Husein Bašić - Vjetar sa Prokletija lektira

Husein Bašić - Vjetar sa Prokletija

Husein Bašić - Vjetar sa Prokletija

 

Kad grunu rat, Redžo prekide studije i vrati se kući. Vratiše se i drugi đaci i studenti, skoro svi. Svaki od njih donese ponešto najdraže, najčešće zabranjenu knjigu ili tek izrađenu sliku sa zajapurenim licem prve ljubavi. Redžo uz to, u izanđalom očevom ruksaku, koji je prije odlaska u svijet obio sve katune na Prokletijama i sve pazare u Polimlju, donese pravu pravcatu violinu, od najboljeg javorovog drveta, koju je slomljenog ključa i potrganih žica kupio na rasprodaji u Skoplju. Dao je za nju cijelog Vezira, tako se zvao azgini konjić, koga je otac s jeseni prodao u Podgorici, kad je tamo s karavanom prohodio, da ima za trošak, knjige i obuku, iako mu se to što je sin naumio da uči baš nimalo nije dopadalo.

 

Ako ti je do svirke, govorio mu je, možeš to i kod kuće, ne trebaš se lomiti po svijetu, kupiću ti tamburu i ćemane, kad ti toliko džan gori za njima, pa sjedi doma, kad već nijesi izabrao nešto bolje i priličnije, kao drugi.


A opet ga isprati kao što su ostali pratili svoje sinove, i bolje. Neka ga, mislio je, valjaće i to nekome, kad dode i ako dođe neko drugo vrijeme, kada će i njegov nauk izaći na vidjelo. Rat svojim ledenim dahom utuli i ono malo radosti u varoši što se u kratkim zaboravima i dugim noćima cijcdila ispod stogodih streha, kau razliveni plač i ustalasana jeza, jer ta pjesma i nije ništa drugo do preobražena i zabašurena muka, koja je za trenutak uzela tuđe liee i tudi put do njihovih usta.

 

Redžo se uzvrpoljio, mora da zasvira. Jače je to od njega, jače od obzira i straha od oca, od rata o kome svakim danom sve više saznaje, za koji se i sam, tajno, priprema. Jdlazio je nekud u noć, sve češče, sve duže - najčešće bez violine, i ostajao tamo do zore. Šta je radio za to vrijeme niko nije uspio da dokuči, čak ni njegov mladi rođak koji je počeo da se zanima kuda ide i šta radi. Gledao je da mu se približi, ali nije znao kako.


Čekao je da svi u kući zaspu, pa će izaći. Bilo gdje. Mora. Lako će za komšije, neka izmišljaju šta hoće, i neka govore daje lud, svejedno, ako nemaju prečega posla - mislio je Redžo. Ušao je neki nemir u njega, ili se samo pritajio, da najedanput plane, provali kao voda koju su tada kako-tako krotili i skoljavali, da se ne prospe i oteče. Samo da ga ne opaze stražari, vrve i klamiše cijele noći, kao da će svakoga časa puška da plane. Čuće ga, namamiće ih prvim dodirom struna, uzbuniti glasom kome nema mjesta u okupiranoj varoši. A volio bi više od svega, kada bi kako moglo, da se sva ta zvučna preda s njegove violine smota i padne samo u njega, da uvre, upije se, jer on ne svira ni za koga drugog, već za sebe. Mogao bi čak i daje ne ču je, prigušiće je i uvrnuti što je moguće više, samo da zaposli nemirne prste, da osjeti uzbuđujući dodir violine.

 

Kuda će? Kamo? Ne može ništa pametno da smisli. U vojne duvarine, iznad varoši, Talijani su ugurali mazge; u vrtaku, na sastavku rijeka, ima uvijek Cigana, opaziće ga, sjatiće se začas, opkolišiti, ne bi ih poslije mašinkom rastjerao. Ispod mosta na Grnčaru je najbolje, mislio je, ali šta vrijedi kad je rijeka nadošla, talas: već oblizuju trbuhe drvenog poda na njemu. Kao da se sve okrenulo i zareklo protiv njega.


Ipak, izmiče korak po korak, približava se rijeci, koja teče s one drjge strane varoši, nešto mirnije i tiše, ali dovoljno daje čuje, da složi glas violine s njenim neodgonetljivim hukom koji dolazi iz klisure.


Tako najzad pronađe još jedno mjesto gdje prije nije bio. Bilo ga je strah, hvatalo ga je nešto leđno za srce, neka storuka neman iz vode, koja odnosi stravični huk, i opet ga vraća umnoženog i jačeg. Nebo se rasklopilo kao tamna pečurka i naleglo na kvasna ramena Prokletija. A ispođuje noć zimna, ljuta i zapeta kao kljusa. Često je mislio na hujanje planinskih borova - Triljadugodišnjaka, na vjetar vremenik u njihovim granama. Progoni ga to. Htio je bezbroj puta da ga ustalasa na strunama svoje violine, ali nikad nije bio posve zadovoljan, nije mu mogao uhvatiti onaj iskonski huk, onaj mukli odgovor šume, koji je uvijek drukčiji i uvijek neponovljiv kad ga treba uloviti. Sada je tu još i noć, voda koja protiče, rat - nadalo se jedno na drugo, pomiješalo, valja mu sve to izvući iz zvučne pregršti mraka, iz te drvene kašičice po kojoj već igraju njegovi nemirni prsti.

 

Svirao je sve jače, brže, mahnitije - kao da s neba padaju neke samo njemu čitljive note, koje on pretače u muziku i stravu, istodobno, u nalete vjetra i kiše, u horove raspjevanih ptica, u šum i klokot vode koja nadolazi. Ponekad se čuje ciriktanje ševe u šumarku, prhut majke ptice nad golovratom mladunčadi, siktanje kosa i huk sove, kreštanje vrana i gavranova, lajanje obestrvljenih pasa i štektanje lisica; oglašavaju se mukle gugutke, jedna pa još jedna, čitavo jato; zavijaju vuci uhvaćeni u gvoždima, udaraju se krilima strašne orlušine u vazduhu, kolju se i raskidaju zvjerski, padaju u vodu koja ih odnosi, mutna i nezajažljiva, kao aždaha.


Za svim tim urnebesom gaze vojske, hiljade nogu bije o tvrdu čavrmu zemlje. Čuju se povici, pucnji, grme topovi i gromovi, razliježe se plač i poklič, ura i juriš, sipaju plotuni i brza paljba, vodi se pravi pravcati rat između tih nekoliko uzdrhtclih struna pokrenutih njegovom rukom i nemirom.


Samo borova nema i njihovog neizrecivog hujanja na vjetru. Opet nije bio zadovoljan. Nije to ono pravo, znao je. Pred zoru ga otkri talijanska patrola koja se vraćala s noćnog izviđanja. Priđoše mu s leda, na vrhovima prstiju, bojeći se da ga iznenadnim javljanjem ne ometu. Prvo pomisliše daje neko od njihovih, za čiji dar i strast nijesu znali, ne vjerujući da se nešto tako može čuti u ovom divljem i nemuzikalnom Montenegru. Bogzna što su još mislili dok su ga slušali, pretvoreni u uho, u budni trenutak uživanja, kakav se u ratu teško može dogoditi. Zaboraviše na umor, san, topli obrok koji ih čeka nakon neprespavane noći u planini. Željeli su, nesvjesno, da je izvan toga svijeta kome pripada i u kome su ga sreli, žalili što nije njihov, što im je tuđe i nedostižno to što on zna i može.

 

Nijesu ga dirali sve dok nije prestao sam i spustio ruke niz ukočeno tijelo, savijeno u luk, u splet mišića i moždani, iz čega je izvirala ta nemoguća snaga, taj dosluh s prirodom koja je živjela u njegovoj muzici. Kad se okrenu i htjede da pode, priđoše mu lagano, dajući mu znak da ih prati.
Umjesto u prefekturu, gdje se i za manje grijehove saslušavalo i kažnjavalo strogo, Redža bez mnogo ispitivanja pustiše kući. Čak se i našališe, da ga odobrovolje, kad ti je bio načisto šta hoće s njim. Uzeše mu samo adresu, i ništa više. Odoše s onim istim zadivljenim licima koja su skrivala želju da ga ponovo vide i čuju.


Sjutradan karabinjer Dino, jedan od onih koji su ga otkrili noću i sproveli u varoš, dođe po njega. Majka se prepade, uplaši je iznenadni dolazak neprijateljskih vojnika u kuću. Ocu je, činilo se, bilo svejedno, ili se samo pretvarao daje tako, a kad Talijan reče da treba da ponese i violinu, on se poradova, čak ih zamoli daje uzmu, nije to za njega i njihovo mjesto, neka svira na njoj ko hoće, on je i onako čvrsto riješio da je slomi.


Da li Talijan razumjede nešto od toga što je otac govorio ili nije, niko nije znao, ali je nastojao da smijehom i veselim kricima dokaže svima da neće biti ništa opasno, da dolazi samo radi Redža i njegove violine.

 

- Gracija, sinjore! Gracija! - brzao je Talijan, tapšući ga po ramenu, a Redžo se otresao ljutito i nervozno: jer se očevo predviđanje počelo ostvarivati. Vidjeće ga s Talijanom, i što se može svašta pomisliti - da je spao na to da svojom violinom zabavlja i uveseljava okupatora.


Odvedoše ga u kuću Anke Talijanke, tako su je prozvali zbog veze s Talijanima i još zbog nečega,
o čemu se samo šuškalo po varoši Redžo napokon shvati da neće ništa drugo od njega, osim da im svira. Reče da neće, prvi put u životu grubo odgurnuvši violinu koju su mu trpali u ruke, kao nešto mrsko, opoganjeno njihovim smijehom i glasovima kojim su htjeli da ga oslobode i raspolože. Pjevali su tra-la-la-la, otezali duge i otvorene talijanske vokale, počinjali mnoge poznate pjesme, solo i u duetu, kako je ko znao i umio, ne bi li ga najzad odobrovoljili da počne do svira. Ali ništa. Redžo se sve više zatvarao, kao nagažen jež, čije bodlje, okrenute unutra, osjeća u svakom djeliću svoga tijela. Pred očima mu promiču slike sa posljednjeg sastanka, na kome je bio prvi put kao novoprimljeni skojevac. U ušima mu još uvijek zvoni glas sekretara Beća koji govori o političkom stanju u okrugu i zadacima što su svaki od njih dobili poimenice. Odjednom mu sinu čudna misao, gledajući ih kako mu se umiljavaju kao djeca koja su zaboravila na rat i ne znaju više ko je ko, s osjećanjem nedostižne vještine koju mu priznaju, koju neće i ne mogu silom da zahtijevaju od njega.

 

Uze violinu i poče da svira: strasno, poletno, kao nikad prije. Zaigraše po njoj njegovi prsti, laki i brzi kao mećici, koji počeše da hvataju sve što mu tog trenutka dođe na um, čak i ono što je dotle nazirao kao neuhvatljivu mogućnost koja se ne da i ne može iznijeti iz zaumlja. Čulo se najzad ono hujanje vjetra između borova u planini. Ječalo je sve, lomila se gora, dizale su se i uznosile grane k nebu, kršile se i padale između njih. Vjetar je bio sve jači i jači, kao da želi da sve potrga i polomi, prebriše i svalja u dolinu. Za njim su Talijani pjevali neku svoju pjesmu o povratku, o Alpima zavijanim snijegom i mećavom, o napuštenim domovima nad kojim munje razvezuju zimomorno nebo i borovima koji nemušto i divlje huje i kod njih, u davno ostavljenoj Italiji.

 

Anđelo i Dino počeše da piju, nudeći i njemu kad je mijenjao dah i ritam toga vjetra koji ih je sve jače obuzimao. Uzeo je, ali oprezno. Nije se zadovoljio samo time što ih je opčinio, razvezao da govore o sebi i svojima, o uzaludnom ratu s partizanima, kojima su, reklo bi se, potajno zavidjeli; o svemu što im je dojadilo i dodijalo, jedva čekajući da ga skinu s vrata, kao okov koji im je neko, mimo njihove volje, o vrat objesio.


Negdje pred ponoć, kad Andelo i Dino bjehu spremni da podu za njim kud ih god povede, Redžo na 
već užagrenoj violini izvuče prve akorde Internacionale. I oni, što od vina, što od violine za kojom su slagali svoje pijane glasove, prihvatiše, kao sve dotada, redajući svoje talijanske riječi za njenim dubokim i muklini ritmom, kao da i sami kidaju lance kojima su okovani.

 

Možda je sada trenutak, pomisli Redžo, prihvatili su, pjevaju reklo bi se od srca, nijesu valjda toliko pijani i zaneseni da ne znaju o čemu pjevaju. Vidi im prkos u očima, pobunu, spremnost da mijenjaju to Što jesu i postanu slobodni i svoji ljudi. Ustaju zažagrenih očiju, napetih žila i stisnutih pesti, kao da pozdravljaju nešto sveto i veliko što se iznenada javlja kao mogućnost novog i drukčijeg života.


- Jesam li to htio? - pita se Redžo. - Ako jesam: evo ih, bude se, dižu, osvješćuju. Samo da viknem: Naprijed! Za mnom!... 
Najednom ih nešto presječe, iznenadno kao da prođe nožem po grlu, utuli glas u otvorenim ustima, otrijezni jezom koja je kidala okove; čuli su njihov zveket, urlik i poziv na borbu, topot mnogoljudnih kolona, snagu koja ustaje, korača i hrli naprijed.

- Partizano?! - unese mu se u oči prestravljeni Anđelo, osvrćući se bojažljivo, mrtav oć straha da neko nije čuo njihovu pjesmu.


Redžo zatrese glavom i uzdignutom kosom, kao da potvrđuje njihovo iznenadno otkriće i strah od njega, završavajući pobjedonosni marš ubogih i gladnih kolona koje se dižu i kreću u borbu za bolji život.

 

- Komunisto?! - prošapta Dino, bojeći se i od svoga glasa.


A onda u hladnoj izmaglici, koja im je hvatala i mutila oči, sa zaleđenim dahom u prsima, uprtiše Redža na ramena, i krišom ga poniješe njegovoj kući. Da niko ne zna šta su pjevali, ni oni da ne znaju, ako može biti.

_________________________________

 

Husein Bašić rođen je 1. II. 1938. u Brezojevicama kod Plava. Završio je filozofski fakultet. Duže vremena je radio kao gimnazijski profesor a potom bio službenik u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Stvaralački period Huseina Bašića je trajao bezmalo pola vijeka. Prve pjesme je objavio 1958, dok je prvu zbirku poezije Od sunca ogrlica objavio 1970. godine. Od tada datira i Bašićevo zanimanje za narodno stvaralaštvo i kulturno nasljeđe kada objavljuje izbor od 100 lirskih narodnih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja Crni dukati, da bi dvije godine kasnije (1972) objavio izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja – Ispod zlatnih streha, kao i zbirku poezije Bestražje.

 

Zbirkom priča Neviđena zemlja (1973), za koju je dobio nagradu "Isak Samokovlija", nagovijestio je pripovjedački talenat i dar iz kojeg će nastati brojni romani, pripovijetke i druga književna djela koja će Huseina Bašića uvesti u red najvećih savremenih velikana pisane riječi. Pored knjige poezije: Od sunca ogrlica (1970, nagrada "Blažo Šćepanović"), Bestražje (1972), Prošle oči (1974), Utra (1979), Jato u nevidjelu (1980), Breme (1986), Uzma (1986), Sjutradan (1987), Glasovi s vode (1987), Kad su gorjele Božije kuće (1994) i drugo dopunjeno izdanje (2002) i Čuma (1997); knjiga antiratnih proznopoetskih tekstova: Smrt duše (1992) i Trag po tragu (1997); knjige priča i novela: Neviđena zemlja (1973, nagrada "Isak Samokovlija"), Trpija (1984) i Vjetar s Prokletija (1985); romana: Tuđe gnijezdo (1980, 1990, 1998, 2000, Trinaestojulska nagrada Crne Gore – 1981. i nagrada "Svjetlosti" iz Sarajeva – 1980. za najbolji roman godine), Krivice I i II (1986, prva nagrada na jugoslovenskom konkursu povodom 40-togodišnjice oslobođenja zemlje od fašizma), Kolovrat (1993), Crnoturci – san i jazija (1996), Pusta vrataKrivice III (1998) i ciklus romana Zamjene 1-5 (2000, Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati); knjige iz usmene književnosti Bošnjaka / Muslimana iz Crne Gore i Srbije: Crni dukati (1970, nagrada SO Plav), Ispod zlatnih streha (1972), Može li biti što bit što bit ne može (1989. i 1991), Zeman kule po ćenaru gradi (1991), San i pola života (1996), Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003). Djelo Huseina Bašića, obimom i značajem predstavlja vrijednu ostavštinu na kojoj će se dolazeće generacije učiti. Otuda naš napor da posredstvom ovog tematskog broja to djelo učinimo bližim i prijemčivijim savremenom čitaocu predstavlja tek zrno zahvalnosti Huseinu Bašiću za ono što je učinio za života i ostavio nam u nasljeđe.

 

Jedinstven po svom stvaralačkom opusu, Bašić je bio osoben i po svom intelektualnom angažmanu. Jasno je prepoznavao zlo i veoma hrabro i istrajno pokazivao da je kao pisac iznad svega humanista koji nije spreman da paktira i koketira s zagovornicima rata, mržnje i izločina. Po prirodi stvari sebe nije našao u šovinističkoj i ratnohuškačkoj politici koja je ove prostore zahvatila 1990. te je odmah otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore, zbog otvorene podrške koju je ovo Udruženje pružalo militantnom, nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori, oličenom u takozvanoj "antibirokratskoj revoluciji". Javno protivljenje nadolazećem nacionalšovinizmu je dovelo do šikaniranja Huseina Bašića. 

 

Kažu da čovjek ne umire sve dok traju sjećanja na njega.

 

Husein Bašić - Tuđe gnijezdo

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Husein Bašić - Vjetar sa Prokletija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u