Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu lektira

Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu

Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu

 

Sažetak

 

Savremene književne kritike i teorije usuglasile su se da prostor određuje umjetničko jednistvo književnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Romani, kao takvi, se nameću kao dominirajući oblik proznog izraza, a fabulu pisci postižu upravo uvodeći prostor i ambijent gdje se fabula odvija. Prostor kao bitan dio romana, postao je tema mnogih književnih teoretičara, ali i kritičara. U ovom radu će biti prikazan roman i psihološki aspekt lika koji iznosi svoja egzistencijalistička pitanja u različitim prostorima. Književni predložak na kojem će se pokušati naznačiti međuovisnost književnosti i geografije je roman njemačkog autora Hermena Hessea. Rad će ukazati na to da je ključ za razumijevanje književnoga djela upravo u prostoru u djelu. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja ova dva sistema – književnosti i geografije.

 

Uvod


U svojoj transcendentalnoj estetici, u jednom od osnovnih odjeljaka Kritike čistog uma, Kant određuje prostor i vrijeme kao nužne oblike svake spoznaje, počev od elementarnih opažanja i predstava. Prihvatimo li Kantovu ocjenu značaja tih oblika u procesu spoznaje, shvatit ćemo ih kao oblike realne stvarnosti i pokušat ćemo da razotkrijemo ulogu tih oblika u procesu konkretne umjetničke spoznaje, umjetničkog viđenja u uslovima književnosti, u ovom slučaju romanesknog žanra.


Različita tehnološka otkrića obilježila su različite periode svjetske povijesti, a posljedice na razvoj čovjeka kao ličnosti i njegovu psihu su mnogostruke. Čovjek se kao društveno biće i „žrtva robno-novčane privrede povodi zakonima kapitalizma, koji uništavaju njegovu bitnu osobinu – osjećaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest" (Žmegač, 1986). Upravo ovo dovodi do metastaze čovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju posjeduje, čovjek nikada nije bio više usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu trebamo shvatiti kao krik čovjeka protiv vremena u kojem živi, ali i protiv nečega što podsjeća na čovjeka. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog čega su svi veliki pisci prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih književnih djela. Pri ispisivanju čovjekove degradacije pisci su često koristili i koriste prostor kao metod kojim prikazuju čovjekovo nesnalaženje u valu novog vremena. Tako i Hermann Hesse u romanu Stepski vuk, prikazuje individuu, čovjeka koji, iz svih navedenih razloga, pokušava pobjeći od svega što je čovječje, ispoljava svoju sasvim drugu, divlju stranu.

 

U dvadesetom stoljeću veliku pozornost prostoru posvećivali su Max Weber, E. Durkheim, G. Simmel, M. Foucault i E. Husserl. Tačnije, povezivanje književnosti s geografijom dogodilo se 90ih godina dvadesetoga stoljeća, "pitanja prostora i geografije postale su priznate, legitimne i važne teme u mnogim područjima književnosti i kulturalnih studija" (Thacker 2005/6).


Prostor (eng. space) treba da omogući liku da se kreće, da se snalazi, da kroz prostor iskazuje neke svoje osobine, karakteristike. Tako se u romanu Stepski vuk, glavni lik Hally Heller, kreće u tri glavna prostora: soba koja je mjesto gdje se sažima sve intelektualno, kafana gdje se dešava sve ono što je svakodnevno i trivijalno, i stepenište koje na neki način predstavlja rezime prethodna dva prostora.

 

Veza između književnosti i geografije

 

Mislioci dvadesetoga stoljeća kao što su Foucault, Lefebvre, Berger i Mandel upućivali su da je prostor više nego vrijeme ono što skriva stvari od nas, da je sada demistifikacija spacijalnosti i njezina prikrivena oruđa moći ključ za razumijevanje prakse, politike i teorije savremene ere. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja književnosti i geografije.


Thacker, koji se zanima vezom geografije i književnosti, prvi je upotrijebio koncept "tekstualnog prostora" 1993. godine, pokušavajući otkriti „kako analiza književnog teksta može biti obogaćena geografijom i njezinim idejama" (Thacker 2005/6).

 

Aristotel je umjetnost objasnio pojmom mimesisa, oponašanjem zbilje, stvarnoga svijeta. Međutim, prostor koji prikazuje umjetnička slika ili fotografija nikako se ne može usporediti s prostorom koji se oblikuje u književnom umjetničkom djelu, i to upravo u romanu, obliku koji je zbog svojeg 'prostora' idealan medij za unošenje prostora. Pišući o mapiranju modernoga grada, Daniels i Rujcroft kažu da je „kao literarna forma, roman (je) inherentno geografičan. Svijet romana je sastavljen od lokacija i okoliša, poprišta i granica, perspektiva i horizonata" (Daniles, Rujcroft, 1993). Upravo je roman bio glavna književna vrsta realizma, u kojem su autori poput Balzaca i Dostojevskog ispisivali prostore tadašnjega doba. Nekad je glavni prostor književnosti bila priroda i egzotični krajolici – romantizam, u realizmu ta je prednost pripala gradu. Osim što književno djelo opisuje prostor, iz kojeg izrasta i koji komentira, ono stvara i svoj prostor, omeđujući granice spoznaje lika.

 

Prostor u književnom djelu je u povijesti književnosti izučavan malo i gotovo nimalo, „proces osvajanja realnog istorijskog vremena i prostora i realnog istorijskog čoveka koji se nalazio u njima, u književnosti je tekao komplikovano i isprekidano" (Bahtin, 1989).


Bahtin, koji povezuje vrijeme i prostor i daje mu zajednički nazivnik – hronotop, zastupao je tezu da su osvajane pojedine strane vremena i prostora, dostupne na određenom povijesnom stepenu razvoja čovječanstva, ali ne u dovoljnoj mjeri. Došlo je vrijeme kad se na prostor u književnim djelima treba gledati kao na nešto bitno i u skladu sa vremenom jer je „značajno izražavanje neraskidivosti prostora i vremena" (Bahtin, 1989). On smatra da su u književno – umjetničkom hronotopu „slivena prostorna i vremenska obilježja u osmišljenu i konkretnu cjelinu – vrijeme se ovdje zgušnjava, steže, postaje umjetnički vidljivo; prostor se napinje, uvlači se u kretanje vremena, sižea. Obilježja vremena „razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmišljava i meri vremenom" (Bahtin, 1989).

 

Stepski vuk ili moderni umjetnik danas

 

Roman govori o Harryju Halleru, usamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize. Uz pitanja identiteta i individualizma roman se bavi i kritikom malograđanštine i društva poslijeratnog razdoblja. Stepski Vuk je Hesseov roman koji nije u potpunosti roman toka svijesti, ali je jedan njegov dio najbliži njegovoj ideji. To je dio u kojem Harry pod uticajem droga, i u kojem istražuje sve dubine i protivrječnosti svoje posebnosti, to je podsvijest u obliku pozorišta i svijet kao glavni akter, u obliku glavnog junaka. Ovdje saznajemo da je ljudska duša pravi univerzum, pun uspona i padova.


Roman se sastoji od tri dijela, za nas je u ovom momentu najvažniji prvi dio jer u njemu, upravo putem prostora, saznajemo sve o glavnom liku.

 

Kompozicija romana

 

Sudbina Harrya Hellera okarakterisana je i drugim likovima. Likovima koje susreće na različitim prostorima. Tu je Hermina, koju susreće u kafani, ali koja će kasnije postati presudna za njegovu sudbinu, ali tu je i Pablo, koji čini jedan dio Hallerove podsvjesti.


Glavni lik je predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harrijeve sobe kao prostora u kojem se najviše kreće, ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka. Kroz cijelo vrijeme proteže se pitanje ko je ustvari Harry Haller i koja je njegova uloga u svijetu. Odgovor nam se odnosi u trećem djelu romana, tj u Traktatu o Stepskom vuku – „pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene, plitke duhovnosti – ah, išao je pogled nažalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našeg vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće" (Hesse, 1996).

 

Prostor također utječe i na sam tok romana. Prostor je taj koji korespondira s pojedincem savremenoga svijeta, posebno prostor savremenoga grada. Zadatak je i geografije i teorije književnosti da interdisciplinarno krenu izučavati predmet o kojem smo govorili. Po jednom od Ogbornovih zaključaka, „i prostori i tekstovi, kao i odnos među njima, tek će se promatrati kao pitanja izvedbe i ozakonjenja" (Ogborn, 2005).


Da je za prostor u romanu bitna sama biografija pisca, govori nam i činjenica da je pisac boravio u iznajmljenoj sobi, da je obilazio kafane i pozorišta, što je jedna od ključnih činjenica u djelu. Tako prostor postaje centralni dio ovog romana što je Bahtin okarakterisao kao sastavni dio romana – „preplitanje istorijskog i društveno – javnog sa ličnim i čak potpuno privatnim, intimnim, preplitanje privatnog života sa političkim i finansijskim, državne tajne sa tajnom ložnice, istorijskog niza sa životnim i biografskim" (Bahtin, 1989).

 

Spacijlanost u romanu Stepski vuk

- Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči

 

Na samom početku romana, u Nakladnikovom proslovu, Hesse svog glavnog junaka smješta u određen prostor i tim nas upoznaje sa nekim njegovim osobinama, odnosno omogućuje nam da već na startu prodremo u njegovu unutrašnjost. Riječima „Oh, tu dobro miriši" (Hesse, 1996), Haller izaziva i privlači znatiželju drugih naspram svoje individue. Dok je nećak stanodavke sumnjičav, tetka u tim riječima ne vidi nikakvu opasnost već naprotiv vidi samo Hallerovu žudnju za lijepim jer „kod nas ovdje miriši na čistoću i red i na prijatan i pristojan život, i to mu se dopalo. On izgleda kao da na to više nije navikao i kao da mu je to nedostajalo" (Hesse, 1996). Na kraju će se ispostaviti da je, na neki način, prorekla istinu. Prostor neće odigrati bitnu ulogu samo pri prvom susretu, već i kasnije. Stanodavaci i Haller susretali su se često na različitim lokacijama unutar kuće i upravo se tu, kroz prostor događalo postepeno upoznavanje, jer to je bio jedini način da se upoznaju, „i da nije zbog blizine naših spavaonica došlo do slučajnih susreta na stubama i u hodniku, ne bismo se valjda uopće bili upoznali" (Hesse, 1996).


Harry svojim gestama djeluje zbunjujuće, „s nekim neobičnim smiješkom, koji mi je tada također bio neugodan, promatrao je stube, zidove i prozore te stare visoke ormare na stubištu, sve mu se to izgleda sviđalo, a ipak mu se u isti mah nekako činilo smiješnim. Uopće je cijeli čovjek ostavljao dojam kao da k nama stiže iz nekog stranog svijeta, možda iz prekomorskih zemalja, pa tu sve nalazi doduše lijepim, ali malo komičnim" (Hesse, 1996). Tim svojim gestama Harry daje mišljenje o prostoru koji ga okružuje – čisto stubište, zidovi, ormari daju dojam ugodnog prostora za življenje, a istovremeno on se toga plaši i prezire takvo okruženje.

 

Tri bitna prostora koja karakterišu roman – soba, stepenište, kafana

Soba – skrovište intelektualnog

 

Soba, u kojoj je boravio Harry Haller govori mnogo o njegovom stilu života, kao i o vremenu kojeg on provodi u sobi, „ležao je uvijek dugo u krevetu, često ustajao tek oko podne i u kućnom haljetku prelazio onih nekoliko koraka od spavaće sobe do svoga dnevnog boravka" (Hesse, 1996).
Taj dnevni boravak bio je bukvar iz kojeg se moglo čitati o Halleru, „o zidove obješene slike, prikvačeni crteži, a ponekad i slike izrezane iz novina koje su se često mijenjale. Visjela je tu slika nekog južnog krajolika, fotografije iz jednog njemačkog provincijskog gradića, očito Hallerova zavičaja, među njima pak obojeni, blistavi akvareli za koje smo tek poslije doznali da ih je slikao on sam. Zatim fotografija jedne mlade žene ili mlade djevojke. Neko je vrijeme na zidu visio jedan sijamski Buda, a zamijenila ga je najprije reprodukcija Michelangelove „Noći" te potom jedan portret Mahatme Gandhija" (Hesse, 1996).


Ono po čemu se vidi da je ova soba izvorište intelektualnog jesu knjige koje zauzimaju najveći prostor sobe: „knjige nisu ispunjavale samo vitrinu za knjige, nego su ležale posvuda po stolovima, na lijepom starom sekreteru, na divanu i po stolicama, po podu uokolo, knjige sa umetnutim ceduljama, koje su se stalno mijenjale" (Hesse, 1996). Knjige sa „umetnutim ceduljama" govore nam da te knjige tako tu postavljene imaju određenu ulogu, cedulje u njima su se stalno mijenjale što je navodilo da se pomisli da je „čovjek koji je u toj sobi stanovao, mogao biti učenjak" (Hesse, 1996).

 

Knjige su se neprestano množile, jer on nije samo donosio cijele hrpe knjiga iz knjižnice, nego je vrlo često i poštom primao pakete. Među knjigama nalazio se Novalis, Lessing, Jacobi, Lichtenberg, Dostojevski, a posebno mjesto zauzimala su Goetheova sabrana djela (najveći utjecaj na Hessea imao je upravo Goethe).


Pored knjiga, u tom prostoru nalazi se i dim koji ukazuje na sve misli koje su strujale između tih zidova, a o količini misli govore i „posvud odloženi ostaci cigara i zdjelice s pepelom" (Hesse, 1996). Ti ostaci i tragovi, ukazuju nam na tu da tu neko ipak postoji, diše, živi. On je pobjegao, ali taj bijeg ne znači da nije nastavio živjeti: „Pisci žive, napuštaju ili putuju specifičnim mjestima koja obilježavaju njihovu percepciju svijeta i mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju određene prostore, mjesta, gradove; razmišljanje o prirodi utjecaja ovakvih okoliša na tekstove, na način na koji mogu biti dodani postojećim socijalnim i povijesnim načinima interpretacije očito je korak naprijed za kritičku književnu geografiju" (Thacker 2005/6).

 

Stepenište – granični neutralni prostor

- Tu sam bacio sidro, tu se moglo izdržati jedan sat, pa i dva

 

Stepenište kao mjesto u ovom romanu predstavlja rezime između sobe i kafane, a ako to primijenimo na Harrija to je sinteza između njegove inteligencije i svakodnevnice. Na stepeništu Harry susreće druge likove, razmjenjuje mišljenje, spoznaje samog sebe. Tu ga susreću i procjenjuju drugi: „Tek kad smo sve troje krenuli stubama u potkrovlje, mogao sam točnije pogledati toga čovjeka" (Hesse, 1996). Stepenište, hodnik, prag, predsoblje se pojavljuje i kod Dostojevskog, ta mjesta kod njega postaju čak glavna mjesta radnje: „mjesta na kojima se odigravaju događaji kriza, padova, uskrsnuća, obnova, prosvjetljenja, odluka koje određuju čitav život čovjeka" (Bahtin, 1989).


Možemo reći da je stepenište odigralo najbitniju ulogu i ovom romanu. Prvi pravi susret stanodavca i Hallera desio se upravo na stubama. Haller je sjedio na „odmorištu između prvog i drugog kata, sjedio je na gornjoj stepenici te se pomaknuo u stranu da me pusti proći" (Hesse, 1996). Nakon što mu je ponuđeno da ga otprati u sobu, Haller se samo polako nasmiješio, kao da se budio iz nekakvog sna, ponudivši stanodavcu da sjedne pokraj njega. Stanodavac se zahvalio i naglasio da nema običaj „sjediti na stubama ispred stanova drugih ljudi" (Hesse, 1996). Haller nimalo zbunjen ironijom koja je iskazana, pokazuje stanodavcu prostor pred stanom na prvom katu, gdje je stanovala jedna udovica. Na malom, parketom obloženom prostoru između stuba, prozora i staklenih vrata stajao je visoki ormar od mahagonija uza zid, sa starim kositrom na vrhu, a pred ormarom, na podu, stajale su dvije biljke u velikim loncima, jedna azaleja i jedna araukarija. Biljke su lijepo izgledale i djelovale čisto i besprijekorno održavane. „Vidite, taj mali prostor s araukarijom, to tako divno miriši, i često ne mogu ovuda proći, a da na kratko ne zastanem. I kod vaše gospođe tetke lijepo miriši i vlada red i vrhunska čistoća, ali ovo mjesto s araukarijom ovdje, to je tako blistavo čisto, tako oprašeno i ulašteno i isprano, tako nedodirljivo čisto da formalno zrači. Tu se uvijek moram dobro nadisati – ne ćutite li taj miris? Kako ovdje miris voska za pod i blagi dah terpentina skupa s mahagonijem, ispranim lišćem biljke i svime skupa proizvode jedan miris, jedan superlativ građanske čistoće, brižljivosti i točnosti, ispunjenja dužnosti i odanosti, u malome" (Hesse, 1996). Harry ne zna ko tu stanuje, ali sluti, a ta slutnja graniči sa sigurnošću da „iza ovih staklenih vrata obitava jedan raj čistoće i oprašene građanskosti, reda i bojažljivo – dirljive predanosti malim navikama i obvezama" (Hesse, 1996).

 

Ne smijemo pasti u zamku i pomisliti kako Harry žudi za takvim ambijentom, on i sam iskazuje otkud oduševljenje tim prostorom, ona njemu bude sjećanja, „i moja majka je bila građanka te je uzgajala cvijeće i pazila na sobe i stube, namještaj, te se trudila da svome stanu i svome životu poda koliko je više moguće bistrine, čistoće i reda" (Hesse, 1996).


Iz ovoga možemo zaključiti da prostor ima još jednu ulogu, putem prostora glavni junak nas odvodi u svoje djetinjstvo. Da je to česta pojava u književnosti potvrđuje nam i Gaston Bachelard u svojoj Poetici prostora. On naglašava da je rodna kuća iznad svih uspomena fizički upisana u nama – „i nakon dvadeset godina izbivanja iz rodne kuće, unatoč svim bezimenim stubištima drugih kuća, ponovo ćemo pronaći refleks „prvog stubišta" i nećemo se spotaknuti o onu malo izdignutiju stubu" (Bachelard, 2000). Vidimo da je i Hesse uvodeći motiv stuba u roman, ostvario ulaz u djetinjstvo glavnog lika jer sve što trebamo znati da bismo shvatili ovu podvojenu ličnost jeste njegova prošlost, njegovo djetinjstvo, što bismo drugim riječima rekli „na lice mjesta". Bachelard dalje naglašava da „kuće koje smo kasnije nastanjivali nesumnjivo su svele naše pokrete na otrcano svagdašnje" (Bachelard, 2000).

 

Kasnije će i Harry ići nesvjesno u potragu za onim što je imao prije, on je tu pronašao stubište, kasnije će pronaći ljubav, ali za nas je u ovom slučaju najbitnije da je lik jednog romana vlastiti smisao pronašao upravo u prostoru.


Kuća, soba, tavan gdje smo bili sami i sanjarili „pružaju okvir beskonačnog sanjarenja, sanjarenje koje bi jedino poezija, kroz neko djelo, mogla dosanjati, dovršiti, ispuniti" (Bachelard, 2000). Zato i Harry sjedi na stepeništu i sanja nedosanjan san, sanja i gleda u taj „tihi mali vrt reda i veselim se što to još postoji. Volim to ozračje, nedvojbeno još iz vremena svog djetinjstva i moja potajna čežnja za nečim poput zavičaja navede me, beznadno, uvijek iznova na te stare staze" (Hesse, 1996).

 

Kafana – skladište trivijalnog

 

Halleru je kafana također mjesto koje služi za bijeg. Stubama, na kojima zastane da se prisjeti minulih vremena, na tim stubama „kojima se u tuđini teško penjati, tim skroz naskroz građanskim iščetkanim, čistim stubama krajnje čestite najamne kuće triju obitelji, na tavanu koje sam imao svoj pustenjački stan", on prelazi put i odlazi u kafanu. Tako, on svoj dan ne završava kao svi normalni, kako on sam kaže, bolesni ljudi, tako što bi se uvukao u krevet, nego on tako „nezadovoljen i ogađen od svog uobičajenog dnevnog reda, ispunjen zlovoljom zavukao se u kaput te po mraku i magli krenuo u grad, „da bih u gostionici K čeličnoj kacigi pio ono što ljudi koji piju, prema jednoj staroj konvenciji, nazivaju 'čašicom vina'" (Hesse, 1996). Odlasci u kafanu dešavaju se noću: „poslije koncerta vidio sam ga opet na ulici i hodao za njim; zguren pod svojim kaputom koračao je nevoljko i umorno u smjeru naše četvrti, ali se zaustavio pred jednom malom staromodnom gostionicom, neodlučno pogledao na sat i zatim ušao" (Hesse, 1996).


Harry u krčmi provodi vrijeme, eto tek da ga „provodi", ali u krčmi vrijeme kao da ne teče, sve je isto, sve je stalno „čak je i krčmarica još ona ista, a i neki od današnjih gostiju sjedili su već i onomad tu, na istome mejstu, pred istim čašama (Hesse, 1996). Harry za gostionicu kaže da je to utočište, ali kakvo utočište? Od čega? „Bilo je to doduše samo jedno utočište kao i ono na stubištu kraj araukarije, ni tu nisam nalazio zavičaj ni zajednicu, našao sam samo tiho mjesto gledatelja, pred pozornicom na kojoj su strani ljudi igrali u stranim komadima, ali je već i to malo mjesto značilo nešto: bez gomile ljudi, bez galame, bez glazbe, tek nekoliko mirnih građana za drvenim stolovima bez stolnjaka i pred svakim jedno večernje piće, dobro i solidno vino... svakoga je od njih ovamo vukla neka čežnja za domom, neko razočarenje, potreba za nadomjestkom" (Hesse, 1996).

 

I šta Harriju ostaje poslije kafane? On se i sam pita kamo sada? „Da je u tom trenutku raspolagao kakvom čarolijom za ispunjenje želja, bila bi mi se ukazala lijepa mala dvorana u stilu Luja Šesnaestog, gdje bi mi nekoliko dobrih glazbenika sviralo dva tri komada od Händela i Mozarta. Za to bih bio raspoložen i bio bih tu hladnu, plemenitu glazbu hlepljivo upijao kao što bogovi ispijaju nektar" (Hesse, 1996).


On je izgubljen, jednostavno luta i ne pronalazi pravo utočište, svugdje on može boraviti, ali ništa i nigdje da pronađe neku stalnost, i tako mu preostaje samo da traga „tamo nasuprot, s druge strane ulice, stajao je u mraku stari, sivi kameni zid što sam ga uvijek rado gledao, stajao je tako vazda star i bezbrižan, između jedne crkvice i stare bolnice, na njegovoj se gruboj površini danju moj pogled znao često odmarati. Malo je bilo tako tihih, dobrih, šutljivih površina u središtu grada..." (Hesse, 1996).


Hoće li Harry Haller pronaći odgovor iza zida, ostaje relevanto za neku drugu temu, za nas je dovoljno da smo vidjeli da je Harry izrazito intelektualna ličnost izgubljena u vremenu, ali i u prostoru.


Važno je spomenuti da pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori. Tu su i ulice gdje se upravo dešava lutanje – „glumeći živost skakutao sam po ovlažnom asfaltu uske ulice... Pale su mi na pamet zaboravljene godine mojega momaštva – kako sam tada volio takve mračne i turobne večeri u kasnu jesen i zimi, kako sam požudno i zanosno upijao ugođaje samoće i melankolije, kad sam po pola noći, zavučen u kaput, po kiši i oluji kročio kroz neprijateljsku, od lišća ogoljelu prirodu, osamljen već i tada...sad je sve to već prošlo, ta je čaša bila ispijena i više mi se nije punila" (Hesse, 1996). I ovaj prostor omogućuje H. Halleru da se prisjeti svoje prošlosti, a Hesseu omogućuje da detaljnije i vjerodostojnije prikaže svoga junaka i da dobije potpunu, zaokruženu cjelinu svoga djela.

 

Zaključak

 

Iz prethodne analize možemo zaključiti da prostor određuje umjetničko jednistvo književnoga djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Ako izdvojimo bilo koji prostor iz romana Stepski vuk – sobu, stepenište ili kafanu, nedostajat će cjelokupni uvid, dojam i slika o glavnom junku, kao i o književnom djelu.


Sve vremensko – prostorne odredbe u umjetnosti i književnosti neodvojive su jedna od druge i uvijek su emocionalno – vrijedonosno obojene, apstraktno mišljenje može zamišljati vrijeme i prostor u njihovoj razdvojenosti i odvajati se od njihovog emocionalno – vrijedonosnog momenta, ali „živ umjetnički pogled na svijet ništa ne razdvaja i ni od čega se ne odvaja. On obuhvata hronotop u svoj njegovoj cjelovitosti i punoći. Umjetnost i književnost prožeti su hronotopskim vrijednostima raznih stepena i obima. Svaki motiv, svaki izdvojiv momenat umjetničkog djela predstavlja takvu vrijednost" (Bahtin, 1898).


Možda naše teorijske formulacije i definicije nisu sasvim tačne i potpune, ali nadati se da smo započeli odiseju prostora koja će biti svakidašnja tema budućih rasprava, jer „tek nedavno je – i kod nas i u inostranstvu – otpočeo ozbiljan rad na izučavanju oblika vremena i književnosti" (Bahtin, 1898).


Smatram da je roman Hermanna Hessea najbolji primjer kako prostor u književnom djelu može imati presudnu ulogu, kako za glavnog, tako i za sporedne likove.

 

prostor značenje
kafana trivijalno, svakodnevno, neprolazno
soba intelektualno, stvaralačko
stepenište granica, razmeđe, spoj između intelektualnog i trivijalnog
Značenje prostora u romanu

 

Vidjeli smo na analiziranom primjeru da književno djelo podrazumijeva određenu prostornost. Da je prostor bitan dio romana, da je postao i da će tek postati tema i meta mnogih književnih teoretičara. Da je Hesseu uspjelo da putem prostora prikaže ne samo vanjsko kretanje svoga lika nego i njegovo unutrašnje stanje H. Haller je kroz prostor oživljavao prošlost, analizirao sadašnjast i pronicao svoju budućnost.


Jednostavno, prostor za H. Hallera je kompas, a jedan od kompasa kojeg ima lik u modernom književnom djelu je upravo prostor. Pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori, tu su i ulice gdje se dešava lutanje i neka druga promišljanja, ali to može biti tema nekog drugog budućeg rada.

 

Šeherzada Džafić

__________________________________

 

Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hermannu Hesseu bilo je četrnaest godina kada je u njemu sazrela odluka da će "biti ili pjesnik ili ništa ". Prema odluci roditelja trebalo je da bude sveštenik, ali on bježi iz čuvenog sjemeništa u Maulbronu. Kao dječak pokušao je izvršiti dva samoubistva te su roditelji bili primorani da ga vode u duševnu bolnicu. Pisma koje je te godine pisao, potresni su dokumenti očaja, potresa i nemoći. Poslije izlaska iz bolnice vodio je izdavačku kuću u Kalvu. Za vrijeme šegrtovanja u knjižari Hermann je objavio prvu zbirku pjesama. Iste godine objavio je i prve prozne radove. Hesse je odrastao sa knjigama i sa njima je proveo najveći dio svog života; nikada se ljubav za knjigu u njemu nije gasila. Ali knjižarstvom se bavio samo da bi imao od čega da živi. Nakon mnogih bura i žrtvi postigao je svoj cilj: postao je književnik. Prvi svjetski rat dovodi do velike prekratnice u Hesseovom životu. Iz najdubljeg ubjeđenja piše članke i rasprave protiv rata. Posljedica toga je da mu većina njegovih čitalaca okreće leđa. Zvanična Njemačka bojkotuje Hessea. Njemački knjižari sklanjaju njegove knjige iz izloga i sa rafova svih radnji. Očeva smrt i sve izraženija bolest njegove žene i najmlađeg sina doveli su ga do ivice nervnog sloma. Tada odlazi na Jungovu kliniku i psihoanalitičku terapiju. Tu se Hesseu otvaraju neki novi, neslućeni svjetovi. Njihov odraz će od tada da se provlači kroz sva njegova djela.

 

Otuđen od svojih čitalaca Hesse pored nekih eseja i svoj roman "Demijan" objavljuje pod pseudonimom Emil Sinkler. Knjiga nalazi na veliki odjek kod razočaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata. Još tada se pokazalo da je neobično omiljen kod mladih dok stariji zauzimaju više odbojan stav, upravo zbog njegovog velikog uticaja na omladinu. Upravu tada počinje da se raspada njegov brak, a djeca mu odlaze kod prijatelja. Tada opet odlazi kod Junga na seanse. Bilo je to vrijeme siromaštva i tuge, ali ispunjeno stvaralačkim radom. Uporedo sa književnim radom bavio se i slikarstvom. U to vrijeme neumorno piše "političke" članke: Rat i mir, Istorija svijeta, Braća Karamazovi, Put ljubavi, Alamansko odjeljenje. U februaru 1920. Hesse počinje rad na Sidarti, pripovjetki koja je dugo sazrijevala u njemu. Dvije godine kasnije postaje svajcarski državljanin i ženi se po drugi put. Treći put ženi se 1931. Jevrejkom. Igru staklenih perli objavljuje 1943. u Švajcarskoj, jer su ostala njegova djela bila povučena iz Njemačke. Veoma je značajna 1946. kada je dobio Nobelovu nagradu, a od tada se još više kloni javnosti. Hermann Hesse umro je u 85. godini, a za sobom je ostavio četrdeset knjiga: romana, pripovjedaka zbirki pjesama, eseja, studija i rasprava, koje su u ukupnom tiražu od trideset miliona primjeraka raširene po cijelom svijetu. Njegove knjige prevedene su na 40 jezika.

 

Hermann Hesse - Igra staklenim perlama 

Hermann Hesse - Stepski vuk

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u