Eugen Kumičić - Urota Zrinsko - Frankopanska

Roman o velikoj hrvatskoj tragediji i konačnom slomu hrvatskog kraljevstva u nečuvenoj prevari...

19. 11. 1664.
Na samom početku Kumičić opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom Tome Pakanovića i Grge Tonkovića koji razgovaraju o Franu i Petru. Ubrzo iz šetnje dolazi kneževa starija kći Jelena, a nakon nje dolazi grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem general traži isporuku paše Čengića, što Petar odbija. Nasrtljivi grof razgovara s Petrom o ruci njegove kćeri Jelene, na što se ovaj razljuti i pristojno odbivši ga, pošalje ga kući. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru tužbom zbog odbijanja isporuke paše što Petra pomalo zabrine. Kako se radnja odvija tako nas Kumičić upoznaje s plemićkom obitelji i njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.), Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu, zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovačkog, Fransessca Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski učitelj Petrove djece i njegov vjerni prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varšavskom miru i kako je on veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoć hrvata u bitci kod Gotharda porazili turke, a ipak je austrijski car tražio primirje. Nakon toga dvojica prijatelja zajedno s obitelji Zrinski večeraju, no ugodnu večeru prekine neugodan posjet Bukovačkog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski teško ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zatečeni i shrvani od boli. Katarina puna sumnje u način na koji je poginuo pita Bukovačkog je li to uistinu bio vepar.

Cijeli dvor je bio u žalosti. Većina dvorjana tu noć nije usnula, a tužni Petar je probdio noć čitajući bratova pisma. Odjednom se začuo vrisak pred dvorcem. Naime, došli su stanovnici jednog sela pored Karlovca bježeći od karlovačkih vojnika koji u ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo obračunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Miško. Petar ih nahrani i napoji i pruži im utočište. Idući dan nakon mise za palog brata, Petar se uz pratnju Bukovačkog uputi u Beč. U međuvremenu u novigradskom dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmišljajući o svojoj porodici i prošlosti napiše pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenađenje; posjet pisca, svećenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u Lepuglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objašnjavajući kako prikuplja nepoznate riječi za svoj riječnik za kojeg se boji da ga zbog starosti neće završiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseći Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu poručuje da sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici također dala pismo tj. proglas za buđenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo, Franov bratić, i Fran pođu u grad dočekati Katarinu. S njom je došao i Čolnić kako bi odveo pašu Čengića u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u Hrvatskoj izazvana tlačenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14., Bonsy, govori kako bi hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv bečkog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom kojem govori kako Beč želi uništiti hrvate. U razgovoru mu ističe želju za tajnim savezom sa francuzima, na što ovaj pristaje. Katarina se vraća u Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom božićnih blagdana. Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo čitanje i divljenje Putnom tovarušu!

Sveta 3 kralja; 6. 1. 1665. Venecija
U gradu se održava krabuljni ples na kojem prisustvuje Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenađena Franovim dolaskom, 16 - ogodišnja djevojka ushićeno se baca svom dragom u zagrljaj. No, Fran i Bukovački su prerušeni jer nitko ne bi smio znati za njihov dolazak, no ipak, Bukovački čuje da su dvojica ljudi spominjala njegovo ime, na hrvatskom, na što se obojica pomalo uplaše te odluči ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi držali na oku dvojicu prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palaču. Julija je živjela s tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i čangrizavi plemić kojeg je stalno dvorila njegova požrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i Bukovački koji govore da su saznali tko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i Franjo Špoljarić). Idući dan u kuću de Nara dolazi kapucin otac Jean koji Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta dolazi Jurica noseći Katarinino pismo u kojem mu poručuje da se mora što prije vratiti jer turci spremaju napad.

Siječanj, Plaški
Petar se vratio iz Beča na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao grof Ivan Drašković. Drašković govori Bukovačkom da zna za njegov prijašnji posjet Beču na što ovaj govori na nema pojma o čemu priča.

Veljača
Natporučnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s poručnikom Ivanom Wegingerom otima djevojke mlađe od 17 godina radi "zabave", te tamo brutalno ubijaju nekoliko nedužnih ljudi koji su molili za milost djevojaka i njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate ime Zrinkih. Pošto su se napojili i napili, Gellar i pratnja pođu za Karlovac, no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetiše za zlodjela koja netom počiniše. Kad su se obračunali s Gellarovom pratnjom, pođu u onu kuću i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te zapale kuću. Dvije djevojke su bile kćeri dvojice haramija. Petar dolazi u Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjaču prigovarajući, a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kćeri Juditi Petronili koja im priopćuje da je odlučila da će se zarediti te da se ne želi vratiti jer je čula da će njena obitelj izdati hrvate turcima. Šokirana obitelj se dalje uputi u Čakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo putovanje; ovoga puta u Beč. Vidjevši da su svi više nego ljubazni prema njima, dolaze do zaključka da je u Beču procurila informacija o budućoj uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenađuje posjet Frana Gundulića. On biva dirnut Jeleninim znanjem o književnosti i poznavanjem stvaralaštva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vraćaju u Čakovec gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se hladno, gotovo bezobrazno ponaša prema njima što ih je navelo na zaključak da i ona nešto zna o cijeloj aktualnoj situaciji.

1. 3. 1666. vjenčanje Jelene i Frana
Studeni, vjenčanje cara Leopolda. Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga čuo da je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu što je dovelo do ogromne peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako riješiti problem.

Prosinac, Skupština u Požunu
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj objašnjavaju promjenu njihove politike. Car okreće igru u svoju korist pa se pretvara da ne zna ništa o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje povjerenike na skupštini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog prava građana. Palatin umire 23. 3. 1667. Njegova udovica poziva Petra ako bi mu rekla da su izdani. U međuvremenu, Fran se oženio i zato svi Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjećuje Gundulić te saznaju da je djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraća u Ozalj iz Beča. Ubrzo dobiva carski poziv da dođe na sabor u Rezno. Bio je to još jedan čin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.

Ožujak 1668.
Turci se približavaju. Petar šalje oca Bargiglia u Beč da izvidi stanje na dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraća i podnosi izvještaj. Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku čast što je ovog veoma iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Prešovu gdje su mu turci ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar žele sklopiti savez sa poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zaručuje s poljskim kraljem tako da im još jedna nada propada. Nadassdy izdaje Zrinske i Frankopane dajući kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje želje, no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u razgovoru govori da je Nadassdy možda Nikolin ubojica. Nakon povratka u Ozalj, čuli su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovački ugušio bunu. Bukovački, opsjednut mržnjom prema Austrijancima, želi da ban sklopi savez sa turcima misleći da im je to jedina nada. Petar ga odlučuje poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere, ali ne kako bi sklopio savez. Pred Božić Zrinski odlaze u Čakovec gdje ih Marija neuljudno i još hladnije prima te je odluče natjerati da im kaže što se zbiva. Ona uplašena u ranu zoru sa sinom Adamom bježi u Beč. Obitelj tamo ostaje za Božić te im se na Badnjak pridružuju sin koji je bio u svijetu te kćer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikaša ban održi govor.

8. 1. 1670.
Bargiglio dolazi iz Beča i daje izvještaj o stanju na dvoru, a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara. U međuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesečni sin. Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je došao, Petar mu iznosi izvještaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju pomoć u 7 točaka i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, uključujući davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmišljanja odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini proširi kriva informacija, štoviše laž da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Šalje biskupa Borkovića da Leopoldu objasni sve o tobožnjem savezu i da će se smiriti samo ako kralj ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Beču. Otprativši biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Drašković i barun Čikulin šokirani viješću o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom odlasku se Katarina nakratko razboljela, no nije htjela priznati Petru da ju već poduže vrijeme muči kostobolja. Upoznavši se sa Forstallom, Fran govori Petru da mu nije mio, štoviše da mu ne djeluje kao čovjek od povjerenja. Petar čuvši to već i prije osjeti kako niče klica sumnje i opreza u njemu. Pokvareni Erdelj već na veliko širi laži o savezu i narod okreće protiv bana što je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu, a u državi je vladalo predratno stanje.

19. 3. 1670.
Borković stiže u Beč te se sastaje s Rottalom koji govori da nije imao nikakve veze s Petrom i savezom. Idući se dan na sastanku ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlučili su nagovoriti kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Beč te da će raspraviti o svemu, no namjere su bile potpuno drukčije: namjeravali su ih uhititi. Petar šalje Forstalla u Beč sa zahtjevima za pomirbu, no velikaši ga namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj službeno priseže da će nagovoriti bana u Beč. Bez velikaševa znanja, Leopold Petru ukida bansku čast (na njegovo mjesto stavlja Borkovića), a u narod šalje tisuće proglasa u kojima blati Petra. Fran šalje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.

6. travnja 1670. Uskrs
Vraća se Forstall te nagovara Petra da ode u Beč jer će samo na taj način prihvatiti - odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da neće napadati Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakić pokazujući Petru jedan proglas što ga je dobio od rođaka. Petar se naljuti na svoje neprijatelje misleći da kralj nije sposoban takvo što napisati. Vjerovao je da je sve, uključujući i to da Leopold namjerava pogubiti Petra glupost te odluči poći u Beč. Dok su rođaci bili na putu u Beč Katarini javljaju da su njemački vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor joj dolazi četica sa bijelom zastavom moleći za utočište od kiše prije boja s turcima. To je bila varka jer su namjeravali ući u dvorac i sve uzurpirati. Netko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljačka i maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kućni pritvor sa 3 sobe majku i kćer. Ubrzo uslijede traume, šokovi... Saznaju da su Petar i Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i mladi Ivan... Katarina je bila očajna. Jedne noći dolazi Marija Zrinski i moli šurjakinju za oprost nudeći pomoć. Idućih nekoliko dana Marija po dvoru kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i kćer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreća u nesreći je bila pomoć Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi sluškinje nađe Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju uspomenu, ali da i prežive od nečega. On ubije sluškinju Mariju koja je branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U međuvremenu u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podiže bunu, a u Beču se Gundulić sastaje s Gremonvilleom. Gundulić je bio zgrožen čuvši sve strahote koje su zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovački u Bosni s turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu, a Miakić u zatvoru. Početkom svibnja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o velikašima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. studenog je izrečena presuda: Petar je osuđen zbog 10 zločina, sve veleizdaja, a Fran za 7, također veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa i dr.Ignata Strellu. Do 31. prosinca Petar je kralju Leopoldu, sav jadan i razočaran, napisao mnoštvo pisama na koje nikad nije dobio odgovor. U travnju iduće godine je u Ugarskoj ugušena buna.

18. travnja 1671.
Tajnik Abele donosi konačnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit će se glava i desnica. Frana je posebno šokirala vijest da će ostati bez desnice. Posljednji put pred smrt rođaci se sastaju u tamnici, ispovjedivši se međusobno. Tu noć su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke stihove i retke... Posljednji put...

30. travnja. 1671. četvrtak, bečko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom što se skupila, o krvniku koji pije, prošlosti i kobi hrvatskih plemića... Govore da je Leopold pomilovao njihove desnice, no to im neće reći. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna pokušaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa svećenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca pa tek treći put uspije odrubiti kneževu glavu. Svjetina je fućkala i plakala kudeći bečke velikaše. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve veću bijedu, na sve su većim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjećajna sluškinja koja ih provocira; fizički i emotivno ih zlostavlja, omalovažava, pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da više nema muža ni brata...

1. prosinca 1971.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primiše ni u jedan samostan. Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vođena dobroćudnim i poštenim božjim ljudima? Nema je... Ubrzo Zoru odvedoše Uršulinkama u Celovac, uz godišnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u božjoj kući, Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya mlađeg. 1673. u zimi Katarina leži sve bolesnija, no ne samo tjelesno... Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muškarac. Ona ga ne prepoznaje u početku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tužnog razgovora se vidi da Katarina nije čista uma... Čak joj se pričiniše brat i muž u obliku anđela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu naručju sa smiješkom na licu, vidjevši sretnu budućnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682. Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti također pomućena uma, u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.

U isto vrijeme umjesto da se progoni poražena turska vojska, carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja saveznika, dolazi u Vašvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren 10. 08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je kršćansku Europu. Hrvati i mađari već su se dugo nadali da će svoja područja osloboditi od turske vlasti uz pomoć bečkog dvora. Sada su uvidjeli da to dvor ne želi što u hrvata i mađara povećava mržnju protiv cara, dvora i nijemaca općenito, kao nositelja carske apsolutističke samovolje. Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda čija je sudbina ovisila o tom miru, bio je povod da se nezadovoljstvo bečkom politikom prema hrvatima i ugrima, stvarano još od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da hrvati i ugri sami sudjeluju u stvaranju svoje političke budućnosti. Tada su nastale mnoge brošure i leci kojima se širilo nezadovoljstvo protiv bečkog dvora. Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca Nadaždija.

Vrsta djela: Povijesni roman

Mjesto radnje: Čakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Beč.

Vrijeme radnje: U razdoblju između 1664. - 1673. godine

Tema: Pokušaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske države. Otpor bečkom apsolutizmu.

Likovi:
Petar Zrinski, Katarina Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Car Leopold, Fran Bukovački, Jelena Zrinski, Fran Rakoczy, Otac Bargiglio, Djeca, Fran Bukovački, Julija de Naro Frankopan, Orfeo Frankopan, Fran Nadassdy, Gremonville

Jezik djela:
Kumičić je izvanredan književnik koji ima bogatu riznicu znanja. Iz te riznice potječu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera, likova i događaja. S lakoćom zaintrigira čitatelja i dolazi do efekta kad je čitatelj primoran čitati bez prestanka zbog one njegove napetosti. Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetošću. Toliko je jednostavno, a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, često se osjeti određena doza humora, pa čak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedač u trećem licu, uz njegovo indirektno nahođenje postajemo vezani za Frankopane i Zrinske osuđujući bečki dvor.

Aforizmi:
- Kad se svali drvo, sav se plod stuče
- Na vik on živi ki zgine pošteno
- Gdje je ćaća strah tu je i njegov sin metež
- I siromahu pravi je baštinik njegova otačbina, jer njoj pripadaju njegove kosti
- Tko u oganj puše,iskre mu u oči lete
- Stid je rumeni dah poštenja
- Za laži carina se ne plaća

Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje «ocu domovine» Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.

Petrova božićna zdravica:

Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da
nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli
bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo
žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe.

Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu.

Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.

Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo. Roman počinje stihovima:

Katarine Zrinske:
Nij za drugo na vom svitu
Čovik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje.

Petra Zrinskog:
Ako se pak ufaš, Bane, v pomož nimšku,
Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku:
Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku.

Frana Krste Frankopana:
Naivk od živi ki zgine pošteno.

Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragičnih zbivanja.

Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.

Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.

Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.

Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom, ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:

Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se
uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo
kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general.

Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, siromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.

Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.

Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja...
________________________________

Eugen Kumičić rođen je 1850. godine u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre, gdje je pohađao pučku školu. U Rijeci pohađa hrvatsku gimnaziju, a nakon položenog ispita zrelosti upućuje se na studij u Prag. Želio je studirati medicinu te, mimo znanja obitelji, upisuje taj studij, no pod pritiskom obitelji odustaje te u Beču upisuje studij povijesti, zemljopisa i filozofije. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine, zbog svoga hrvatstva ne može dobiti posao u rodnoj Istri te se upućuje u Split, gdje je godinu dana radio kao gimnazijski profesor.

Iduće godine služi dobrovoljački vojni rok u Zagrebu, a ujesen 1875. odlazi u Pariz, gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života: redovito posjećuje kazališta, prati književne događaje, prisustvuje sjednicama francuskoga parlamenta... Nakon jednoipogodišnjeg boravka u Parizu Kumičić odlazi u Beč, no biva mobiliziran te osam mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.

Po povratku radi kao profesor francuskog jezika na zagrebačkoj realnoj gimnaziji te objavljuje prva književna djela. Godine 1883. odriče se nastavničke službe i do kraja života posvećuje se književnosti i politici. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve Stranke prava, Kumičić je bio biran u Sabor kao zastupnik, gdje je svojim vrsnim govorima oduševljavao i pristalice i protivnike. Osim u politici, vrlo je aktivan na književnom području: piše pripovijetke, romane i drame, uređuje časopise. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. godine.

Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala - Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Primorci, Sirota, Teodora.
2. Djela društveno političke tematike - Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospođa Sabina, Saveznice.
3. Djela povijesne tematike - Urota Zrinsko - Frankopanska, Kraljica Lepa.

Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna, Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puškom. U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.

Književni rad Eugena Kumičića neodvojiv je od njegova političkog rada i morala. U većini se njegovih djela primjećuje domoljubni zanos, težnja za moralnim vrlinama i kritika društvene izopačenosti. Kumičićev stil pisanja učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako te u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

Eugen Kumičić - Gospođa Sabina 

Eugen Kumičić - Jelkin bosiljak

Eugen Kumičić - Kraljica Lepa

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi