split za Matiju zamoliti Angela Emmu, mletačkog namjesnika ako bi htio Matiju spasiti galije. Emmo ispočetka nije htio pristati, no na kraju je Vučković predložio rješenje koje ovaj nije mogao odbiti. Vučković je predložio da Matija i njegovi prijatelji, njih petorica, uključujući i Mesuda idu u vojsku umjesto na galiju. Tako je Matija ponovo postao vojnik. Imao je novog zapovjednika Luku Močivunu kojeg je jako zavolio. Zapovjednik Luka je uskoro poginuo i to kada je bio u potjeri za Ramom, a Matija ga nikada nije do kraja prežalio.

Matija je postao zapovjednikom čete, no dogodila se nesreća. Uskoro je ostao bez cijele čete, a on sam je zapao u tursko ropstvo. Svi su robovi morali biti odvedeni u Carigrad, a tada za Matiju dolazi spas. Pojavio se Mesud koji je zatražio da Matiju puste iz razloga da njegova islamska duša ne bi stradala u kršćaninu. Matija se spasio ropstva, a kada se rastajao od Mesuda, odlučili su da duše mogu ostati tamo gdje jesu. No, mletačka vojska je optužila Matiju za izdaju jer se on spasio, a cijela četa je poginula. Tada je netko od vojnika svjedočio da je mogao ubiti Ramu, a nije.

Matija je bio zatvoren u tamnici i svaki dan je morao zaraditi za hranu. Njegov čuvar bio je Grimani koji ga je još otprije imao na piku. Kada je već prevršio svaku mjeru, Matija ga je povukao u rupu koju je sam iskopao i njih dvojica su se borila dok nije opalila slučajno puška i ubila zločestog Grimanija. Matija je znao da nema sreće i da stvari neće ići dobro pa se dao u bijeg. Otišao je kući u Trilj gdje nije naišao na zaklon. Naime, otac ga nije mogao sakriti, čak štoviše, morao je pucati u njega da mu cijela obitelj ne bi bila u progonu.

Kada je Matija malo došao k sebi i ozdravio pridružio svima onima slične sudbine. No, pošto se radilo o razbojnicima, on se nikako nije mogao slagati s njima pa ih je ubrzo odlučio napustiti. Otišao je u Varvaru kod Mesuda jer se tamo nalazila njegova duša. Mesud se jako razveselio kada je vidio Matiju i ugostio ga je kao svoga brata. Tamo se Matija smirio i živio je lijepim životom. Oženio se za Anu Martinović, pomalo čudnu djevojku koja je bila jako lijepa.

Matija Grabovac – mladi kovač koji živi u Trilju. Ima sve pozitivne i moralne osobine kao što su poštenje, pravednost, odanost, odvažnost i ponos. Kada je ugledao kako roba Mesuda ponižavaju u Makarskoj, Matija je pokazao sve karakteristike dobrog, osjećajnog i hrabrog čovjeka. Njegovo dostojanstvo pokazalo mu je put kojim se suprotstavio nasilju i zlu. Njemu je obrana slabijeg bila važnija od vlastite sigurnosti i dobrobiti. Uvijek je bio u iskušenjima kroz život, ali nikada nije krenuo lakšim putem, bio je na strani istine i pravednosti. U teškim vremenima kada je živio bilo je teško zadržati sve te osobine, no Matija se nikada nije izgubio i uvijek je išao težim putem. Na kraju mu se ipak sve to isplatilo jer je došlo i vrijeme da bude sretan. Njegovo pošteno srce bilo je nagrađeno jer dobro se uvijek dobrim vraća.

___________________________________

Ivan Aralica rođen je 1930. godine u Promini u Zagori. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, radio je kao učitelj u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te je radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih kola u Zadru. Bio je politički angažiran potkraj 60 – ih i početkom 70 - ih godina prošlog stoljeća. Bio je, naime, sudionik hrvatskog proljeća. Nakon potiskivanja istog pokreta, i sam je bio potisnut na društvenu marginu od strane vladajućih struktura. Početkom 90 - ih godina ponovno se politički angažira te postaje član Hrvatske demokratske zajednice. 1993. godine postaje potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Član je Društva hrvatskih književnika. U romanu Konjanik (1971) i zbirci pripovjedaka Opsjene paklenih crteža (1977) Aralica pokazuje zanimanje za teme iz hrvatske povijesti. Napisao je i romane Psi u trgovištu (1979), Put bez sna (1982), Duše robova (1984) te Graditelji svratišta (1986). Potkraj 80 - ih nastali su rodoljubivi romani Majka Marija (1992), Zadah ocvalog imperija (1991) i Sokak triju ruža (1992). Napisao je još i Spletanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995) i I tu je kraj (1999). Aralica je napisao i više suvremenih romana od kojih i Okvir za mržnju (1987) i Četverored (1997). Veliki uspjeh postigao je njegov satirički roman s ključem Ambra (2001), a dobro su prošla i druga  dva romana iz ciklusa Sebastijanovih priča: Fukara (2002), Svetinka (2003), kao i roman Puž (2004).

Ono što Aralicu i njegov roman Konjanik razlikuje od većine ostalih je to da Aralica unatoč kompleksnoj problematici ne nameče svoja razmišljanja i ne daje svoje zaključke. Tako je priča o plaćeniku Petru Revaču, koji je bez sumnje čovjek nemoralnog karaktera  i šesnaestogodišnjoj kćeri turskog bega, Lejli otvorena različitim tumačenjima. Upravo u tome je i ljepota ovakvih romana, da nam ukaže da je najlakše osuđivati bez da se dublje uživimo u priču. Jer priznat ćete, kad bi se malo bolje udubili u priču, bilo bi teško odlučiti se na neku oštru osudu.

Ivan Aralica - Konjanik 

Ivan Aralica - Okvir za mržnju

Ivan Aralica - Okvir za mržnju - seminarski

Ivan Aralica - Psi u trgovištu

Ivan Aralica - Put bez sna