Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

Kratki sadržaj - U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenšćice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se osobito trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Sabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj pogibelji, Antonio nije uspio spasiti jednog mornara - dječaka koji je nahod kao i on sam. To gaje vrlo potreslo te nema mira dok nije pronašao tijelo poginulog nahoda i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Sabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njezina lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko je Mato proveo na njezi kod Sabarićevih, rađa se ljubav između njega i Marije, te on na rastanku obećaje da će ih posjećivati.

Početkom ljeta iz Beča u Lučicu dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Marina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca, koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Salettijevi su omraženi među mještanima Lučice jer je stari Saletti bešćutni lihvar, koji ne preza ni od prijevara ni od sile kako bi se dočepao bogatstva. Marija susreće Alfreda jednog ljetnog popodneva noseći oprano rublje kući. On je želi obljubiti, no kad mu se ona suprotstavi, na silu je poljubi. Spašava je Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Zbog toga Alfredo razmišlja kako da se osveti Antoniju, i da se dočepa Marije, koja mu je zavrtjela glavom. U tajnom noćnom susretu Alfredo potplaćuje sluge Luku i Lovru da ubiju Antonija te da mu pomognu obljubiti Mariju. Taj razgovor slučajno čuje Antonio, noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.

Mato Bartolić često posjećuje Sabarićeve te se priprema zaprositi Mariju. Učinio je to jedne nedjelje, isprosivši prvo njezin pristanak. Razgovor dvoje zaljubljenih sluša Antonio, koji tajno voli Mariju i stoga pati... Mladom paru svoj blagoslov daju i Marijini roditelji te brat Marko, koji je stigao iz Beča, gdje studira medicinu. Dok Mato i Marija uživaju u ljubavnoj sreći, Marko je zbog svoje ljubavi nesretan. Već dugo voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Njihova je ljubav tajna, za nju zna samo vjerni Antonio. Marko i Elvira svjesni su nemogućnosti njihove ljubavi: ona je plemićka kći, a on sin siromašnog ribara. Tako se njihova veza održava preko tajnih pisama i noćnih sastanaka koje im dogovara Antonio.

Sluge pojačano uhode Mariju prema Alfredovoj zapovijedi, a on je sve nestrpljiviji da je se dočepa. Također se silno želi osvetiti Antoniju, kojega mrzi još iz djetinjstva. Sjeća se jedne zgode iz vremena kad je bio petogodišnjak: u kuću Salettijevih došla je neka stara siromašna žena vukući za sobom jadna dječaka - Antonija. Molila je staroga Salettija za pomoć, no ovaj ju je grubo ispsovao i istjerao gurnuvši je iz sobe. Videći oca, Alfredo je divlje izudarao bijednoga Antonija. Luka je konačno uspio saznati gdje bi se mogla Marija nasamo naći: u prepredenu razgovoru s Marijinom majkom Jelom saznao je da će sutradan u zoru Marija sama ići u Sabarićev dolac. Alfredo planira zajedno s Lukom poći sutra za njom u goru noseći puške kao da idu u lov. Antonio sluša i taj razgovor. Usput saznaje i ponešto o svome porijeklu.

Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Plemić i sluga odložili su puške pokraj zidića i požurili u kotlinu, gdje je Alfredo namjeravao silovati Mariju. Antonio i Joso prišuljali su se i zgrabili puške. Uperivši pušku u plemića, Antonio je spasio Mariju i njezinu čast. Potom je pred puškama potjerao Alfreda i slugu mu u grad, da ih je vidjela cijela Lučica. Čitavo je mjesto ogorčeno plemićevim nedjelom, a Sabarići ga namjeravaju tužiti.

Alfredo traži od sestre Elvire da ga zagovara pred ocem, no ona osuđuje njegovo nečasno djelo. Za večerom stari Saletti bjesni na sina, grdi ga i psuje, a Elvira moli oca za milost. Iste noći sastaje se i s Markom, koji je silno bijesan na Alfreda i želi osvetiti sestrinu čast. Elvira i njega moli, u ime njihove ljubavi, da oprosti njezinu bratu.

Pred mjesnom poštom sukobili su se Stipe i Marko s Alfredom. Lučica je opet uzrujana. Uzrujan je i stari Saletti, no ipak štiti sina i smišlja plan: poslat će Alfreda u Pariz dok se ne smiri situacija, a za sud će potplatiti lažne svjedoke. Nakon večere Alfredo odlazi općinskom načelniku Murelliju, jednom od rijetkih prijatelja Salettijevih. Posuđuje od njega pet stotina forinti za provod u Parizu, iako mu već otprije duguje preko tri tisuće. Iste noći na tajnom sastanku u šumici podno kuće Salettijevih Elvira opet usrdno moli Marka da ne tuži njezina brata, jer će to samo povećati jaz između njihovih dviju obitelji. Uto začuju neke glasove, povike, bat koraka, krik... Marko i Elvira se rastaju, ona ode prema kući, a on krene šumicom pa na cestu. Najednom posred ceste na mjesečini ugleda mrtvo Alfredovo tijelo i pored njega pušku. Nakon kratka razmišljanja krene prema Salettijevoj kući te, zakriven tamom, javi starom Salettiju da mu sin leži mrtav na cesti.

Antonio se vere kamenim stazama podalje od Lučice, nemiran i grozničav, te dolazi do udaljene kuće Martina Kožulića, Josina oca. U samo svitanje pokuca na Martinov prozor. Priznaje Martinu daje noćas ubio Alfreda i moli ga da se sakrije u njegovoj kući. Iznenađen, stari Kožulić mu reče da je ubio - svoga brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: on nije nahod, nego mu se znaju i otac i mati. Mati mu je pokojna Martinova žena Marica, koju je stari Saletti napastovao dok je on plovio morem, te je tako začet Antonio. Stari Saletti nikad nije htio čuti za njega, niti kako pomoći. Antonio je uzbuđen do suza, shvaća da su mu Joso i Alfredo braća, a Elvira sestra. Tada ispripovjedi kako su ga noćas u šumi uz rub ceste sačekale Alfredove sluge s toljagama. Bježeći pred njima bane pred Alfreda, koji uperi kuburu u njega. Antonio mu, braneći se, porine nož u prsa.

Za to vrijeme u kuću Salettijevih na poziv dolazi načelnik Murelli, zanimajući se samo za novac koji je posudio Alfredu. No novac nije pronađen, kao ni Alfredova ura. Saletti i Murelli sastavljaju izvješće za sud i hitno ga šalju u Volosko. Lučicom se širi glas o Alfredovu ubojstvu, no mještani ne žale za njim. Kasno popodne u kuću Sabarićevih upadaju žandari te uhićuju Marka i Matu. Traže i Antonija, no on je nestao. Elvira priznaje ocu svoju ljubav prema Marku i svjedoči da je on nevin jer je u času ubojstva bio s njom. Stari Saletti bjesni i prijeti joj. Nato Elvira odlazi u kuću Sabarićevih i pred svima ispovijeda svoju i Markovu ljubav te potvrđuje nade ukućana da su Marko i Mato nevini. U kuću iznenada bane Antonio i priznaje da je ubio Alfreda u samoobrani. On i Elvira odlaze u načelnikovu kuću. Antonio pred sucem priznaje ubojstvo, ispripovjedivši sve kako se zbilo, a za ukradenu novčarku i sat optužuje sluge Luku i Lovru. U sobu najednom upadne stari Saletti u potrazi za Elvirom. Nakon grube plemićeve uvrede Antonio pred svima otkriva svoje podrijetlo. Vičući da Antonio laže, Saletti odjuri povukavši Elviru sa sobom.

Idućeg dana kod slugu je pri premetačini nađena Alfredova novčarka, lanac i ura. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio četiri mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Stiže i Marko iz Beča. Završio je studij i sada je liječnik. Dok u Sabarićevoj kući vlada veliko veselje, Antonio silno pati. U noći odlazi Elviri predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Elvira ga tješi i iskazuje mu nježnost. Pripovijeda i o svome bolu što se ne može sastajati s Markom jer otac na nju strogo pazi. Najedanput nailazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a u Antonija ispali kuburu. Antonio skoči i zarije mu nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Sabarićevih, pred začuđenim svatovima položi je na krevet te nestade u noći.

Dva dana poslije Marijina vjenčanja pokopan je stari Saletti. Malo ga je ljudi ispratilo na pogrebu. Za pokopa pronađoše djeca na groblju tijelo Antonijevo među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji se utopio za brodoloma pod Lučicom.

Književni rod - Epika

Književna vrsta - Roman

Tema i ideja - Tema je romana romantična neuzvraćena ljubav Antonija - nahoda, mladića s ruba društva - prema lijepoj ribarskoj kćeri Mariji. Gradeći taj odnos, pisac postavlja pitanja o ljudskom dostojanstvu i pravu na sreću.

S ovom se ljubavnom pričom prepliće još jedna: tajna, zabranjena, ali ustrajna ljubav između Marka i Elvire koja je društveno neprihvatljiva jer oni pripadaju različitim društvenim staležima; ona je plemkinja, a on ribarski sin. Ova ljubav potvrđuje ideju da čovjeka ne određuje njegov društveni položaj nego njegove duhovne vrijednosti. Istodobno pisac daje odgovor na pitanje smiju li se prelaziti i rušiti otprije utvrđene granice. Na kraju, veza Marka i Elvire potvrđuje da je prava ljubav nepobjediva.

Mnoštvo je općeljudskih pitanja koja možemo pronaći u romanu, poput važnosti obitelji u ljudskom životu, samopoštovanju čovjeka, potrebi samoodgoja i samokontrole, borbe za boljitak svoje društvene zajednice...

Zanimljivi su društveno - nacionalni odnosi u romanu. Svi negativni likovi su stranci - Talijani, a svi Hrvati su odreda pošteni i dobri. Talijani, koji su u manjini, imaju vlast nad Hrvatima, većinom. Kumičić, kao gorljivi pravaš, svoja politička načela provodi i u romanu: valja pobuditi ideju hrvatstva i pokazati vrijednost hrvatskog naroda. Ovakva opća podjela likova dug je ondašnjim političkim prilikama.

Osnovna misao - Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima, a na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati hrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

Mjesto radnje - Pisac je radnju romana smjestio u rodnu Istru, u gradić Lučicu. - Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži nad morem do četiri stotine stopa.

Vrijeme radnje - Druga polovica 19. stoljeća
- Vremenski okvir fabule romana obuhvaća nešto više od godine dana: radnja počinje brodolomom pred Božić, a završava za 14 mjeseci, u veljači, nakon pokladne srijede.

- Bijaše pred Božić. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela oko crkve.
- Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lučica je nekako neobično vesela. ... Ma kićeni svatovi!

Kompozicija djela
Uvod - Brodolom kod Lučice.
Zaplet - Alfredo Saletti i Mato Bartolić se zaljubljuju u Mariju
Vrhunac - Antonio ubija Alfreda
Rasplet - Mato i Marija se vjenčaju
Završetak - Antonio ubija Marina Salettija i sam umire

Problematika koja se obrađuje u djelu - Odnos tuđinaca koji su na vlasti i domaćeg stanovništva koje je potlačeno.

Fabularni tijek:
- Za vrijeme nevremena dogodio se brodolom u Lučici.
- Mato Bartolić smješten je u kući Šabarićevih gdje ga njeguje lijepa Marija.
- Oni se zaljubljuju jedno u drugo.
- Alfredo pokušava obljubiti Mariju, ali je Antonio spašava.
- Alfredo plaća Luki i Lovri da ubiju Antonija.
- Alfredo pokušava silovati Mariju, ali mu Antonio i Joso uzimaju pušku i nanose sramotu.
- Elvira i Marko se potajno sastaju u Elvirinom vrtu.
- Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
- Odlazi kod Josinog oca Martina koji mu otkriva istinu o njegovom podrijetlu.
- Žandari su uhitili Matu i Marka, ali kasnije se Antonio predao te su oni pušteni.
- Marija i Mato se vjenčaju dok Antonio i Elvira pričaju u njenom vrtu.
- Stari Saletti ih otkriva te puca u Antonija koji ga na smrt ranjava nožem.
- Dva dana nakon Marijina vjenčanja pokop je starog Salettija.
- Neka djeca pronalaze Antonija mrtvog.
- Grobar kaže da su ga našli između dva groba od kojih je jedan bio od onog dječaka koji se utopio za vrijeme brodoloma i kojeg Antonio nije uspio spasiti.

Likovi

Antonio Marolla - središnji je lik romana i čitava se priča razvija oko njega. U oblikovanju svih likova, a posebice ovoga, pisac se je vodio načelom usklađenosti izvanjskih (fizičkih) i unutarnjih (psiholoških) osobina lika: vanjština lika odaje njegovu narav.

Pisac ovako opisuje njegovu pojavu: ... mlad čovjek, oniska i stepena stasa. Glava mu je oveća, a na njoj je... virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa. Činilo se da ta velika glava pritište kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća jer mu je jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj čvrsto kao da je od kremena.

Antonijeva je pojava u skladu s njegovim društvenim statusom - Antonio Marola bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umrije Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odijevali da sirotan ne pogine od nevolje.

Kao siroče, dijete bez roditelja, Antonio je trajno obilježen u društvu. Nema svoje obitelji, dakle, nema zaštite i on odrasta povučen od svijeta. Još kao dječaka izruguju ga ostala djeca u svojim dječjim svađama. Prepušten je milosti dobrih ljudi i nemilosti onih zlih. Stoga Antonio odrasta svjestan svoje odbačenosti od društva, bez prava na samopoštovanje.

Na samom kraju romana Antonio saznaje tko su mu roditelji: začet je u vezi bez ljubavi između zlog i nasilnog plemića Salettija i lijepe, siromašne i nezaštićene ribarove žene Marice. No ta ga spoznaja ne usrećuje - naprotiv, njegova zla sudbina prati ga do kraja: nehotice ubija polubrata Alfreda, a u završnom sukobu međusobno se ubijaju sin i otac - Antonio i Marino Saletti. Društveni položaj odredio je Antonijevu narav. Šutljiv i povučen, najčešće smrknut, s ljudima razgovara kratkim šturim rečenicama.

I njegova najveća tajna - ljubav prema Mariji - ostala je neizgovorena do same smrti. Zna da u takvom svijetu on - nahod, nema prava na ljubav dostojnu čovjeka: Ne, ja nisam čovjek; mene smije svatko ubiti. Ne, ja nisam čovjek. (...) Ljudi imaju oca i majku. Ja sam nahod, čujte, nahod... Tako govori Antonio o sebi u jednom razgovoru s Markom. Antonio nema prijatelja. Jedini njegov prijatelj je Joso - mladić s ruba društva kao i on sam, a zapravo i njegov brat po majci. Ljudi koji okružuju Antonija povezani su s njime mnogim osjećajima (samilošću, naklonošću, sućuti, mržnjom, odbacivanjem...), no nitko mu ne pruža toliko željenu ljubav.

Tako je Antonijev lik u romanu određen sudbinom: potekao iz grešne veze bez ljubavi, on ne može izbjeći zloj kobi, kao da mora okajati roditeljske grijehe, unatoč silnom nastojanju da svoj život odživi časno. Antonio je tragični lik ovog romana: Svi ste sretni, proklet je samo nahod!

Marija Šabarić - Lijepa i dobra kći Jele i Antuna Šabarića, Antonijeva je tajna ljubav a ona to ne primjećuje, zaljubljuje se u Matu Bartolića, skromna je, marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i čvrsta.

Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića...

Marijin izgled odaje njezino podrijetlo i način života: odjevena je skromno i uredno, kako i priliči ribarevoj kćeri. Zdrava je i čvrsta jer mnogo radi u kući i na zemlji. Zanimljiv je dinamičan opis Marije u poslu, kad pere rublje na potoku: 

- Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, omaču ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more...

Odgojena u čestitosti i poslušnosti, poštujući starije i obavljajući svoje dužnosti, Marija bi svojom ljepotom i dobrotom privukla svakog mladića u svojoj sredini: 

- Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno.

Upravo u ovom odlomku izraženo je načelo jedinstvenosti fizičkih i psihičkih osobina Marijina lika. Ipak njezina se duhovna ljepota najsnažnije izražava u razvoju ljubavi prema Mati:

- Maro jošte cjelivaše Mariju, šaputajući slatke riječi kojeno mu je ljubav iz srca na usta iznosila. Marija se odazivaše isprva stidno i bojažljivo, no prepuno joj se srce doskora razlije; rumene joj i vlažne usne stanu onda žuboriti i romoniti riječi pune zanosa, pune nadzemnoga žara, riječi koje se mogu vinuti na usta samo iz ljubavlju uzburkanih djevojačkih grudi.

Mato Bartolić - Doživio je brodolom, smješten u kući Šabarićevih gdje ga je njegovala lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oči i crnu kosu.

- U sunčanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara.

- Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo lice dobre Marije.

Marko Šabarić - Marijin brat, iako ribarov sin, studira u Beču medicinu (usprkos silnoj želji svoje majke da pođe za svećenika). Marko je lik koji povezuje dva svijeta: seoski i gospodski, ali ne samo činjenicom da studira, što je najčešće povlastica bogatijih. Mnogo je važnija činjenica da, usprkos suprotstavljenim društvenim položajima, Marko već dugo voli Elviru Saletti.

Marko je izgledom sličan svojoj sestri Mariji: - Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i bjeloputni mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi.

Iako studira u Beču, Marko je ostao vjeran svojim korijenima i roditeljskom domu: - Bijaše on neobično veseo i zadovoljan u toj maloj sobici, u toj skromnoj mornarskoj kućici...

Marka ipak najsnažnije određuje nedopuštena ljubav prema Elviri Saletti. Njegova je ljubav iskrena i snažna, ne mogu je uništiti ni društvene prepreke, ni sukob među dvjema obiteljima. Ipak, svjestan je nemogućnosti ostvarenja te ljubavi kad kaže Elviri: Tvoj otac i tvoj brat radije bi te ubili negoli privoljeli da mi budeš žena. Veći je sada jaz medu nama pukao.

Vrhunac je Markove ljubavi borba između časti i odanosti voljenoj ženi: Koliko tebe ljubim, toliko mi je draga i sestra, toliko mi je na srcu i čast moga imena, ako i mornarskoga. Sukob razara Markovo srce: Sestra mi je uvrijeđena, majka mi jadikuje, tvoj je brat rastužio stara mi i bolesna oca, puk je ogorčen, a ti hoćeš da se umirim, da sve zaboravim! Elviro, da to učinim, zar se ti ni bi sramila mene i moje ljubavi1? Na kraju ipak pobjeđuje ljubav: Rajska djevo, daj da te zagrlim, daj da mi tvoj cjelov dušu osladi!

Elvira Saletti - kći omraženog Marina Salettija jedina je iz raskošne kuće na brijegu koju mještani vole i prihvaćaju. Ona je lik koji spaja razdvojene strane u romanu. U liku Elvire Saletti sjedinile su se sve dobre osobine plemićkog staleža: dobar odgoj, obrazovanost, profinjenost, uljuđenost s duhovnim vrlinama: plemenitošću, dobrim srcem, požrtvovnošću, pravdoljubivošću. Tako Elvira, iako rođena u obitelji Saletti, duhovno ne pripada njima.

U Elvirinu liku pisac je ujedinio načelo ljepote i dobrote. Njezina lijepa pojava svjedoči o njezinoj plemenitosti: Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku... Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice povećavajući svojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca kojima su svezane lake cipele...

I Elvirina gospodska soba kazuje o svojoj gospodarici: Soba joj je bogato i ukusno uređena... U jednom ormaru sjaju se pozlaćeni hrpti knjiga. Nad tim ormarom stoje dva poprsja: Dante i Petrarca... Nad pijaninom, u jednom polumračnom kutu sobe, stoji opet poprsje...

Elvirina je narav odraz stroga odgoja i blage naravi. Ona poštuje svaki ljudski život, bez obzira na porijeklo, stoga i brani Mariju Sabarićevu te se suprotstavlja bratu. Jedna je među rijetkima koji prihvaćaju Antonija i iskazuje mu naklonost. Iako svjesna očeve nepravednosti, ona ga poštuje jer joj tako nalaže odgoj i stalež. Elvirina su životna načela ljubav, praštanje i međusobno poštivanje.

Najvećom vrijednošću u životu smatra svoju ljubav prema Marku: Marko, da, ja te ljubim koliko i cvijeće na humku moje majke, koliko i onoga koji je upalio one sjajne luči što trepte nad našim glavama. Marko, koliko već proživjesmo slatkih časova, koliko nam se već puta sastaše naše vruće usne!... Zbog te je ljubavi spremna žrtvovati sve, pa i izgon iz roditeljske kuće: Molit ću oca, kazat ću mu koliko te ljubim i svu tugu moga srca. Ako mi se ne smiluje, ostavit ću kuću gdje sam se rodila... Na kraju ipak pobjeđuje ljubav: Rajska djevo, daj da te zagrlim, daj da mi tvoj cjelov dušu osladi!

Alfredo Saletti - Bahati plemićki sin, studira pravo u Beču, ponašanjem je sličan ocu, ohol, nasilan, bešćutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani...

- Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišići ispunjavahu mu rukave bijele košulje... Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta... Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su
otvorena kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim...

Sporedni likovi - Tomo, Tonka i Stipe Barilović, Antun i Jela Šabarić, Matini roditelji, Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti, Joso i Martin Kožulić, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.

Stilska sredstva
Epiteti - Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.

Onomatopeje
- Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve.
- Riba pliskavica zapljuska tihom površinom...
- a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum krila i cik njihov...

Usporedbe
-  gdjeno bura cvili kao guja u procijepu.
- a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu.
- namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što to biva u kornjače kad si pod krov glavu povuče.
- Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila kao tanahni snijeg...

Kontrasti
- Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao.
- Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga i pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom.
- Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad najednom prestrašeno zavrisnu.
- Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje.

Personifikacije
- Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u zaljev.
- niske omorike proviruju sred gruha i gromače.
- Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova...
- no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao.

Jezik i stil - Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas čitamo s lakoćom i užitkom. Uzrok tome je Kumičićevo vješto pripovijedanje, stvaranje dramatičnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova. Dijalozi su tečno pisani, i premda ponegdje patetični, potpuno zaokupljaju čitatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela, koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam osim bogatstva rječnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama. Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumičićeve rečenice.

Dojam o djelu - Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora, te romantičnu neuzvraćenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.

________________________________

Eugen Kumičić rođen je 1850. godine u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre, gdje je pohađao pučku školu. U Rijeci pohađa hrvatsku gimnaziju, a nakon položenog ispita zrelosti upućuje se na studij u Prag. Želio je studirati medicinu te, mimo znanja obitelji, upisuje taj studij, no pod pritiskom obitelji odustaje te u Beču upisuje studij povijesti, zemljopisa i filozofije. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine, zbog svoga hrvatstva ne može dobiti posao u rodnoj Istri te se upućuje u Split, gdje je godinu dana radio kao gimnazijski profesor.

Iduće godine služi dobrovoljački vojni rok u Zagrebu, a ujesen 1875. odlazi u Pariz, gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života: redovito posjećuje kazališta, prati književne događaje, prisustvuje sjednicama francuskoga parlamenta... Nakon jednoipogodišnjeg boravka u Parizu Kumičić odlazi u Beč, no biva mobiliziran te osam mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.

Po povratku radi kao profesor francuskog jezika na zagrebačkoj realnoj gimnaziji te objavljuje prva književna djela. Godine 1883. odriče se nastavničke službe i do kraja života posvećuje se književnosti i politici. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve Stranke prava, Kumičić je bio biran u Sabor kao zastupnik, gdje je svojim vrsnim govorima oduševljavao i pristalice i protivnike. Osim u politici, vrlo je aktivan na književnom području: piše pripovijetke, romane i drame, uređuje časopise. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. godine.

Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:

1. Djela iz istarskih sela i obala - Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Primorci, Sirota, Teodora.
2. Djela društveno političke tematike - Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospođa Sabina, Saveznice.
3. Djela povijesne tematike - Urota Zrinsko - Frankopanska, Kraljica Lepa.

Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna, Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puškom. U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub. 

Književni rad Eugena Kumičića neodvojiv je od njegova političkog rada i morala. U većini se njegovih djela primjećuje domoljubni zanos, težnja za moralnim vrlinama i kritika društvene izopačenosti. Kumičićev stil pisanja učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako te u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

Eugen Kumičić - Gospođa Sabina 

Eugen Kumičić - Jelkin bosiljak

Eugen Kumičić - Kraljica Lepa

Eugen Kumičić - Urota Zrinsko - Frankopanska