Indira Buljubašić - Obična sarajevska priča lektira

Indira Buljubašić - Obična sarajevska priča

Indira Buljubašić - Obična sarajevska priča

 

Mirzi i Harisu

Ne znam šta će biti zabilježeno... - Meša Selimović 

 

Ne znam šta ću vam ispričati. Znam samo da to želim, godinama već. A nikad nisam. Učili su me da priča treba imati svoj početak i svoj kraj, a ja ne znam kad je sve počelo i ne znam kad se završilo. Ipak, pouzdano znam da nisam željela da počne ništa od onog što je tog proljeća počelo u mom gradu i da ne želim da izgubim ono što sam (koje li ironije!) dobila uslijed i usred svega toga.

 

April u Sarajevu. Uredno očešljane, osmjehnute i svečano odjevene, vodila sam svoje učenike ka ulazu u veliku salu Skenderije, gdje će mnogi od njih, zajedno sa stotinama vršnjaka iz svih sarajevskih osnovnih škola, prvi put u svojih trinaestak godina života prisustvovati koncertu ozbiljne muzike, u okviru pompeznog projekta nazvanog "Muzika raspoloženja". Ne skidam osmijeh s lica i upozoravam ih da gledaju pravo, dok đonom cipela pažljivo skrivam čahure (snajperskih, kasnije ću to naučiti i nepogrješivo razlikovati od drugih) metaka na koje, dok koračam, nagazim. Kolegicama upućujem upitne i uplašene poglede. "Pucalo je sinoć s Jevrejskog, mislim da im je milicija uzvratila...", kaže mi jedna šapatom.

 

Novembar u Sarajevu. Volim slušati "Bolero". Jednolično ponavljanje istog ritma uvijek u meni izazove svojevrsno gubljenje pojma o vremenu... Koliko već dugo pušem u tvoje promrzle prstiće dok nijemi ležimo kraj bodljikave žice koja opasuje aerodromsku pistu? Sat? Dva? Oduvijek? I zašto mi, pobogu, sad u glavi odzvanjaju Ravelove violine?!

 

Nikad nisam letjela avionom. Nikad čak nisam ni bila na aerodromu. A sad, s petogodišnjim tobom spremam se prepuzati na onu stranu piste... Violinama se pridružuju činele. Osjetim ih pod grlom. Prigušen zvuk žice, bodljikave, a ne violinske, koja se lomi pod stiskom kliješta, vraća me u stvarnost. Stavljam prst na usta, moramo biti tihi. Idemo! Pianissimo, jedini moj...

 

Pužeš pored mene. Šutimo. Želim ti reći nešto vedro, ohrabrujuće, želim ti zapjevušiti. Nijema sam, strah me je! Šutimo. Pužemo. A onda: meni sasvim nepoznat, paralizirajući zvuk nečeg što se približava... što jednolično, ali uporno ide ka nama. Pritiskujem ti čelo o hladan asfalt. Jako svjetlo... Vojnička čizma ispred naših lica... Kroz otvor transportera vidim nebo. Stotine zvijezda po njemu. Mladić, ili prije dječarac, čiju pušku i šljem pomno razgledaš iz mog krila, na rukavu ima prišivenu kanadsku zastavu. "Lijepo je bilo u Sarajevu, do viđenja u Kalgariju!" Ne mogu kontrolisati misli koje lete ka Zetri – apsolventkinja književnosti maše kanadskom zastavicom na zatvaranju 14. Zimskih olimpijskih igara. U kojem je to vijeku bilo?

 

Opet smo kod žice. Znam da si gladan i uplašen. Ipak, držiš se dogovora. Šutiš. Ljubim ti obraze. Hladni su. Pokušavam skupiti hrabrost da krenemo ponovo. Ovaj put ćemo biti oprezniji. Fijuk metaka iznad naše glave nasumično tka sjajnu, gustu mrežu. Nadglašava ih šuškanje tvoje jakne, zbog koje sam četiri sata stajala ispred Caritasa. Po tvom disanju znam da si se već umorio. Sutra ti je rođendan... Kuda te to vodim?!?!

 

Sve čega se još mogu sjetiti je da je bilo blato, hladno i puno tragova transporterskih gusjenica. Metke više nisam čula. Ni ljude koji su puzali nešto niže od nas. Jedino što je odzvanjalo u toj noći bilo je tvoje srce... Bičevi magle. Sviće. Ljubim ti kosu dok naslonjeni na drvo čekamo da neko dođe po nas. Čujem prigušeni žamor žena i plač djece. Kažem ti da je prošlo, da će tvoj babo uskoro doći po nas, da se nikad više nećemo razdvojiti, da ću ti sutra napraviti veliku tortu, da... Šutiš i pokušavaš skinuti skoreno blato s prstiju.

 

Nikad neću zaboraviti vaš zagrljaj. Sedmomjesečna razdvojenost i ta groteskna zora kraj sarajevskog aerodroma uramila ga je u najljepšu sliku koju je mojih trideset godina vidjelo...

 

Januar. Pijemo kafu. Na jaknu ti prišivam komandirske oznake. Ponosan si jer napokon imate uniforme. Levis farmerke koje smo prošlog ljeta kupili u Trstu su uništene po rovovima. Pokušat ću ih zakrpiti. Smiješ se i kažeš da ih mogu baciti jer ćeš, dok sve ovo prođe, izgubiti još 20 kilograma i onda ćeš kupovati na dječjem odjelu.

– Zašto rat zoveš "sve ovo"?
– Zato što mrzim reći rat...

 

Kafa je od ječma i teško klizi niz grlo. Još uvijek nisam vješta u odabiru zrna koja se trebaju ispržiti, pa samljeti. Svejedno godi.

– Želim dijete.

 

Ne čuješ me, vučeš prst po topografskoj karti. Stavljam dlan na nju.

– Želim dijete.

 

Dižeš pogled u kojem se miješaju smijeh i nevjerica.

– Imamo dijete... Šališ se?... Sad hoćeš dijete? Želiš roditi dijete usred ovoga?!
– Prestani rat zvati „sve ovo". Da, usred rata želim dijete!

 

Maj. U redu za vodu sam bila čim je svanulo. Svejedno sam stajala satima. Zbog toga sad kasnim na čas. Devet učenika me čeka u jednoj garaži, koja je na svu sreću skoro ukopana u zemlju. Ne volim kad me čekaju, tačnije – ne volim kad su sami. Zbog toga trčim preko, a ne pored stadiona, kuda obično idem. Širom rastvoren dlan držim na stomaku, kao da će te to zaštititi od metaka pam-a koji se rasprskavaju okolo. Zadihana, iz džepa vadim brižljivo umotan ruž za usne. Štedim ga, pa tek mrvu stavljam na usne, a osmijeh na lice, prije nego uđem. Uvijek se obraduju i meni i novoj priči koju im pročitam ili ispričam. U garaži je skoro mrak zbog vreća pijeska na jedinom prozoru. Uspjela sam dobiti tridesetak velikih svijeća u Općini, za svaku "učionicu" koju sam pronašla po tri. Štedimo ih koliko možemo. Kad sam s djecom, zaboravljam na zlo u kojem rastu. Osjećaj sreće zbog svakog atributa koji vješto pronađu u rečenici pojačava i tvoje vrpoljenje u meni. Samo pucajte, ne možete nam ništa!

 

Avgust. Vreo i sparan. Dan prolazi u vječitoj žurbi da obezbijedimo vodu, da otkuham veš, odvezem ga na tvojim starim kolicima na vrelo ispod stijene gdje ga ispiram s ostalim ženama, da nešto skuham, da preživimo. Jedemo uglavnom rižu i konzerve. Hrane ima, ali nemamo novca za nju. Ponekad uspijevam zamijeniti brašno za nešto povrća kod ljudi koji imaju bašte uz porodične kuće. Sjećam se kako sam ti nekad objašnjavala da moraš jesti mrkvu i zelje da bi bio zdrav. Nevoljko si to radio. Sad ih tražiš, ali ja nemam da ti dam ni mrkvu, ni zelje, ni...

 

Nastava je opet obustavljena. U školi se nas desetak uposlenika svakodnevno okupljamo. Pišemo zadatke, pravopisna pravila, nepravilne glagole engleskog jezika, crtamo male geografske karte i dajemo ih roditeljima koji se ohrabre dotrčati po njih. Niz Igman svakodnevno pristižu izbjeglice. Moramo prihvatiti tu djecu i učiniti sve da izbrišemo strah iz njihovih očiju.

– Ovdje se šuška da krtica krti krtičnjak.

 

Moj dragi babo. Uspio je po nekom vojniku poslati nam pismo. U njemu je, želeći provjeriti vijesti da se ispod piste iskopao tunel, a plašeći se da pismo ne dospije u pogrešne ruke, posegnuo za dobro poznatom replikom iz serije "Salaš u Malom Ritu", koju sam jako voljela. U kovertu je moja majka, koja je i sama svakodnevno trčala od jedne do druge sarajevske ratne učionice svojim đacima, ubacila recept za neki namaz od mlijeka u prahu.

 

Čula sam njen glas dok sam čitala:
– Dodati i fildžan šećera (ako imaš)...

 

Tunel je bio završen, ali kroz njega civili još nisu išli. Na Bjelašnici su se vodile bitke i mnogo vojske je iz grada dolazilo na ovu stranu. Žena iz komšiluka mi je jutros rekla da će zaklati ovcu, pa, ako imam novaca, pošto sam trudna, sačuvat će mi nešto mesa. Nisam imala novaca, ali sam imala biserne naušnice, poklon od tetke, ponosne na moju diplomu s pečatom Filozofskog fakulteta. Zamijenila sam ih za meso.

– Otišla bih do grada. Već sam otežala, a uskoro će jesen i kiše... Poslije neću moći. Odnijela bih roditeljima nešto hrane. Ako bi mi nabavio neku propusnicu...
– Kako to misliš da bi otišla do grada? "Skoknula" preko piste s tolikim stomakom?!
– Kroz tunel.

 

Ni danas ne znam kako si od komandanta brigade uspio dobiti propusnicu, ali pamtim boju tvog glasa dok si me ostavljao na ulazu u tunel i molio dežurnog vojnika da me otprati bar pedesetak metara. Bio si ljut na mene i ovo putešestvije smatrao još jednom u nizu mojih ludosti.

 

– U ruksaku je boca s dva litra benzina. Pokušaj na Dobrinji naći nekog ko će te autom odvesti, bar dio puta... Presvuci se kad dođeš na drugu stranu, tunel je pun vode i blata. Ako budeš otežano disala, odmah se vrati! Hajde sad...

 

Mrak. Blato. Voda. Zemlja. Tišina. Kretala sam se polako, vođena radošću što ću vidjeti roditelje, koji nisu ni znali da dolazim. Povremeno sam se zaustavljala da odmorim. Mučila me je mogućnost da u ovoj kaljuži ima pacova. Sem njih, ničega se, sama pod zemljom, nisam plašila. Imala sam tebe ispod svog dlana.

 

Decembar. Napokon si tu! Šćućuren uz mene na krevetu u podrumu zgrade, čiji je prvi sprat pretvoren u Ratnu bolnicu, crvenog lica, viriš iz nečeg što bi trebala biti pelena. U toku je najintenzivnije granatiranje ove zime. Tako si lijep! Hvala ti. Došao si da me spasiš.

 

Maj. Sjedimo na brežuljku podno Igmana. U ruci ti visibabe. U mojoj ceker, pun koprive po koju smo došli. Bit će to prvo što će tvoj brat pojesti sem mlijeka kojim ga, ne znam kojom čarolijom, tako velikodušno hrani moje krhko tijelo. Jučer si postao prvačić. Nekad davno sam tvoj prvi dan u školi drugačije zamišljala. Ovako, košulju smo jedva ispeglali grijući peglu na peći, ruksak posudili od komšija i u njega, na tvoju veliku radost, stavili svesku i olovku. Prešutjela sam ti da je sveska zapravo moja. Nekad sam u nju počela pisati pripreme za časove. Pažljivo sam istrgnula ispisane listove, a ti si, sav ponosan, napisao svoje ime na koricama. Dan je neobično tih. Lijepo mi je dok sjedimo sami, na kraju svijeta.

 

Novembar. Glad vlada Sarajevom. Zima, koja se približava, kroz tunel donosi bujice izgladnjelih majki i djece koje kreću davno zaboravljenoj rodbini diljem Evrope ili u nepoznato, bilo gdje, što dalje... Među njima i moja sestra s dvogodišnjim sinčićem.

 

– Autobus iz Zenice će sutra u zoru biti s one strane Igmana. Pakuj se! Do Splita ćemo, tamo je Dragana. Pomoći će nam da nabavimo karte za brod do Ankone. Dalje ćemo vidjeti.
– Ne mogu ja.
– Ne pitam te možeš li. Moraš! Kako ćeš ih prehraniti? Ovome kraja nema!
– I ti rat zoveš "ovo". Ne mogu, imam posla u školi, dolazi sve više djece. Ne mogu ni njega samog ostaviti. Snaći ćemo se.
– Odakle ti pravo da odlučuješ sama? Možda oni žele da idu!
– Oni žele da su uz mene, a ja ne želim da idem. Možda, nekad kasnije. Snaći ćemo se.

 

Penjanje uz Igman je naporno. Svaki čas zapinjemo o panjeve posječenog drveća, koje noću, niz korita, prije nego odu na stražu, muškarci spuštaju do zaravni, vezuju ih užadima i vuku ka kućama. Zora je i počinje granatiranje, onako – nasumično. Prašnjavi autobus je krcat. Uspijevamo vam naći mjesto. Stojim kraj prozora. Jedina si mi i odlaziš, a ja ti ne umijem ništa reći. Crtam srce na prozoru. Saginješ glavu i ljubiš ga. Iz tvog krila nam maše plava kapica. Autobus kreće. Pogled mi zamagljen. Dižem ruku: do nekad, do negdje...

 

Februar. Čula sam da žene odlaze do rampe podno Igmana, gdje iz noći u noć čekaju rijetke kamione koji dovoze humanitarnu pomoć i na njima se prebacuju do Tarčina, gdje se hrana može kupiti. Kažu da su prodavnice pune, kao u miru. U jednoj kutiji, na dnu ormara, daleko i od svojih očiju, čuvam par novčanica koje mi je na odlasku dala sestra, u nadi da ću jednom odlučiti da joj se pridružim u nekom kolektivnom centru u srcu Evrope. Guram ih duboko u džep, na leđa stavljam ruksak i prije zore idem do rampe.

 

Tri kamiona čekaju da im se odobri povratak uz Igman. Nevjerovatno spretno, žene koje pokušavaju zaraditi nešto novca idući svake sedmice po hranu, koju kasnije preprodaju, penju se na kamione. Pokušavam ih oponašati, ali skoro pužući, dok me jedna od njih vuče za ruke, pridružujem im se i pronalazim mjesto na brašnjavom podu. Prekrivaju nas ceradom. Spremne smo za dug, neudoban i, prije svega, veoma opasan put – cesta se bespoštedno granatira...

 

U Tarčinu skačemo s kamiona, koji nastavljaju svoj put. Gubim dah pred davno zaboravljenom slikom: prodavnice, hrana! Kupujem banane, narandže, komad mesa, puter, čokoladu, a onda odlučujem biti nerazborita i na pult stavljam čarape. Njemačke. Svilene. Tanke kao dah. Ne dopuštam sebi da se predomislim, žurno sve pakujem u ruksak i trčim ka rampi da čekam kamion kojim ću se vratiti kući. Prošla je ponoć i obojica ste u dubokom snu. Želim da što prije svane. Sretna sam. Napokon ću vam skuhati carski ručak! Čarape guram na dno ormara, gdje više nema novca.

 

Juli. Zloslutno tih dan. Nervozna sam jer sam vas ostavila same da bih otrčala do komadića dvorišta iza zgrade koji je, nakon dugotrajnih dogovora svih stanara, pripao našoj porodici da nam, kako moj prvačić kaže "bude bašta". Čupkam korov oko mrkve i luka, koji se hrabro probija između kamenčića. Za jedno "haustorče", kako su nas koje smo odrasli u zgradama obično zvali, vrlo vješto to radim. Sljedeće godine ću pokušati posijati i krompir... Jesam li se to pomirila s mišlju da ratu nema kraja?!

 

Žmirkava svjetiljka je svemu oduzela stvarni oblik. Sivi zidovi su ponegdje imali skorene mrlje od krvi, koje je neko, neuspješno, pokušao oprati. U hodniku je vladala meni iritirajuća užurbanost. Nisam se usuđivala pitati "Kako si?" umorne, nenaspavane medicinske sestre koje su u improvizovanu operacionu salu stalno unosile nove kesice s crvenom tečnošću. Povremeno, tvoj otac bi me stisnuo za ruku, tješeći nas tako oboje istovremeno. Mislila sam na hiljadu stvari na koje sad nikako nisam trebala da mislim: na boju zavjesa u našem prvom podstanarskom stanu, na toplotu kamena s makarske plaže, na bijeli šal, na to kako ove godine ipak trebam posijati bar desetak krompira...

 

Tvoj saborac iz čete gurao te je u škripavim kolicima kroz tunel. Išla sam iza vas, vodeći našeg starijeg sina za ruku, a noseći mlađeg, kojeg je jako zabavljalo što mu na glavu iz vlažne zemlje kapa voda. Nakon četrdesetak minuta zaslijepila nas je svjetlost na izlazu iz tunela, gdje nas je čekalo vozilo kojim ćemo do bolnice. Bit ćeš dobro. Moraš biti dobro, pobrinut ću se za to... Bio je april...

 

Januar. Prvi udžbenici ulaze u grad. Jako sam sretna što će ih djeca napokon imati i ponosna što sam dio grupe koja sve organizuje. U školi imamo čak dvanaest nastavnika, preko šest stotina učenika i preko šest stotina priča koje ću jednom, nadam se, ispričati. Sva ponosna, kačim na zid raspored časova. Zvoni. Kroz prozor dugo gledam u snijeg. Odavno nije bio bjelji.

 

Danas. Na povratku s babinog mezara uvijek proučim Fatihu i trojici mojih učenika. S ljubavlju svakodnevno udišem miris školske krede.


Nedjeljom šetam sa svojom majkom. Jednom godišnje, gledam aerodromsku pistu iz zraka, kad letim sestri u zagrljaj.


Moj stariji sin s ocem satima radi na Fordovom oldtimeru. Moj mlađi sin je maturant jedne sarajevske gimnazije.


Ja sam sretna žena.

________________________________

 

Indira Buljubašić rođena je 1962. godine u Sarajevu, u Sarajevu živi oduvijek i zauvijek, kako to voli reći. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je 1984. godine diplomirala na Odsjeku za južnoslavenske književnosti.

 

Cijeli svoj radni vijek vezana je za školu. Razred i učenici su, nakon njene obitelji, njena najveća ljubav. Nakon petogodišnjeg podučavanja učenika, obavljala je poslove ravnateljice dvije osnovne škole. Radila je to šesnaest godina (uključujući i ratne godine), a onda se prije deset godina ponovo vratila u razred. Udana je, majka dvojice sinova. Indira Buljubašić najčešće piše o stručnim temama, vezanim za suvremeni pristup podučavanju, ali piše i o temama iz svakodnevnog života, koje objavljuje na portalu logicno.com.

 

Priča "Obična sarajevska priča", nastala je 2012. godine. Trebalo joj je punih 17 godina da bi mogla progovoriti o ratu. Priča je osvojila drugu državnu nagradu na natječaju "Žena/majka u vihoru rata", koji je objavio Rektorat Univerziteta Sarajevo.

 

Riječi autorice za one koji odluče pročitati priču:

 

Moj stariji sin s kojim sam, kad je imao 5 godina, prepuzala aerodromsku pistu, sem što je i dalje zaljubljenik u oldtimere, danas radi u turističkom kompleksu Tunel spasa, tik uz, i nešto ispod, aerodromske piste. Sudbina je htjela da je gleda svakodnevno. Rado će popričati s vama koje put možda nanese tamo.

 

Moj mlađi sin, rođen u jeku rata, danas je master novinarstva i radi na TRT – u Istanbulu. Moj muž, stopostotni ratni invalid, planinari i donosi mi gljive i planinske trave. Ja sam i dalje sretna žena.

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Indira Buljubašić - Obična sarajevska priča

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u