Hermann Hesse - Stepski vuk

Stepski vuk roman je njemačkog književnika Hermanna Hessea, objavljen 1927. godine. Autor govori o nezadovoljnom i osamljenom intelektualcu Harryju Halleru opisujući njegovo duhovno stanje kroz stalnu borbu između dvije oprečne strane, njegove ljudske i vučje prirode.

Roman u samim počecima nije bio prihvaćen od strane čitateljstva te je čak neko vrijeme bio zabranjen u SAD-u zbog detaljnih opisa uporabe droga i opscenih situacija. Hesse je roman napisao kada je i sam bio u vrlo teškom i depresivnom razdoblju kada ga je mučio osjećaj osamljenosti i izoliranosti od svijeta. Bio je nezadovoljan građanskim društvom i tehničkom civilizacijom. Pomišljao je na samoubojstvo. Roman stječe popularnost tijekom 60-ih i 70-ih godina među pripadnicima hipi-pokreta.

Mjesto radnje - Njemačka

Glavni likovi - Harry Haller, Hermina, Pablo

Autor - Hermann Hesse

Kratak sadržaj - Harry Haller osamljeni je intelektualac u ranim četrdesetima, ljubitelj književnosti i klasičara poput Goethea i Mozarta. U svom neurednom i osamljenom životu teško može pomiriti svoju divlju prirodu i ideale, surovi vučji nagon, s građanskim i kulturnim načelima običnog građanina.

Jedne je večeri odlučio utjehu potražiti u alkoholu u obližnjoj krčmi "Kod crnog orla" gdje mu u ruke dospijeva knjižica "Traktat o Stepskom Vuku" koja detaljno opisuje njegov život i njegovo stanje uma što ga potiče na nova razmišljanja. Harry pomišlja na samoubojstvo.

Uskoro u istoj krčmi susreće ženski lik po imenu Hermina koja ga upoznajte s noćnim životom, kurtizanom Marijom koja mu postaje ljubavnica, plesom i saksofonistom Pablom zbog kojeg Harry počinje cijeniti jazz. Premda naizgled sretan Harry, ipak osjeća kako ga Hermina pretvara u buržoazijskog ništariju gdje život gubi značenje.

Tu dolazi do unutarnjeg Harryjevog previranja između pobunjenog pojedinca i nekoga tko se istovremeno nastoji uklopiti u društvo.

Harry se naposljetku zaljubljuje u Herminu te ga Pablo uvodi u svijet droge koji je u knjizi opisan kao "mistično kazalište", a ujedno je odraz Harryjeve psihe. Slijedom nadrealnih iskustava poput ubojstva Hermine, razbijanja vlastitog odraza u zrcalu i razgovora s Mozartom, Harry dolazi do novih spoznaja koje ga uče kako se smijati samom sebi i prebroditi svoje krize. Autor stalno opisuje razmišljanja glavnog lika o samom sebi te koja je njegova uloga u svijetu.

Pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene, plitke duhovnosti – ah, išao je pogled nažalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našeg vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće.

__________________________________

Hermann Hesse - Stepski vuk

Njemački autor Hermann Hesse je 1928. godine objavio djelo pod imenom Stepski Vuk. U njemu se radi o liku koji se zove Harry Haller, liku koji se izolirao od modernog buržoazijskog društva kako bi oživio klasicističke ideje europskih velikana poput Mozarta i Goethea. Jedne noći je došao do rukopisa koji detaljno opisuje njegov vlastiti život: neprestanu unutarnju podjelu između dnevnog života običnog građanina i noćnog lutanja u potrazi za preživljavanjem modernog društva. Ovaj psihološki dualizam iz freudovske perspektive je trebao ukazati na klasičnu postmodernističku problematiku: radikalni sukob između ideala i stvarnosti.

Harry susreće čudan androgeni lik po imenu Hermina, koja uvodi Harryja u noćni život jazza i provoda po restoranima i plesnim dvoranama. Isprva Harry posumnja da ga Hermina pretvara u buržoazijskog ništariju te se nalazi u praznini gdje život gubi svako više značenje. Ali kroz unutarnje samo-otkrivenje, u noveli prikazano kao "čarobni teatar", zajedno s idejama iz rukopisa, Harry shvaća da je moderno društvo natjeralo njegov um da postane defanzivan, da poriče svaki dio psihologije mase koja omogućava demokratski i populistički društveni okvir. Zato je Harry bio podijeljen između ekstremnog pobunjenog pojedinca i, istovremeno, nekoga tko se nastoji uklopiti u društvo kako bi preživio.

Ono što je Hesse pokušao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suočiti: prezirati moderno društvo se znači izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u isto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti društvo u drugom smjeru. Za Hessea je rješenje predstavljalo nadilaženje dualističkog mišljenja "mene" i "njih" te korištenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Harry Haller je uspio poreći neodvojivi dio sebe: on nije bio samo stanar koji se krio od drugih ljudi i slušao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uživati u svakodnevnim aktivnostima poput ručkova, plesanja i razgovora.

40 godina nakon što je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistički poziv za individualnu slobodu i "odbacivanje". Da li je moderni čovjek uspio u nadilaženju pozicije izolacionizma? Da li će uskoro doći do reforme modernog društva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao što su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: život je bio loš i mnogi su ljudi bili potlačeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je značilo biti "rođen da budeš divlji."

Jako je važno shvatiti razliku između Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer čak i ako se i jednom i drugom može dodijeliti ista osobina, značenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog društva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasične ideale Goethea i Mozarta (čitatelji Stepskog Vuka će također primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele čak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantičarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo više emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teško kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetnički izraz, njegov individualizam je bio onaj romantičarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego način da pojedinac protumači moderne vrijednosti i nađe neke nove. Romantičarski "individualizam" je prema tome bio način traganja za višom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera će točno znati što ovdje želim reći.

Ono s čime se Hesse suočio u svom djelu jest činjenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na našu izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuđen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i što će dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli laži demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i različite vrste društvenih aktivnosti, ali se sve više i više introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Društvo i njegove mane tjeraju ljude i otuđuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno društvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bića te kao takvi, većina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim može činiti skrivanje od mahnitosti oko našeg doma, povijest i zdrav razum kažu da je ovo loš potez; sranje će naposlijetku doći i do vašeg susjedstva, a onda će možda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije želio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati "buržujsku" stranu osnovnog psihološkog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironično je da je Harry baš to defanzivno bio poricao.

Ali za modernistički rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao društvene norme. Paradoks postaje očigledan: istina nije više izvan, nego unutar onoga što je društveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnižeg oblika ponašanja. Vozeći motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadišla one ljude koji su se još uvijek pridržavali ograničenja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo ćemo doći do istog zaključka: vozeći velikom brzinom na autocesti modernog društva ne znači da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na više "cool" način.

Kroz ovaj sukob između romantizma i modernističkog individualizma nam se pružio praktičan uvid kako da preživimo moderno društvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni našim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Možda ste vi dovoljno pametni da vidite što se zapravo događa u vašoj zemlji, ali ako ostanete kod kuće i ako se skrivate iza vašeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole - koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ćete postati dio problema.

Usuđujem se reći da su većina nas disidenata - ako ne i svi - prošli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, proučavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate noću po šumi. Ovo je veoma važan dio vašeg života, jer tijekom ovog perioda ponovno izgrađujete vrijednosti, tražite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, moć i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vaše zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojačate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, također odbacujete moderni individualizamn, što znači da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vašeg trenutnog postojanja.

Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i društvene prihvaćenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora težiti za životom koji ima i osobni i društveni mir. Ne možemo si priuštiti da još inteligentnih ljudi napusti društvo, jer će onda to ostaviti našu kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo težiti da nadiđemo moderni dualizam bez da ugrozimo naše ideale. Moramo prihvatiti našu osnovnu ljudsku prirodu i ne ograničiti se na ono što smatramo "sigurnošću". "Sigurnost" je laž.

Naša jedina prilika da reformiramo društvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne možete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loše dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju težiti tome da se ujedine oko ovih zajedničkih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao što je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremističkim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rješenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Uništite svoj ego, uništite svoju predodžbu o samome sebi, uništite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve.

Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjeća što ljudski život može ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao živjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buržoazijska vlada.

__________________________________

Hermann Hesse - Stepski vuk

Hermann Hesse je najčitaniji i najbolji pisac velike njemačke književnosti 20. vijeka. Za njegovu popularnost postoji više razloga, ali jedan od najbitnijih je, svakako, bavljenje problemima modernog čovjeka, naročito intelektualca. Hese je na zadivljujući način univerzalizovao individualnost, i pokazao nam da nismo usamljeni u našimduhovnim stranputicama i bludnjama, nego da veliki broj ljudi misli slično kao i mi.

Ovaj roman je najčitanije djelo ovoga pisca, a kompoziciono je vrlo specifičan.

Roman prati duhovnu evoluciju Harija Halera, glavnog lika romana. Hari se doseljava kod osobe koja je pronašla njegove zabilješke, osobe kod čije je tetke iznajmio sobu sa mansardom. Ubrzo poslije toga su stigle i Harijeve stvari, pri čemu je poseban akcenat stavljen na knjige, odnosno na literaturu koju je gospodin Haler proučavao. Njegovu biblioteku su, pored djela indijske filozofije, sačinjavala djela beletristke, i to Gete, Novalis, Dostojevski i mnogi drugi. Vidimo da je glavni lik predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harijeve sobe ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka.

Hari Haler citira ''pripovjedaču'' jednu misao Novalisa: ''Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči''. Čovjek je rođen da živi, a ne da misli. Onaj ko misli može da dotjera daleko, ali je ipak zamijenio tle vodom i jednom će se udaviti (tragična sudbina intelektualca). Hari je osobenjak, stepski vuk, biće koje se ni na koji način ne može uklopiti u tok svoga vremena. Za ovo postoje dva razloga: dualistički karakter njegove duše, koji je stalno drži rastrzanu između apolonizijskog i dionizijskog, ljudskog bićai životinje, čovjeka i vuka, dok drugi razlog leži u njegovom samoubilačkom karakteru, koji se često aktivira u trenucima velikih mentalnih teškoća. Hari Haler je sebe smatrao isključivom jedinkom, čas osobenjakom i nastranim pustinjakom, a čas nadprosječnom, u neku ruku izvanredno obdarenom individuom, uzvišenom nad sitnim normama svakodnevnog života. Suprotno tome, on cijeni građanski život kao sistematičan i uredan, kao život njegovog djetinjstva i mladosti. Takav život je trom, nezanimljiv i jednoličan.

Hari Haler je nesumnjivo velika priroda, jer sve se takve prirode protive kalupljenju i teže originalnosti, slobodi i nezavisnosti. Individualci ne predstavljaju dobar materijal za građane (Hermina, Pablo i Marija), jer se svaka visoko razvijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog ja i naginje njegovom uništenju. Dogmatizam pisca je motivisan iskustvom, ali pisac uspijeva da zadrži distanciranost i objektivnost. Ljudsko ja nije jedna nedjeljiva cjelina, nego je sastavljena iz velikog broja sastavnih dijelova, kojih postajemo svjesni kada samo jedan postane veći od drugih. Jedna od glavnih karakteristika zapadne filozofije je monizam duše, a za istočnu filozofiju je karakterističan pluralizam.

Pisac, pod očitim uticajem indiske filozofije, smatra da duša nije cjelovita, nego ima više različitih karakteristika. Harijeva velika greška je u poimanju ljudske duše, koja se, po njemu, sastoji od čovjeka i vuka, a upravo ovo i predstavlja genezu njegovog problema. Haler smatra da neko treba da pobijedi- ili čovjek, ili vuk. Međutim, sama početna podjela je pogrešna, jer trebamo govoriti o bezbrojnim aspektima ljudske duše i ne gledati je kao jednu nedjeljivu cjelinu, već kao skup različitih dijelova (ličnosti). Mnogostrukost ljudske duše je činjenica koju treba prihvatiti i umnožiti, jer se samo umnožavanjem te mnogostrukosti može dostići svemir. Pisac govori da smo svi mi, ljudi, jednom bili srećni, do trenutka spajanja našeg duha sa tijelom. Ovo mnogo podsjeća na Platonovo učenje o svijetu ideja u kojem živi duša, prije njenog sjedinjenja sa tijelom, a može se predstaviti kao vječni sukob preegzistencije i egzistencije.

Pravi građanin je lažni čovjek, neko ko nije spreman da na račun svoga ja sebe pretvori u više biće. Hari se pita kako je od mladića, punog poleta i idealizma, postao mrzovoljni starac, koji je došao do ogavnog pakla praznine i očajanja. Uzrok svega je otuđenje čovjeka modernog doba, jer je Hari spoznao dubinu jaza koji se krije između stvarnosti i ideala. Uzrok samoga otuđenja, temeljni uzrok, leži u razbijanju kolektivne svijesti ljudskih bića i njihovoj individualizaciji, jer nekadašnji zajednički problemi ljudske zajednice, sada postaju lični problemi bivših ljudi. Dakle, otuđenje je direktni proizvod razvoja tehnologije, kao misaonog rada ljudi, rada koji je umanjio ulogu koristoljublja koje ih je zbližavalo. Hari smatra da ''mehaničnost'' života spriječava ljude da razmišljaju o svojim životima, jer svaki dan slijedi prethodni. Borba protiv smrti i volja za život su karakteristike života izuzetnih ljudi i toga je Hari svijestan. Njegov susret sa davnim poznanikom i proučavaocem indijske mudrosti, gura ga još više na mračnu stranu. Luta gradom pokušavajući da odgodi samoubistvo, i onda prihvata ruku spasa - upoznaje Herminu, djevojku koja ga tokom romana upoznaje sa sitnim životnim radostima, stvarima koje čine sav naš ''veliki'' život. Hermina shvata da svijetom vladaju samo plitki i sitni ljudi, dok za ''prave'' ljude nema mjesta na ovom svijetu. Ljudi kao što su ona i Hari posjeduju samo čežnju za vječnošću, a način do njenog dolaska je nebitan, jer su veliki grešnici i poročni ljudi postali sveci. Herminin makijavelizam iskrivljuje fundamentalne postulate hrišćanskog učenja. Harijev prolazak kroz ''Pablovo'' magično pozorište, predstavlja konačnu i postupnu metamorfozu njegove duše. Pozorište ima mnogo prostorija, što znači da se i na ljudsku dušu može gledati iz raznih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija i bio je učesnik sukoba vođenog između čovjeka i mašine, što je piščevo zapažanje da bi nam današnja tehnologija mogla doći glave. Hari je saznao kako treba rukovati sa figuricama života, te kako se ''dresira'' stepski vuk. Proživljavanjem svih ljubavi svog života, Hari shvata da će u životima svih ljudi biti uvijek trenutaka koji će izazivati žaljenje, ali i mnogo lijepih koji čine kičmu čovjekove psihe. Hari je u magičnom pozorištu vivio da se život nekada odvija kako mi to hoćemo, a nekad potpuno suprotno. Pomislio je kako život ima gorak okus, što znači da je već bio blizu prihvatanja činjenice o nepromijenljivosti života. Nameće nam se jedno sasvim logično pitanje- zbog čega je Hari ''ubio'' Herminu? Da li je to želja čovjeka da zauvijek raskine sa prošlošću, ili divljački nagon stepskog vuka? Mislim da je oboje tačno, i da je Hari, nesvjesno, ipak našao trenutak ravnoteže, za koji je bilo potrebno ''ubistvo''. Ali to je zabluda, jer Hari ''treba da živi, da nauči da se smije, i da nauči da sluša radio-muziku života, da cijeni duh koji njome provijava, treba da se smije cijelom rusvaju u njoj''. Drugim riječima, trebamo prihvatiti surovi raskorak ideja i stvarnosti, jer to je put do istinske sreće. Glavni lik predstavlja jedan mnogo širi i dublji problem, predstavlja čitavu bolesnu svijetsku generaciju.

Roman se, kao i svaka vrhunska literatura, završava optimistično. (''Jednom ću ipak naučiti da bolje igram figuricama. Jednom ću ipak naučiti da se smijem. Čekao me je Pablo. Čekao me je Mocart.'')

Upravo ove karakteristike čine Hermana Hesea najvećim i najčitanijim piscem 20. vijeka.

__________________________________

Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hermannu Hesseu bilo je četrnaest godina kada je u njemu sazrela odluka da će "biti ili pjesnik ili ništa ". Prema odluci roditelja trebalo je da bude sveštenik, ali on bježi iz čuvenog sjemeništa u Maulbronu. Kao dječak pokušao je izvršiti dva samoubistva te su roditelji bili primorani da ga vode u duševnu bolnicu. Pisma koje je te godine pisao, potresni su dokumenti očaja, potresa i nemoći. Poslije izlaska iz bolnice vodio je izdavačku kuću u Kalvu. Za vrijeme šegrtovanja u knjižari Hermann je objavio prvu zbirku pjesama. Iste godine objavio je i prve prozne radove. Hesse je odrastao sa knjigama i sa njima je proveo najveći dio svog života; nikada se ljubav za knjigu u njemu nije gasila. Ali knjižarstvom se bavio samo da bi imao od čega da živi. Nakon mnogih bura i žrtvi postigao je svoj cilj: postao je književnik. Prvi svjetski rat dovodi do velike prekratnice u Hesseovom životu. Iz najdubljeg ubjeđenja piše članke i rasprave protiv rata. Posljedica toga je da mu većina njegovih čitalaca okreće leđa. Zvanična Njemačka bojkotuje Hessea. Njemački knjižari sklanjaju njegove knjige iz izloga i sa rafova svih radnji. Očeva smrt i sve izraženija bolest njegove žene i najmlađeg sina doveli su ga do ivice nervnog sloma. Tada odlazi na Jungovu kliniku i psihoanalitičku terapiju. Tu se Hesseu otvaraju neki novi, neslućeni svjetovi. Njihov odraz će od tada da se provlači kroz sva njegova djela.

Otuđen od svojih čitalaca Hesse pored nekih eseja i svoj roman "Demijan" objavljuje pod pseudonimom Emil Sinkler. Knjiga nalazi na veliki odjek kod razočaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata. Još tada se pokazalo da je neobično omiljen kod mladih dok stariji zauzimaju više odbojan stav, upravo zbog njegovog velikog uticaja na omladinu. Upravu tada počinje da se raspada njegov brak, a djeca mu odlaze kod prijatelja. Tada opet odlazi kod Junga na seanse. Bilo je to vrijeme siromaštva i tuge, ali ispunjeno stvaralačkim radom. Uporedo sa književnim radom bavio se i slikarstvom. U to vrijeme neumorno piše "političke" članke: Rat i mir, Istorija svijeta, Braća Karamazovi, Put ljubavi, Alamansko odjeljenje. U februaru 1920. Hesse počinje rad na Sidarti, pripovjetki koja je dugo sazrijevala u njemu. Dvije godine kasnije postaje svajcarski državljanin i ženi se po drugi put. Treći put ženi se 1931. Jevrejkom. Igru staklenih perli objavljuje 1943. u Švajcarskoj, jer su ostala njegova djela bila povučena iz Njemačke. Veoma je značajna 1946. kada je dobio Nobelovu nagradu, a od tada se još više kloni javnosti. Hermann Hesse umro je u 85. godini, a za sobom je ostavio četrdeset knjiga: romana, pripovjedaka zbirki pjesama, eseja, studija i rasprava, koje su u ukupnom tiražu od trideset miliona primjeraka raširene po cijelom svijetu. Njegove knjige prevedene su na 40 jezika.

Hermann Hesse - Igra staklenim perlama 

Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu