France Prešeren - Sonetni vijenac

Vrsta djela - sonetni vijenac

Mjesto radnje - Parnas (mjesto gdje se Julija rodila) i okruženje u kojem pjesnik živi

Vrijeme radnje - 19. stoljeće (za vrijeme pjesnikova života)

Sonetni vijenac je književni lirski vijenac od petnaest soneta posvećen Prešerenovoj neostvarenoj ljubavi – Juliji Primicovoj. Svaki od soneta imaju tri ili četiri stiha. Dvije su središnje teme, koje su isprepletene u cijelom vijencu, ljubav prema voljenoj ženi i ljubav prema domovini. Završni sonet u vijencu je Magistrale i u njemu pjesnik govori o temeljnom izvoru svoga pjesničkog nadahnuća i svojoj nepoljuljanoj vjeri u ljubav. Magistrale sadrži i akrostih (u književnosti akrostih je pjesma u kojoj početna slova stihova koja se čitaju odozgo prema dolje daju neku riječ. To je najčešće riječ koja označava temu pjesme) u kojem se krije ime i prezime njegove najveće ljubavi Julije Primicove.

Sonetni vijenci su se javili u Italiji u 16. i 17. stoljeću, u vrijeme baroka i pjesničke stagnacije, te su imali isključivo prigodni karakter.

Prešerenov Sonetni vijenac je prvi vijenac tog oblika u svjetskoj književnosti koji ima neospornu umjetničku vrijednost. Pjesnik je upoznao Juliju kada je ona imala 17 godina i iako mu ona nije uzvratila ljubav, zahvaljujući njoj, Prešeren inspiriran i zanesen mladom damom piše najljepše stihove koji će izazvati mnoštvo negodovanja u tadašnjem vremenu, ali će zato budućim naraštajima i čitateljima pružiti pravi užitak analiziranja njegovih riječi, misli i djela.

U svojim stihovima on vapi za njenom ljubavlju, prožima se molba za njenu pažnju i ljubav, on vodi unutarnju borbu sa samim sobom. Bol koja se provlači kroz njegove stihove se poistovjećuje s boli svoga naroda, koji je prezren i zabačen ponajviše krivnjom onih Slovenaca koji se srame slovenskoga jezika, pa govore i pišu tuđim jezikom. Struktura soneta se sastoji od dva katrena i dvije tercine.

Kratak sadržaj

1. sonet

Sonetni vijenac Prešern počinje stihovima:

Tvoj pesnik nov Slovencima venac vije,

iz petnaest soneta tako ti ga plete.

Ovim stihovima on nagovještava da svome narodu nudi nove stihove. Također, govori o zadnjem sonetu, nazvanom Magistrale. Pjesnik nagovještava kako se u zadnjem sonetu nalazi smisao čitavog vijenca, kako je Magistrale jedna poveznica svih soneta i kako se u njemu nalazi glavni motiv pisanja ovih soneta.

Pjesnik objašnjava strukturu kojom će povezati stihove, tj. kraj svakog soneta je početak novog soneta. Zanimljive su naredne dvije tercine gdje prvi put spominje riječ ljubav, on živi za tu ljubav, s tom ljubavlju on uveče ide na počinak, on se budi s tom ljubavlju i tako iz dana u dan. Julija je njegov Magistrale , smisao svih stihova , smisao njegova života. Kada njega ne bude, ostat će riječi njegove, uspomena na njegovu bol zbog neuzvraćene ljubavi.

2. sonet

Svome narodu je poklonio svoje osjećaje na papiru i kada jednog dana ne bude više tu i kada njegov grob prekrije mahovina, on će pasti u zaborav, ali s njegovim stihovima i njegovom boli će se moći mnogi poistovjetiti.

Julija je za njega ohola, ona oko svoga srca ima gvozdeni obruč, ona ne mari za njegove osjećaje i on zna da je nitko neće voljeti više od njega i kada ona toga postane svjesna, onda će cijeniti njegove stihove i njegove osjećaje. Prešern predviđa svijetlu i lijepu budućnost svome narodu , on predviđa da će doći još mnogi pjesnici koji će Kranjcima (Slovencima) pružiti još mnogo lijepih stihova.

3. sonet

U trećem sonetu Prešern svoju bol i patnju poredi s bolom TorquataTassa. Tasso je bio talijanski pjesnik koji je svoje pjesme posvećivao Leonori Estijanki, njegovoj velikoj nesretnoj ljubavi. Julija je kći bogatog trgovca, a on pjesnik koji nema sigurnu budućnost jer nema stalno zaposlenje i zbog tih činjenica se još više čini nemoguće da mu ona uzvrati svoju ljubav. Iako joj pjesnik nije priznao ljubav, on jasno daje do znanja kome su posvećeni njegovi stihovi.

Vatra se želja u meni ne smiruje,

Iako nade tvoj pogled u srce ne uliva,

Strah da te ne uvredim jezik mi vezuje.

Ta činjenica da on njoj ne izjavljuje ljubav je još gora za njega, još više ulijeva gorčinu i nemir u njega.

4. sonet

Julija je u njegovom životu sunce. Ona za njega predstavlja zrake sunca koje obasjavaju svaki put kojim on prolazi, svaki kutak kuće u kojoj on boravi, svaki pokret i svaki udisaj ona obasjava svojim postojanjem. Ljubav postaje njegova elegija, njegova pjesma u kojoj se iskazuju sretna i tužna raspoloženja i razne nijanse tog raspoloženja kao što su čežnja, bol i žaljenje. Toliko puta u gradu je želio sresti njeno lijepo lice i isto toliko puta je ostao razočaran kada se ona ne bi pojavila. On lije gorke suze u svojoj samoći i žali zašto ne može pisati stihove o njihovoj ljubavi, a da ona bude obostrana.

5. sonet

Kada on ugleda njeno lijepo lice, zaboravi na sve svoje brige i probleme. On zna da je ona sretna u svome kraju i ona je nasmijana kada je sretne. U njegovom srcu se rađaju sve veća i veća osjećanja prema Juliji i samim tim on je sve više i više inspiriran. Kada je prvi put ugledao Juliju, u njegovom srcu se pojavila klica ljubavi. On njenu pojavu i njeno lice uspoređuje s proljećem, proljeće predstavlja buđenje, radost, prve zrake sunca.

... nisu otuda pesme što tebe slave,

proleća ovakvog srećna, blagodarna,

nedostajo im je sve vreme dah blagi...

Julija je njegov dah koji mu ulijeva život, ali njemu taj dah nedostaje da bi živio sretan i ispunjen, jer ona ne osjeća ljubav prema njemu.

6. sonet

Julija je rođena u Parnasu, ona se druži s uglednim i bogatim djevojkama s kojima ide na njemački zbor. On strahuje da će Julija i njegove ugledne prijateljice njegove stihove dočekati sa prezrenjem jer su one tamo rođene i potječu iz bogatih obitelji. Strah od prezrenja se povezuje sa strahovima u narednim sonetima, a koji su vezani za njegovu domovinu i ujedno ovi soneti predstavljaju vrhunac sonetnog vijenca. Zanimljivo je koliko pjesnik spominje prirodu i prirodne pojave i poistovjećuje ih sa svojim stanjem.

Cvetovi naše poezije su bili

dosad vrh glečera ružice retke,

oko njih se dizale litice čvrste.

7. sonet

On spominje u svojim stihovima i likove iz mitologije i njihove uloge u mitologijama. Kao što se Orfeju pokorio narod Trakije (u antičko vrijeme zemlja između grčke Makedonije i Dunava), tako se on nada da će biti "slovenski Orfej", da će sve Slovence dići na noge, pobijediti njihove razmirice i nesuglasice i ujediniti ih u njihovu zajedništvu i on se nada da će se slaviti njegovo ime zajedno s njegovom voljenom među svim Slovencima.

Da bi od slasti njegove poezije

Sav razdor prestao i razvedrio se

hladni zavičaj srditih oluja.

On ipak vidi nadu i ima ogromnu želju da budućnost njegova naroda bude lijepa.

8. sonet

Osmi sonet počinje prisjećanjem prošlosti. Pjesnik spominje kneza Samu koji je uspio ujediniti Slovence i Čehe i tako se suprotstaviti Germanima. Njegova se država prostirala od Češke Gore do Jadranskog mora. Otkako njegov duh umire, zavičaj postaje hladan, pokrajine više nisu ono što su bile za vrijeme njegova života.

Drugi katren počinje žaljenjem, kaže kako njegov narod pristižu svađe njihovih pradjedova. Također, spominje franačkog kralja Pipina koji je osvojio s germanskim Bavarcima Sloveniju, koja je tada izgubila svoju nezavisnost i pala pod njemačku vlast. Od tada se vode krvave borbe za samostalnost. Jan Vitovec, Čeh, komandant vojske porodice Celjski, a kasnije i u službi Habsburgovaca, u dinastičkim borbama između ove dvije porodice harao je Slovenijom. Sjećanje na njega sačuvalo se i u slovenskoj narodnoj epici, u kojoj se javlja kao nasilnik izuzetne snage Pegam.

Prva tercina počinje žaljenjem za prošlim, sretnim vremenima. Pjesnik iskazuje veliku ljubav prema domovini, naklonost velikim djelima , ali djelima kojima se više ne pridaje velika važnost.

Druga tercina:

One što ih ne uništi moć vremena,

ruže što nam rastu na mladom Parnasu,

uzdisaji su, suze odgajile.

U ovoj tercini vidimo kako pjesnik s rodoljubne teme prelazi na temu ljubavi prema Juliji, on prelazi s jedne teme na drugu kako bi došlo do izražaja da podjednako pati za domovinom koja je nekad bila sretna i za Julijom koja je njegova neostvarena čežnja. Parnas je mjesto koje pjesniku predstavlja jedno lijepo mjesto, mjesto gdje rastu ruže. Ali analizirajući naredni stih, ruže su izrasle zahvaljujući suzama, suze su polijevale ruže, dakle ruže predstavljaju jedan predivni cvijet koji je divan izvana, ali promatrajući dublje, taj predivni plod je uzrok nečije patnje.

9. sonet

Uzdisaji su, suze odgajile

ove nežne cvetove sa moga Parnasa:

suze iz vrele ljubavi prema tebi,

iz domovinske ljubavi su lile.

Ruže simboliziraju njegovu ljubav prema Juliji, nadovezujući se na prethodni sonet, ruže su divne izvana, ali su se one zalijevale njegovim suzama. Suze su simbol njegove patnje prema Juliji i domovini.

Njegovo srce boli pomisao da Slovenci ne vole svoju majku, u ovom slučaju majka predstavlja domovinu, ali isto tako je bolna pomisao da Julija ne može njega zavoljeti. Te činjenice ispunjavaju njegovo srce gorčinom. Pjesnikova želja je skromna, on želi da se njegovo ime slavi zajedno s imenom Julijinim, zato on piše ove pjesme njoj posvećene.

On isto tako želi probuditi Sloveniju i učiniti je sretnom. On je pjesnik koji počinje pisati za vrijeme borbe za samostalnost Slovenije. Upravo zato su ovi stihovi nastali, oni proizlaze iz želje da njegova domovina bude slobodna i da Slovenci budu sretni kao prije.

Ovaj sonet je doista interesantan, u svakom katrenu i svakoj tercini on podjednako spominje i podjednako pridaje važnosti i ljubavi prema svojoj domovini i ljubavi prema Juliji.

10. sonet

Ruže ostanu zavedene ako se u drugom mjesecu poneki dan javi Sunce, tako i on ostaje zaveden ponekad kada pomisli da bi ga Julija ipak mogla voljeti. Onda to sunce otapa snijeg, a ulijeva nadu i život ruži.

I ti su trenuci rijetki i kratkotrajni, jer ubrzo padne snijeg i sve pokri, i brda i doline i magla se spusti. On opisuje svoju dušu kroz prirodne pojave. Dakle, kada nestane nade da će ga ona voljeti, njegovu dušu ispuni magla i teški snijeg. Njegova duša je prostrana i velika baš kao sva brda i doline i on je toliko veliku ljubav spreman pružiti jednoj ženi, ali izgubljena nada je teška poput snjegova i magli kada se spuste na brda i doline.

Sijalo je sunce prelepoga lika,

pogleda tvog sam pio zrake mile,

cvetovi ljubavi su klice pomolili.

U trenucima kada bi je susreo, on bi upijao zrake sunca, a sunce predstavlja njen lik. Onda i cvjetovi rastu, tj. raste njegov duh. Ali shvaća da je prevaren, da su zrake sunca prevara, jer on ipak ostaje sam i napušten na kraju. Onda se spušta tama u njegovu životu kada to shvaća i život njegov gubi svoj smisao.

11. sonet

Očaj i osjećaji gušenja ga sustižu u trenucima njegove samoće, u tim trenucima on piše sonete njoj posvećene, a u kojima opisuje svoje osjećaje. On spominje da je plijen Erinijama koje su u grčkoj mitologiji predstavljene kao tri boginje osvete koje kažnjavaju svaki grijeh.

Orest je u hramu svoje mile Dijane povratio zdravlje svoje duše. Orest je sin Agamnenona i Klitemnestre. Osvetio je očevu smrt i ubio majku i njenog ljubavnika, zbog čega su ga progonile Erinije. Da bi se iskupio, odlučio je kip boginje Dijane vratiti sa Tauride, današnjeg Krima, u Grčku. Tamo ga oslobađa Erinija njegova sestra Ifigenija. Kao što je Orest spašen, tako i pjesnik žudi da ga spasi Julijina ljubav, od njene ljubavi njegove grudi bi se stišale, a njegovo lice bi se razvedrilo.

Ali žudnja za time predstavlja kratkotrajne snove, snove koji brzo prolaze. Prolaze brzo poput munje njegova nadanja i time čine njegov život još težim i još surovijim. On žali zašto nije radostan, jer želio bi da njegove pjesme imaju radosnu notu, ali ne mogu imati, on ne može pisati o radosti kada mu duša pati.

12. sonet

Njegovi predivni cvjetovi ljubavi ne mogu rasti, njegova ljubav ne može rasti. Cvjetovima smeta divlje bilje koje puštaju svoje korove, tako i njemu smeta njena nezainteresiranost za njega. Kada bi cvijet bio premješten u poseban kutak, on bi mogao rasti neometano, isto tako njegova ljubav, kada bi dobila njenu pažnju mogla bi rasti i on bi bio sretan čovjek.

Julija je kraljica njegova srca, ona gospodari njegovim bićem, njegovim postojanjem, cvijeće bi moglo rasti kraj svoga sunca, tj. njegova ljubav bi mogla rasti kraj nje. A onda bi njegova poezija dobila novi smisao, novu snagu, on bi tada pisao svoje najljepše stihove.

On želi zrake sunca, a zrake sunca predstavljaju njenu pažnju, njene poglede. On bi tada svijet gledao drugačijim i radosnijim očima, ma kako ta stvarnost bila teška i okrutna, uz njenu ljubav bi sve dobilo svoj smisao i ljepši pogled na život.

13. sonet

On traži njene poglede, njene mile i tople poglede, baš kao što su tople zrake sunca. On želi gledati njeno nasmijano lice, samo ona može pokoriti njegovo tamno kraljevstvo, kraljevstvo koje je tužno i sjetno, samo nju mogu poslušati sile tame, ona može svojom ljubavlju otjerati sile tame.

Pjesnikovo srce je poput metala, metala koji su vezani teškim lancima, lanci predstavljaju njegove teške brige, ona može popustiti te lance, ona može otopiti metalno srce njegovo, njenom pomoći zacijelit će sve rane njegova srca.

Razvedriće mi se opet mračno lice,

zazeleneće opet u srcu nada

i ustima će pružiti slatke reči;

U ovim stihovima je nekako najbolje opisano što će s pjesnikom biti ako mu Julija uzvrati ljubav. Bez nje njegov život je mračan, besmislen, piše tužne stihove, patnja je okupirala cijelo njegovo biće. Kada bi ona pružila i najmanji tračak nade, on bi vidio svjetlo na kraju tunela, izvukao bi se iz depresije, mračne misli bi nestale.

Kao što njegova domovina nije slobodna i narod u njoj pati, tako ni njegovo srce nije slobodno. Snažne riječi upotrebljava kako bi dočarao koliko voli domovinu i Juliju i koliko se poistovjećuje s domovinom. Kao što bi Julijina ljubav njega učinila radosnim i spasila mu život, tako bi sloboda Slovencima spasila njihove živote. On podjednako želi radost sebi i svome narodu, Julijina ljubav bi ga učinila radosnim i on bi lakše podnosio stanje u domovini, ali njegova sreća bi bila potpuna kada bi dobio njenu ljubav i kada bi njegova domovina bila slobodna.

14. sonet

Oslobođenje domovine i Julijina ljubav predstavljaju proljeće, kao što je bilo spomena, proljeće predstavlja buđenje, tako bi njegov duh oživio kada bi njegovo srce dobilo ono za čim on žudi. U proljeće drveće bi dobilo bijele behare koji predstavljaju nove plodove, sunce bi izmamilo pčele, pastir bi čuvao svoje stado, radost bi ispunila domovinu kada bi ta domovina bila slobodna. Tako bi ljudi počeli živjeti nove živote , bijeli behari predstavljaju početak novih plodova, to jest početak novih života. Pjesnik spominje pčele jer one daju med, u njegovoj domovini kada bi se oslobodila bi tekao med, životi Slovenaca bi tada bili usmjereni u sretniju budućnost.

O, znam, nisu dostojne takve sreće,

od straha da ti dosadne ne bi

bile pesme ove, srce mi strepi.

Pjesnik se plaši Julijine reakcije na njegove pjesme, plaši se da joj njegovi stihovi ne budu dosadni i ono malo za što pjesnik može moliti jer bar to da ona zavoli njegove pjesme, to je najmanje što može tražiti jer shvaća kolike su njegove dvije želje, shvaća njihovu veličinu i iako postoji nada, duboko u sebi on zna koliko je teško ostvariti njegove dvije želje: uzvraćena Julijina ljubav i sloboda njegov domovine.

15. sonet

Petnaesti sonet se naziva Magistrale. Ovo je glavni sonet u vijencu, jer upućuje na smisao čitavog vijenca. Struktura zadnjeg soneta je načinjena od početnih stihova svih soneta. Dakle, počeci svih soneta čine zadnji sonet. Početna slova svakog stiha u zadnjem sonetu čine ime i prezime njegove najveće ljubavi – Julije Primicove.

Svatko tko bi pročitao sonetni vijenac, mogao bi se složiti kako je zadnji sonet najljepši. Satkan od svih stihova čini doista smisao i glavni motiv pisanja djela. Ali u zadnjem sonetu nema stihova koji su posvećeni domovini, iako je pjesnik kroz cijelo djelo upućivao na jednaku vrijednost slobode njegove domovine i Julijine ljubavi, zadnji sonet nam može otkriti kako je njena ljubav njemu vrjednija od slobode domovine, njena ljubav je pokretač njegova bića, smisao njegova života, njegova postojanja.

Spominju se kontrasti poput sunce sija – srdite oluje ili pak dah blagi – litice čvrste. Julija je u njegovu život jedino svijetlo, jedino dobro, blago, umirujuće, a sve oko njega je teško , surovo, depresivno. Stoga i ne čudi da u takvoj životnoj okolnosti poput njegove nezaposlenosti i alkoholizma on još više pridaje značaja običnoj ženi koja bi mu spasila život, jer duboko u sebi on ne želi da njegov život bude takav, on želi preokret u životu, a kao da je ona njegova jedina nada za izlazak iz svega toga.

Ključ za razumijevanje čitavog vijenca krije se u sedmom i jedanaestom sonetu. U njima se spominju dva grčka mita. Da bi pjesnik, kao Orfej, svojom poezijom mogao djelovati u stvarnosti, njega bi Julija, kao Ifigenija Oresta , morala, uzvraćajući mu ljubav, osloboditi nesretnog osjećanja života i svijeta. Ovoj osnovnoj pjesnikovoj težnji da stvori harmoniju svojih želja i tako se izjednači sa Orfejom, pri čemu ljubav ima funkciju poticanja stvaranja stihova, odgovara oblik djela koji predstavlja strogu formu, jednu od najstrožih koje književnost poznaje. Njegova književnost je po svojoj formi bila ravna europskoj, zbog čega postaje cijenjen kao književnik.

Likovi - pjesnik, Julija Primicova

Pjesnik – osoba koja ima težak život, nezaposlen, sklon alkoholizmu. On je sanjar, sanja o nemogućoj ljubavi, sanja o slobodnoj domovini, o svojoj sretnoj budućnosti i budućnosti svih Slovenaca. On je pripadao razdoblju romantizma i s pravom ga možemo porediti s Francescom Petrarcom, talijanskim pjesnikom koji je bio zaljubljen u Lauru. Ne čudi mnogo što pjesnika oduševljava priroda , što se zanima za povijest i istraživanje mitologije, što ističe svoje osjećaje koje nemaju veze s razumom, on želi pobjeći od stvarnosti, prepušta se svojim snovima i sve su to odlike književnika iz razdoblja romantizma. Pjesnik je izabrao najteži i umjetnički najsavršeniji oblik talijanskog sonetnog vijenca.

Julija Primicova – Julija potječe iz bogate obitelji, druži se s uglednim osobama iz tadašnjeg društva, ona je jako mlada, pjesnik ju je prvi put vidio kada je ona imala tek 17 godina. Ona nije ništa osjećala prema pjesniku i zbog toga pjesnik trpi do kraja svog života. Ona će ostati zapamćena ličnost jer je pjesnik stihove napisao u njenu čast, u čast njenoj ljepoti.

__________________________________

France Prešeren - Sonetni vijenac

__________________________________

France Prešeren (rođen 3. decembra 1800. Vrba na Gorenjskom, Slovenija; umro 8. februara 1849., Kranj, Slovenija) je bio slovenski pjesnik i pravnik. Franc Prešeren danas važi za najvećeg slovenskog pjesnika. Njegova pjesma Zdravljica, napisana 1844. godine, je današnja državna himna Republike Slovenije. Prešeren se rodio u kmetskoj obitelji. Po sticanju diplome na bečkom pravnom fakultetu vratio se u Ljubljanu, gdje je radio kao advokat. Tu je i nastala većina njegovih pjesama. Prešeren je tako postao prvi Slovenac, koji se kvalitetom svog pisanja mjerio sa svojim evropskim savremenjacima. Životni put pjesnika obilježen je nesretnom zaljubljenošću u bogatu Primićevu Juliju, kojoj je posvatio svoj Sonetni vijenac (1834.) i mnoge druge ljubavne pjesme. Posebno je važan jer je obogatio književnost tako što je unio razne motive (npr. položaj pjesnika u društvu). Potrebno je spomenuti da je stvorio pjesnički jezik, postavio temelje jezika slovenske književnosti i uključio slovensku književnost u europsku.