Franjo Ciraki - Florentinske elegije

Hrvatsko elegijsko pjesništvo u razdoblju romantizma, kao svojevrstan pars pro toto cjelokupne naše romantike, nikako nije homogena pojava. Povjesničari književnosti odavno su uočili kako se naš romantizam, počevši od razdoblja ilirizma, barem kad je o poeziji riječ, proteže do u kasno devetnaesto stoljeće, ostvaruje veoma raznorodne programe i poetike, od čisto nacionalne pragmatike do postupna, ali ne u cjelini obavljena osamostaljivanja pjesničkoga čina od nužde nacionalnoga angažmana.

Cirakijeve Florentinske elegije su s aspekta žanrovske pripadnosti unekoliko poseban slučaj. S jedne strane, naslovom je eksplicitno iskazana autorova žanrovska osviještenost, čemu valja dodati i to da se Ciraki držao tradicijom zadane metričke forme prevodeći je akcenatskim ritmom. S druge strane, u njegovu je tekstu moguće zamijetiti odsutnost uobičajenog elegijskog sadržaja, pa i temeljnoga "žanrovskoga stava" sve do posljednje, desete elegije. Mislim da odgovor valja tražiti u literarnoj inspiraciji koju je Ciraki slijedio.

U okviru cjelokupnoga lirskog pjesništva koje pokazuje značajke romantizma moguće je jasno razlučiti dvije različite etape u razvoju hrvatske elegije. One se u dobroj mjeri podudaraju s periodizacijom koja nadilazi pogled na pojedine književne vrste i tiče se naše književnosti devetnaestoga stoljeća u cjelini. Odnosi se to na razlikovanje dvaju relativno odvojenih sustava koji su u našoj književnopovijesnoj literaturi odavno uočeni. U preporodnom razdoblju našega romantičnog pjesništva elegija se pojavljuje naprosto kao jedan od tradicionalnih načina lirskoga izražavanja i ti se tekstovi nikakvom autorskom odlukom ne izdvajaju iz ostatka opusa. Ukratko, pjesnici toga razdoblja među ostalim pišu i elegije. Preporodne elegije, stoga, ne čine neku jasno omeđenu strukturu i ne ostvaruju zajednički program. Da bi im se pristupilo kao fenomenu koji pokazuje zajedničke odlike, potrebna je naknadna, književnoznanstvena refleksija.

Franjo Ciraki - Florentinske elegije - verzija 2

___________________________________

Franjo Ciraki pjesnik i prozaik (Slavonska Požega, 10. 11 1847 - Slavonska Požega, 13. 02 1912). Sin Dragutina, pjesnika na njemačkom jeziku. Gimnaziju je polazio u Požegi i Osijeku. Zbog bolesti amputirana mu je noga. Pravo je studirao u Zagrebu. Drugovao s I. Perkovcem, A. Pavićem, F. Markovićem, I. Dežmanom i A. Šenoom te priređivao predavanja iz književnosti.

Godine 1871. putovao je po Italiji, 1873. postao veliki bilježnik u Slavonskoj Požegi, 1875. podžupanijski perovođa, zatim tajnik, a 1881. gradski načelnik; tu je dužnost obavljao do umirovljenja 1904. Bio je zastupnik Unionističke stranke u Hrvatskom saboru za izborni kotar velićselski 1882 - 84, a 1893 - 1906. za Slavonsku Požegu te delegat u peštanskom zajedničkom saboru.

Godine 1885. odlikovan je Viteškim redom Franje Josipa. - Prvi književni rad objavio je 1863. u požeškom časopisu Slavonac (prijevod s njemačkog), a prve pjesme 1870. u Viencu. Pod zajedničkim naslovom Sitne pjesme izišlo ih je 58, a zatim ih je tiskao u posebnoj knjižici Prve pjesme. Pjesma Dolazak Hrvata na obalu sinjega mora nastala je u povodu slike pjesnikova prijatelja F. Quiquereza, a Borba je uvrštena u Hrvatsku antologiju H. Badalića. Obje su napisane u slobodnom stihu te su znak traganja za novim pjesničkim izrazom. U Viencu je objavio dva soneta i Florentinske elegije. Pjesmama se javljao i poslije: u Viencu, Hrvatskoj lipi, jubilarnom spisu Slava preporoditeljem, Nevenu i dr. Njegovu poeziju određuje pokušaj povezivanja ljubavi i rodoljublja u jedinstven doživljaj. Florentinske elegije, plod njegova puta po Italiji, lirske su i pikturalne putopisne impresije pisane klasičnim metrom u formi elegijskih distiha. Idiličnim epom u desetercu Jankovo ljetovanje (pod pseudonimom Požežanin) humoristički je ocrtao požešku sredinu. Po njegovu libretu Otmica (tiskan u Književnom prilogu kluba književnika u Osijeku 1913 - 1915) skladatelj J. Andrić napisao je lirsku operu Otmica Šijakinje (1955). Pripovijetke ljubavno - sentimentalnih motiva Mali griesi, Angjelina, Nina, Olimpija objavio je također u Viencu. U Viencu i Smotri tiskao je predavanja iz književnosti (o W. Shakespeareu, Macphersonovu Ossianu, G. Sand, suvremenomu engleskom romanu). Autor je zbirke aforizama različnih pisaca Rečenice. Prigodne članke o kulturnim i povijesnim zgodama Slavonske Požege tiskao je u Obćinaru i Glasniku Županije požeške. Prevodio je s francuskog i engleskog jezika. Neka su njegova djela prevedena na talijanski, njemački, češki, ruski i esperanto.

Gradski muzej u Slavonskoj Požegi čuva njegovu rukopisnu ostavštinu: povijesno-genealošku studiju Rodoslovi vladajućih obitelji, Dnevnik, nedovršene autobiografske Zapiske i dr. - Poezija mu je pisana u tradiciji ilirske versifikacije (P. Preradović, S. Vraz). U književnosti prisutan je uglavnom kao pjesnik Florentinskih elegija. J. Andrić nazvao ga je prvakom elegijskog pjesništva u hrvatskoj književnosti, a noviji kritičari drže da je bio rutiniran stihotvorac.