Ivan Andreljevič Krilkov - Basne

Labud, rak i štuka
Tri prijatelja, labud, rak i štuka imaju naizgled jednostavnu zadaću, odvući nakrcana kola preko brda i dola. Međutim krećući se svak na svoju stranu i unatoč njihovom trudu i htjenju da zadaću uspješno obave, nisu uspjeli pomaknuti kola.

Rak unatrag vuče, labud pod oblak,
A štuka u vodu zaroni i nesta.
Tko je kriv, ja ne znam - nisu brige moje,
I kola tamo još i danas stoje.

Svako od naših junaka imao je dobru namjeru da ispuni svoju zadaću. Jedina nesreća je u tome što se svatko kretao na svoj način: rak je vukao unatrag, labud uvis, a štuka pod vodu. Očigledno da njihova dobra volja nije bila dovoljna, njima nedostaje zajedništvo, dogovor i koordinacija pokreta. Na njima bi se dobro primijenila ona narodna poslovica da "Sloga kuću gradi".

Magarac i slavuj
Magarac čuvši priču o prekrasnom pjevu slavuja, zamoli ga da mu otpjeva jednu pjesmu kako bi se sam uvjerio u istinitost toga.
Doboronamjerni slavuj, uvijek spreman za pjesmu, pusti svoj glas od kojeg sve se stiša:

Umuknu ptice, stanu vjeti s gore,
Mirno legnu stada.
Pastiru stade dah, od sreće trne,
Zatreperi sva mu duša,
K pastirici plahi pogled svrne,
Pun zanosa sluša.

Ali magarac kao magarac, preporuči slavuju da bi bilo dobro da čuje seoskog pjetla kako u ranu zoru kukuriče jer bi od njega imao puno toga za naučiti. Slavuj je u čudu gledao magarca i tek onda shvati da nije bitno što ti netko kaže, već tko ti kaže.

Slavuj je umjetnik, koji sa svojim talentom i nesvakidašnjim umijećem veoma dobro radi ono što zna. Dapače, on pjeva besprijekorno. Magarac je neuki kritičar koji u svojoj neukosti nije uspio dokučiti da nema dovoljno znanja niti sluha da bi mogao kritizirati jednog vrsnog umjetnika. Stoga neželeći prizanti si svoju glupost, magarac traži spas od pjetla, koji se nalazi negdje između slavujeve genijalnosti i magarčeve stupidnosti.

________________________________

Ivan Andreljevič Krilkov (1768 - 1844) ruski basnopisac, satiričar i komediograf. Proslavio se prvenstveno svojim basnama, u kojima je često uz općeljudske mane i poroke istodobno šibao i aktualna ruska društvena i kulturna zbivanja po čemu se razlikovao od La Fontainea, kojega je mnogo prevodio i prerađivao i u kojeg se u mnogočem i ugledao. Krilkoljeve basne, pisane gipkim i jampskim stihovima i narodu bliskim jezikom, uspjele su prodrijeti i do europskih čitalaca i do ruskog puka, te pojedine Krilkoljeve sentencije žive i danas kao narodne poslovice.