Federico Garcia Lorca - Pesme lektira

Federico Garcia Lorca - Pesme

Federico Garcia Lorca - Pesme

Federiko Garsija Lorka - Pesme

 

Konjikova pjesma


Cordoba.
Daleka i sama.

 

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

 

                                I u ravni i na vjetru,
                                kobila crna, crvena luna.
                                Smrt na me vreba onamo
                                s kruništa kule Cordobe.

 

                                Jao, duga li cesta!
                                Jao, vrli moj konjiću!
                                Jao, smrt me čeka prije
                                nego stignem u Cordobu!

 

                                Cordoba.
                                Daleka i sama.

 

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

 

Slutnja smrti:
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe

 

Strah:
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

 

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

 

Ponavljanje:
Cordoba.
Daleka i sama.

 

Izmijenjene slike:
Kobila crna, velika luna...
...kobila crna, crvena luna

 

Gradirano:
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu.

 

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: Cordoba. Daleka i sama. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

 

Benasta pjesma


Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

 

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

 

Portret Silvija Franconettija


Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

 

Zbirka pjesama Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi "Portret Silvija Franconettija" iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

 

Federico Garcia Lorca o teatru...


U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena".

_________________________________

 

A poslije

 

Iščezavaju
lavirinti
što ih vrijeme stvara.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iščezava
srce,
izvor želja.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.
Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

_________________________________

 

Amparo

 

Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
(Polutar između jasmina
i granata)
Žubor fontana slušaš
iz dvorišta
i meki, žuti cvrkut
kanarinca.
S večeri gledaš u ptice
kako drhte
na kiparisu,
dok vezeš lagano
slova od svile
na pokrovu belom.
Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
Amparo,
kako mi je teško reći:
Ja te volim!

_________________________________

 

Avgust

 

Avgust.
Breskva i šećer
slašću se nadmeću,
a sunce na obzoru niskom lici
na koščicu purpurnog,
zrelog ploda.
Klip kukuruza čuva netaknuti
smeh,
žut i jedar.
Avgust.
Deca jedu crni hleb
i mesec medeni.

__________________________________

 

Balkon

 

Lolita
pevuši seate.
Toreadori
u horu uzdišu
dok berberi
po taktu uzdišu
dok berberi
po taktu glavom njišu.
Između metvica
i bosioka
Lolita crnooka pevuši seate.
(Ona Lolita
koja netremice
u cisterni ogleda
belo lice)

_________________________________

 

Besani grad

 

Nitko na nebu ne spava. Nitko, nitko.
Ne spava nitko.
Stvorovi mjeseca njuše i kruže oko svojih koliba.
Doći će iguani živi da grizu ljude što ne snivaju,
i onaj što bježi slomljena srca srest će na uglovima
nevjerojatnog krokodila mirnog pod blagim prosvjedom zvijezda.

 

Nitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko.
Ne spava nitko.
Ima mrtvac na podaljem groblju
što tri godine tuži,
jer u koljenu ima suhi pejzaž;
a dijete, što pokopaše jutros, plakaše tako
da je trebalo dozvati pse, da bi umuklo.

 

Nije život san. Ustajte! Ustajte! Ustajte!
Mi padamo niza stube da bi jeli vlažnu zemlju
ili uzlazimo razinom snijega s kórom dalija mrtvih.
Al zaborava ni sna nema:
živo meso. Poljupci vežu usta
u čvor mladih žila,
i onaj što boluje bol, bolovat će bez pokoja,
i onaj što se smrti boji, nosit će je na plećima.

 

Jednoga dana
konji će živjeti u krčmama
i pobješnjeli mravi
navalit će na žuta neba što se sklanjaju u očima krava.
Drugoga dana
vidjet ćemo uskrsnuće isušenih leptira
i hodajući tako pejzažom spužava sivih i nijemih lađa
vidjet ćemo kako sja naš prsten i kako nam izviru ruže iz jezika.

 

Ustajte! Ustajte! Ustajte!
One što još imaju ožiljke pandže i pljuska,
onog dječaka što plače, jer ne zna izuma mosta,
ili onog mrtvaca što još ima samo glavu i jednu cipelu,
treba odnijeti do zida gdje čekaju iguani i zmije,
gdje medvjeđe zubalo čeka
i gdje devina koža ježi jakim ježurom modrim.

 

Nitko na nebu nme spava. Nitko, nitko.
Ne spava nitko.
Ali ako netko sklopi oči,
šibajte ga, drugovi moji, šibajte!
Neka bude panorama rastvorenih očiju
i gorkih upaljenih rana.
Nitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko.
Već sam rekao.
Ne spava nitko.
Ali ako netko noću ima suviše mahovine na sljepoočnicama,
otvorite propadališta, da vidi pri mjesečini
lažne karte, otrov i mrtvačku lubanju kazališta.

__________________________________

 

Dva mornara na kopnu

 

U srcu riba
iz Kineskog mora.
Katkad izroni
pa okom krstari.
Mornaru, pusti
krčme i narandže!
Vrati se brodu
i pljuckaj vodu!
Sapunom jezik
prao je od psovki
i od žargona -
sve zbog lepih dona!
O, oči zarke!
O, zvezdane varke!
O, sto balkona
sa sto lepih dona!
Dosta! Ne mlati,
mornaru – i skrati!
Vrati se brodu
i pljuckaj u vodu!

__________________________________

 

Gitara

 

Počinje tužaljka gitare
Razbijaju se kupe praskozorja.
Počinje tužaljka gitare.
Zalud ju je šutkati.
Ne možeš jeušutkati.
Plače jednolična,
kao što plače voda,
kao što plače vjetar
na snježištu.
Ne možeš je ušutkati.
Plače zbog stvari dalekih.
Pijesak toploga Juga
što traži kamelije bijele.
Plače strijela bez cilja,
večer bez sutra
i prvu mrtvu pticu na grani.
Oh gitaro!
Srce ranjeno
sa pet mačeva.

__________________________________

 

Herbarijum

 

Cvećem začaran, putnik beloprsti
vuče nekakav herbarijum stari
s mirisom venenja i svetom krstari.
Noću se vraćaju na svoje grane
besumnim letom duše starih ptica
i pevaju u presovanoj šumi,
gde nemo plaču vrela na sve strane.
Kao nosići dečji, prilepljeni
uz okno, i cvet mimoze i krina,
zarobljen u tim koracima čami
pod neprozirnim kristalom godina.
Cvećem začaran, putnik beloprsti
sav uplakan otvara knjigu svoju,
a mrtve boje na list herbarija
bešumno sve padaju u roju.

__________________________________

 

Izlazak mjeseca

 

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.
Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.
Niko ne jede narandže
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.
Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

__________________________________

 

Jednoj curi na uvo

 

Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.

__________________________________

 

Jesenje veče

 

Jesenje veče
u stud odeveno.
Za mutnim oknom
zure dečja lica
u žuto stablo
koje se pretvara
u jato ptica.
Veče poleglo rekom
što se peni,
a kao jabuka se žari
krov rumeni.

__________________________________

 

Kineski pejzaž

 

Zvona od zlata.
Zmajevi. Pagode.
Cilin, cilin! -
vrh pirinčanih polja.
Daleko negde
crvene se čaplje
i sneva vulkan,
ugasen već davno.

__________________________________

 

Kolonada

 

Voda
lupka u daire
od srebra.
Kročnje
vezu zelen vetar,
a ruže
vezu miris tamni.
Pauk jedan
ogroman
veze zvezdu
Luni.

__________________________________

 

Luckasta pjesma

 

Mama,
hteo bih da postanem srebro!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
hteo bih da postanem voda!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
utkaj me u uzglavlje svoje!
To može!
Evo, odmah, dete moje!

__________________________________

 

Ljubavi moje krvi

 

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.
Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.
No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.
Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

__________________________________

 

Mala pesma o prvom poljupcu

 

U jutro zeleno
hteo bih da sam srce.
Srce.
U kasno popodne
hteo bih da sam slavuj.
Slavuj.
(Dušo,
odeni se u boju narandže.
Dušo,
odeni se u boju ljubavi.)
U jutro zivo
hteo bih da sam ja.
Srce.
A s' večeri
hteo bih da sam tvoj glas.
Slavuj.
(Dušo,
odeni se u boju narandže.
Dušo,
odeni se u boju ljubavi.)

__________________________________

 

Neverna žena

 

K rijeci je povedoh tada
misleći da djevojka je,
no bila je već udata.

U noći, na Jakovljevo,
s dogovorom ko' da bješe.
Svjetla bjehu pogašena,
a krijesnice upaljene.


Kod posljednjih tamo kuća
takoh njene grudi snene
i odmah se otvoriše
ko zumbula kite cvjetne.
Šuštao mi šum u sluhu
uštirkane suknje njene,
ko' da šušti komad svile
kad ga deset noža reže.
Bez svjetlosti u krošnjama
uzraslo je sve drveće,
obzor pasa lajao je
u daljini, iza rijeke,
Kad prođosmo kroz kupine,
iza trnja i rogoza,
mulj sam meki razgrnuo
ispod punđe njenih kosa.
Ja onda kravatu skidoh,
a haljinu skide ona.
Ja opasač s revolverom,
ona četiri bluze svoje.
Ni u smilja, ni u školjki
tako glatke kože nema,
ni kristal na mjesečini
tako blistav ne izgleda.
Kao ribe prestrašene
bježala mi njena bedra,
polovinu puna vatre,
polovinu puna leda,
Te sam noći projezdio
najdivniju od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj,
a bez uzde i stremena.
Neću reći jer sam čovjek,
sve što mi je ona rekla,
Svjetlost uma meni kaže
da razborit biti treba.
Povedoh je s rijeke blatnu
od cjelova i od pijeska.
A mačevi ljiljanovi
borili se protiv vjetra.

 

I ponijeh se kakav jesam,
jer ciganska krv sam prava.
Poklonih joj košaricu,
veliku od žuta platna,
i nisam se zaljubio,
jer,iako već udata,
reče mi da djevojka je,
kada pođoh s njom na rijeku.

__________________________________

 

Oproštaj

 

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

__________________________________

 

Papirnata ptica

 

O, papirnata ptico!
Orlu dečiji
s perom od sloga
štamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjačene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noći jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kiša s ulice
čini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren poživiš koji
u dvorcu od karata tu što stoji,
beo i krinu lelujavom sličan,
razmisljaš sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si možda mogla biti
groteskni pajac što visi o niti,
barka, lišena cilja svog i puta,
što bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim s podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju ćud slučaja načini
od kore znanja,
smeješ se sudbini
i vičeš: "Beli cvet neće umreti,
neće umreti mali Luicito!
Jutro je večni,
večni izvor rose!"
No kako ne veruješ u ono što kažeš,
ni deca zato neće razumeti,
otkuda mrak što iza zvezda pada
i otkud mrak što u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
stanište tvoje plavo,
iznenada
jastreba vidiš gde se obrušava.
(O, tek rođena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
živog bola!)
I nestaješ u tom plamenom kljunu
uz kikot dečji što sobom odzvanja,
dok tata ćuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iščezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseći u svom kljunu tvoju dušu
feniksa večnog s nimbusom na glavi.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.
Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.
Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.
Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.
I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.
I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

__________________________________

 

Ponoćni vjetar

 

Previše se plašim
umrlog lišća,
plašim se livada
kad ih rosa kiti.
Ja idem da zaspim;
ako me ne preneš,
hladno ću ti srce
uz bok ostaviti.
Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!
Stavih ti đerdane
s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš
na putu da patim?
Kad pođeš daleko,
moja ptica plače
i vinograd zelen
neće vina dati.
Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!
Ti nikada nećeš
znati, sfingo snježna,
da sam te mnogo
volio u duši
u zore oblačne
kada kiša lije,
a s uvele grane
gnijezdo se ruši.
Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!

__________________________________

 

Prolećna pesma

 

Izlaze deca veselo
iz škole
i pesmom plave
mlaki zrak aprila.
Od zvonke vreve istoga se trena
u parčad razbi tišina sokaka,
srebrnim
dečijim smehom razorena.

__________________________________

 

Pjesnik koji moli svoju ljubav da mu piše

 

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

 

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

 

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

 

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

__________________________________

 

Pjesma suhe naranče

 

Drvosječo,
posjeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.

Zašto se rodih između ogledala?
Dan me okreće.
I noć me oponaša
u svim svojim zvijezdama.

Hoću da živim a  da se ne vidim.
Mravi i slatkovina
Snivat ću da su
moje lišće i moje ptice.

Drvosječo,
posjeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.

__________________________________

 

Romansa o Luni

 

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
"Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!"
"Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!"
"Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!"
"Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!"
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

__________________________________

 

San

 

Jezdim ja tako
na nekakvom jarcu.
Jedan me starac srete
pa će reći: "Je li to tvoj put?"
"Jeste!", viknu moja senka,
prerušena u prosjaka.
"Zlatan je!", reče
moje ruho.
Jedna mi labudica
namignu:"Pođite sa mnom!"
I jedna zmija zari svoje zube
u moju prasinu putnu pelerinu.
Zagledan u nebesa, rekoh:
"Pa ja nemam puta!
Ruže početka
i kraja su iste.
U maglu ode
i meso i stena."
Moj neobični konj me nosi sada
stazom niz neko ružičasto polje.
"Okani me se!", kroz plač dovikujem
svom setnom, zamišljenom srcu.
I ostavih ga da leži na zemlji,
puno tuge.
Pala je noć
borama izbrazdana
i senkama.
Preda mnom put
osvetljen blistavim i modrim očima
mog jarca.

__________________________________

 

Stari gušter

 

U suton vreo
na uskoj sam stazi
nečujnog,
nujnog,
don-Guštera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu žutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tužno,
tužno bilo jako,
ko izgled nekog starog profeora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona što pada
vrh livada.
Mudrače zaneseni,
ćutnjom opijeni,
šta tražite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe noćnih prividjenja?
Da niste pošli u večernju šetnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo što gasne u večernjem žaru?
Da vas sećanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uživate
dok zadnje kantate
srebrnom žicom vezu ptice snene,
bezimene?
Možda se suncu divite što seda
i pred odlazak još jednom ogleda
lik svoj u oku vašem
(o, vi zablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruže
tamnim vodama
popaljenih duga).
Da ne tražite
guštericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog žita
ili ko rečne vlasi raspuštene,
što nekuda za danom minu
u daljinu?
Sunčane luče
zgasle su za humom
i stada dižu
prah rumenim drumom.
Vreme je kući.
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oči samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez žurbe
i gutaju prvi svici
u živici.

__________________________________

 

Svetiljka

 

Oh, kako je utonuo u misli
plamen svetiljke!
Kao indijski fakir zuri nemo
u svoju sjajnu nutrinu od zlata
i zamuti se samo kada sneva
podneblja neka daleka,
bez vetra.
Ždral belo usijani
ključa semenka tmaste
u svome gnezdu
i cepteći,
kradom,
zaviruje u raširene oči
umrlog Cigančeta.

__________________________________

 

Stabljiko, stabljiko

 

Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.
Lanokosa cura mala
masline je brala
a udvarač kula, vetar,
struk joj obgrlio.
Tu četiri kabalera
minuše na konju,
U ruhu od teške svile,
plave i zelene,
i u dugom, tamnom plastu.
"Pođi s' nama u Granadu,
curo lanokosa!"
A cura ih i ne sluša.
Tri torera vita struka
minuše na konju,
svi u ruhu narandžastom
i s' mačem od srebra.
"Pođi s' nama u Sevilju,
curo lanokosna!"
A cura ih i ne sluša.
Najzad, kad je veče palo,
ljubičasto, mutno,
minu mladić sa luninim
ružama i mirtom.
"Pođi sa mnom u Granadu,
curo lanokosna!"
A cura ga i ne sluša,
već masline bere,
dok sve jače struk joj steže
siva ruka vetra.
Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.

__________________________________

 

Školjka

 

Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.
Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda.

__________________________________

 

Večer

 

Tri velika jablana
i jedna zvijezda.
Tišina
nagrizana od žaba
nalik je na ispisani veo
sa zelenim mrljicama.
U rijeci,
suho drvo procvjetalo
u krugovima koncentričnim.
I sanjario sam iznad voda
o maloj crnki iz Granade.

__________________________________

 

Zagonetna moć gitare

 

Na raskršću
okruglom
šest je devojaka
zaigralo.
Tri su od mesa
a tri su od srebra.
San još od juče uzalud ih traži,
jer ih ne pušta iz svog zagrljaja
Polifem jedan od zlata.
Gitara!

________________________________

 

Federico Garcia Lorca, je bio španjolski pjesnik i dramatičar rođen 5. lipnja 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imućnog andaluzijskog veleposjednika koji nije baš bio uspješan đak. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španjolskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Glazbu je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svijetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orjentacije. Bunuel i Dali skupa surađuju na filmu "Andaluzijski pas" koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu.

 

Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi kazališta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. kolovoza 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.  Prvu zbirku pjesama Dojmovi i krajolici izdaje 1918. Napisana je u tradicionalnom stilu deskriptivnog realizma. Iako je romantično raspjevana, tugaljiva i impresionistička, njegova slijedeća zbirka Knjiga pjesama počinje odražavati odlike Lorcine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stiha, slikovitost, inventivnost metafora, a glavni motiv je smrt. Nakon toga 1927. slijedi zbirka Pjesme koja obuhvaća sve njegove stihove nastale 1921 – 1924. Njegova najpoznatija zbirka Ciganski romancero izlazi 1928. a do 1936. izlazi u čak 6 izdanja. Navedena zbirka sadrži 18 romanci o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i sljepom predavanju sudbini. Ona sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza. U zbirci Spjev dubokog pjeva (1931) je spojio iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme. Kompozicijski male pjesme ne poštuju stroge metričke i strukturalne zakone teksta andaluzijske narodne pjesme, ali zato odaje pjesnički doživljenu dušu Andaluzije kroz slike i simbolike u kojima izražavu duboke i bolne patnje. Njegova slijedeća zbirka nastaje za vrijeme pjesnikova boravka u SAD-u. Pjesme u New Yorku su izdane posthumno 1940. u Mexicu. One su nadrealistički pjesnikov doživljaj Amerike kao kaos moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi, Piše i elegeije. Tužaljka za Ignacijom Sanchezom Mejiasom (1935), koji je napisan u povodu smrti njegova prijatelja toreadora, i Šest galjeških pjesama (1935) koje su pisane na galicijskom dijalektu. Piše i zbirku gezela i kasida Tamaritski ciklus (1936).

 

Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

 

A poslije

Amparo

August

Balkon

Besani grad

Dva mornara na kopnu

Gitara

Herbarijum

Izlazak mjeseca

Jednoj curi na uvo

Jesenje veče

Kineski pejzaž

Kolonada

Luckasta pjesma

Ljubavi moje krvi

Mala pesma o prvom poljupcu

Neverna žena

Oproštaj

Papirnata ptica

Ponoćni vjetar

Prolećna pesma

Pjesnik koji moli svoju ljubav da mu piše

Pjesma suhe naranče

Romansa o Luni

San

Stari gušter

Svetiljka

Stabljiko, stabljiko

Školjka

Večer

Zagonetna moć gitare

 

Federico Garcia Lorca - Izvor suza i dalje teče 

Federico Garcia Lorca - Romansa mesečarka

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Federico Garcia Lorca - Pesme

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u