Ferida Duraković - Amilina abeceda

Zamislimo da su nam po rođenju, poklonjeni naočari načinjeno samo za nas. Mi smo ih stavili i kroz njih posmatramo svijet oko sebe. Naravno, naočari su nevidljive kao i svaki drugi čarobni predmet. Niko ih ne može vidjeti osim nas. Šta se sve može vidjeti kroz ova neobična stakla. Možemo vidjeti stvari koje nas raduju ali i one koje nas plaše. Nešto što je drugima sasvim obično nama može predstavljati pravo, malo blago.

Djeca vjeruju u bajke. Veliki broj odraslih ne ili se samo pretvaraju da je to tako. Šta se desilo sa njihovim naočarima?? Mora da su se vremenom potrošile i izgubile magiju. Ti nesretnici na sve oko sebe gledaju bez imalo maštovitosti.

Amili, koja je bila Farah,

koja će porasti do Amile,

i dalje zajedno zauvijek.

od mame, koja je bila tetka,

koja će porasti do mame,

i dalje zajedno zauvijek

AAAA - aaaa

Amila

To je moje ime. Moj brat bi pod ovim slovom stavio svašta drugo samo ne moje ime. Naprimjer, auto ili avion – on tih autića i aviončića ima koliko ti srce želi, stalno se po kući saplićemo o njih – a nikad ne bi priznao da slovo A baš lijepo stoji u mome imenu. Po abecedi je slovo A prvo, a u kući sam prva ja, pa onda dođe mama. I mada njeno ime ne počinje sa A, ona je prva poslije mene, pa onda tata, pa maca (ona ima puno A kad se mazi i kad kaže mijaaaaaaaaaau), pa moje lutke – jednoj je ime beba Ada, a druge nemaju ime, nego ih zovem bebama. Riječi ALI i AKO imaju slovo A. Kad mama kaže: "AKO pospremiš sobu, dobit ćeš čokoladu", ja kažem: "ALI, mama, može li prvo čokolada, pa onda..." A ona me presiječe: "E sad ćeš je pospremiti i bez čokolade." Iako ima dva A, moja mama je ponekad opasna, posebno kad joj brat i ja nešto smaslamo. Onda je ljuta kao aždaha, a mi se povučemo u svoju sobu i budemo manji od malog slova a!

BBBB - bbbb

Barbika

Oh, kad kažem Barbika, sve mi se zavrti u glavi. Kad god nana kaže: "Vidi nanine curice, lijepa kao Barbika", moj brat prasne u smijeh i kaže: "Bljak!" Baš je bezobrazan. A ja zaista nekad pogledam u ogledalo i pomislim da to nisam ja nego Barbika. Jest da ja imam kratku smeđu kosu, a Barbika dugu, plavu i kovrdžavu, ali ko bi se još bavio sitnicama – osim moga brata. Mogla sam ja pod slovom B napisati i brat, ali on sigurno nije lijep kao Barbika, mada mu B odlično stoji u bezobrazluku. I batine mu dobro stoje, posebno kad ih dobije on, a ne ja. U bubicu se pretvori i samo kmezi: "Buuu - buuu." Onda mi ga bude žao, pa mu donesem Barbikine stvari i haljinice da ga utješim, a on kaže: "Bježi, to je za bebe", i od ljutnje prestane da plače. Čak dva slova B imaju bebica, bobica, bubica i babica, i sve je to lijepo kao bajka. Slovo B imaju bombe i bombone, ali se zna šta je užasno, a šta slatko. O bombama neću, a o bombonama hoću - u svako doba!

CCCC - cccc

Crveno

Volim crveno. Kad me mama obuče u crvenu haljinicu, pa mi stavi u kosu crvenu mašnicu i obuje mi crvene lakovane cipelice, ja se sva zacrvenim od zadovoljstva, a moj brat me pogleda s prezirom i kaže: "Fuj, prava curica." Ne bi vam taj nešto crveno obukao ni u snu, da ne bi nalikovao na djevojčice. A ja bih. Još samo da mi mama kupi crvenu kapicu, pa da budem prava Crvenkapica. U tom slučaju moj brat bi sigurno bio vuk jer bi me odmah pojeo od zavisti. Ciciban i maca Cica imaju toliko slova C da ga vjerovatno znaju bolje nego moj brat. Njemu su važne cuke, cigle i crvići, a meni su važne cica-mace, cuclice i cipelice. Ja znam jednu stranu riječ: kad napišem ciao, to se čita ćao i na talijanskom jeziku znači zdravo ili doviđenja. Ciao, c!

ČČČČ - čččč

Čitanje

Stalno nešto čitam. Od dječijih novina do debelih knjiga iz kućne biblioteke, koje baš ne razumijem, ali izgledam jako pametno kad s onako debelom knjigom sjedim za radnim stolom i pravim se da čitam. Moj brat tada puca od muke jer gosti odmah vide mene kako čitam, a njega kako se bezveze mota po kući, pa se zna koje bolji. Priznajem da u knjigama za odrasle ne razumijem baš mnogo, ali ni odrasli ne razumiju bajke onako kao djeca, pa smo kvit. Kad se tata raspriča o tome kako ćemo imati puno para i putovati na more, mama samo kaže: "Bajke, dragi moj." On onda zašuti, a meni ga žao jer ne vjeruje u bajke. Kad bi samo malo vjerovao, onda bismo možda stigli do mora. Ali, ko meni da vjeruje, ja sam mala. Ali neću da im se miješam u život, neka žive u uvjerenju da su bajke neostvarljive. Čudni odrasli! Evo, obećavam: kad odrastem, vodit ću tatu i mamu na more – neka im se bajka ostvari, iz inata!

ĆĆĆĆ - ćććć

Ćošak

Ima jedan ćošak u šupi iza zgrade, malecki, taman toliki da se ja zavučem i da me niko ne nađe. Ovo kažem vama, a bratu ne bih rekla ni za šta na svijetu, jer bi me on odmah otjerao odatle i prisvojio moj ćošak. Ja ga zovem Tajni Ćošak, i za njega sam rekla samo tati. Jednom sam ga čak i dovela da vidi gdje smišljam neke tajne stvari, ali on nije mogao ni nogu da uvuče, tako je ćošak mali, a tata veliki! Tata je rekao da je to mjesto pravo za smišljanje tajnih planova i da nikome neće reći. U tom ćošku imam jednu kutiju, malu, od cipela, i u kutiji svašta tajno: jednu staru paru, jednu tramvajsku kartu, dvije žabice iz kinder - jajeta, neku dugmad, papirić od bombone, stari džepni kalendar - to je prilog moga tate ovom blagu u kutiji - mamina stara šnala za kosu, jedan cvijet izrezan iz novina, jedna mala slikovnica što sam je čitala kad sam bila mala, i još svašta drugo. Kad mi svi dojade, kad mi obaveze pređu preko glave, kad želim da budem sama, moj Tajni Ćošak je tu da me sakrije i da čuva moju dragocjenu kutiju. Imate li vi svoj tajni ćošak? Imate? Bravo za naše tajne ćoškove!

DDDD - dddd

Duša

To je nešto što se ne vidi, ali znači da je neko divan, kao ja. Dedo mi kaže, dušo moja, i ja znam da je to nešto dobro. I da ću od dede dobiti nešto. Kao kinder-jaje. Kao balon. Kao svašta dobro. Duša je i mama kad se tata vrati kasnije s posla, a ona ljuta, pa joj on kaže: "Pa, dušo, morao sam ostati malo duže, slavili smo direktorov rođendan." Ja odlično znam šta je rođendan, ali ne znam baš dobro šta je direktor, mada i on ima slovo D. Ali znam da mama tada lupi vratima i šuti još čitava dva sata. Što znači da duša kad je ljuta šuti. Dok ne počne Dnevnik. A kad počne Dnevnik, sa velikim D, onda se svi odrasli pomire i komentiraju razne politike, što mene ni najmanje ne zanima, pa odem da se igram u svoju sobu. Slovo D imaju i dječaci i djevojčice, ali djevojčice imaju ljepše i elegantnije D. Napišeš krug, presiječeš ga sa I i dobiješ dva D, jedno naopačke i jedno pravilno, kao u ogledalu. Divno!

DžDžDžDž - dždždždž

Dženana

To je moja najbolja drugarica. Sjedimo zajedno u klupi i idemo poslije škole kod nane da pojedemo sendvič sa džemom. Moj brat najviše voli džem od jagoda, posebno ako je prisutna i Dženana. Onda sastavi dva slatka Dž: klopa džem, a gleda u Dženanu. On to, naravno, nikad ne bi priznao, mislim ono o Dženani, ali čak i Dženana vidi koliko mu se dopada, pa to dobro iskoristi. Kaže mu, onako slatko kao džem: "Mogu li dobiti malkice?" A on joj odmah otkine pola sendviča, što ne bi uradio za mene i da sam mu stoput sestra, a ne jednom! Po tome najbolje znam koliko mu se Dženana sviđa. Kad ovo pročita, sigurno će reći da je sve ovo čista laž i da je pristao i na sendvič i na Dženanu zbog slova Dž, dakle u naučne svrhe! Dobro, dobro, kažem ja, evo - naučili smo Dž samo zahvaljujući tome što se moj brat žrtvovao za nauku, a ne za džem i Dženanu. Ali, džaba mu. Znam ja!

ĐĐĐĐ - đđđđ

Đevrek

To je jedno pecivo što ga rijetko ima kupiti, pa ga onda nana, pošto zna stare dobre recepte, pravi za svoje unuke. Đevrek je okrugao i posut sezamom. Kad prelomiš đevrek napola, dobiješ dva C, od kojih jedno pojedeš, a jedno daš drugarici. I ja i moj brat imamo problema da znamo kad se piše Dž a kad Đ. To vam je on već ispričao, pa sam i ja s njim naučila, naprimjer, da se piše džem a ne đem, iako volim džem i kad ga neko napiše sa Đ! Pošto nekad nisam sigurna da li se zanimanje djeteta piše đak ili džak, ja lijepo napišem "učenik" – i dobijem peticu. Znači, moje zanimanje je Đ - Dž... Učenik! Znam jednu talijansku riječ, piše se bongiorno, čita se bonđorno, a znači dobar dan. Bonđorno, đevrek!

EEEE - eeee

Evropa

To je jedan veeeeeeeeliki kontinent gdje mi živimo. A kontinent je jedna veeeeeeeelika zemlja koja pliva u veeeeeeeelikom moru. Eh, vidite li samo koliko sam slova E ovdje naredala? U Evropi se nalazi puno zemalja i puno gradova, ali ja naviše volim Bosnu i Sarajevo. Mada bih ponekad voljela otići u Pariz, pa u London, pa u Rim... Tamo ima manekenki i mode koliko hoćeš. Znam da tamo ima i puno historije, ali meni se nešto više sviđa moda nego historija. Moga bi brata sigurno tamo zanimale videoigre i neke tehnike. Mogao bi on s tatom na neki sajam kompjutera, a mama i ja bismo išle na modne revije i u butike i restorane. Eh. Eh. Eh. Bajke, bajke, kaže mama. Ama nisu, kažem ja. Samo čvrsto vjeruj, i ono samo dođe. Ako nećeš ti u Pariz, zažmiri i pozovi ga, pa će Pariz doći tebi. To se ni meni još nije desilo, ali vjerujem da bi se desilo samo kad bih jako željela. A zasad ne želim jako, jer mi se sviđaju moja zemlja i moj grad. Ali ako poželim... Eh!

FFFF - ffff

Film

Joj, što volim filmove! To je jedino što istom snagom volimo i brat i ja. Mogla bih po cijeli dan da se ne maknem od televizora, što mami ide na živce. Ona podivlja kad vidi kako je lijep dan napolju, a mi buljimo u televizor. Istina, bolje je da se malo nadišemo zraka, slažem se, ali u filmovima ima svega što nema u životu, a u životu ima zraka koliko ti volja, sačekat će on nas, a filmovi neće! Ma šalim se, volim ja biti napolju, posebno ljeti kad idemo na bazen, a filmove ostavim za navečer. Jedino me živcira što moj brat voli strašne filmove, a ja volim ljubavne, pa se tu posvađamo. Onda mama riješi problem tako što jednu večer gledamo ljubavni, a drugu strašni film. Ljubavni je za plakanje, a strašni za prepadanje, ali sve se to zaboravi ako s nama video gleda mama, jer ona kaže: "Ništa to nije stvarno, oni samo glume." I odmah nam bude lakše, više nismo ni tužni ni isprepadani, nego se počnemo zezati i posli­je fino odemo na spavanje. F je super jer s njim počinje ime moje tetke, a o njoj vam je moj brat ispričao fantastične stvari, pa je zato meni F frapantno i fino kao Ferida - fenomenalna tetka!

GGGG  gggg

Greška

Gavran guče, golub grakće... Je li to greška? Dok riješite ovaj problem, ja ću zgrabiti G i naučiti ga: GGGGG. Gu - gu - gu, kažu male bebe, ga - ga - ga, kaže guska. Ja ponekad pogriješim nešto u kući, pa se ušutim, i taman kad pomislim da sam se izvukla, mama se odnekud stvori i kaže: "Greška, draga moja, vidjela sam te!" "Grrr", kažem ja ljutito, "nisi ti vidjela, nego ti je onaj mali rekao." "Greška ponovo", kaže mama. "Ja sve greške vidim, i tvoje i njegove." Baš me to čudi. Kako ona to sve vidi, a najčešće nije prisutna? Mora da ima sto očiju. Ili joj možda oni kućni patuljci dojavljuju kad nešto pogriješimo? Ima ih puna kuća, stalno nekud prelijeću i smijulje se, posebno kad sam sama kod kuće. Svi ostali u kući kažu da nema tih kućnih patuljaka, ali ja znam: ko bi inače pospremio i oprao, popeglao, usisao i očistio sav onaj rusvaj što ostavimo navečer, a ujutro sve na svom mjestu. Nemojte vi meni. Imam ja svoja vlastita dva patuljka, mala kao grašak: Grongo i Gugalo. Oni meni govore kad brat negdje nešto griješi. Znam ja!

HHHH - hhhh

Hor

U školi pjevam u horu. Hor je kad puno djece istovremeno pjeva neku pjesmicu. U horu mogu pjevati i odrasli, ali ja više volim dječiji jer je šareniji, zbog mašni, kikica i suknjica. Moj je hor u školi super. Kad treba da pjevamo za praznik, onda vježbam svaki dan po kući: Do-re-mi-fa-so-la-ti-do! Ja sam sigurna da to zvuči super, mama kaže da je dobro, nana kaže da sam najbolja, a onaj moj brat kaže samo HA-HA! Valjda zbog slova H. Nije da se hvalim, ali hvatam note u letu. Pa uhvatim i poneko H. Progutam ga sa hurmašicom, tata ga ima u popodnevnom hrkanju ispod novina na kauču, nana ga sa šećerom strpa u halvu, dedo ga kupuje u hljebu, a brat ga je neki dan donio u kuću sa hrčkom! Hajde da hvalimo H! Hiljadu puta hvala slovu H!

IIII - iiii

Ideja

Ja sam vam puna ideja. Stalno mi padaju na pamet, nekad mi dođe da puknem od ideja. Samo kad bih imala novca i nekoga da ih ostvaruje za mene. Neke ideje mogu ostvariti i sama, ali za većinu mi treba pomoćnik. Naprimjer, padne mi na pamet ideja da moram pospremiti sobu. Eh, ideja je dobra, ali ko da je ostvari? Neću valjda ja? Za to mi trebaju pomoćnici. Najbolji bi bio moj brat, jer je pri ruci, ali on neće pa neće. On ovakvu ideju ne ostvari čak ni kad mu mama naredi da pospremi, a kamoli ja. Za te stvari su najbolji kućni patuljci, ali kad mi trebaju, nisu tu. Valjda i oni ispare kad nešto treba da se radi. Bit će da ih mama negdje odvede jer misli da ja sama moram uraditi neke stvari. Ideje su divna stvar. Posebno ako ti se ostvare, kao odlazak na more ili na skijanje. Mama kaže da je tata pun ideja, a prazan u ostvarenju tih ideja. O tome mi je jako sličan. Brat uvijek ima neke lude ideje, dedine ideje su dosadne, nanine su ostvarljive i zato nezanimljive, mamine su ideje lijepe, ali za njih nema para, a moje ideje su genijalne i neshvaćene, zato se ja osjećam kao neshvaćeni genij. Valjda kad odrastem više neću biti genij, pa će i moje ideje moći da se ostvare! Ako Bog da, kaže nana. Ih, kažem ja. Ih!

JJJJ - jjjj

Jastuk

Imam jedan mali jastuk, samo moj, nana mi ga je napravila kad sam bila mala. I dan-danas ga nosim po kući i nikome ga ne dam, pogotovo ne bratu. On zna da ja svoj jastuk silno volim, pa ga ponekad bubne i tresne, a ja se rasplačem jer znam da jastuk to boli. Odem da se žalim mami, a ona se nasmije i kaže: "Bleso moja mala, pa jastuk nije živ!" A ja joj kažem: "A otkud ti to znaš?" Pa se ona zbuni i kaže bratu da moj jastuk ostavi na miru. Meni moj jastučak priča priče kad navečer stavim glavu na njega. Kad sam izgubila prvi zubić, zavukla sam ujutro ruku pod jastuk i našla jednu haljinicu za Barbiku. Pa ko ga ne bi volio! Nije bez razloga da slovom J počinje i važna riječ jastuk i još važnija riječ – ja. Ja i jastuk, dva velika druga. Kad se u nekoga zaljubim, zavučem lice u jastuk i sanjam lijepe stvari o tom i tom dječaku, a jastuk divno miriše jer zna da sam zaljubljena. Kad sam tužna, gurnem glavu u jastuk i pla­čem, a jastuk mi onda hitno ispriča nekoliko viceva i ja se razveselim. Slovo J imaju razne divne stvari, pa zato ju-huhu za slovo J!

KKKK - kkkk

Krađa

Ovu riječ na K ne spominjem zbog sebe nego zbog svoga brata. On stalno po kući nešto kraducka. Ne krade on ozbiljno, kao odrasli – ne. On kraducka. Čokoladu iz plakara ne ukrade cijelu, nego je kraducka nekoliko dana dok je ne smaže cijelu. Keks kraducka komadić po komadić. Bombone – jednu po jednu. Mama to otkrije i na kućnom sastanku kaže: "Neka se javi miš koji je kraduckao čokoladu." Svi šute. Onda ja kažem: "Nije miš, nego..." I taman kad hoću da kažem ko je krivac, moj brat zacijuče ciju, ciju – kao miš. A mama kaže: "Sreća da se javio miš jer bih pomislila da je kradljivac jedno od moje djece." Moj brat sav sretan pobjegne iz sobe, a ja kažem mami: "Ali, mama, kradljivac je..." "Miš", kaže mama, "vidiš da je upravo pobjegao iz sobe." I ja se tu sva zbunim, jer ima u tome neke istine, ali ja ne mogu da je shvatim. A poslije razmišljam i sjetim se da mi brat, kad nešto od slat­kih stvari kraducne, da po komadić, pa shvatim da to mama, ustvari, namjerno radi. Valjda zato ostavlja te slatke stvari svuda po kući. Krađa ne valja, ali ako moj brat kraducka čokoladu, moram priznati da sam za! Navijam za čokoladnu krađicu, a odrasla krađa neka ide na sud i na dušu odraslima! Kraj!

LLLL - 1111

Limburg

To je jedan mjesec koji ne postoji u kalendaru, nego su ga ljudi izmislili onako. Mama pita tatu kad ćemo na more? A on se nasmije i kaže: "U limburgu." Mama se na to naljuti, pa je tata zato zagrli i kaže: "Ma šalim se, ići ćemo u sporovozu." I sporovoz je izmišljen mjesec i znači "nikada", ali se mama na taj mjesec ne ljuti, nego kaže tati da je luckast. Znači da svako ima svoj mjesec u kojem neće ići na more! Pa barem može naučiti slovo L. Riječ love je lijepa jer znači ljubav na engleskom, a riječ lova je također lijepa jer znači: ako imaš love, ideš na more, kupiš svašta i lijepo se provodiš. Nana uvijek govori da nije sve u lovi, važno je da smo svi zdravi i veseli, a ja se s njom složim i mislim da je ona u pravu, ali bi ipak bilo lijepo i da imam malo love pa da svakom koga volim kupim ono što voli. Ma bit će to kad odrastem i zaradim lovu, a zasad, evo vam jedno lijepo i uglasto slovo L. Kad slovu L dodam J, dobijemo Lj, a tim slovom počinje riječ ljubav, što se na engleskom kaže love, pa nas opet eto kod slova L. Lijepo! Ludiraj se sa slovom L!

LjLjLjLj - ljljljlj

Ljekar

Uh! Radije bih pod ovim slovom stavila riječ ljubav, jer me to zanima, ali moj brat je to već upisao u svoju abecedu, pa ću ja o nečem, tj. nekom ozbiljnijem, dakle o ljekaru. Ljekara niko ne voli, ali ga svi traže kad se osjećaju loše, tako da je on jako potreban i nekad mi je žao što ga niko ne voli. Kad se prehladim, mama me vodi ljekaru. Iako ljekari uvijek izgledaju čisto, bijelo i ljubazno, svi ih se plaše, pa i ja. Ali ne previše, nego malo – zbog injekcije ili kakvog gorkog lijeka. Moj ljekar me uvijek prevari, pa kad počnem da se plašim i iskrivim lice kao da ću zaplakati, on odjednom izvadi nekakvu smiješnu lutkicu i ja zaboravim na strah. I dok si rekao KEKS, ode lijek niz grlo ili injekcija u guzu i – gotovo! Malo me pecne, ja kažem UH, a mama me zagrli i tako se sve dobro završi. Ma nisu ljekari strašni, oni su samo malo straškasti. Bolje je popiti lijek ili dobiti injekciju nego sedam dana ležati u krevetu sa temperaturom i natečenim grlom, zar ne?

MMMM - mmmm

Mama

Bilo bi nepristojno pod ovim slovom ne staviti mamu, jer je mama, a posebno moja, najbolja, najljepša, najmekša, najnajskija na svijetu! Sigurno ju je i moj brat nahvalio koliko može, ali imam i ja raznih pohvala na račun moje mame. Jeste da je njemu i meni mama zajednička, ali ja tajno vjerujem da je mama više moja nego njegova. Mada mama kaže da je jednako i moja i njegova, i da se njena ljubav dijeli pola meni, a pola bratu, a pola tati, a pola nani, a pola dedi, a pola tetki, a pola... Uh, koliko to polovina ima moja mama? Nešto tu nije u redu sa računom, ali kad vidim koliko mama stiže da svima nama u kući, pa još i svojim prijateljima i komšijama, podijeli svojih osmijeha, milovanja, pažnjica, poklončića, onda shvatim da ta računica i nije tako pogrešna – mama je jedini stvor na svijetu koji ima toliko polovina da ih pokloni svakome! I da joj još ostane za neko rasplakano i izgubljeno dijete na ulici! Mame – to su vam neke drage mašine iz kojih izlaze razne ljepote. A bogami ponekad i neka pljuska ili naredba ili strogoća, ili nešto tako što nije baš nalik na njih, ali je potrebno da nas dovede u red, pa se i ne bunimo, jer znamo šta smo zaslužili. Najviše volim mamino M, ono je najljepše!

NNNN - nnnn

Nana

Evo vam još jedna divota iz moje porodice – nana! Evo vam još dvije divote – dvije nane! Šteta što jedno dijete ne može imati više od dvije nane. Kad bih, naprimjer, imala četiri ili pet nana, ja bih bila najrazmaženije i najbogatije dijete na svijetu. Što te nane znaju da razmaze, to je posebna priča. Stalno vam tutkaju neki sitniš za sladoled ili kinder-jaje, štrbnu malo od svoje ili dedine penzijice pa ti kupe čarapice ili majicu, naprave neke čarobne kolače ili džem, brane nas od maminog i tatinog bijesa... Kad je nana zaruži da je stroga prema nama, mama kaže sva ljuta: "A što mene nisi tako mazila kad sam bila mala?" Znači, mama je ljubomorna! A nana kaže: "Draga moja, ti si mi kći, a oni su mi unuci, tu ti postoji velika razlika. Djeca su da se muštraju, a unuci su da se maze!" Bravo za nanu! Bravo za slovo N u nanici! Nane su nevjerovatne!

NjNjNjNj - njnjnjnj

Nježnost

Svašta je nježno: prvo mama, pa onda nana, tata, pa dedo, čak i brat zna nekad da bude nježan (ali samo kad od toga ima koristi!), pa mace i cuke, i sve druge male životinje, pa malecne bebe, cvijeće, jastučići, oblačići... Kad tata kasno dođe kući, a nije se javio da će ostati, onda je jako nježan prema mami: "Maco, ja malo zakasnio..." A ona kaže: "Ne pali ti ta nježnost u ovo doba!" I šuti. A tata malo pričeka, pa onda izvadi iz torbe kakav cvjetić ili poklončić i bez riječi joj ga pruži. A ona ga onda nježno pogleda i kaže: "Ma nisi trebao, dušo..." Jašta je nego trebao. Nježnost otvara i mamina ljuta vrata! Nježnost je jako važna jer time pokazujemo da na nekog mislimo i da nam je važan. Najviše volim nježnost u obliku poklona, mada može proći i neki zagrljaj ili poljbac. Kad dobijem lošu ocjenu, što se naravno češće događa bratu nego meni, ja nježno priđem mami, nježno je zagrlim i nježno pođem da saopćim ružnu vijest, a mama istog trena – kao Šerlok Holms – zna da se tu nešto kuha i kaže: "Dobro, dobro, samo reci je li jedinica ili dvojka?" Kako zna šta hoću da joj kažem? Pojma nemam, još se trudim da to bude nježno i bez nervoze... Ali, eto, zna! Nježna i opasna mama njuškalo!

OOOO - oooo

Obaveze

Uh, obaveze. Svi kažu da moram imati obaveze iako sam još mala: obavezno u školu, obavezno kupanje, obavezno spavanje, obavezno spremanje sobe, obavezno zubaru, obavezno učenje... A što nije obavezno da se pojedu bar tri sladoleda dnevno? Ili da se leži na livadi na suncu po cijeli dan. Ili da se kupuju cipele i haljine svake sedmice. Ili da se ima trideset lutaka odjednom. Ili da raspust traje pola godine. Ili da svako dijete ima barem po jednu macu ili cuku. Kad ne bi bilo slova O, da li bi obaveze i dalje postojale? Eh... Ali O je tu, nesumnjivo, pa su i obaveze tu. Meni i ne padaju tako teško kao mome bratu – takvi su dječaci. Ja svoje obaveze izvršim iako mi je mrsko, a on samo ponekad. Naprimjer, on sobu pospremi jednom u mjesec dana, a ja dvaput. Ali čarobna mama, pošto sve vidi i zna, mene nagradi čokoladom jer sam ispunila obavezu, a njemu ništa! Pa nisu ni te obaveze tako teške kad ima neko da vidi i da te nagradi kad ih ispuniš, ha? Razmislite o tome, ooobaveznooo!

PPPP - pppp

Poster

To moju porodicu prilično nervira. A moj brat i ja sve po sobi lijepimo postere, svakog mjeseca neki drugi. Zid je umackan i uprljan od raznih ljepila, vrata ormara su sva u sličicama i posterima, ali šta možemo kad se naše simpatije tako često mijenjaju. Tata lijepo okreči sobu u bijelo i kaže: "Nema više postera!" A već sutra u novinama izađe neki super poster... Pa kako da ga ne zalijepimo? Zid tako bijel, a poster tako šaren! Mama se ljuti pet minuta, a onda kaže: "Pa dobro, razumijem vas, i ja kad sam bila mlada..." To znači da možemo lijepiti. Iznad bratovog kreveta stalno se mijenjaju posteri košarkaša i nogometaša, a iznad moga kreveta zid je pun nekih pjevačica, glumica, Barbika, maca i cuka. Brat i ja baš rijetko možemo da se dogovorimo o nečemu, ali smo se vrlo brzo dogovorili kad je na vrata trebalo staviti poster ODRASLIMA ZABRANJEN ULAZ! Jeste da ta poruka ne pije vode kad je mama u pitanju, ali ona najčešće uđe u sobu da je pospremi, pa zabrana ne važi za nju, a ostali, bogami, kucaju i pitaju za dozvolu da uđu. Kad na ulici vidim pregaženo slovo P, to znači da je zabranjeno parkiranje automobila, znači da je slovo P moćno i da ono određuje gdje se možete parkirati, pa ga zato moramo dobro znati.

RRRR - rrrr

Rast

Sve raste, a naročito ja. Raste trava. Rastu noge moga brata, pa mu svaki mjesec moraju kupovati nove patike. Rastu tatini brkovi. Kad počnu ličiti na četku i bockati me po licu kad me tata poljubi, onda znam da je vrijeme da ih skrati. Tata je najsmješniji kad potkresuje brkove: jednom rukom drži nos podignut, a drugom makaze, i štricka: nikad ništa smješnije nisam vidjela. Dođu i mama i brat, svi stanemo na vrata kupatila i urlamo od smijeha. I on bi se smijao, ali ne smije, da se ne bi posjekao. Samo napuše obraze, zaustavi dah i štricka. A kad više ne može izdržati, kad mu u obrazima naraste smijeh, pusti nos i okrene se prema nama. E tad je najsmješniji – jedan brk kratak, drugi dug, a nos mu spljošten! Onda nas otjera, jer bi inače ostao ili bez brkova ili bez nosa. Od smijeha se silno raste – jeste li probali? Ko se smije, taj naraste zdrav, a ko se ne smije, ostane mali i zločest! Pa hajde sad probaj pa se ne smij cio život! Rastimo sa smijehom, zainat zlicama!

SSSS - ssss

Slava

Odlučila sam da budem slavna kad odrastem. Slavni su neki ljudi o kojima se stalno priča, koji se stalno slikaju, koje stalno nešto pitaju, a to se meni sviđa. Nisam još odlučila iz kojih razloga da budem slavna, ali hoću! Svaki treći dan biram neko zanimanje u kojem ću postati slavna, ali se pojavi neko drugo koje mi se više dopada, i stalno tako. Valjda je to zato što sam još mala, a kad završim školu, ozbiljno ću razmisliti. Sviđa mi se ideja da budem slavna glumica ili pjevačica, spisateljica ili čak naučnik, ali mama na moju ideju kaže: "Dobro, ali da bi, naprimjer, bila slavna spisateljica, prvo treba da postaneš spisateljica, pa onda možda slavna." To se meni čini prilično dugo, jer bih prvo htjela da budem slavna, pa onda spisateljica! Znam da tu nešto zamišljam naopako, ali nemam ja vremena da prvo pišem, pišem, pa objavljujem neke knjige, pa onda možda da postanem dobar pisac, pa onda možda slavna. To je, brate, dugo! A kako bi bilo da prvo postanem slavna, a da mi na riječ vjerujete da ću postati sjajan pisac? Ne? Jao, baš je slava daleko! Ali bar je slovo S blizu, pa vam ga evo u velikoj koli­čini: SSSSSSSSSS!

ŠŠŠŠ - šššš

Šuma

Jednom smo svi zajedno išli u jednu šumu iznad grada, to je bilo super. Šuma je bila divna, borova. Svi su borovi izgledali kao kakva dostojanstvena gospoda. Ponegdje je bilo gljiva, a pošto tata zna koje nisu otrovne, kad smo došli kući napravio je nešto krasno za jelo. "Čestitam, dušo, nismo se otrovali", rekla je otrovno mama, a onda se ipak nježno nasmiješila tati. Brat i ja smo u šumi brali jagodice, prvi put sam vidjela jagode iz prirode, a ne sa pijace - kako je to bilo sjajno. Šuma šušti (šuššuššuš!), daje ti hlad, daje drvo za pravljenje papira, daje ti odmor od benzina i automobila – čudo jedno. Kad imam neku šašavu ideju, nana mi kaže: "Ti si moj šuma - šuš", što znači da sam nešto kao pjesnik, kao tetka, što mi se sviđa. Šuma je ljepota Božija, ako je niste nikad vidjeli, odmah se pokupite i sa roditeljima – pravac prva šuma! Može i šumica, i šumičica sa nekoliko drveta, ali samo da udahnete to duboko zeleno, da vam se duša razgali!

TTTT - tttt

Tata

Neki ga zovu i babo, i baba, i otac, neki čak i stari, ali sve te lijepe riječi znače jednog velikog brkatog slatkog smiješnog čovjeka koji je glava kuće. Neki od očeva nemaju brkove kao moj, ali su ipak glava kuće. Glava kuće znači da se pred gostima pravi važan da je njemu najteže i da donosi sve neke teške i važne odluke, a ustvari on je jedan veliki nježni medo što mene i brata nosi na leđima po kući i škaklji nas, i tajno od mame kupuje nam sladoled (nekad i dva!) i vodi nas na voziće i klackalice. Ustvari, mame su kućni šefovi, ali očevi to ne bi priznali ni sami sebi, a kamoli drugima! Tata i ja imamo najluđe ideje u porodici. Nekad se zavučemo u moju sobu, zagrlimo se i šapćemo neke tajne planove, a onda dođe brat, pa onda moramo u tajne planove uključiti i njega. Onda dođe mama, pa se i ona zavuče iza kreveta, pa onda sve četvero pravimo tajne planove. Ali ja znam da više nisu tako interesantni kao kad sam nasamo s tatom. Jednom smo tata i ja odlučili da odemo na pusti otok, jer tamo nema ni spremanja soba, ni pranja suđa, ni škole, i taman kad smo došli do detalja, uđe u sobu mama, a tata požuri da kaže:

- E, dušo, baš smo se seka i ja dogovarali da pospremimo sobu. I tako nam propadne zavjera. Ali ne propadne slovo T, tatino trapavo i lijepo slovo T!

UUUU - uuuu

Umor

Ja nikad nisam umorna. Mogla bih do iznemoglosti šetati, skakati, klackati se, gledati filmove, pjevati... Što se mene tiče, meni ni spavanje ne treba! Kad me mama navečer ušuška, meni se uopće ne spava, ali da ne bih ljutila mamu, zažmirim i pravim se da spavam. I taman kad mama ode i pomislim da sad mogu tajno ustati i čitati knjigu, san me zgrabi i – buji paji sve do jutra! San je lukav pa me svaku noć prevari, ali ja sam još lukavija pa ga lijepo odsanjam da ne bi imao razloga da se poslije žali na mene. Ponekad sanjam nešto ružno, pa se probudim i zovem mamu, a ona odman dotrči i otjera ružni i donese lijepi san. Ustvari, koliko ja vidim, u kući je samo mama umorna izistinski, a ostali se samo prave: tata dođe s posla, ruča, i odmah na kauč i pod novine, kao, jako je umoran, kao da mama isto ne radi. Ali mama mora da radi a on mora da spava! To nije pravedno. Rekla sam mami da njoj treba mašina za odmor, a ona se nasmijala i rekla da se ta mašina MBKIP, što znači "more bez kuhanja i pranja". Moram reći tati da joj kupi tu mašinu. Uh, umorih se misleći na mamin umor! Mamino U je umorno, a moje U je urnebesno!

VVVV - vvvv

Važno

Mada je teško povjerovati, ali ono što je važno meni, nije važno drugima. Rijetko je nešto važno svima nama zajedno, kao odlazak na more ili u planinu – valjda je to jedna od rijetkih stvari koja je svima nama u porodici važna. Nani je važno da smo svi zdravi, dedi je važno da stigne penzija i da pobijedi komšiju u šahu, tati je važno da je auto ispravan i da njegov klub pobijedi, tetki je važno da joj neka priča bude objavljena, bratu je važno da bude najbolji u klikerima i videoigricama, mami je važno da sve silne obaveze uradi na vrijeme i da svi budu zadovoljni, a meni... Meni je važno tako mnogo stvari – od Barbike do frizure, od hora do baleta, od dječaka do lutkica, od haljinica do svemira, naprosto ne mogu izabrati šta mi je važnije! Bože, kako je svijet intere­santan i važan. Toliko toga imam da uradim, vidim, kažem, razmislim, naučim, shvatim, obavim – tako se radujem da na svijetu ima toliko glagola i drugih riječi kojima mogu reći šta je važno! I da na svijetu ima slovo V. Da nema slova V ne bih mogla ovako veselo izraziti šta mislim. Veliko i važno i vrludavo V – volim te!

ZZZZ - zzzz

Zima

Jeste da više volim ljeto, ali ni zima nije loša kad se svi lijepo organizujemo i odemo na planinu na odmor. Tata brine da se auto ne smrzne, da su sanke i skije u ispravnom stanju. Mama brine jesmo li jeli dovoljno vitamina i svih drugih jedućih stvari. Nana brine o pletenju kapa, rukavica, šalova, debelih džempera koji nas čuvaju od hladnoće. Dedo ostane u kući i stalno zove: "Dolazite kući, šta ćete po tom strašnom snijegu na planini. Ko je vidio da se djeca vode na ovu stu­den!?" Tetka dođe na jedan dan i vodi nas na posmatranje zimskog pejzaža. Vidite, mali moji, kako je priroda veličanstvena! Ona misli da mi bez nje ne bismo mogli uživati u čarima prirode. Ma, dobro, pisci su takvi, oni misle da mi bez njih ne vidimo ništa! A ja stanem, namjerno, navrh brda, i kažem: "Jao, tetkice, baš si nam pokazala pravi predio!" A ona se, kao i svi pisci, rastopi kao sladoled na moju izjavu. Znam ja s tetkama, posebno sa tetkama piscima!

ŽŽŽŽ - žžžž

Želje

Još nisam upoznala nekoga kao ja, ko želi toliko stvari odjednom! Valjda ću kad odrastem željeti manje stvari, to vidim po tati i mami, koji kažu da su u mladim danima željeli mnogo više nego sada. Meni to nije jasno. Kako neko kad odraste može imati manje želja? Meni se čini da ću s odrastanjem samo imati sve više i više želja. Jer što si veći, i broj želja ti je veći – zar to nije logično? Kad budem imala čak petnaest godina, imat ću valjda tri milijarde želja. Možete li izračunati: kad meni bude šezdeset pet godina, kao mojoj nani, koliko ću želja imati tada? Pa ja samo u jednom jedinom danu imam makar tri stotine raznih želja! Neka mi se jave oni koji nemaju želja, da im dodam malo vlastitih! Ne mogu shvatiti nanu, koja kaže da joj je jedina želja da svi budemo živi i zdravi – pa kakva je to, moliću vas, želja? Kako neko može ne misliti na igračke, haljinice, kolačiće, igrice i sve te razne zezalice koje su meni važne. Valjda može nana i mama, i sav taj moj odrasli svijet. A ja? bogami, ne mogu: ja želim sve, i želim sve to SADA! Sa Ž se završava moja autobiografska abeceda, ali ne i moje želje. Je li i sa vama isto? Želim vam da jeste! ŽIVJELI!

Ko bi pomislio da priče o slovima mogu biti tako ljupke i zanimljive! Mogu, kad je pero u rukama mame koja ima vremena da razgovara sa djecom, koja ih zna osluhnuti, koja, dakle, nije zaboravila kako se raste.

________________________________

Ferida Duraković rođena je u Olovu, a školovala se u Sarajevu, gdje je diplomirala književnost na Filozofskom fakultetu. Prije rata radila je u Domu mladih na Skenderiji, kao organizator književnih i umjetničkih manifestacija, a zatim kao rukovodilac knjižare "Valter". Od osnivanja PEN centra Bosne i Hercegovine ujesen 1992. godine njegov je sekretar. Ferida Duraković je pjesnikinja, koja se u toku rata afirmisala i kao (vrstan) pisac proznih tekstova. Zapažene knjige poezije su joj Bal pod maskama i Oči koje me gledaju, ali sumu njenog dosadašnjeg pjesničkog rada predstavlja zbirka Srce tame koju je 1994. objavila sarajevska "Bosanska knjiga", u ediciji "Savremena Bošnjačka poezija" Ona pokriva istoriju pjesničkog bića od šesnaeste do trideset i šeste godine, od uobičajenih "patnji mladosti", do užasa koji nas je snašao i koji se kao nož zasijeca u osjetljivo pjesničko srce. Naslov knjige, preuzet od Džozefa Konrada, izvanredno joj odgovara: pjesnik je melanholično biće i njegovo srce uvijek je pomalo zatamnjeno, ali susret sa surovom agresijom pretvara to srce u srce tame.

Kao dječiji pjesnik i pisac, Ferida Duraković posjeduje onu toplinu i nježnost (ne i naivnost) koja je za komunikaciju sa mladim bićem neophodna, ali zvuk te topline i nježnosti je moderan zvuk, prožet humorom i ironijom, i "iščašenim" slikama realnosti koje upozoravaju na ozbiljnost života. Njena pjesma o smrdibubi ima i kafkijaljisku dimenziju, ali ona je potopljena u humoru i u osjećanju radosti, jer za dijete život jeste i mora biti radost, čak i kad se odvija u najcrnjim uslovima. Tako su i nastale knjige Amilina abeceda, Još jedna bajka o ruži (1989), Mikijeva abeceda (1994) i Najnovije vijesti iz Sarajeva (1999).