Hermann Hesse - Igra staklenim perlama

... jer ako je u nekom pogledu i za nepromišljene ljude lakše i neodgovornije da rečima predstave stvari kojene postoje od onih koje postoje, to je za poštenog i savesnog pisca istorije upravo obrnuto: ništa se predstavljanjurečima ne izmiče toliko, a ipak ništa nije neophodnije ljudima izneti pred oči koliko izvesne stvari čije postojanjenije ni dokazivo ni verovatno, ali koje, baš time što ih pošteni i savesni ljudi donekle tretiraju kao postojeće,bivaju dovedene korak bliže postojanju i mogućnosti da se rode.

Roman Igra staklenim perlama objavljen 1943. godine, najveće je, gotovo pa životno djelo Hermanna Hessea koje je pisao gotovo 12 godina. Smatra se da je Hesse ponajviše zbog njega je zaslužio Nobelovu nagradu, koja mu je dodijeljena 1946. godine. Radnja romana odvija se u budućnosti, moguće 25. stoljeću, u fiktivnoj državi Kastaliji. Tom državom upravlja intelektualna elita, postavljena i na čelo obrazovnog sustava. U školama se podučavaju nadareni učenici, a već i sam pristup školovanju, koje pripada samo najdarovitijima, smatra se čašću. Ako netko ne uspije završiti školu, biva izopćen iz društva. U školama se najviše uče umjetnički i humanistički predmeti, a pored njih, najvažniji dio obrazovanja upravo je Igra staklenim biserima.

Ovaj roman fiktivna je biografija Josefa Knechta, učitelja Igre, Magistra Lude Josephusa III, kako je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Pravila Igre izučavaju se dugi niz godina. Ona sadržava sve vrednote Kastalijske kulture, s posebnim naglaskom na matematiku i glazbu. Obogaćivanje jezika Igre, uključivanjem novih sadržaja, podložno je najstrožem nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Duhovni pokret čiji dio je i osnivanje Igra staklenim perlama, započelo je u povijesnom razdoblju Kastalije koje se zove "feljtonističko" razdoblje. To je bilo "buržoasko" razdoblje, u kojem su ljudi uvelike bili priklonjeni individualizmu.

Kastalija odgaja vrsne glazbenike i povjesničare umjetnosti, filologe, matematičare i druge znanstvenike. Svaki kastalski zavod i svaki Kastalac trebalo bi da poznaje samo dva cilja i ideala: u svojoj struci postići što je moguće veće savršenstvo, te održavati vitalnost i prilagodljivost svoje struke ... njegovanjem trajnih prisnih i prijateljskih odnosa sa svim drugim disciplinama. Ovaj potonji ideal, zamisao unutrašnjeg jedinstva svih ljudskih duhovnih stremljenja, ta ideja univerzalnosti u našoj je presvijetloj Igri našla svoj savršeni izraz. Ako se od fizičara ili povjesničara glazbe ili bilo kojega drugog znanstvenika povremeno i zahtijeva stroga i asketska postojanost u jednoj, vlastitoj, struci, i ako odricanje od težnje k univerzalnosti koristi trenutnom vrhunskom uspjehu na uskom području – mi, naprotiv, mi Igrači staklenim perlama nipošto ne smijemo prihvaćati ni provoditi takvo ograničenje i samodostatnost, jer je naša zadaća upravo u tome da očuvamo ideju jedne Universitas litterarum i njezin najviši izraz – tu plemenitu Igru – i da je svaki put iznova spasimo od sklonosti pojedinačnih disciplina da budu samodostatne. Ali kako možemo spasiti nešto što samo ne bi željelo biti spašeno? I kako možemo arheologa, pedagoga, astronoma ili slične primorati da se odreknu samodostatnoga stručnog učenjaštva i da svoja vrata neprekidno otvaraju svim drugim disciplinama? Ne možemo to postići prinudnim mjerama kao, primjerice, da Igru staklenim perlama možda učinimo službenim predmetom nastave već u školama, a ne možemo ni pukim podsjećanjem na ono što su naši prethodnici mislili s tom Igrom.

Svoju Igru i sami sebe možemo učiniti prijeko potrebnima jedino tako da je vazda održavamo na vrhuncu cjelokupna duhovnog života, da budno usvajamo svaku novu stečevinu, svaki novi kut gledanja i postavljanja pitanja u znanostima, te da uvijek iznova oblikujemo i vodimo svoju plemenitu i ujedno opasnu Igru, s idejom jedinstva i uvijek tako skladno, tako uvjerljivo i čarobno da i najozbiljniji istraživač i najmarljiviji stručnjak svaki put iznova oćuti njezin poziv, njezinu zavodljivost i privlačnost. Zamislimo kad bismo mi Igrači neko vrijeme radili manje revno, kad bi tečajevi za početnike postajali dosadniji i površniji, kad bi u Igrama za napredne znanstvenicima nedostajalo živo bilo života, duhovna aktualnost i zanimljivost, kad bi dvaput-triput uzastopce gosti doživjeli našu veliku godišnju Igru kao praznu ceremoniju, kao mrtvi, staromodni, preživjeli preostatak prošlosti – kako bi brzo došao kraj Igri i nama!... Lako je moguće da za našu Igru vani u svijetu uskoro više neće biti razumijevanja... Ali ono što moramo i možemo spriječiti, jest da Igra ne izgubi vjerodostojnost i vrijednost u svom zavičaju, u našoj Provinciji.

Tu naša bitka ima izgleda i postiže uvijek nove pobjede. Svakog dana doživljavamo da mlade elitne đake – koji su se bez pretjerana žara prijavili na tečaj Igre i završili ga pristojno, ali bez oduševljenja – najednom obuzme duh Igre, njezine intelektualne mogućnosti, njezina štovanja vrijedna tradicija i njezine sile što pokreću dušu, pa ti isti đaci postaju našim strastvenim pobornicima i pristalicama. I svake godine za svečane Igre možemo vidjeti učenjake od ugleda i imena, za koje znamo da u tijeku svoje radom ispunjene godine na nas gledaju više svisoka i da našoj instituciji ne žele uvijek baš najbolje, a koji se tu, za velike Igre, sve više oslobađaju i budu osvojeni, opušteni i poneseni, pomlade se i zanesu, da bi na kraju otišli okrijepljeni u srcu i potreseni, opraštajući se riječima gotovo postiđene zahvalnosti... Ono najbolje i najživlje u našoj instituciji staro je kastalsko načelo izbora najboljih, elite. Kastalske škole okupljaju najbolje učenike iz cijele zemlje i obrazuju ih. Isto tako u naselju Igrača nastojimo odabrati najbolje među onim akoji su nadareni ljubavlju za Igru, nastojimo ih zadržati i neprestano usavršavati. Naši tečajevi i seminari primaju stotine i puštaju ih da opet odu, ali one najbolje odgajamo u prave Igrače, umjetnike Igre, i neprestance ih usavršavamo, a svatko od vas zna da u toj umjetnosti – kao i u svakoj drugoj – nema kraja razvoju, da će svaki od nas, kad već jednom pripadne eliti, doživotno raditi na unapređivanju, oplemenjivanju i produbljivanju sebe sama i naše umjetnosti, bez obzira na to je li postao naš službenik.

Prekoravaju nas povremeno da je postojanje naše elite luksuz i smatraju kako ne bi trebalo da obrazujemo više elitnih Igrača nego što je potrebno za redovno popunjavanje naših službenih mjesta. Međutim, službeništvo nije institucija koja bi sama sebi bila dovoljna, a osim toga, ni izdaleka nije svatko prikladan za službenika – kao što ni svaki dobar filolog nije pogodan i za učitelja. Mi službenici svakako znamo i točno osjećamo da mentori nisu tek naša pričuva nadarenih i u Igri vještih ljudi kojima ćemo popunjavati praznine i koji će nam davati nasljednike. Gotovo bih rekao da je to samo sporedna uloga elite Igrača, premda je pred neupućenima naglašavamo, čim je riječ o smislu i opravdanosti postojanja naše ustanove. Ne, mentori nisu u prvom redu budući Meštri, voditelji tečajeva... oni su sami sebi svrhom, njihovo malo jato prava je domovina i budućnost Igre staklenim perlama; tu se u nekoliko desetaka srdaca i mozgova odigravaju tokovi razvoja, prilagodbe, uzleti i raspre naše Igre s duhom vremena i pojedinim znanostima. Naša se Igra samo tu igra istinski i ispravno, punovrijedno i s punim ulogom, samo tu, u našoj eliti, ona je sama sebi svrha i sveta služba i više nema ništa s diletantizmom ili kulturnom taštinom, ništa sa željom za isticanjem, a ni praznovjerjem.

Na vama, waldzellskim mentorima, ostaje budućnost Igre. Budući da je u njoj srce i duša Kastalije, a vi duša i najživotnija iskra našeg Naselja, vi ste doista prava sol Provincije, njezin duh, njezin nemir. Nema opasnosti da vas bude previše, da vaša revnost bude odveć žustra, vaša strast za tu prekrasnu Igru odveć žestoka; povećavajte je, neprekidno je povećavajte! U biti, za vas kao i za sve Kastalce postoji samo jedna jedina opasnost od koje svi mi moramo svakodnevno biti na oprezu. Duh naše Provincije i našega Reda temelji se na dvama načelima: na objektivnosti i istinoljubivosti u nauci i na njegovanju meditativne mudrosti i harmonije. Održavati oba načela u ravnovjesju za nas znači: biti mudar i dostojan našega Reda. Mi volimo znanost, svatko svoju, pa ipak znamo da privrženost jednoj znanosti čovjeka ne mora bezuvjetno zaštititi od koristoljublja, poroka i smiješnosti. Povijest je puna primjera; lik doktora Fausta književna je popularizacija te opasnosti. Druga su stoljeća tražila utočište u sjedinjenju duha i religije, istraživalaštva i isposništva, u njihovoj Universitas litterarum vladala je teologija.

U nas je meditacija – mnogostruko stupnjevana vještina joge – ono čime pokušavamo izagnati životinju iz sebe i đavla koji prebiva u svakoj znanosti. Ali vi znate jednako dobro kao i ja da se i u Igri staklenim perlama krije jedan njezin diabolus koji nas može povesti do prazne virtuoznosti, do tašte artističke samodopadnosti, slavoljublja, želje za postizanjem vlasti nad drugima, a time i do zloupotrebe te vlasti. Zato nam je potreban još i drugi odgoj osim duhovnoga, i podvrgli smo se moralu Reda ne zato da bismo skrenuli svoj duhovno aktivan život u duševno vegetativni san, nego suprotno: da bismo bili sposobni za najviša duhovna dostignuća. Ne treba da bježimo iz vita activa u vita contemplativa ni obratno, nego se moramo kretati između jednog i drugog, neizmjence prebivajući i sudjelujući u jednome i u drugome.

Hermann Hesse - Igra staklenim perlama - verzija 2

___________________________________

Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hermannu Hesseu bilo je četrnaest godina kada je u njemu sazrela odluka da će "biti ili pjesnik ili ništa ". Prema odluci roditelja trebalo je da bude sveštenik, ali on bježi iz čuvenog sjemeništa u Maulbronu. Kao dječak pokušao je izvršiti dva samoubistva te su roditelji bili primorani da ga vode u duševnu bolnicu. Pisma koje je te godine pisao, potresni su dokumenti očaja, potresa i nemoći. Poslije izlaska iz bolnice vodio je izdavačku kuću u Kalvu. Za vrijeme šegrtovanja u knjižari Hermann je objavio prvu zbirku pjesama. Iste godine objavio je i prve prozne radove. Hesse je odrastao sa knjigama i sa njima je proveo najveći dio svog života; nikada se ljubav za knjigu u njemu nije gasila. Ali knjižarstvom se bavio samo da bi imao od čega da živi. Nakon mnogih bura i žrtvi postigao je svoj cilj: postao je književnik. Prvi svjetski rat dovodi do velike prekratnice u Hesseovom životu. Iz najdubljeg ubjeđenja piše članke i rasprave protiv rata. Posljedica toga je da mu većina njegovih čitalaca okreće leđa. Zvanična Njemačka bojkotuje Hessea. Njemački knjižari sklanjaju njegove knjige iz izloga i sa rafova svih radnji. Očeva smrt i sve izraženija bolest njegove žene i najmlađeg sina doveli su ga do ivice nervnog sloma. Tada odlazi na Jungovu kliniku i psihoanalitičku terapiju. Tu se Hesseu otvaraju neki novi, neslućeni svjetovi. Njihov odraz će od tada da se provlači kroz sva njegova djela.

Otuđen od svojih čitalaca Hesse pored nekih eseja i svoj roman "Demijan" objavljuje pod pseudonimom Emil Sinkler. Knjiga nalazi na veliki odjek kod razočaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata. Još tada se pokazalo da je neobično omiljen kod mladih dok stariji zauzimaju više odbojan stav, upravo zbog njegovog velikog uticaja na omladinu. Upravu tada počinje da se raspada njegov brak, a djeca mu odlaze kod prijatelja. Tada opet odlazi kod Junga na seanse. Bilo je to vrijeme siromaštva i tuge, ali ispunjeno stvaralačkim radom. Uporedo sa književnim radom bavio se i slikarstvom. U to vrijeme neumorno piše "političke" članke: Rat i mir, Istorija svijeta, Braća Karamazovi, Put ljubavi, Alamansko odjeljenje. U februaru 1920. Hesse počinje rad na Sidarti, pripovjetki koja je dugo sazrijevala u njemu. Dvije godine kasnije postaje svajcarski državljanin i ženi se po drugi put. Treći put ženi se 1931. Jevrejkom. Igru staklenih perli objavljuje 1943. u Švajcarskoj, jer su ostala njegova djela bila povučena iz Njemačke. Veoma je značajna 1946. kada je dobio Nobelovu nagradu, a od tada se još više kloni javnosti. Hermann Hesse umro je u 85. godini, a za sobom je ostavio četrdeset knjiga: romana, pripovjedaka zbirki pjesama, eseja, studija i rasprava, koje su u ukupnom tiražu od trideset miliona primjeraka raširene po cijelom svijetu. Njegove knjige prevedene su na 40 jezika.

Hermann Hesse - Stepski vuk 

Hermann Hesse - Stepski vuk - specijalnost u romanu