Gustav Krklec - Crni kos

U svojim poodmaklim godinama – negdje nakon sedamdesete, Gustav Krklec je napisao još jednu alegorijsku pjesmu. Njegova lirika obilježena je prirodom, godišnjim dobima, a naročito pticama kojima je naslovljena zbirka Ljubav ptica i pjesme: Pijetao, Kukavica, Balada o fazanu, Lastavica nad gradom, a jedno od njegovih posljednjih nadahnuća izraženo je lirskom minijaturom Crni kos.

Znakoviti tekst predgovora Gustava Krkleca svojih djela 1932. godine upućuje čitatelja da stvorenja prirode nisu smisao njegova pjevanja:

Ja nikada nisam htio da pjevam pticama ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blisko i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, ne na harfi ili na liri, iz vabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.  

Crni kos nastao je u zadnjem deceniju Krklecova života, punog iskustva i mudrosti. U dekodiranju pjesme, nedvojbeno je da u Crnom kosu autor predstavlja sebe i svoje pjesničko stvaranje, ukratko rekapitulira svoj život. Zemlja simbolizira "majku, izvor bića i života, zaštitnicu koja štiti od svih snaga uništenja."

Brojne su legende i mitovi o kolijevci čovjekovoj, a pjesniku je do voljno da u kontekstu stiha istakne njenu milenijsku starost koju je teško pojmiti i tako stvara dramatično ozračje. Dugovječnost našeg planeta poetizirana je u zemaljskoj kori, koje predstavljaju brazde zbivanja cjelokupne čovjekove povijesti. Koliko je ratova, osvajanja, nesreća, prirodnih katastrofa bilo od postanka čovjeka, u kontinuitetu do sada? Bez dramskog vrhunca pjesnik rezignirano konstatira da je naš planet dosta toga podnio i da je zaškripalo.

Krklec se također služi minimumom pjesničkih sredstava a u razvoju pjesme osjećamo smirenje naglašenom upotrebom samoglasnika. U drugoj strofi prepoznajemo pjesnika čiji je boemski život svojevremeno bio pojam u pjesničkom krugovima. Od nestašluka u gimnazijama u Varaždinu, Zagrebu i Sušaku, pokušaja studiranja u Beču i Zagrebu, drugovanja s A. B. Šimićem, A. Ujevićem, do odlaska u Beograd, noći u Skadarliji - sve je to bio slobodan i nesputan život ispunjen stvaranjem. U pravu je Šime Vučetić kada o Krklecu piše:

Bivajući registratorom sobosti ali, na svoj način i svjedokom vremena, više zapanjen ludošću vremena negoli aktivno angažiran, bivajući otvoren i za dan i za noć, i za svadbene i za pogrebne prizore, Krklec je napisao djelo koje je, jednom stranom, neka radost i sloboda života i, drugom stranom, sjeta i bol, da, i bol što je toliko nesreće i što je vrijeme bilo ponajčešće tamnica vremena, tamnica kojoj se on, onako kako je mogao, iz duše svoje zagorske opirao kao plebejac...

Pjesničko djelo Gustava Krkleca pravo je bogatstvo lirike o ljubavi, ljepoti, djetinjstvu u Maruševcu, radosti, prijateljstvu, ali i gorkoj istini o grubom i teškom životu ljudi u zavičaju. Stoga Gustav Krklec ostaje upisan u knjizi hrvatskog pjesništva po svojem zaraznom optimizmu, vedrom pogledu na svijet - jer on je pjesnik koji vjeruje i pjeva ljudima.

Crni kos na određen način predstavlja ukupnost poezije Gustava Krkleca. Majstorska minijatura u klasičnoj strukturi i životna erudicija pjesnikova, svjedoči o autoru koji je u svojem biću bio pjesnik životne radosti i optimizma.

________________

Gustav Krklec - Crni kos

Zemlja je stara.
Njezina kora
Puna je borâ.
Škripi joj os.

Bezbrižno stvara
i pjesme sklada
sred šumskog hlada
jedino – kos!

__________________________________

Gustav Krklec, hrvatski pjesnik, esejist i kritičar, podrijetlom je iz Maruševca, kraj Varaždina. Doduše, nije se tu rodio nego sasvim slučajno u Udbinji, predgrađu Karlovca 23. lipnja 1899, gdje mu je otac služio vojsku, a majka mu trudnica došla u posjet. Poslije pretežito živi i stvara u Zagrebu gdje je i umro 30. listopada 1977. Stekao je ugled kao pjesnik za odrasle, posebice zbirkama Srebrna cesta i Darovi za Bezimenu, u kojima dojmljivo pjeva o različitim motivima, okrenut prirodi, životu i ljubavi. Poslije, u starijoj dobi sve više piše pjesme za djecu objavljujući ih u časopisu "Radost", kojem je bio jedan od osnivača, a izdao je i više zbirki dječjih pjesama: Put u život, Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Neke su od njih doživjele više izdanja. Među njegovim dječjim pjesmama posebno se ističu Telegrafske basne, jer je njima uveo jedan posve nov oblik u hrvatsku dječju poeziju. Premda ima i drugih duhovitih i zanimljivih pjesmica za djecu, "Telegrafske basne" ga najreprezentativnije i najčešće predstavljaju u različitim antologijama.

Nazvao ih je telegrafskim jer su tako kratke, kao da njima pjesnik "telegrafira" (brzojavlja) svoje doživljaje, pogled na svijet i društvene odnose. U većini njih je originalan i suvremen, a u manjem broju preuzima motive od Ezopa i drugih basnopisaca, preoblikujući ih u slike bliže dječjem načinu poimanja. To nisu samo basne u punom značenju te riječi, nego i prave male lirske pjesmice. Pjesnik je u njima priču sveo na najmanju mjeru, ali je zadržao dijalog, a njegovim posredstvom i dramsku napetost.

Dok je u staroj klasičnoj basni najuočljivija pouka, kod Krkleca je ili uopće nema ili je svedena samo na duhovitu aluziju. Umjesto nje najčešće susrećemo šaljivu poruku, osmijeh, ironiju prema ljudskim slabostima i nedostacima. Nosioci pojedinih ljudskih osobina kao i sudionici u zbivanju i sukobima su životinje: lav, lisica, majmun, koza, zec, svraka, sova, ribica, paun, ševa, pijetao, pčela, žaba i dr. Neke su nam poznate kao likovi iz starih basni, a neke tek Krklec uvodi u svoja ostvarenja.

Jednostavne, ritmične i melodiozne, lepršave i prpošne lako se pamte i s užitkom čitaju, predstavljajući kao što reče jedan kritičar – najživlji trenutak i najveći domet općenito Krklečeve poezije za djecu.

Gustav Krklec - Telegrafske basne