Honore De Balzac - Nepoznato remek-djelo

Onore De Balzak - Nepoznato remek-djelo

Voljeli bi misliti kako se život modernoga pisca u korijenu razlikuje od onoga kakvog je vodio Balzac. Dok takvo što i može biti istinito na velikim zapadnim tržištima na kojima i pisci, tu i tamo, znaju steći status megazvijezde, mala tržišta i njihovi autori ne mogu računati na takv privilegiju.

Mukotrpan i opsesivan rad koji je u konačnici odveo Balzaca u grob te rezultirao gomilom, uglavnom nepročitanih, romana donio je svom autoru vječno mjesto na literarnoj sceni stare Europe. Dakako, posmrtno. I dok se granice kanona svakodnevno preispituju i premještaju, Balzaca, osim po službenoj dužnosti bilo koje vrste, malo tko da i čita. Napokon, francuski realizam moderno je doba prožvakalo, a balzakovskoj romanesknoj strukturi vraćaju se samo nostalgičari. Čitav život utrošen na literarno stvaralaštvo, lišeno povlastice larpurlatizma, iz te perspektive više ne izgleda primamljivo ili barem, kako je danas popularno, racionalno opravdivo. Niti ne znajući da ispunjava strukturalistički program od prije pola stoljeća, autor je umro i za sobom nam ostavio tekst.

I Nepoznato remek-djelo i Sarrasine i Gambara propituju granice umjetnosti, ostajući u karakteristično humanističkom problemu mieze – preslikavanja stvarnosti. U ovom egzegetskom poslu Balzac ne eksperimentira sa vlastitim stilom i ne dovodi do krajnosti polemičke postavke iznesene u novelama. Balzac ostaje okovan vlastitim diskursom, ne razumijevajući posve pravu prirodu pitanjâ koje postavlja (na koja će pokušati odgovoriti brojne teorijske i kritičke škole dvadesetoga stoljeća). Njegovo bavljenje problemom umjetnosti i odnosom umjetnika naspram svijeta ostaje na razini polemiziranog monolga pretočenog u novelu. No niti vodilje koje provlače probleme kroz sva tri teksta na neki način odražavaju samoga autora i njegove poetske preokupacije. Balzacova preokupacija stvaranjem savršenoga djela koje bi u potpunosti odrazilo stvaran život, vidljiva iz naslova njegova kapitalnog projekta – Ljudska komedija, tematizirana je kako u Nepoznatom remek-djelu, tako i u Gambari koji se bave problemima re-prezentacije. Od prezentacije, slike, konstrukata stvarnosti, ljubavi čiji objekt iznenada postaje savršeno, amorfno biće – kastrat, pa do savršene harmonije koja neodoljivo podsjeća na kakofoniju, Balzacovo raščlanjivanje podsvijeta umjetnosti biva osviješteno, angažirano i autentično zabrinuto. Dok su brojni traktati o prirodi umjetnosti ostali na načelnoj razini ili bili „znanstveno nezainteresirani", Balzacovi su napisi postavljeni u intiman, sveprožimajući odnos, sa vlastitom tematikom. No, za razliku od realističke paradigme koju je Balzac i izrodio, a koja se nije ustručavala crtati sve najružnije na svojim likovima, na ovom mjestu pripovijedni postupci ponešto su drugačiji. Utoliko ove novele ne funkcioniraju kao relevantna narativna cjelina, već plijene pozornost svojim estetskim preokupacijama koje ih približavaju filozofskom diskursu.

Kako je sama potraga za odgovorima smještena u fikcionalni okvir novele, tako je moguće i samoj potrazi upisati karakter fikcionalnosti. Utoliko ono što je donedavno bilo autobiografsko najednom postaje autoironično i, u krajnjoj konzekvenci, poražavajuće pesimistično. Apsolut nikada neće biti dostignut, a svaka potraga za njime u samom je korijenu fikcija. No, to smo već znali i ranije. Sve rečeno čini Balzacove tekstove poligonima za iskušavanje ideja novih narštaja zainteresiranih da se okušaju kako u problemima umjetnosti tako i apologiji nje same. Devetnaest stoljetni realizam, koji je živio pod kapom univerzalističke vjere u ratio, zamijenila je vjera u pluriperspektivnost, fenomenologijski projekt kreiranja vlastite istine, a samim time i istine umjetnosti. Da li je to unizilo samu stvar ili joj je omogućilo da živi i dalje u beskonačnim interpretacijama same sebe, odlučiti će autori nekoga drugoga vremena. Balzacove su novele prenijele helenističke rasprave o umjetnosti na novo i plodno tlo koje ih je ispočetka dočekalo s vjerom u mogućnost konačnog odgovora (u najboljoj maniri empirističkih nauka) da bi se, uviđajući uzaludnost takvoga projekta, konačno odlučile na drugačiji pristup. Rezultat svega? Izmijenjena slika književnosti i umjetnosti za nadolazeće generacije.

Ne treba se zavaravati i reći da će ove novele polučiti bilo kakav konkretniji uspjeh na tržištu (ako uspjeh promatramo isključivo iz perspektive izdavačevog godišnjeg financijskog izvještaja). Njihova djelomična apstraktnost, vremenska udaljenost i nezainteresiranost za melodramu odbiti će od sebe veliku većinu ljudi. Onima koji bi se osjećali zainteresiranima i sposobnima polemizirati s Balzacom, zasmetati će prezasićenost vlastitom literaturom koja je odavno raskrstila s nekim problemima koje Balzac nanovo uvodi kao relevantne. U neku ruku, riječ je o pozivu na beskonačan dijalog kojemu će se odazvati samo oni najstrpljiviji.

Možda u tom dijalogu i hrvatska književna teorija izrodi novoga Barthesa, a možda joj dijalog posluži samo kao put ka učvršćivanju vlastite monološke svijesti. U svakom slučaju, Balzacove novele pružiti će mnogo materijala onima koje dana tematika zanima. A kako su tekstovi ove vrste na hrvatskom književnom tržištu rijetki (ili barem basnoslovno skupi što dođe na isto), tada priliku da se sa materijalom upoznaju, ne bi trebali propustiti ni oni kojima to nije standardna praksa.

Honore De Balzac - Nepoznato remek-djelo - verzija 2

___________________________________

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.

U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko remek - djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beta.

Honore De Balzac - Eugenie Grandet 

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Honore De Balzac - Predgovor ljudskoj komediji

Honore De Balzac - Rođaka Beta

Honore De Balzac - Veličina i propadanje Cezara Birotoa