Irfan Horozović - Vauvan

Čudna je knjiga Vauvan, posve drugačija od svih drugih u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu. Za nju se zapravo može reći da pripada i dječijoj književnosti i književnosti za odrasle. Pisana je na takav način da može zadovoljiti i jedne i druge, otimajući se tako svrstavanju koje često ograničava.

Vrsta djela - roman za djecu

Mjesto radnje - djedovo selo i kuća, šuma, more, Tajna prijestolnica, kula gospodarice Boe

Vrijeme radnje - jesen i ljeto

Sir Edmund Hilalary koji se na Mount Everest popeo s Tensingom Tigrom Snjegova, primijetio je jednog čovjeka s dugom, sijedom bradom koji se držao za led ispod. Ponudio mu je čaj i htio je da s njima ide do vrha no to je odbio, jer se on već popeo i sada se spuštao dolje. Taj neznanac je bio Badem Aziz Tamović. Bio je napisao pismo koje je putovalo godinama i godinama i baš je stiglo kada mu se unuče rodilo. A kada se sestra Nisveta, ali su je zvali Nina od milja rodila, poštar je donio malu figuricu crnkinje. Jednom kada je išao u školu skočila mu je neka crna metalna ptica koja je imala krila bez perja, onda je pokraj nje sletjela roda koju su svi znali. Nedugo nakon toga se iza zgrade čuo neki žamor, svi su samo čekali da nešto vide u izlogu. Prvi koji se popeo počeo je vikati kako Maleni ljudi hodaju u kutiji. Otkako se to pojavilo u kutiji, sve je postalo u gradu nekako drukčije. Ljudi su se stalno sakupljali tamo. Kutije su se pojavljivale po čitavom gradu. Starci nisu mogli više igrati igrice kada su htjeli nego samo kada bi se kutija zatamnila. Sve je ovisilo o njoj, pa se tada to moglo označiti kao vladavina kutija.

Svi su sjedili kod njega kada je svoje počasno mjesto u kući imala ta magična kutija. Bili su i susjedi s njima. Gledali su što se događa u svijetu. Onda je mama najednom vrisnula kako će se vratiti, a da ga je zadnji puta vidjela kad je bila mala. Znao je da se radi o njegovom djedu. Te noći nije mogao spavati, svaki puta kad bi zaklopio oči samo bi vidio djeda i sebe kako koračaju pustinjom ili se penju po planinama od kristala. No kad bi otvorio oči vidio bi da je u svojoj sobi. Došao je Djed i svi su bili na okupu i bliski i daleki rođaci. Otac je morao u Afriku, jer je dobio neki posao, a nije znao kako da Djedu kaže, a da ne ispadne da bježe, jer se dugo nisu vidjeli. Ocu je pobijedio njegov projekt i on mora ići. Djed se nije bunio već im je rekao kako je lijepo putovati, te da on stalno putuje i neka ide graditi svoju Keopsovu piramidu. No nisu bile u pitanju piramide, već tri građevinska poduzeća, a jedna zgrada je samo njegova.

Majka je pitala Djeda da li bi pričuvao djecu da ne budu sama, na što je pristao. Roditelji su otputovali i ostali su njih troje u njihovoj kući s voćnjakom. Djed je išao od voćke do voće malo ih pogledati. Najduže se zadržao kod stare kruške na koju se znao penjati. Onda je tu bio i veliki orah gdje je djed zakopao svog malog psa kojeg su otrovali zli ljudi. Bile su tu još i jabuke, kajsije, dunje, ribizli, grožđe. Bili su tu i bumbari, pčele, mušice, mravci, skakavci, vrapci, lastavice. Djed si je sjeo u hlad stare kruške i izvadio knjigu o velikom mravljem natjecanju, no počelo se nešto micati u travi ispod njega. To je bio pas koji je bio zelen kao trava. Od tog dana ga je taj pas stalno slijedio.

Nina ga je malo gnjavila, ali kako je imala samo 4 godine nije joj se moglo objasniti da to ne radi. Navečer su otišli do obale rijeke i pas se najednom njemu otrgnuo iz ruke. Koza ga je vukla za rep, ali su je odmah otjerali. Kasnije je Djed morao previti ranu i te noći im je psić rekao svoje ime.

Veliko Putovanje - Njih troje i naravno Vauvan su se ukrcali u autobus, bili su sretni. Djed je svoje mjesto ustupio jednoj gospođici koja ga je kudila jer je mislila da korov koji ima nosi za poklon. Na kraju se samo ustala i otišla na drugo slobodno mjesto. Kada je išao kondukter upitao ga je što to ima, a on mu je odgovorio da zelenog psa, pa je ovaj zgrabio taj papir i počeo istraživati. No pas je poĉeo režati na njega pa se kondukter odmaknuo. Djed je zamolio da se autobus zaustavi i izašli su van. Bili su sami nasred šume, a još nije bilo ni Vauvana. Nina se jako rasplakala. No začuo se Vauvanov lavež, pa su krenuli za njime i tako došli do "Mlina čike Nere." Taj Nero je bio lutkar, odnosno pravio je lutke i bio je djedov prijatelj. Spustili su se do tamo i došli do točka koji se veselo okretao, ali nije mljeo brašno kako si mislili. Onda su se popeli gore u sobu koja je liĉila na tavan i bila je puna igračaka. Čike Nere nije bilo tamo. Tražili su ga. Ponovno se Badem popeo na tavan i svi ostali za njim. On je čučnuo i zavirivao je od jedne male kuće do druge gdje su stajale lutke, ali kao da ih je netko prekinuo u hodu. Kad je u jednom trenutku dodirnuo bravu, nešto je zabrujilo i lutke su se iznenada ustrčale, a onda je opet sve stalo. Vrata su se srušila, a djed ih je držao. Kasnije je rekao kako moraju na druga vrata. Kako se spuštala noć odlučili su prenoćiti u mlinu. Djed je nešto zapisivao u svoju bilježnicu i naglas se pitao da li smije dalje ići s djecom, na šta mu je on rekao da kamo ide on idu i oni. Stalno je ponavljao kako je izgubio vrata i kako je izgubio ulaz, a Nero mu nije ostavio poruku i sada nije znao kako da dođe u Zemlju predaka, pa u Zemlju potomaka i u Trojnu prijestolnicu. Jedino rješenje je bilo putovati. Ujutro kada je svanulo krenuli su prema moru i to s Bajkom, Velikom i Malom Dugom i njihovim medvjedom Pandžom.

Nakon što su izašli na cestu naišli su na kola s natpisom ŠAR – CIRKUS upregnuta s dva konja. Naprijed je sjedio Bajko s korbačem u kratkom kožnom prsluku. Kraj njega je bila Mala i Velika Duga koje su bile tužne, ali kada su vidjele Vauvana postale su vesele. Samo je medvjed Pandža bio mrzovoljan, jer je smatrao da je zapostavljen. Odlučio je otići, pa se priredila jedna predstava. Pokazali su svim ljudima što znaju, pa su im pljeskali i smijali se. No nakon toga su morali ići prema moru. Pandža se kasnije negdje samo izgubio.

Došli su u grad gdje su se ljudi kupali. Badem se sunčao i malo kupao, Nina je čistila psa od algi, a on je vadio školjke i tražio je one u kojima ima bisera. Vauvan je skočio sa skakaonice i upoznao jednu Algu Marinu koju ostali nisu mogli vidjeti jer je sramežljiva, a kod njih mladoženje izgledaju kao Vauvan, jer imaju zelenu odoru tako da postanu nevidljivi. Vauvan nije htio biti nevidljiv, jer će se kasnije vratiti u svoju zemlju. Badem, Nina i on su vidjeli da je na njegovom uhu jedan zeleni prsten kao iz kose Alge Marine, ali ga nisu ništa pitali. Toj Algi Marini je zapravo puklo srce od tuge i odletjelo u visine, pa je zbog toga ostali nisu mogli vidjeti, a to se inače dogodi ako one ne nađu nekoga tko će ih zavoljeti, umru. Ona je zavoljela nekoga koga nije niti poznavala, a i bila je kraljica algi – to se postane kada su ostale alge sretne zato što je ona sretna. Kasnije su krenuli u more kao da će zaploviti, no Badem je počeo vikati kako vidi vrata koja traži i svi su se uputili tamo. More je bilo oko njih.

To je bilo putovanje koje je trajalo jako dugo, jer je i Djed Badem bio tužan kao i Vauvan. S čamcem su se iskrcali na kopno, a čamac s natpisom "Alga Marina" je potonuo pred njihovim očima. Našli su se ispred džungle. Tamo su se odmarali, pa jeli plodove, a Vauvana nije opet bilo nigdje. Prošla su dva dana i dvije noći. Vauvan je bio na krošnji i malo se povećao, dok su se ostali uplašili da su se smanjili. Sada moraju naći Ciklama vrata ako se hoće izvući. Može im pomoći vrač Klo Ro Filko. Nije im preostalo ništa drugo, pa su se popeli Vauvanu na leđa i on je poletio prema kolibi koja je bila u sredini. Došli su do tamnoputog čovjeka, a to je bio taj vrač koji ih je srdačno dočekao. Badem i vrač su bili pomalo nešto zabrinuti, ali mu je onda vrač donio vazu ciklama i rekao neka krenu.

Cvijet ciklame je bio običan. Djed je izvadio svoj perorez u kojem je bilo svega i svačega – vadio je sječivo, pa malu oštricu, malu žlicu, mali otvarač za konzerve, mali vadičep, itd. Ostali nisu mogli niti naslutiti što radi. Bilo je nešto kao drhtava srebrna pčela na vrhu srebrne igle i onda je Badem stavio ključ u tajanstvenu ciklaminu bravu. Sada su iza otvorenih vrata i vodio ih je nepojmljiv miris. Stvari su se stalno mijenjale, malo si velik malo mal. Kako su išli viđali su ciklame. Sve što im se događalo od prolaska kroz Mlinska, Morska i Ciklama vrata, do traganja Prijestolnicom predaka sve je bilo nekako neobjašnjivo sekundama, minutama, satima, pa se ubrzavalo i smanjivalo. Kasnije ih je Djed upitao jedno pitanje: "Znaju li zašto je Aleksandar Makedonski presjekao gordijski ĉvor?" Svi su šutjeli, dok je Vauvan rekao "Možda zato što nije bio dovoljno pametan." Vauvan je pogodio, jer je imao perorez koji zamjenjuje odlučnost i razum, ali ako je u ruci tko ga razumije i ako ga je dobio iz pravih ruku. Svi su se nasmijali slatko i gledali taj perorez. Djed je počeo pričati o njemu, pa im je otkrio da ga je dobio na jednom od putovanja. Osobi od koje je to dobio, on je poklonio magičnu pračku. To je bilo u mjestu nije se dotočno mogao sjetiti, ali nešto kao Šang ili kao Kang, King Kong, Hing Kong ili sliĉno. Kako su se raspričali nisu ni znali da su došli do kuće na kojoj je bio natpis "Kod pahuljice." To je bila gostionica.

Debeli gostioničar se smijao psu kako je zelen i gladio ga je po trbuhu. Tamo su jeli juhu, jer ih je put izmorio. Donio im je i vina kojeg Vauvan nije htio piti. On je samo pio kišnicu i rosu. Krčmar se raspričao s Vauvanom, ispitivao ga je svakakva pitanja, što se s njime događa u jesen, da li je oženjen i ima li djece. Ponudio im je da ih zaposli, odnosno oni bi mu ĉuvali imanje. A Vauvan bi imao djece i sve bi se nekako širilo. No oni su se naljutili na to i pokupili i otišli, ali prije toga je krčmar htio skočiti u njih, ali Vauvan je zarežao. Išli su onda dalje svojim putem.

Prvog čovjeka kojega su upoznali na putu bio je ispitčutura Burko i upoznali su se u jarku. Burko je spavao, a oni kako su išli putem spotakli su se o neku praznu bocu i pali u jarak u kojem je on bio. Burko je plakao jer je boca bila prazna, no obećali su mu donijeti punu. Pitali su ga za grad, pa im je rekao da će im pomoći i reći gdje, ali to je rekao kad su mu rekli da će mu tamo kupiti bocu. On nije želio s njima u grad jer je opasna gospodarica tamo – čarobnica. Počeo im je pričati svoju stranu priče. On je bio biciklist i svašta je mogao s biciklom, pa su mu zbog toga zavidjeli, imao je i malu radionicu za popravak bicikla. Sve je to bilo dobro dok se nije zaljubio u prvu susjedu i htio ju viđati, da zajedno idu na sladoled. Ali se u gradu smjelo samo ono što bi naredila Velika Gospodarica koja je živjela u kuli. Imala je velike naočale. Dok je Burko bio još mali, Gospodarica je htjela da on bude biciklist i bio je kako je prethodno navedeno, no kada je čula da mu se sviđa susjeda Palma, sve se okrenulo, promijenila je čak i staze kojima su njih dvoje išli. No on je odlučio jednom prekršiti njezinu naredbu i odlučio je preskočiti zid, no dočekali su ga stražari. Njezino puno ime je bilo Gospodarica Boa. Ona je Palmu i njegov bicikl smanjila i stavila u bocu i dala Burku. Od tada se on ne odvaja od te boce. Odlučili su sada ići do te Gospodarice. Dok su išli putem, Bademu se malo činilo poznato, malo ne. Burka im je nastavio pričati sve dok ih nisu okružili dvanaest ljudi obučenih u crna kožnata odijela sa srebrnim kacigama i opasačima. Jedan je vikao kako će Gospodarica biti sretna što su tu. Pokušavali su se spasiti, ali im nije išlo. Vojnici su ih strpali u neko vozilo koje je izgledalo kao jež. Pokraj vozila je bio gostioniĉar, a vojnik ga je potapšao po leđima i dao par srebrnjaka. Uputili su se prema gradu Gospodarice Boe.

Likovi - Sir Edmund Hilalary, Tesing Tigar Snjegova, Badem Aziz Tamović, Nisveta – njezin brat i roditelji, Vauvan, Fefero i Feferonika Biber, šinter Mrgan, kondukter, Nero, Bajko, Mala i Velika Duga, medvjed Pandža, Alga Marina, vrač Klo Ro Filko, gostioničar Burko, gospodarica Boa, Palma, čuvar Balvan, magičar, Mate – matematičar, Likajos, Ezop, Blablab, Panj, Anders, Iva, Jako i Vili, Krilović, Fontanar, Zmaj, Zvjezdoznanac, Domingo Domino, Sevlija Šam, Masaki Nomaido, čika Bimbo, Zenur

Djed Badem Aziz Tanović – djed je bio osoba koja je voljela mnogo putovati. Jednog dana vratio se kući kod svoje kćerke. Budući da je njegova kćer morala otputovati, odlučio je ostati sa svojim unucima. Ali njegova ljubav prema putovanjima se nije mogla smiriti, tako da je samo par dana proveo u kući, u svome voćnjaku s unucima, a onda je odlučio otići sa svojim unucima i psićem Vauvanom na avanturu života.

Na tom putovanju je upoznao još mnogo prijatelja, susretao je stare prijatelje i upoznavao neprijatelje. Na kraju je djed vratio kući svoje unuke, ali se nije mogao pomiriti s time da Vauvan odlazi. Stoga je otišao za Vauvanom i nikada se više nije vratio. Ostao je u Tajnoj prijestolnici radeći kao mađioničar u Prijestolnici domina.

Vauvan – Vauvan je bio psić koji je nastao ispod stare kruške. Izgledao je kao buket cvijeća i bio je zelene boje. Kada ga je djed Badem primio u svoj dom, samo je imao neprilika zbog njega, jer bio je to jedinstven psić neobična izgleda. Psić je imao moć govora i transformacije. Mogao se pretvoriti u bilo koje drugo biće.

S djedom, Ninom i njenim bratom, Vauvan je doživio mnoge avanture i neprilike, u kojima se pokazao kao veoma hrabar, inteligentan i domišljat psić. Kada je putovanje završilo, osjećao je iznemoglost zbog svojih godina. Već je bio doživio duboku starost, stoga se jednog dana popeo na orah kako bi se smanjio i odletio na listu drveta.

Irfan Horozović - Vauvan - verzija 2

Irfan Horozović - Vauvan - verzija 2 pdf

___________________________________

Irfan Horozović rođen je 27.04. 1947 godine u Banja Luci. U istom gradu završio je i osnovnu i srednju školu. Nakon gimnazije, upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je završio smjer komparativne književnosti. Pisao je prozu, dramu, poeziju, kritiku i literaturu za djecu. Radio je kao urednik studentskog lista Pitanja i putevi. Živio je u Sarajevu, gdje je radio kao urednik u igranom programu radio-televizije Federacije BiH, te kao glavni urednik časopisa Život.

Irfan Horozović smatra se začetnikom postmodernističke poetike bosanskohercegovačke književnosti kao pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Pisao je različite književne žanrove koji uključuju i književnost za djecu. Bavio se raznim temama i motivima u svojim djelima, među kojima je i ratna tematika te u takvim djelima predstavlja likove koji proživljavaju ratne traume. Često je pisao o motivima iz grada, odnosu djeda i unuka, tako predstavljajući tradiciju (taj odnos izražen je u djelu Vauvan), te o motivima ljubavi čovjeka prema životinji. Njegovi književni radovi su ocijenjeni najvećim ocjenama od strane književne kritike. Unio je inovativnost u bosansku književnost, različitost i originalnost, što ga svrstava među najveće bosanske književnike.

Mnogi dramski tekstovi Irfana Horozovića bili su izvođeni na radiju, u kazalištima i na televiziji. Na radiju su izvođeni tekstovi: Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović i Posuđena rečenica.

U kazalištima su izvedeni tekstovi: Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba i Tri Sabahudina. Djelo Šeremet izvođeno je i na televiziji.

Neki njegovi tekstovi su prevođeni i igrani u Poljskoj i Švedskoj.

Irfan Horozović objavio je knjige: Zvečajsko blago (poezija), Ružičasta učiteljica (drama), Talhe ili šedrvanski vrt (proza), Soba (groteska), Salon gluhonijemih krojačica (pripovijetke), Testament iz mladosti (poezija), Karta vremena (priče), Noćne ceremonije (roman), Šeremet (drama), Vauvan (roman za djecu), Rea (roman), Kalfa (roman), Mađioničar iz Prijestolnice domina (pripovijest za djecu) i Nepoznati berlinski prolaznik (roman).

Horozović je dobitnik je mnogih nagrada, od kojih su najznačajnije nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za knjigu Talhe ili Šedrvanski vrt; nagrada Veselin Masleša za knjigu Salon gluhonijemih krojačica; nagrada Oktobarska poetska drugovanja za knjigu Vauvan, proglašenu za najbolju knjigu proze za djecu u BiH i nagrada Društva pisaca BiH za knjigu Nepoznati berlinski prolaznik.

Irfan Horozović - Inspektor vrtnih patuljaka