Husein Bašić - Tuđe gnijezdo lektira

Husein Bašić - Tuđe gnijezdo

Husein Bašić - Tuđe gnijezdo

 

Cijelog sam života gučio nadu da će pravi život tek doći. Sada sam pred otvorenim grobom da sahranim i ovo dugo spremanje, za koje nijesam htio da vjerujem da je bilo jedini život koji imam.

 

– Sve bih ti prodao, a nadu ne bih – govorio je moj otac pred smrt, a ništa mu se nije lijepo dogodilo što bi mogla biti ta nada kojoj je tako i toliko vjerovao. Nije bilo para na svijetu za koje bi je pazario, dao ju je džabe, kad je bio najbliži da je sazna i ostvari. Založio je za nju sve, čak i glavu. I izgubio je sve. I glavu. Uzalud se nadao da će jednoga dana pretvoriti svoj znoj u onaj zarepak čivorljive zemlje koju je radio pod napolicu kod bogatog bega Bašdera, s kojim je, svi su mislili, trebao da usahne najljući trn u već izrođenoj lozi plavskih begova. Njegov otac, djed, pradjed, svi do devetog koljena unazad, ostavili su mu u amanet želju da osvoji zemlju i promijeni gospodara, da bude sahibija nad sobom i nad onom drugom polovinom, koja je svake godine propadala, kao da ju je voda odnosila. Ostalo je to nad njim kao prokletstvo, nataložilo se, otežalo, tražeći ispunjenje, kao dug koji se ne može više odlagati. Osvitao je tamo gdje je zamrcao, ispraćala ga je jedna zvijezda a sretala druga, nudeći mu čas žar svoga lica, čas studen i led naličja.

 

Primao je i podnosio jedno i drugo, pretvarao milost i nemilost podjedanko u zlu paru kojom će se otkupiti. Podmirio je zemlju i načinio kuću, na mjestu gdje se dodirivalo selo i varoš, zimi da bude u gradu, ljeti na zemlji s kojom se srodio, kao da je od nje načinjen. Te se godine rodio moj šesti brat, najmlađi, a da oca nijesu ubili, bilo bi ih još toliko. Kao da je svako muško dijete bilo po jedna neoteta njiva od hadumog bega Bašdera. Kad otac ponese pare begu na posljednju vadu, započe ovakav razgovor među njima: – Okotio toliku štenad pa ti zinula zadnjica na moj mal! – rekao je beg pošto je stavio pare u džep. – Pošteno sam platio, beže, svaku paru! – ljutnuo se moj otac. – Ako su i štenad, moja su. Bog mi ih dao da ujedemo svakoga ko nas načepi! – odvratio je otac, pokazujući zube, ušiljene i ljute, kao da će da odgrize frangavi begov nos. – Poješćes ti ono što se ne jede! – rekao je zajedljivo beg, nasmijao se, kao da je time zapušio usta mome ocu, da ih više ne otvori dok je živ. – Poješće to ko mi kaže! – odbio je otac, nasmijao se na silu, da i smijehom uzvrati uvredu koju mu je nanio. – Tako, veliš? – ujeo se beg za usnu, osunuo od moga oca kao oparen, obuzeo ga ar od ljudi pred kojim mu je mirio dug. – Vidjećemo ko će šta pojesti! – ostale su za njim begove riječi, kao znak i nagovijest da je nešto počelo, a da se bez zla neće proći. Ljudi su se zgledali, kao da ništa ne razumiju od svega što je planulo i izgovrjelo među njima za trenutak. Razišli su se sa strepnjom i strahom u očima.

 

Razgovarali su kratko, a rekli su mnogo. Više no što su mogli progunuti, jer se nešto promijenilo u obaveznom redu između moga oca i bega Bašdera. Stariji beg Bašder je bez djece, hadum, znao je to svako, pored četiri žene koje je promijenio. Zato je bio srdit i kivan na svakoga, najviše na moga oca, koji je svake godine kofrljao mušku djecu ispod same begove strehe.

 

Odavno među njima nije bilo riječi koju su mogli bez gorčine poharčiti. Drugoga dana otac je osvanuo mrtav na kućnom pragu, s jednom nogom unutra, drugom upolje, kao da je htio da kaže da je tu granicu najlakše i najteže odbraniti. Zaklao ga begov dželat, Hajdar, čovjek odan begu i vičan poslu, koji je svoj katilski zanat doveo do savršenstva, obavljajući ga po volji i redu, onako kako je njegovom dobročinitelju, posljednjem begu Bašderu, išao ko uz nos ili mu stajao na put.

 

Niko to nije rekao, ali su svi znali, kao da su gledali. Zato je pričao kako je ko htio i znao: kod begovih rođaka da je naš otac našao što je tražio, kod naših: da je beg zaslužio da ga snađe gore i teže no što ga je snašlo. Tako su prošivale priče tamo i ovamo, grdeći nas i dižući bega, kako je ko osjećao tuđu nesreću na sopstvenom kantaru pravde. Gotovo istoga dana kad su ubili oca, puče po narodu glas da je posljednja begova žena, Umihana, noseća; da joj je vrcnulo dijete pod pojasom, da će beg dobiti nasljednika, a zemlja sahibiju. Taj glas je izbrisao priču o pogibiji moga oca, jer je sada otac bio više mrtav i kriv, a beg prav i nedužan za sve koji su živjeli od novog, zaboravljajući staro. Za tim glasom došla je druga novost, istina ne tako nagla i glasna kao prva, već potuljena ali uporna, kazivala se šapatom, da drugi ne vide i ne čuju, jer je jedno i drugo bilo opasno, ako beg dozna.

 

Šaputalo se na uho: dijete koje nosi Umihana nije begovo, već Hajdarovo, jer je u bega umrlo sjeme davno, ako ga je imao, i da je Umihana voljela više da prevjeri no da se vrati istim putem, kuda su vraćali ranije begove žene. To sedlo joj je već bilo spremljeno, samo se čekao dan kada će sjesti u njega, i vratiti se otkud je došla. Beg je već mjerkao i tražio djevojku, zdravicu, iz pune kuće čeljadi, koja neće biti nerotkinja kao ranije njegove žene. Na otpust im je davao novac i zabranjivao udadbu, da se ne bi otkrila mahana u koju je najzad počeo i sam da vjeruje. – Umihana se spasi! Blago Umihani! – govorile su žene, isto tako na uho, zavidjele joj na jednom i na drugom, kudile bega i hvalile Hajdara, kao da im je beg muž, a Hajdar čovjek koji treba da ih izbavi zapta i ropstva u koje su zapale. – Blago Umihani! – uzdisale su, predavale selam tim riječima, kad bi se u mimogred srele. Sjutradan, poslije dženaze moga oca, osvanuše pred kućom begovi ljudi. Baš ona dvojica pred kojima je otac pravio pogodbu i mirio dug. Rekoše majci da nam beg vraća pare, bacili su ih na sofru za kojom smo jeli. Kuću može da otkupi, ili da je prenesemo, ostavio nam je na volju, da sami odlučimo. Dao nam je tri dana da prekratimo jedno ili drugo, ako ne, predaće kadiji u ruke da nam poništi tapije, presudi po Božijoj volji i ljudskoj pravdi u begovu korist, jer se naš rahmetli otac nije držao dogovora, koji je s begom bio utanačen. Oni su tu da to potvrde, zakunu se ako treba, da je beg na istini, a ne naš mrtvi otac. Majci je zastao zalogaj u grlu, pogledala ih je nijemo, ne razlikujući zlo od dobra koje su joj nudili begovi ljudi. Kadija je presudio: po Božijoj volji i ljudskoj pravdi, da vratimo zemlju i uzmemo pare, da nam beg plati drvo i kamen za kuću, znoj očev i majstorski rad, a mi da se dižemo odmah, kuda nas oči vode i noge nose. Uoči toga dana, kada smo se spremali da izađemo iz kuće, bahnuo je mlađi beg Bašder, iznenada, po mraku, kao da je došao nekim poslom za koji nije smio ni sam mnogo da zna, ni puno da kaže. Njegovo mjesto i ugled davali su mu pravo da dođe kad hoće i kako hoće, da nam ponudi pomoć i uskrati milost i usred bijela dana, ali se on odlučio da to učini noću; tako je njegov dolazak dobijao drugu mjeru i značaj, jer riječi kazane šapatom, naspram drhtave svjetlosti kamenile su se kao strava na našim uvehlim licima. Kao da nije pred nama bio živ čovjek, mlađi beg Bašder, već iblis, prerušen u njegov lik, šejtan koji je došao da nas iskuša i prevari. Gledali smo ga razrogačenih očiju, ne znajući više ni ko je, ni šta je, šta hoće, zašto je došao noću, kad smo za sjutra pripravni da sami izađemo.

 

Crn i malen ličio nam je na karandžoloza kojim nas je strašila majka, kad god bi naš nestašluk prevršio mjeru njenog strpljenja. – Ibrahime! – zovnuo me čudno, kao da nikada prije nijesam čuo svoje ime. – Ibrahime, ponovio je tiše. – Koliko imaš godina? rekao. – Koliko? – tražio je da potvrdim. – Sedamnaest. Pogledao sam majku da podupre moju nesigurnost, bilo čime. – Sedamnaest – ponovio je umjesto majke. A možeš li da nosiš pu- šku, Ibrahime? – Zavisi čiju, beže – rekao sam slobodnije, prisjećajući se zašto me pita o godinama. – Možeš li ili ne možeš, kaži pravo? Da čujem? – nije mi dao da predahnem. – Mogu – rekao sam s pouzdanjem u glasu, s djetinjom pameću na jeziku, kao da je trebalo da prenesem tu pušku s mjesta na mjesto. – Možeš! – rekao je kao da ne vjeruje ni sebi ni meni. Jedna se priča svršila, druga se mučila da otpočne. Zavisilo je hoće li u sipljivog bega Bašdera pobijediti moj odgovor, ili možda nepovjerljivi glas koji se već pokajao što je i dovde išao sa mnom. Iskustvo ga je učilo da je razlika između onoga što se kaže i onoga što se može koliko između učinjenog i neučinjenog. Zato je ostavio otvoren put. Mogao je da zaćuti ili da nastavi, da okrene priču kuda je htio, jer njegovo pitanje i moj odgovor nijesu još značili ništa konačno; moglo je odatle početi sve, ali se tu i prekinuti. Ja sam želio da počne, on, možda, da se svrši.

 

Odužilo mi se to čekanje, koliko se okratila njegova nada da sa mnom može učiniti što je namislio. – Mogu! – ponovio sam, da prekinem njegovu sumnju. Pogledao me s uvažavanjem koje je poduprlo moju nadu na pobjedu u ovoj nemuštoj igri koju smo zapodjeli. Nije imao kud, morao je da kaže zašto je došao, ili da ode. Ako ode, a ne bude htio da kaže, značiće da nijesam za njega. Naći će boljega, koga ne mora da pita može li da nosi pušku ili ne. Vidjeće sam da može. Ali, beg je htio nešto drugo, o čemu ja tada nijesam znao. Htio je sa mnom da postavi još jednu busiju svome bratu, starijem begu Bešderu, da okrene moju još nesazrelu osvetu za svojom zlom namisli da uništi brata i otme mu vlast. – Možeš, bezbeli – otjerao je sumnju koja je prijetila da mi odreče povjerenje. Prihvatio se za riječ koju sam mu ponudio. – Ko ti je ubio oca? – počeo je okolišno, pitao je mene, umjesto sam da kaže. Navikao sam na ovako lukavstvo: svaku opasnu stvar trebalo je da kaže onaj kome se priča, kako bi onaj ko je priča polovinu svoje krivice svalio na njega. Vezivao mu je tako jezik, stavljajući mu u usta isti grijeh za koji su podjednako postajali odgovorni. – Ko? – požurivao je moju krivicu da bi mogao da nastavi.Ćutanjem sam govorio da znam ko je taj o kome me pita. – Je li moj brat? – razumio je moj strah, tražeći da ga podijelimo. – Jeste. Beg Bašder – rekao sam šapatom. – Jeste. Beg Bašder – odobrio je glasno to što smo obojica znali od prije. Rekao sam to što je trebalo da kaže on. Sada smo, bar što se krivice tiče, jednaki, mogao je bez straha da nastavi. – Ubio ga je za onu riječ što mu je povratio. Znaš za koju? – Znam – potvrdio sam glavom, prekorio ga pogledom: ne treba više da sumnjamo jedan u drugoga. Shvatio je moj pogled, nastavio s povjerenjem: – Uskoro će beg dobiti nasljednika, i to znaš. To može biti opasnije za vas od očeve smrti. Trebaće i njemu da ubija, da bi naslijedio oca. A koga bi drugoga, Ibrahime, nego vas?

 

Ostalo je dugova još, nije sve tvoj otac mogao da podmiri. Trebaće još straha, a on se najbolje ugoni u kosti onima koji ne mogu i ne smiju da uzvrate. Nije rekao šta će njemu učiniti, ostavio je da o tome nagađam, htio je samo da našu sudbinu veže za svađu s bratom, starijim begom Bašderom, i njegovim još nerođenim nasljednikom, koji će nas još žešće progoniti. Znalo se odavno da su u mrziji, da bi popili krv jedan drugome slađe no što bi se žedni vode napili. Niko se izgleda ne može pomrznuti među sobom koliko braća koja su u zavadi. Sada je mlađi beg Bašder bio načisto da bez belaja neće svršiti zlu zamisao s bratom. Dugo je čekao da se njihova svađa svrši sama po sebi, po redu i Božijoj volji kojom se odlazi na drugi svijet; sad, kad je nadigran i prevaren, kad se tuđe sjeme, bačeno u nevrijeme, ukopistilo i oživjelo u njihovoj utrobi, mora svaki povod pretvoriti u stopu bliže želji da uništi i raskotari brata. – Ibrahime! – zovnuo me ponovo. – Rekao si da možeš nositi pušku? – Rekao sam – kažem, ne tako odlučno kao prije. – Treba da odeš u Tursku, Ibrahime, ako mislis da iko tvoj pretekne ovdje. Da služiš, Ibrahime, pare da zaradiš, puno para, bar toliko koliko ih ima onaj ko je krenuo da te raskući. Ko ima pare, ima sve, Ibrahime. A ti si sirotinja jedna. Najamnik, hamal si ti, Ibrahime. Može te svako skinuti, kao slinku s nosa. Evo, ovako, Ibrahime – ošapio je nos s dva prsta, tresnuo ih u budžak iza sebe.

 

Turska je zemlja za svakoga. Ko joj god služi može joj biti gospodar. Drugo je ovdje: zvijezde da skidaš s neba, ti si praznilo, golofusković, ni vrana ti se s puta ne bi uklonila. Otac ti je bio najamnik, djed, pradjed, ko si ti da bi bio bolji od njih? Ko si ti, Ibrahime? Zato ti kažem: bježi u Tursku, Ibrahime! Služi deset godina, dvades', trides', čitav vijek služi, nek' zebu od tebe oni od kojih ti danas propadaš! – Hoćeš li, Ibrahime? Hoćeš li, sine? Čeka da uzmem tu riječ iz njegovih usta, da je čuje iz mojih. Čekam i ja, neka kaže sve što ima. Nije, valjda, samo zbog toga došao?

 

Vrjedniji je njegov savjet od mene, ako mi još nešto ne doda, da otežam. Čini mi se da hoće, vuče me korak po korak da me lakše dovede pred hendek koji moram da preskočim. Ako mi ga pokaže odjednom, boji se ustuknuću, kao preplašen konj. Možeš ga poslije ubiti, nećeš ga natjerati da skoči. Tako postupa sa mnom, zatvorio mi je oči, primiče me ne- čemu što mora da savladam ili da se udavim u njemu. – Hvala, beže. Razmisliću. – Bolje on da pohita, no ja da pogriješim. – Hoće li biti vremena za razmišljanje, Ibrahime? Sjutra morate odavde u svijet, kuda vas oči vode i noge nose, a jedno i drugo u vas je saglam, ni do Klentaša nećete zdravi i živi stići. Vidiš li kakvi ste, goli i bosi kao fišeci, poćukaće vas zima kao Sijerminu djecu, ako se ne nađe ko komad hljeba da vam pruži, krov nad glavom da vam da. – Ko će se naći, beže? Niko se neće naći – kažem izgubljeno. – Hoće, Ibrahime, hoće. Ako su ti jedna vrata zatvorena, druga se mogu otvoriti, širom. Samo se treba okrenuti oko sebe, nije svijet takav kakav tebi izgleda. Okreni se, Ibrahime, okreni se, što si smrzao kao kamen? – Šta da uradim? – pitam zbunjeno. – Da se okreneš samo, ništa više. Idi u Tursku, sina da mi zamijeniš u asker, Zaima. Da postaneš bedel, zamjenik njegov, platiću dobro. I krov ću vam dati, i hljeb, nahraniću ovu piskor i podići, kao da si ti tu, i bolje. Rekao sam ti: pare – pa čitav svijet. A para ćeš imati kao pljeve.

 

U Turskoj možeš postati šta hoćeš, ovdje ništa. Beg vas je digao s imanja, istjerao iz kuće, sin će vas njegov prognati ili ubiti, kako mu bude volja. Zato, kažem ti, idi u Tursku, Ibrahime, da pare parama sretaš, a silu silom. Drukčije ti ne može biti. I da legneš, opet će te dići, da bi te ponovo pregazili. Ili voliš da umreš ludo, kao što ti je umro otac, a niko neće znati zašta si umro, ni zašta si živio. Razoružao me tim riječima. Nemam ga čime više sresti ni zaustaviti. Primakao mi se blizu, predao sam se brzo, prije no što sam uspio da ga upitam: koliko, šta, kako, kada, kuda? Sve mi je bilo nejasno, kao u snu.

 

Ništa od toga što mi je ponudio nije dobilo pravu mjeru u mome neznanju, a opet sam rekao: hoću, kao da je samo to trebalo da kažem, i ništa više. – Hoću – ponovio sam da čujem samoga sebe, uvjerim se da sam zaista rekao. – Aferim! – pohvalio je moju odlučnost, kao da je nije očekivao. – Dajem za početak petnaest dukata, odredio je sam cijenu moga pristanka. Mogao je reći koliko je htio, nijesam znao šta gubim, ni šta dobi-jam. Kao da je u svemu to bila najneznačajnija stvar. Rekao je za početak, kraj nije spomenuo, nije ga se ticao, ili nije vjerovao u njega. Trebalo je početi oduživati tuđi dug, i to je sve. Ako poginem – ništa, njegov će jedinac ostati na domu, niko ga više neće tražiti za ono zašta je svoje pare i tuđu glavu založio. Govorio je o meni, zamjenu je pomenuo uzgred, kao iznenadno dobročinstvo koje mi ukazuje, platio je unaprijed i otišao, prije no što me obuzme kajanje, progovori u meni drugi glas koji je uvijek u zavadi s prvim.

_________________________________

 

Husein Bašić - Tuđe gnijezdo  


Roman Tuđe gnijezdo je životopis Ibrahima Zioca, bedela sina mlađeg bega Bašdera, koji putuje od zavičaja do Turske i natrag zatvarajući tako kružnu putanju čovjekovog obitavanja u apsurdu. Iščupan iz zavičajnog ko­rijena, gurnut da živi tuđu sudbinu u tuđem gnijezdu, pri povratku on neće zateći ni zavičaj i jedino rješenje će vidjeti u smrtnoj presudi koju će primiti mirno.

 

U žanrovskom određenju ovaj roman je i historijski, jer pisac uzima 1878. godinu Berlinskog kongresa čije su odluke izazvale svojevrsno pomjeranje turskih granica na Balkanskom poluostrvu. Ali, u društvenim gibanjima i previranjima, u srazovima svjetova Bašića, zapravo, zanima kako se taj rez vremena zasijeca u uznemirenu dušu pojedinca bilježeći tako njegov egzis­tencijalni grč. U tom smislu možemo s pravom reći da je Tuđe gnijezdo posve moderan, psihološki roman. Budući da je pozicija pripovjedača u ovom dje­lu pozicija tzv. "Ich-forme", to se ovaj roman približava poetskom iskazu i korespondira s Bašićevom lirikom, jer se alegorija, simbolika i metaforičnost poetske slike doimaju snažno i kao poezija i kao široka paleta epske geste i doživljaja stvarnosti.

 

Tako se ovaj roman, složene strukture i moderno koncipiran, ostvaruje na relaciji pojedinačne i kolektivne drame.

 

Sedamnaestogodišnji mladić Ibrahim Zioc pristaje da zamijeni u askeru Zaima, sina mlađeg bega Bašdera nakon što mu je stariji beg Bašder, hadum, ubio oca koji je u begovoj blizini "kofrljao" mušku djecu i snažan kao zemlja sanjao san da je otkupi, a izgubio je glavu zbog jedne riječi.

 

Dvostruko motiviran, željom za osvetom i bijegom od još nerođenog sina starijeg bega Bašdera, Ibrahim Zioc odlazi za Carigrad. Putovanje između Plava i Carigrada za mladića Ibrahima je samo pravolinijsko odmicanje od zavičaja u nepoznato, u novi život u kojem će tek kasnije, u ratovanjima, u susretu s ljudima različitog porijekla i društvenog statusa, u susretu s bun­tovnim pjesnikom Zulfikarom, nesretnim mujezinom zemljakom, Omer-pašom Bošnjakom bez vlasti i vojske i napokon sa samoživim Durmišem, nakazom u fizičkom i moralnom smislu, spoznati da je sve vrijeme obitavao u tuđem gnijezdu, kao uljez, skitnica i bašibozluk.

 

Ibrahima u spoznaji o položaju našeg naroda u Turskoj učvršćuje i Omer-paša Bošnjak koji smrt nesretnog mujezina iz Gusinja objašnjava ovako:

 

Presudio je sam. Zar misliš da bi ga još slušali da im se ruga i njače kao magarac sa najljepše džamije u Carigradu. S takvim im je najlakše, ostavljaju ih da sami domire sebe.

 

U sukobu s Durmišem oko toga da li su im zajednički bog i car, Ibrahim će definitivno spoznati da je Durmiš bio u svom a on u tuđem gnijezdu. I kao što je njegov otac u razračunu sa starijim begom Bašderom branio svoj ponos i Ibrahim će to učiniti u fizičkom razračunu s Durmišem. Ova dva sukoba sudbinski su odredila životnu putanju Ibrahima Zioca koja otpočinje njego­vim odlaskom iz Plava u Carigrad, a savija se u krug njegovim povratkom u zavičaj.

 

U bijegu pred hajkom pomoći će mu Omer-paša Bošnjak, čovjek pune spoznaje o svom položaju i položaju njegovih zemljaka u Turskoj:

 

Sve više vjeruješ da si krivac. Izgubio si od toga glavu, a dušu si donio meni. Tako svi: spasavaju se tek kad izgube... Takav je ovaj krmski dunjaluk!... Do juče smo držali skut sultana Hamida mi, Bošnjaci, danas se oko njega jagme i satiru naše komšije, Arbanasi, sjutra će ga preoteti Persijanci, Arabljani ili ko drugi, osvaja­mo jedni od drugih pravo da naša robija bude duža... Juče su dali Plav i Gusinje, milom ili silom: to ih nije niko pitao. Danas te šalju da ideš tamo s njihovim bla­goslovom, da braniš ono što su morali dati. Oni će lijepo da se izmaknu, kao uvi­jek, reći će Crnoj Gori i silama: evo uzmite, mi ne branimo. Tamo su već poslali druge koji ne pitaju ni kako ni zašto. Ko danas može uzeti pravo!

 

U svom bijegu u zavičaj Ibrahim Žioc, preobučen u običnog nizama, neće ponijeti poruku Ali-paši Gusinjcu o organiziranju otpora nego poruku o uza­ludnosti tog otpora. Tako Ibrahim postaje direktni učesnik hisktorijske drame, proživljavajući svoju ličnu u potpunom osvješćenju da je još davno u mladosti, onda kad je pristao da bude bedel, rascijepio svoju dušu i načinio prvi sud­binski korak u životu, i da su svi oni još od Mehmed-paše Sokolovića muhadžeri u turskoj carevini.

 

Budući da je jednu zamršenu historijsku temu pisac znalački transponirao u umjetničko djelo iskazujući je kroz pojedinačnu svijest i sudbinu, to je uvjetovalo i osobenu temporalnu-subjektivnu kompozicionu strukturu ovog posve modernog psihološkog romana koji već u prvom poglavlju počinje kli­maksom u dramskom sudaru dva čovjeka različitog porijekla i svjetonazora, Ibrahima Žioca i Durmiša. Ovaj će sukob biti istodobno Ibrahimovo prisjeća­nje na tragičnu pogibiju njegovog oca tako da u trećem poglavlju imamo retrospektivno pričanje, sjećanje glavnog aktera na zavičaj, djetinjstvo i po­rodični dom, te iznošenje razloga i motiva njegovog odlaska u carski asker. U petom poglavlju Ibrahim još uvijek stoji nad posrnulim Durmišem u Carskom arhivu i od tog momenta počinje njegova unutarnja borba, a potom bijeg pred hajkom, prvo po carskom gradu u kojem, skrivajući se od ljudi koji ga gone, sreće one koji mu pomažu, kao i one koji svojom sudbinom produbljuju nje­govu vlastitu dramu:

 

Našao sam neke bozadžije iz Pazara, kundurdžije iz Akova, drvosječe iz Taslidže, kujundžije iz Prizrena, ćiradžije iz Gusinja, hamale iz Berana. Sve zle i nagrdne, da čovjeka uhvati muka, makar mu bih svoji i dragi, kao što su.

 

Prelazak iz zavičajnog sirotinjskog gnijezda u tuđe, bogato, dodijelilo im je zvanje prosjaka.

 

U susretu sa Zulfikarom pjesnikom i u njegovoj pjesmi Ibrahim Zioc će konačno spoznati da su svi oni, bili na samom dnu ili pri vrhu carskih stuba, tuđinci i potpuni gubitnici:

 

Evo nas, Ibrahime, brate bezimeni,

Na sirat-ćupriji – na vodi bez broda,

na vrhu bez kraja,

na kraju bez početka,

na putu kojim posrću mnogi.

U tuđem gnijezdu tajiš sreću,

lakši od daha kojim dišeš,

bez traga – za glavom koje nemaš,

mru nada i san o slobodi.

Što duže hodiš – teže biva,

vratiti se nije lako,

ja Zulfikar – rob Alahov

kazah to – meni i tebi – podjednako!

 

U sunovratu mladog mujezina iz Gusinja s Mihrimah džamije u Carigradu Ibrahim Žioc će vidjeti i svoj konačni pad. Potvrdili su mu to, Zulfikar pjes­mom, a nesretni mujezin, džanfidahija skokom u smrti "koji izgubljen i sme­ten vjerom, nije mogao i nije znao da drukčije prevali taj put između neba i zemlje, između ljudi i boga, do skokom s vrha munareta, nepriznat i osuđen od svakog."

 

Skrivanje Ibrahima Žioca pred uhodama po Carigradu završava se u ko- naku Omer-paše Bošnjaka iz kojeg će kroz tajna vrata stići na lađu Grka Makarija i dospjeti u Drač, a potom, s tajnom pašinom porukom i u Plav.

 

Omer-paša je jedan iz plejade onih likova koji će svojim životom potvrditi i zaoštriti Ibrahimovu unutarnju dramu čovjeka na nigdini, da bi se potom radnja romana sve više zaoštrila u samom činu hajke na njega pokrenute produženom rukom Durmiševom na Makarijevoj lađi u liku derviša Misina ili nepoznatog Arbanasa i Ibrahimovom vještom umaknuću uz pomoć Mehmedalije Doge i Joze Kulaša.

 

Poslije apokaliptičnog putovanja morem Ibrahim Žioc stiže u zavičaj, prerušen u askera, jer i tu mora da se krije. Njegov susret sa zavičajem, u po­četku elegično intoniran preobrazit će se u ditirampski, gotovo erotski doživ­ljaj pejzaža i otkriti mu antejsku sraslost sa zemljom, koja u životnim kovit­lacima Ibrahima Žioca ima vrijednost konstante. Njegov na trenutak slobodan korak i dah u zrelosti rane jeseni zaustavit će prisjećanje na zvanje bedela i prožet će ga egzistencijalna jeza od studi onog dalekog hladnog zimskog dana kada je odlazio karavanom pristajući da zamijeni mlađeg sina bega Bašdera.

 

Snažna evokacija prošlog u Ibrahimu Žiocu dešava se na zgarištu njego­vog doma, a prolom čulno-erotskog u ljubavnom činu s Hajdarovicom, tuđom ženom, koja će u njemu pokrenuti sjećanje na Mejru, jednu od devet Dinovih kćeri, što u strukturi romana prerasta u posebnu epizodu baladično intoniranu.

 

Obruč hajke oko Ibrahima Žioca će se konačno zatvoriti u Plavu na rela­ciji formalne vlasti, koju predstavlja kajmekam, i nove, koju predstavlja mu- hafiz, sin starijeg bega Bašdera:

 

Vraćaju me na početak, i dalje od njega, tamo gdje ne mogu i ne smijem dugo os­tati. Tako je učinio Durmiš, dočekaće me tako i sinovi braće Bašdera. Svi koji žele da prekrate put do mojih nogu, da bi me lakše pregazili.

 

Moto i kraj romana zatvaraju djelo u jedinstven strukturalni krug. Gorka spoznaja glavnog aktera, naratora i pisca o kružnoj svedenosti putovanja i neminovnog konačnog pada iskazana je na kraju romana njegovim sarkasti­čnim i samoironijskim zazivanjem smrti.

 

Oscilatorna krivulja romana evidentna je u procesu sazrijevanja svijesti glavnog junaka, u potezu od meditativnosti i letargije do bunta i akcije, ma koliko ta akcija bila čista donkihoterija i skončala padom u rezignaciju.

_________________________________

 

Husein Bašić rođen je 1. II. 1938. u Brezojevicama kod Plava. Završio je filozofski fakultet. Duže vremena je radio kao gimnazijski profesor a potom bio službenik u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Stvaralački period Huseina Bašića je trajao bezmalo pola vijeka. Prve pjesme je objavio 1958, dok je prvu zbirku poezije Od sunca ogrlica objavio 1970. godine. Od tada datira i Bašićevo zanimanje za narodno stvaralaštvo i kulturno nasljeđe kada objavljuje izbor od 100 lirskih narodnih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja Crni dukati, da bi dvije godine kasnije (1972) objavio izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja – Ispod zlatnih streha, kao i zbirku poezije Bestražje.

 

Zbirkom priča Neviđena zemlja (1973), za koju je dobio nagradu "Isak Samokovlija", nagovijestio je pripovjedački talenat i dar iz kojeg će nastati brojni romani, pripovijetke i druga književna djela koja će Huseina Bašića uvesti u red najvećih savremenih velikana pisane riječi. Pored knjige poezije: Od sunca ogrlica (1970, nagrada "Blažo Šćepanović"), Bestražje (1972), Prošle oči (1974), Utra (1979), Jato u nevidjelu (1980), Breme (1986), Uzma (1986), Sjutradan (1987), Glasovi s vode (1987), Kad su gorjele Božije kuće (1994) i drugo dopunjeno izdanje (2002) i Čuma (1997); knjiga antiratnih proznopoetskih tekstova: Smrt duše (1992) i Trag po tragu (1997); knjige priča i novela: Neviđena zemlja (1973, nagrada "Isak Samokovlija"), Trpija (1984) i Vjetar s Prokletija (1985); romana: Tuđe gnijezdo (1980, 1990, 1998, 2000, Trinaestojulska nagrada Crne Gore – 1981. i nagrada "Svjetlosti" iz Sarajeva – 1980. za najbolji roman godine), Krivice I i II (1986, prva nagrada na jugoslovenskom konkursu povodom 40-togodišnjice oslobođenja zemlje od fašizma), Kolovrat (1993), Crnoturci – san i jazija (1996), Pusta vrata / Krivice III (1998) i ciklus romana Zamjene 1-5 (2000, Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati); knjige iz usmene književnosti Bošnjaka / Muslimana iz Crne Gore i Srbije: Crni dukati (1970, nagrada SO Plav), Ispod zlatnih streha (1972), Može li biti što bit što bit ne može (1989. i 1991), Zeman kule po ćenaru gradi (1991), San i pola života (1996), Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003), Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003). Djelo Huseina Bašića, obimom i značajem predstavlja vrijednu ostavštinu na kojoj će se dolazeće generacije učiti. Otuda naš napor da posredstvom ovog tematskog broja to djelo učinimo bližim i prijemčivijim savremenom čitaocu predstavlja tek zrno zahvalnosti Huseinu Bašiću za ono što je učinio za života i ostavio nam u nasljeđe.

 

Jedinstven po svom stvaralačkom opusu, Bašić je bio osoben i po svom intelektualnom angažmanu. Jasno je prepoznavao zlo i veoma hrabro i istrajno pokazivao da je kao pisac iznad svega humanista koji nije spreman da paktira i koketira s zagovornicima rata, mržnje i izločina. Po prirodi stvari sebe nije našao u šovinističkoj i ratnohuškačkoj politici koja je ove prostore zahvatila 1990. te je odmah otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore, zbog otvorene podrške koju je ovo Udruženje pružalo militantnom, nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori, oličenom u takozvanoj "antibirokratskoj revoluciji". Javno protivljenje nadolazećem nacionalšovinizmu je dovelo do šikaniranja Huseina Bašića. 

 

Kažu da čovjek ne umire sve dok traju sjećanja na njega.

 

Husein Bašić - Vjetar sa Prokletija

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Husein Bašić - Tuđe gnijezdo

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Alber Kami - Stranac

Alber Kami - Stranac Albert Camus - Stranac   Književna vrsta - Moderni roman lika Mjesto radnje - Alžir   Kompozicija djela - Roman se sastoji od… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u