Ismet Bekrić - Dječije nebo

 

Ismet Bekrić, bosanskohercegovački autor iz Banja Luke potpuno je posvetio svoj književni opus dječjoj publici. 

 

Pjesnik često govori u prvom licu i tada je tako uvjerljiv da nam je teško povjerovati da je autor odrasla osoba. On potpuno ulazi u dječju psihu, povlačeći i čitatelja sa sobom, kako bi svijet i pojave oko sebe ponovno promotrio onim dječjim, nevinim pogledom.

 

Pjesnik se kloni kompliciranih izraza, prevelikih opisa i uporabe raznih stilskih figura kako bi osigurao da tema i poruka pjesme budu lako uočljive i primjenjive. Neizostavnom rimom naglašava ritam i raspoloženje pojedinih pjesama, čineći ih još veselijima jer u većini njegovih pjesama prevladava veselje.

 

Dijete

 

Prva pjesma u zbirci Dječje nebo nosi naslov Dijete, a dijete je ujedno i tema cijele pjesme te jedan od glavnih motiva svake strofe. Pjesma je refleksivno - pejzažna jer pjesnik promišlja o pravima koje svako dijete ima i vrijednostima koje život nosi sam po sebi. Usput pjesnik se divi krajoliku i prirodnim pojavama koje ga okružuju.

 

I travka, i krov za lastu,
i jablan što se njiše,
imaju pravo da rastu,
a dijete – ponajviše!

 

I mravi, i vrbe krive,
i zrnca, i kapi kiše,
imaju pravo da žive,
a dijete – ponajviše!

 

I pčela u cvijeću,
i olovka što piše,
imaju pravo na sreću,
a dijete – ponajviše!

 

I oblaci što plove,
i sunđer koji briše,
imaju pravo na snove,
a dijete – ponajviše!

________________

 

Moć djece

 

Refleksivna lirska pjesma u kojoj pjesnik uočava moć djece koja su svojim načinom igre i djelovanjem sposobna uljepšati svaki tmurni dan i grad, unoseći svojim igrama šarenilo boja u sivilo urbane svakodnevice, a svojim smijehom i veselim dječjim licima toplinu i u najhladniji zimski dan.

 

Beton hladni, beton sivi,
može čudno da oživi
kad ga dječje ruke taknu,
kad mu prsti nešto šapnu
i na obrazu mu blijedom
nacrtaju sunce kredom.

 

Dan pun magle, dan pun leda,
može ljepše da izgleda
kad kroz zavjese ulica
proviruju dječja lica,
pa grad ispod toplih streha
svije gnijezda dječjeg smijeha.

_________________

 

Dječak ispod stola

 

Tema ove refleksivne pjesme je čežnja dječaka za svojim ocem i njegovom pažnjom. Govoreći u prvom licu, vješto nam dočarava bol i nestrpljivost dječaka koji se bori za očevu pozornost koju trenutačno dijeli s automobilom, želeći dati do znanja da je svakom djetetu najdragocjenije upravo vrijeme provedeno u kvalitetnom druženju s roditeljem. Pjesnik u ovoj kratkoj pjesmi idealno dočarava sve probleme u odgoju djece u modernom društvu, gdje je roditeljska pažnja često usmjerena na trivijalne stvari, što dugoročno ostavlja trajne posljedice na dječju psihu i samopouzdanje.

 

Već dva sata,
već tri sata,
jedan tata
s petog kata
čisti svoja nova kola...

 

Već dva sata,
već tri sata,
jedan bata
s petog kata
čuči šutke ispod stola...

 

Zašto, tata,
ta dva sata,
ta tri sata,
ili bar od toga pola,
nisi sa mnom ispod stola?!

 

Pa tu da se poigramo,
da pričamo,
da maštamo,
i vozimo mala kola
u tom carstvu ispod stola.

________________

 

Dječak na navijanje

 

Pjesma govori o dječaku koji svoje dane provodi po uputama roditelja i društva, stoga je željan slobode i nesputanosti. Dan mu počinje buđenjem od strane roditelja koji ga "naviju" da radi što mu se kaže, a isto čine i grad i škola. On se, s druge strane, želi pretvoriti u vjetar ili jelena i izbjeći odrastanje koje mu je nametnuto. Govoreći zapravo o društvu i socijalnim normama kojima potičemo i učimo djecu, pjesnik progovara u prvom licu, stavivši sebe u lik malenog, snenog dječaka kojemu se od malih mogu pokušava ograničiti njegova spontanost i zaigranost.

 

Čim otvorim prvo oko,
u kojem još blista sanje,
naviju me tata, mama,
ja sam dječak na navijanje.

 

Čim na prvu nogu stanem,
koja hoće na igranje,
naviju me grad i škola,
ja sam dječak na navijanje.

 

Iako još malen, snen,
u dan kročim navijen.

 

Volio bih da sam vjetar,
ili da sam hitra ptica,
za njih nema svih zabrana,
ni dnevnika, ni petica.

 

Volio bih da sam jelen,
ili potok usred polja,
njih ne mogu da naviju,
oni idu kud ih volja.

 

A ja tako malen, snen,
uvijek idem navijen.

________________

 

Dječakova sreća

 

Kao što i sam naslov govori, u ovoj refleksivnoj, lirskoj pjesmi pjesnik u prvom licu, iz perspektive dječaka, govori o svojim omiljenim stvarima. U četiri strofe, u kojima se stihovi rimuju unakrsnom rimom, provlače se motivi mame, tate, ljubavi, igre, šetnje i obiteljske sloge, koja je dječaku ujedno i najveći izvor sreće.

 

Volim kad tata nije namršten
i kad se mama toplo smiješi,
volim kad je tatin pogled snen
i kad me mama pjevajući tješi.

 

Sretan sam kad se sa mnom igra tata,
pa igračkama zauzmemo sobu cijelu,
i kad me mamina ruka od zlata
tada nježno miluje po čelu.

 

A kada nedjeljom šetamo uz rijeku,
u danu bijelom, ko runo na ovci,
slušamo ptičju pjesmu mehku
i svi smo veseli, ko osnovci.   

_________________

 

Malo moje

 

Pjesma govori o čuđenju pjesnika kada majka njemu i njegovom bratu tepa "malo moje" iako više nisu djeca. Kasnije čuje kako to isto tepa i njegova baka mami. Navodi čitatelja na pouku da svojim roditeljima zauvijek ostajemo ona mala djeca, o kojoj su se skrbili i brinuli, bez obzira koliko godina imali.

 

Već sam visok, kao tata,

brci mi se prvi roje,

al' mi mama ipak kaže:

Malo moje! Malo moje!

 

Imam brata starijega,

visine se njega boje,

al' i njemu mama kaže:

Malo moje! Malo moje!

 

Ponekada i ja čujem

tihe riječi nane svoje,

kada mojoj mami kaže:

Malo moje! Malo moje!

________________

 

Klovnove suze

 

Lirska pjesma koja govori o tuzi klovna koji plače naočigled sviju, ali nitko mu ne prilazi osim malog dječaka. Ignorirajući njegovu bol i suze, publika se i dalje smije zabavljena njegovom nevoljom, stoga ovu pjesmu možemo shvatiti i kao snažnu alegoriju.

 

Smije se publika,

sve jače,

sve jače,

a klovn – plače.

 

Suze crvene

i suze plave

mašu s njegove

tužne glave.

 

Da li klovn jeca?

Ili se ceri?

Suze, tek, padaju

kao klikeri.

 

Jureći za klikerom

dječak klovna tače.

Ugleda mu lice –

pa, klovn stvarno plače!

 

Kad otac dječaka

u naručje uze,

vidje mu na dlanu

dvije svijetle suze.

________________

 

Mrav na dlanu

 

Tema pjesme je mrav koji je zaspao na dlanu dječaka. Pjesma se sastoji od samo dvije strofe i opisuje trenutak u kojem personificirani mrav razmišlja o mekoći dječakovog dlana, dva plava neba i dječakovom licu koji ga promatra.

 

Mrav je jedan, umoran od rada,

zaspao na dlanu dobroga dječaka.

Svidjela mu se ta mala livada,

topla kao ljeto, mekša od oblaka.

 

Dječak je na dlanu ljuljuškao mrava,

pazio ga, gledao netremice,

a mrav je snivao dva neba plava,

i nad livadom dječakovo lice.

_______________

 

Očeva uspavanka

 

Ova lirska refleksivna pjesma govori o ocu koji svom sinu priča uspavanke, ali ne one uobičajene, nego doživljaje iz svog života, potičući tako sina da slijedi njegov životni primjer.

 

Zvijezda se

sa tamom bori,

a otac mi

priču zbori.

 

Ne, to nije uspavanka,

lepršava, bajkovita;

riječ u oca nije tanka,

iz života on to čita.

 

Zvijezda trepće,

posustaje,

a otac se

ne predaje.

 

Otac priča, a riječ svaka

i nježna i tako jaka, –

i dok snovi krče mrak,

znam, i ja ću biti jak.

________________

 

Tatina ljutnja

 

Tema pjesme sadržana je u naslovu. Pjesnik nam u samo dvije strofe od osam stihova, uz mnoštvo epiteta, opisuje tatinu ljutnju koja se, ustvari, nikada ne ispolji do kraja.

 

Kad se moj tata naljuti, sto posto,

kad malo treba da ko puška plane,

ipak ne udara šakama o sto,

a ružna riječ mu u grlu zastane.

 

Moj tata tada izađe iz kuće,

dugo šeta parkom, traži cvjetne strane.

Ljutnju mu nadjača ptica što cvrkuće

i tihi žubor slapova fontane.  

________________

 

Cipele starijeg brata

 

Pjesnik slikovito i veselo opisuje poderane cipele koje je naslijedio od starijeg brata. Pjesma je lirskog, ali pomalo i socijalnog karaktera jer pjesnik neimaštinu i pohabanost cipela pokušava prikriti vedrim tonom i šaljivim opisima.

 

Moje cipele, već izlizane,

naslijedio sam od starijeg brata;

ova, lijeva, dolje sa strane,

već ima prava mala vrata.

 

A i u desne prozori se šire,

kroz koje prsti stidljivo vire.

 

U mojim cipelama uvijek ima

novina sa krupnim naslovima,

pa, kad je suho, kroz đonove tanke

ulice čitaju novinske članke.

 

A kada kiši ili mraz steže,

noge iz cipela hoće da bježe.

________________

 

Djeca i lutke

 

Ovo je lirska, refleksivna pjesma koja govori o snazi dječje mašte i kreativnosti dok biraju ili izrađuju igračke. Pjesnik govori o oblutku i napuštenoj krpi koji dobiju sasvim nove osobine, ako su viđene očima djeteta. Pokretane njihovim emocijama zauzimaju važno mjesto u dječjem svijetu.

 

Obični bjelutak

može biti lutak

onda kad ga dijete

sa prstima splete,

kad mu dâ svoj dah,

svoj smijeh i svoj strah.

 

I krpa iz kutka

može biti lutka;

djevojčica kad je sama,

postane joj brižna mama,

pa je oko ruku svije,

sa njom priča, s njom se smije.

________________

 

Klupa s hiljadu imena

 

Pjesnik u ovoj lirskoj pjesmi himničnog karaktera govori o imenima urezanima u školske klupe. Uspoređujući ih s travnatom livadom punom cvijeća i najljepšom pjesmom koja može postojati, želi da zauvijek ostanu živjeti urezana na klupi jer takve klupe, ispisane mnoštvom dječjih imena, upravo su one najdraže đacima.

 

Livada je livada,

a trava je trava,

ako na njoj hiljadu

cvjetova spava.

 

A klupa je klupa,

djeci omiljena,

ako na njoj ima

hiljadu imena.

 

Dok godine đačke

teku poput snova,

imena na klupi

drže se za slova.

 

Tu najljepšu pjesmu,

što na klupi piše,

neka niko, niko –

nikad ne obriše.   

________________

 

Klupa kraj prozora

 

Pjesnik se prisjeća plavog majskog jutra, kada je na klupu kraj prozora urezao nečije ime, a zatim ga prepisao u bilježnicu. Godinama poslije, u ovoj pjesmi lirskog karaktera, opisuje osjećaj nostalgije za bezbrižnim školskim danima da željom da se vrati u prošlost.

 

Đačkoj klupi kraj prozora,

koja se od neba plavi,

prve zrake šalje zora,

prvim pjevom ptić se javi.

 

Na tu klupu kraj prozora

prvo ime se napiše,

za koje zna samo zora,

i kap bistre majske kiše.

 

U toj klupi kraj prozora

snovi pljušte, ko iz česme,

u svesku se skrije zora

i najljepše piše pjesme.

 

Iz te klupe kraj prozora

krenuli smo i mi u svijet,

pratila nas samo zora,

mahao nam samo cvijet.

 

Gdje je klupa kraj prozora,

gdje su oni sretni sati,

gdje je ona đačka zora,

da nas u nju opet vrati?   

_________________

 

Škola u cvijetu

 

Mnoštvom epiteta i šarenilom boja, pisac nas uspješno vodi u školu iz mašte, gdje se nastava vodi na livadi u cvijeću, a slova napisana kredom od meda se jedu. Ova pjesma lirskog karaktera zaokuplja sva naša osjetila – njuh, sluh, dodir i okus, a najviše maštu, dok pokušavamo zamisliti ovu školu koja je san svakog đaka.

 

Škola se naša

iz sive zgrade

premješta hitno

nasred livade.

 

Sunčeva zraka

ključem od zlata

otvara prva

sva školska vrata.

 

Umjesto auta

i željeznice

djecu do škole

prevoze ptice.

 

Ta škola nema

tvrdaste klupe,

djeca se usred

cvjetova skupe.

Prvake prima

ruža bijela,

a zatim uči

marljiva pčela.

 

Đaci dobiju

od meda kredu,

pa slova uče

i odmah jedu.

 

Da bude manje

tereta, brige,

s latica uče,

kao iz knjige.

 

I neće teške

zadatke pisati,

samo će učiti –

kako mirisati!

________________

 

Kroz školski prozor

 

U ovoj kratkoj pjesmi, sastavljenoj u samo dvije strofe, pjesnik opisuje školski prozor i predivni pogled kroz njega, koji potiče dječju maštu.

 

Kroz školski prozor

najljepše se gleda,

vide se i zvijezde,

koje ne postoje,

oči odlutaju

morem drvoreda,

smišljajući ljepše

proplanke i boje.

 

Prozor je školski

najljepša stanica,

sa koje polaze

nevidljivi vlakovi.

U njima se preko

zamišljenih granica

bez karata prevoze

želje, čežnje, snovi...

________________

 

Pokošene topole

 

Tema ove refleksivne lirske pjesme očituje se u naslovu. Kroz osam strofa sastavljenih od rimovanih distiha, pjesnik priča priču o predivnom drvoredu topola pored njegove škole.

 

Kroz prozore naše škole

mahale su nam topole.

 

Lišće što ima oči sjajne

znalo je sve naše tajne.

 

Ono je s nama moglo da se smije,

šaptalo nam lekcije iz historije.

 

Ako je neko počeo da voli,

ime je prvo kazao topoli.

 

A kad bi nam suze potekle same,

topole su nas tješile, kao mame.

 

Ali jedne noći probudiše ptice,

posijekoše topole, kriomice.

 

Naše topole, raskošnog granja,

padoše u prašinu, pokošenih sanja.

 

Čulo se i lišće kako jeca,

kao da s njime plaču djeca.

________________

 

Školske oči

 

Pjesnik koristi metaforu školske oči kako bi opisao školske prozore u kojima se ogleda okolna priroda. Personificirajući ih, dodjeljuje im ulogu promatrača dviju zaljubljenih buba i pupoljaka koje bodre ne bi li se brže rascvjetali kako bi ih učenici mogli ubrati.

 

Gledaju prozori škole

kako se ptice vole,

gdje se na listu ljube

dvije šarene bube.

 

Te školske oči modre

pupoljke prve bodre,

da cvjetovima planu

na nekom malom dlanu.

_________________

 

Učitelj

 

U ovoj lirskoj pjesmi svečanog, uzvišenog tona, pjesnik se zahvaljuje na svim učiteljima koje ima u životu. Pjesma počinje opisom starog, nasmijanog učitelja svečanog koraka. Pjesnik školu uspoređuje s nebeskim svodom, a djecu sa zvijezdama. Učitelja krasi strpljivost, blagost i prijateljstvo prema djeci.

 

Ide u razred učitelj stari.

Korak mu svečan, uspravan hod.

Smiješak na licu gnijezdi se i zari,

djeca su zvijezde, a škola – svod.

 

Čekaju đaci svoga učitelja,

umjesto dnevnika – osmijeh im donosi,

rukom iskrenog, starog prijatelja

svakoga takne po ramenu, kosi.

 

Otkud u toj ruci toliko dobrote

i toliko snage u tom krhkom tijelu!?

Za sve učitelje – hvala ti, živote,

hvala za riječ, i blagu i smjelu.

 

Svaki dan novi – nova briga,

a ipak u svemu toliko ljepote,

na stolu kruh, jabuka i knjiga...

Za sve učitelje – hvala ti, živote!

________________

 

Zbog dva oka

 

Pjesma lirskog karaktera u kojoj pjesnik, personificirajući dva plava oka, opisuje izostanak djevojčice s nastave, u koju je zaljubljen cijeli razred.

 

Danas je razred – pustinja prava.

Šutnja se uvukla u dnevnik na stolu.

Za sve su kriva dva oka plava,

što jutros nisu došla u školu.

 

Te dvije velike, blistave kapljice,

što se često skriju u slapove kose,

svakom su dječaku poprskale lice

i najljepše im svu tugu odnose.

 

Zato je razred ko polje bez cvijeta,

kao mirno more bez ijedne lađe;

riječ jedna zbunjeno po tabli šeta,

htjela bi da krišom napolje izađe.  

_______________

 

Zbog jedne mašne plave

 

Još jedna ljubavna lirska pjesma, u kojoj pjesnik pjeva o dječaku, koristeći metaforu plavi čuperak, koji se zaljubio u djevojčicu plavu mašnu. Spjevana u dječjem licu opisuje ljubavne muke dječaka koji neprekidno sanjari o djevojčici zbog koje je izgubio volju za igrom, pisanjem zadaća i svoje uobičajene obaveze i hobije.

 

Čuperak jedan nestašni

tri dana već miruje,

misli o jednoj mašni,

vidi je i kad snuje.

 

Za igre ne mari više,

za zadaće i tašne,

u srcu čuperka piše,

da pati zbog jedne mašne.

 

Zbog jedne mašne plave

čuperak bi pobjegao s glave,

a kada mašna naiđe,

srce mu u pete siđe.

_______________

 

Ismet Bekrić - Dječije nebo - verzija 2

Ismet Bekrić - Dječije nebo - verzija 2 pdf

___________________________________

 

Ismet Bekrić bosanskohercegovački je pjesnik, najpoznatiji i najplodniji kao pisac dječije poezije. Rođen je 1943. godine u Banjoj Luci. Tamo je završio osnovnu školu i gimnaziju. Već se nakon srednje škole počeo baviti književnošću, novinarstvom, ali i prevođenjem. Sukladno tome, upisao je i diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon diplome radio je u izdavačkoj kući Glas, kao urednik. Uz to je član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

 

Objavio je knjige: Jutro tate Mrguda (1968), Kape uvis (1971), Klupa kraj prozora (1974), Otac s kišobranom (1977, te u ediciji Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga, 1994), Radnička četvrt (1980), Izabrane pjesme (1980, 1985, 1989), Pjesme (1980, 1983, 1996, 1997), Skriveno oko (1984), Hrabra zraka (1985), Očevo breme (1988), Dječak gleda kroz prozor (1993), Dječiji smijeh na turskom, 1986, Srebrni vodoskoci na makedonskom, 1989 i Kuća među zvijezdama na italijanskom, 1994, te drame i igre za djecu: Šarena vaza (1968), Noć kada su neboderi šetali (1982), Četiri revera (1976), mjuzikl Ne žuri, tata, ne žuri, mama (1980) i druga djela.

 

Za svoja djela dobio je više značajnih nagrada: Nagradu Banjaluke "Veselin Masleša" (1970), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1980), Nagradu Zmajevih dječjih igara u Novom Sadu (1989), te više nagrada za radio-igre.

Prevođen je na njemački, engleski, ruski, francuski, italijanski, poljski, češki, rumunski, mađarski, slovenski, turski, bugarski, makedonski, albanski i dr.

Rat (1992 - 1995) Ismet Bekrić je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, gdje je i ostao.