Gianni Rodari - Čipolino

Roman Čipolino maštovito je ispričana priča u kojoj sve uloge imaju različite vrste voća, povrća ili životinja. Glavni lik je lukić Čipolino (cipolla na talijanskom znači luk), jedan od osmorice sinova oca Čipolona koji je zatvoren jer je nehotice stao na nogu nemilosrdnom kraljeviću Limunu. Poučen očevim iskustvom, Čipolino uviđa da odnosi u svijetu nisu pravedni, a ni vrijednosti nisu postavljene onako kako se o njima priča pa tako u zatvor ne odlaze lopovi i zločinci, već pošteni ljudi, a oni kojima bi se trebalo klanjati, zbog plemenitog roda i dostojanstva, pohlepni su i nemilosrdni tirani i ne zaslužuju poštovanje naroda. Čipolino napušta svoje siromašno selo i odlazi u svijet. Želi upoznati i proučavati nitkove kako bi se znao protiv njih boriti.

Kratak sadržaj - Na dočeku vladara, kraljevića Limuna, starog Čipolona netko gurne pa on nagazi vladaru na nogu. Odmah ga uhite, strpaju u tamnicu. Čipolino, njegov sin, ga posjeti. Saznaje se da su zatvori građeni za kradljivce i ubojice, ali se za vlade Limuna ovi nalaze na njegovu dvoru, a u zatvor bacaju poštene građane. Čipolino odluči postati poštenim građaninom, ali ne želi završiti u tamnici. Po očevu naputku zaputi se u svijet učiti o nitkovima i upoznavati ih. U susjednom selu naiđe na starćica Tikvica, kojega zlostavlja osomi Pomidor. Čipolino priskače pa potonjem govori da je nitkov. On ga potegne za kosu otkine mu čuperak, na sto se prosu miris luka, a Pomidoru poteknu suze te potom pobjegne. Postolar Grozdić je zadivljen Čipolinom i zaposli ga kod sebe. Pomidor se vrati u selo sa stražarima i izbaci Tikvića iz njegove kućice, a u nju sveže psa Oštrozuba da rastjeruje djecu. Po njegovu odlasku, Čipolino uspava zednog Oštrozuba i odnese ga u perivoj dvorca njegovih gospodarica, tamo ga pogladi pa ode. Tikvić se sretan ponovno useli u svoju kućicu. U strahu od Pomidora svi seljani odluče premjestiti kućicu na sigurnije mjesto u šumu i povjere je na čuvanje stricu Borovnici. Stric Borovnica na kućicu postavi zvonce i ceduljicu za lopove. Svake noći lopovi dolaze i zvone, ali se njihovi susreti završavaju prijateljski. Barun Naranca je požderao svoja imanja i posve osiromašio.

Predlaže svojoj sestrićni, starijoj grofici Trešnji, da ga pozove u goste. Mlada Trešnja poziva svojega bratića, mršava knezevića Mandarinka. Obojica useljavaju u dvorac i uzrokuju bjesove svojih sestrićna, koje se pak iskaljuju na sirotu nećacicu Višnjicu, a on u dvorcu ima samo jednog prijatelja - sobaricu Jagodicu. Pomidor dobiva vijest da je nestala Tikvićeva kućica. Od vladara posuduje policajce limunovce, koji sutradan u selu uhite sve muško, osim Poriluka Porilućica koji je bio prerušen u stup za susenje rublja i Čipolina koji ih je uspio prevariti. Čipolino i djevojćica Rotkvica izviđaju stanje u dvorcu i odluče osloboditi zatvorenike. Sutradan odu do dvorca, sprijatelje se s Višnjićem, premda je strogo zabranjeno druženje bilo kakve vrste između plemića i seljana. Prvi put odjekne veseli smijeh unutar ograde dvorca.

To začu Pomidor, dobrza u vrt i ugleda troje klinaca kako srdačno razgovaraju. Prepozna djećarca koji mu je natjerao suze na oči, grozno se ražesti i zaurla. Čipolino i Rotkvica uteknu. Višnjić morade podnijeti silne prijekore, no nije ga to uzbuđivalo kao ranije, ali prvi put osjeti bol jer nije Slobodan kao njegovi novostečeni prijatelji. Od silna plakanja i tuge Višnjić se razboli. Četvorica (nadri) liječnika zvučnih titula postave svatko svoju terapiju, od kojih ni jedna ne djeluje, naprosto zato što nisu ustanovili od čega dječak boluje.

Napokon doktor Kesten, liječnik siromašnih, pažljivo pregleda bolesnika i porazgovara s njim, utvrdi da Višnjić pati od sjete i posavjetuje da Višnjiću dopuste igrati se s ostalom djecom. Užas! Samo što ga nisu dali na sud zbog toga. Uhićene seljane bacili su u mračne podzemne hodnike dvorca prepune miševa. Pravim vojnim napadom mišja vojska osvoji svijeću i zarobljenici ostanu u potpunu mraku. N a ponovni napad miševa, uhićenici počnu mijaukati, a prevareni miševi se u strahu, povuku. Saznaje se da i zidovi imaju uši. I zatvorska je ćelija imala jedno okruglo uho što se nastavljalo kanalom koji je sve što se izgovori vodio u Pomidorovu sobu. Pravi tajni telefon. Sluskinja Jagodica, Čipolinova pomagaćica, javi im se njime iz Pomidorove sobe, rekne Čipolinovu poruku, dostavi im svijeću i šibice. Još jedan napad miševa, ovaj put na novu svijeću, uhićenici domišljato odbiju. Za kaznu zbog neuspješna napada, vođa misje vojske Kusonja dade strijeljati svakoga desetog vojnika - miša. Čipolino, Jagodica i Rotkvica potajno vijećaju, ali ih iznenadi Pomidorov pas Oštrozub, zasjedne na Čipolina i dolaje Pomidoru, a ovaj Čipolina zatvori, ne u običan zatvor nego u tajnu jamu. Krtica ruje pod zemljom i zabimom provrta zid Čipolinove tamnice.

Popričaju prijateljski, potom Krtica počne kopati nov podzemni hodnik, a Čipolino brzne za njom. Sinjor Pomidor želi objesiti Čipolina i dolazi u tajnu jamu, ali doživljava grubo iznenađenje - tamnica je prazna. Krtica prokopa hodnik i do druge tamnice, u kojoj se Čipolino sastane s ostalim zatočenicima. Čipolino dogovori s Krticom da prokopa još jedan hodnik, izlaz za njegove prijatelje. No, zapaljena šibica je zabljesne i prestraši te ona pobjegne natrag u svoj mračni hodnik, a Čipolino i svi ostali nađu se u istoj zatvorskoj prostoriji. Jagodica dojavi Višnjiću da je i Čipolino u zatvoru. On se uzbudi, odmah presta plakati i odluci osloboditi prijatelja.

Jagodica i Višnjić podvale Pomidoru tortu s puno praška za spavanje, a on - lakom na torte - proguta je cijelu i smjesta zaspi. Oni uzmu ključeve zatvora iz čarape duboko zaspaloga Pomidora, domišljatom varkom odmane zatvorske stražare i Višnjić oslobodi prijatelje iz tamnice i pokaže im put u šumu. Jagodica pak naputi stražare na suprotnu stranu u potjeru za izmišljenim razbojnicima. Nakon otkrića prazne tamnice sinjor Pomidor zatraži pomoć vladara Limuna i bataljuna limunovaca. Sutradan kraljević Limun s cetrdeset limunaca i bataljunom limunovaca uđe u selo. Uhite Poriluka, ćak i odvjetnika Graška. Došavši poslije u park dvorca i utaborivši se, limunovci tamo divljaju i uništavaju. Limun i dvorski limunci zauzeše najbolje odaje dvorca i zlostavljahu sve ukućane. Rastrešeni i ne baš bistri kraljević Limun odlikuje uhićenika Poriluka krunom viteza Srebrnog brka. Netom zatim dade ga podvrći mučenju, ne bi li priznao gdje su skriti zatvorenici i gdje je sklonjena Tikvićeva kućica.

Ali Poriluk Porilucic samo se smijao. Bace ga u tamnicu. Prijeđu na ispitivanje gospodina Graška. Premda mu zaprijetiše smrću vješanjem, ništa nije odao iako je znao. I njega strpaju u zatvor. U Graškovu samicu neočekivano dodaju i Pomidora, svezanoga poput salame, također osuđenoga na smrt vješanjem. Naivni Grašak, smekšan zatvorskim sudrugarstvom, ispriča mu gdje se nalazi sakrivena kućica. Bezobzirni Pomidor odmah dozove stražare i tajnu oda vladaru Limunu, a time spasi sebi život. Nova vješala podignuta su nasred seoskoga trga. Grašku je kucnuo čas. Objesise ga. Propao je u rupu, omča mu se stegnula oko vrata, kadli nenadano zacu: Prerežite brzo gospodine Čipolino. Tu je tako svijetlo da ne vidim ništa. A bilo se dogodilo da je Jagodica izvijestila Rotkvicu, a Rotkvica Čipolina o pogibelji u kojoj se nalazi Grašak.

Čipolino je pronašao Krticu, ona brzo prorovala dug hodnik do rupe ispod vješala, gdje su počekali vješanje. Kad se gospodin Grašak stropoštao dolje, Čipolino u trenu prereza konop i da mu sirup od krumpira, Krticin lijek. Kroz novoprorovan hodnik odoše do pećine u kojoj su bili ostali. Grašak ih izvijesti o Pomidorovoj izdaji. Čipolino odjuri u šumu, nađe strica Borovnicu, ali kućicu su već bili odnijeli limunovci. Progonitelji, vladar Limun i družba, unajme detektiva mistera Mrkvića da im pronađe pobjegle zatvorenike. Detektiv umislja da slijedi opasne gusare, a bila je to samo skupina seoske djece na čelu s Višnjićem i Rotkvicom koji ga odvlače što dalje od pećine u kojoj su se skrivali Čipolino i ostali prijatelji. Vesela djećja seoska družba na koncu uhvati detektiva i pomoćnika u stupicu koju je smislio Višnjić: lovina je pohvatala lovce, mister Mrkvić i njegov pas Njuskalo ostadoše visjeti na stablu vezani čvrstim užetom.

Djeca se vraćaju u pećinu, ali tamo više nema ostalih seljana. Što se to bilo dogodilo u međuvremenu? U šumi su se divlji Medvjed i Čipolino sprijateljili i odlučili posjetiti Medvjedove roditelje. Početkom noći Medvjed uprti Čipolina na leđa i oni odjure u grad, u kojem su medvjedov otac i majka bili zatočeni u kavezu zoološkoga vrta. U zoološkom vrtu zamole slona za pomoć, nalete na brbljavu papigu koja ponavlja rijeci, ali im zna ispremiješati redoslijed pa ispadnu bedastoce, potom na majmuna, pa lava; životinje nisu spavale, jer su razmišljale o svojim dalekim domovima. Kad su oslobodili Medvjedove roditelje iz kaveza, nanjuši ih tuljan koji je osjećao staro obiteljsko neprijateljstvo prema medvjedima te stane zavijati, probudi čuvare i oni uz tuljanovu pomoć uhvate sve četvero i opet ih zatvore u kaveze. Tek trećega dana Čipolino uspije poslati ceduljicu Višnjiću, koji prvim vlakom stigne u grad, plati globu za nedopušteno kupanje u tuljanovu jezeru i tako izbavi Čipolina. Višnjić i Čipolino sjednu u posve neobičan vlak: imao je samo jedan vagon, sva sjedala uz prozor, udubljenja u zidovima za debele ljude; strojovođa je pomalo pjesnik, pa pri prolazu kraj cvjetnih polja zaustavlja vlak i silazi nabrati cvijeće a kondukter svojom ljubaznošću uvijek oraspoložuje putnike. Baš kad je vlak prolazio pokraj šume, zgodi se da neki drvosječa oslobodi mistera Mrkvića i psa Njuškala s vrha hrasta, kamo ih je pre tri dana zapakirala dječja družba. Začuđenom drvosječi dolaze mnogi s puno pitanja.

Počinje prava utrka: Mrkvić koji istražuje, stražari traze Mrkvića, kraljević Limun traži svoje stražare, majstor Grozdić sa svojom skupinom u potrazi za Čipolinom, Čipolino i Višnjić traže majstora Grozdića, Rotkvica traži Čipolina, sinjor Pomidor i don Peršin traže Višnjića, Krtica traži sve redom. Cijela zbrka. Čini se da je to otok Petra Pana, gdje svi trče, jedan za drugim, kao da svaki od njih želi ugristi vlastiti rep. U dvorcu su ostali jedino barun Naranča, knezević Mandarinko i posluga.

Mandarinko namisli pronaći skriveno blago u vinskom podrumu, namami sa sobom i vinopiju Narancu. U pohlepnom pokušaju da se skine s police jedna boca, koja je zapravo poluga za otvaranje vrata, otvore ih i kroz njih nagrnu Višnjić, Čipolino i svi ostali njihovi drugovi. Tako su zauzeli neprijateljsku utvrdu. Mandarinka zatvore u jednu sobu, a baruna ostave u podrumu, jer je ionako bio pijan, a pretežak je za nošenje stubama. Višnjić i prijatelji nemaju generate koji znaju strategiju, taktiku i balistiku, nemaju topova, mitraljeza ni pušaka kojima bi branili svoj položaj, pa neke hvata strah. No, Čipolino reče da imaju sve što im je potrebno. Dok oni liježu na spavanje, potjera se utaborila u šumi. Pomidor ugleda jedan prozor na dvorcu na kojemu se svjetlo palilo, gasilo, palilo, triput kratko - triput dugo - triput kratko. Otkriva da je to zapravo poziv u pomoć, SOS, što ga signalizira Mandarinko iz svoje sobe. Pomidor kreće izviditi što se događa. Uz ogradu dvorca pronađe psa Oštrozuba i od njega sazna kakvo je stanje u dvorcu. Sve brzo dojavi Limunu. Odluče se za napad u zoru.

U sedam počnu napad. Metak dotad neviđene veličine strmoglavi se od dvorca niz brdašce, pomete cijelu vojsku, zdrucka dvadesetak generala kao zrele šljive i osujeti taj napad. Ispostavi se da je taj metak zapravo Naranča, koji se nekako uspio iskoprcati iz podruma, a potom se skotrljao niz brežuljak. Od prijatelja neka me cuva Bog, a od neprijatelja čuvat ću se sam - reče kraljević Limun kad je čuo što se dogodilo. Ostatak vojske krene u nov napad. Dočekaju ih mlazovi vina iz vatrogasnih šmrkova koje je Čipolinova ekipa uronila u pune vinske bačve. Napadači uzmaknu i posve pijani zahrču pred nogama Njegova Veličanstva. Zbog izdaje odvjetnika Graška neprijatelj ipak uspije zauzeti dvorac. Uhite Čipolina, Višnjića za kaznu spreme na tavan, a ostale puste. Čipolino je odveden u zatvor, gdje susretne svog ostarjelog oca. U zatvoru je i tajni listonoša, Pauk Hromi, koji raznosi poštu svima uhićenima.

U jednoj od poruka Čipolone tjesi sina da nije strašno neko vrijeme provesti u zatvoru, jer tako ima vremena promišljati o stvarima o kojima inače ne bi stigao misliti. U drugoj Čipolino bodri oca da će ispuniti obećanje i izbaviti ga zatvora. Uz pomoć Hromog Čipolino načini nacrt svake prostorije zatvora. Salje tri pisma: Ocu, Višnjiću i Krtici. Hromi se uputi do dvorca da bi i Višnjiću predao Čipolinovo pismo. No ne vrati se u predviđenom vremenu. K tomu, četvrti dan Čipolino ne vidje ni svoga oca. Obeshrabren, vrati se u ćeliju i baci se na ležaj izgubivši skoro svaku nadu. Pauk listonoša doživi svašta, susretne i nekog svog rođaka, brbljavog pauka s nadimkom Sedamipol (od osme noge imao je samo jednu polovicu, drugu mu je u jednoj nesreći otkinula metla) koji mu se priključi na putu do dvorca kamo nosi pismo za Višnjića. Pauci nemaju sreće, putem nalete na divovsku kokoš koja proguta Hromog. Na sreću torbu s pismima uspio je dobaciti prijatelju sa sedam i pol nogu. Sedamipol se spasi i ode u dvorac, nađe Pauka Rođaka pa zajedno odnesu poruku Višnjiću. U zatvoru neki stražar, limuncina dobre duše, javi Čipolinu da mu je otac teško bolestan. Dobivši od Višnjića Čipolinovu poruku, Krtica se probije do zatvorskoga dvorišta.

Za vrijeme kružne šetnje jedan po jedan zatočenik uskače u Krticin podzemni hodnik i nestaje. Limuncina koji ih nadzire i broji srećom je loš matematičar koji se neprekidno buni u brojenju zatvorenika kojih je sve manje. Izgubivši sve zatvorenike, i on utekne skupa s njima. Čipolino s cijelom satnijom krtica izbavi i bolesnog oca. Kad su stražari shvatili da su svi zatočenici utekli, u strahu od Limunove stroge kazne pobjegnu i sami za svojim bjeguncima. Da bi zabavio svoje podanike i time ih odvratio od razmišljanja o pravim nevoljama kraljević Limun priredi velike konjske utrke. Usred njegova sadističkog bičevanja jadnih konja, što su se upirali povući zakočena kola, iz podzemna hodnika pojavi se Čipolino. Krtica i on malko su pogriješili put. No, bilo kako bilo, Čipolino istrgne Limunu bič iz ruke i njime ga malo ošine, do tri puta. Iza Čipolina pojave se odbjegli robijaši. Vlastodržac Limun pobjegne, ali u paničnoj jurnjavi završi glavom u smeću.

Smeće u smeće, reklo bi se. Za to vrijeme Pomidor je u dvorcu okupio seljane i po hitnom postupku donio propis po kojem sirotinja mora plaćati porez na kišicu, kišurinu, snijeg, rosu, inje, maglu i sve druge oblike vlage. Time će se popraviti osiromašen proračun dvorca. Potišteni seljani vraćaju se iz dvorca. Na ulazu u selo cestu siječe pruga kojom se dokotrlja neobičan vlak i iz njega ispadnu tri cirkuska medvjeda i - Čipolino. On je prije povratka u selo otišao u zoološki vrt osloboditi obitelj medvjeda. Nastane veliko veselje, zagrljaji i poljupci, a sve to pod snažnom kišom što pljušti.

Vladar Limun se u međuvremenu iskoprcao iz smeća i uspio se dokopati dvorca. Premda je oluja već prestala i sunce sja, on proglašava da nevrijeme još traje. To mu odgovara, jer tako ima izliku da ne izlazi iz dvorca pred pobunjeni narod, nego ovdje čeka dok prođe "nevrijeme". Pomidor sluti revoluciju i izlazi izvidjeti izvan dvorca. Dvorjani počinju sumnjati jedan u drugoga pa se međusobno uhode, ne sluteći da svakoga od njih slijedi netko drugi. Kad to shvate, njihovi se odnosi prepune lažima. Od tih sitnih stvari ne vide krupnu: na tornju dvorca vijori zastava Republike, koju su noću izvjesili Čipolino i Višnjić. Pomidor nastoji skinuti zastavu Republike. Previše je tust, ugojen, pa ne može proći kroz uska vratašca na tornju. Ali rukom dohvati Čipolina za kosu, opet mu istrgne čuperak te smjesta počne plakati, kao i ono prvi put. Potonuo bi u more suza, što od luka što od bijesa, da ga plemeniti Čipolino nije spasio utapanja. Vidjevši zastavu, Limun se ponovno baci naglavce u smeće, s nadom da ga tamo neće nitko naći. Svima se dvorjanima stubokom promijene životi. U izgnanstvo odoše i kraljević i grofice i knezević Mandarinko. Ostali raniji moćnici postaju radnici, čak je i barun Naranča smršavio kao ćačkalica. Nekad mrski dvorac postaje školom i zabavištem za djecu.

Čipolino - sin lukac, uvijek spreman na vragolije, domišljat, optimističan i hrabar, uvijek dobre voje, vedar i otvorene naravi.

Čipolone - otac obitelji lukaca

Višnjić - dječarac školarac, siroče bez oca i majke.

Jagodica - sobarica mlađe grofice, vjeran suradnik, puna inicijative, snalažljiva i dosjetljiva.

Čiča Tikvić - starčić riđe brade, s malim zadovoljan, predstavnik obespravljenih.

Majstor Grozdić - postolar i vrsni matematičar.

Kraljević Limun - vadar, sav je u žutom, ratoboran tiranin, strašljiv je malodušan i bez mašte.

Sinjor Pomidor - upravitelj dvorca trešanja, osoran i iživljava se na nemoćnima.

Odvjetnik Grašak - diplomat sveučilišta u Salamnki za građansko kazneno i crkveno pravo.

Grofice Trešnje - vlasnice čitavog sela,čangrizave i nerazumne babe.

Barun Naranča - poždruh koji spavanje sveo na tek jedan sat dnevno, pokazuje tragove nježnosti.

Knežević Mandarinko - na prvi pogled oprek svom rođaki Naranči, lakomislen i nezasitan

Don Peršin - Višnjićev učitelj, koji višnjiću staln daje nekakve zabrane.

Doktor Kesten - liječnik siromašnih.

Krtica - kojoj svjetlo smeta, pomože Čipolinu osloboditi zarobljenike iz tamnice.

Mister Mrkvić - detektiv koji stavlja sol na rep odbjeglim zatvorenicima.

Pauk Hromi - teško hoda zbog reumatizma, teklić listonoša u zatvoru, raznosi poštu.

Vrsta djela - Pripovjetka
Mjesto radnje - u nekoj čudnoj izmišljenoj zemlji.
Vrijeme radnje - radnja se događa u nekom izmišljenom vremenu gdje su pomiješani i dvorci i kočije i bicikli i željeznica.
Tema - pustolovine lukića Čipolina i njegovih prijatelja Tikvića, Kruškića borovnice, Grozdića, Porilukića, Višnjića i Jagodice u borbi protiv tiranije Limuna.

__________________________________

Talijanski pisac Gianni Rodari rodio se u mjestu Omenga 1920. godine. Pisati za djecu počeo je slučajno, kao novinar lista Unita zadužen za tjednu stranicu posvećenu obitelji. Napisao je tada prve humoristične pjesmice i priče, prisječajući se onih koje je nekoliko godina ranije, radeći kao učitelj, pričao svojim đacima ne bi li ih umirio.

Tako je nastala rubrika za najmlađe koja mu je donijela veliku popularnost. Od 1950. godine napisao je mnoštvo knjiga za djecu koje su prevođene na brojne jezike. Najpoznatija su mu djela: Putovanje Plave strijele, Gelsomino u zemlji lažljivaca, Telefonske priče i Čipollino. Kao plodan pisac čija su djela "sretan spoj poezije i pedagogije" primio je 1970. godine Andersenovu nagradu, najveću svjetsku nagradu za djećju književnost. Umro je u Rimu 1980. godine. 

Gianni Rodari - Putovanje Plave Strijele