Eugen Kumičić - Gospođa Sabina lektira

Eugen Kumičić - Gospođa Sabina

Eugen Kumičić - Gospođa Sabina

 

Eugen Kumičić smatra se hrvatskim pripovjedačem i dramatičarem. Predstavlja predvodnika naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivijalne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliki uspijeh stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sasocijalnom tematikom. Svoja djela usmjerava na socijalnu tehniku, te uvjerljivu psihološku karakterizaciju. Dominantne teme su mu historijske teme, te propadanje jednog društva, plemstva.


Njegov osnovni cilj je bio pokazati čitatelju i istinu i neistinu, i lijepo i ružno, i dobro i zlo, i pravo i krivo. Zadirućiu srž Zoline poetike naturalizma, teoretski prihvata teze o intelektualnom pristupu fenomena ljudskog života, te da djelo nastaje iz autentičnog bilježenja stvarnosti kojom je pisac okružen. U obradi istarskih tema Kumičić je bio čistokrvni romantičar; mogli bismo reći da je on bio najveći romantik među hrvatskim realistima. Kumičić je nosio more kao najljepšu sliku svoga djetinjstva, a sliku Istre kao najmiliju dragu svoje duše. S ljubavlju opisuje istarski krajobraz, istarske ljude s patnjama i tegobama, kroz koje rijetko prosijava osmijeh. To je kraj koji se vidi s bersečkoga visa a širi se od Velikih vrata do Voloskoga, od sjeverozapadnog vrha otoka Cresa do Rijeke, koja se nazire u daljini, i Hrvatskog primorja, koje se također vidi iz Berseča.

 

Kumičić umjesto društvene kritike ističe plemenitost hrvatskoga puka i hrvatske duše. To su radišni i nadasve pošteni ribari, mornari, seoski župnici, trgovci te njihove prostodušne i neiskvarene majke, kćeri i žene. Njegovo djelo Gospođa Sabina (1883) predstavlja roman naturalističkog doba hrvatske knjizevnosti, u kojem prikazuje gradski život, beznačajnost i trulež otmjenog svijeta. Sami romani tog perioda ispunjeni su pesimizmom i fatalizmom.Tako i roman Gospođa Sabina nema sklada i izmirenja, te nam ne daje nikakve utješne perspektive u budućnost tih neljudi u romanu.

 

U romanu je prikazano zagrebačko građanstvo, aristokracija i njihova duhovna i moralna izopačenost. Radnja započinje mladim Ribičevićem. Madame Sabina supruga je činovnika, rasipna, lakoumna, spremna na sve, loša majka koja svoju kći nagovara na nepoštenje, loša supruga koja muža podgovara na nepovjerenje,te na koncu upropašćuje obitelj, a sve to iz pohlepe za lakim zabavama i tjelesnim užicima. Po svemu sudeći, Kumičićeva gospođa licemjerju se naučila od gospođe Josserand iz Zolina romana Pot-Bouille, a inače se vodio Zolinim idejama, pa ce često pronalazi podudarnost likova, opisa, fabula. U tomu se romanu Kumičić najviše približio zamislima i ciljevima iz teorijske studije O romanu.

 

Radnja počinje opisom Ribičevića, mladića koji voli Zorku, Sabininu kćerku, iopisom sobe u kojoj on živi. Opisi i Ribičevića i sobe su ovdje predstavljenji jasno i živo

 

Bilo je u pokladno vrijeme kad je, jedne večeri, stajao Viktor Ribičević predovelikim i raspuknutim zrcalom, gladeći pomno svoju kratku kosu i punu plavu bradu.Na stolu, izmeĎu lojem pokapanih knjiga, gorjela je tanka lojanica. Plamen joj drhtao i slabo rasvjetljivao trošni i klimavi namještaj i šarene slike što prikazivahu neke Napoleonove bitke, četiri godišnja doba u spodobi mladih žena, pa napokon jedan crn okvir bez slike. Po slamnatim stolicama, po podu i na divanu, ma svuda je bilo razbacanih haljina. Miris sapunače dizao se izotvorena umivala i širio se mrzlim i vlažnim zrakom, a koža na Ribičevićevim golim rukama sve se ježila od jake studeni, te je bila posuta onim malim bijelim mjehurićima, kao što to biva na koži purana kad ga oskubeš. Ribičević se bio bašumio. Lice, rumeno i oblo, mekana brada i vlažna mu kosa, sve se sjajilo i laštilo pri nemirnu svjetlu one lojanice koju je Viktor bio uzeo u ljevicu, te je nosio oko glave da bolje uredi svoju kosu. Kad bude gotov, pođe k peći, pogladi je na više mjesta kao da je draga, pa osvjedočivši se da peć ne ostaje vruća kroz cijeli jedan tjedan, gurne ljutito nogom jedno drvce, što je bilo u kutiću na podu, nasmiješi se dosta gorko i pogleda u strop svoje sobe nekako neveselo.

 

Radnja se dešava u Zagrebu, raskošnoj kući Sabine, oskudnim kućama manje imućnih mladića, ulicama Zagreba. U svim djelovima radnje ističu se manje ili više osobine svih likova, bilo da su predočene jasno ili se zaključuje iz konteksta. Tako iz romana saznajemo ko su nosioci pozitivnih osobina, ko je bio čist i ustrajao u tome, kome je bogatstvo ugarilo u glavu, a ko nikad nije ni imao osnove morala. Ono što je karakteristično ovdje je uticaj većeg i snažnijeg na one slabije. Postavljen je autoritet, ali ne onaj patrijarhalnog doba, nego se mogu prepoznati i odrazi čvrstog feminizma.

 

Sabina, fatalna žena, čelične ruke, u svemu pokušava izvući svoju korist,neosvrćući se na želje svojih najbližih. Vješto izigrava poštenje, traži naklonost, a ustvari je samo predstavnik oholog aristokratskog društva. Svoja razmišljanja i stavove nastoji prenijeti i na kćerku Zorku, pa joj to i uspijeva, i Zorka postaje njena "slika i prilika". Zorkinu udaju posmatra kao svoje rješenje problema i
izlazak iz dugova u koje zapada s lihvarom Hribarom, lopovom, njenom desnom rukom, pa njenu ruku daje, njoj tad najboljom prilikom, Vojniću, koji je naslijedio bogatstvo od pokojnog strica. Ne obazirući se na osnove ljudske vrijednosti ne poštuje ni svoje prijatelje, pa udovu Jelu baca u naručje drugog lihvara Solarića, opet kako bi se riješila svojih dugova. Ono što je karakteristično za nju je to što ona u svim svojim namjerama i djelima izigrava ustrajnu ženu, ženu vrijednu poštovanja, nekog koga slušaju svi i nekog kome se svi dive. Ono što je najcrnje je to što je i uspjela u tome, njena zla namjera istrajava i do samog kraja.

 

Kumičić je upravo to i htio, svojom predstavom tog bahatog aristokratskog društva, u ovom romanu proteže sve odlike građanstva tog perioda, svu neljudskost, bahate ličnosti, sudbine, teme koje i na kraju ostaju bez sklada i izmirenja. Samo društvo tog perioda za njega je ispunjeno pesimizmom i težnjom za autoritetom.

 

Njegovi opisi radnje, lica, prostora, ulica su veoma jasni, mada ponekad odluta predstavljajući svoj lični stav ili čak opredjeljenje. U nekim opisima isprepliće i opis prostorije, a samim tim i opis ličnosti. Takav je, naprimjer, opis Sabinine sobe, u kojem mozemo prepoznati i osobine te žene, njena nemarnost prema mužu, kojeg nikad nije ni smatrala mužem u pravom smislu te riječi, te njena težnja za raskošnošću.

 

Sabinina spavaća soba punila se već neveselom svjetlosti zimskoga dana. Sunce uprlo svoje žute trake u platnene zastore visokih prozora i šuljalo se u sobu pri dnu zastora koji nisu bili posve spušteni, na crvene jastuke gdje se sjajila zlatna i krivudasta crta svjetla. Dvije velike postelje zapremile su dobar dio tople i udobne sobe. Po mekanim modrim naslonjačima, po stolicama, na divanu, svuda su ležale ženske haljine, ispremiješane s muškima. S jedne stolice visile s u hlače kratkih i širokih nogavica, na divanu, obrnute prema prozoru, raširile su se bijele donje haljine gospođe Sabine poput zrakoplova, pa misliš sad će se dići u zrak.

 

Sa stola spao na pod Lozarov kaput, te je puzeći po njemu odnio na svojim dlakama i nešto prašine, jer se stol jače sjaji na onom mjestu gdje je kaput ležao. Već se posve razdanilo. Ilicom prolaze omnibusi, kočije idruga kola, a stakla na prozorima podrhtavaju. U sobi se čuje udaranje njihala na uri što visi na zidu, te jako disanje ispod blazina. Jedan sunčani trak zahvatio je pozlaćen okvir neke slike, što predočuje djevojku u haremu, pa lazeći i titrajući po njoj prosuo se po blazinama velikih postelja, gdje su se protegnuli omašni ljudi. Blazine se visoko dižu, kao nabreknut val. Iz jednoga kreveta visi obla ruka, gola do lakta, glatka i bijela kao snijeg. Kratki i mesnati prsti razmaknuti su, a na jednom se sjaje dva zlatna prstena. Od ružičasta dlana do lakta tečemodra i nabreknuta žila pod prozirnom kožom bjeloputne Sabine.

 

Isto takav jasno Kumičić opisuje i ulice Zgreba.

 

Sjajno sunce, nagnuto k jugu, spušta okomito svoje trake nad Zagreb. Pločnicisu u Ilici čisti i suhi, mnogi su prozori otvoreni, stakla se na mjestima bliješte, stanovi se izvjetravaju; u bistrom i prozirnom zraku, pod neobično odaljenom modrinom nebosklona, nagone se svijetlosivi, rijetki oblaci, tjerani mlakom jugovinom. Njihove sjene lete preko ulica, trgova, kuća i povlače se po Okiću i Sljemenu, zasjenjuju livade, crne oranice i žute valove hrle i razlivene Save. Po šiljastim se krovovima topi snijeg i puzi u velikim grudvama po glatkom crijepu, ostavljajući za sobom velike vlažne ljage, što se domalo posuše, prevrne se preko strehe i ruši na pločnik, gdje se sav razleti, a kad se rastrese na čijoj glavi ili ramenu, smiju se neki gizdelini toj nesreći.  

 

Kroz čitav roman Kumičić proteže laž, prevaru, oholost, i što realnije pokušava ukazati čitaocu na sablasnost, unutarnju prazninu likova, a raskošnost, ljepotu njihovog pojavnog lica.

 

Njegov glavni lik, Gospodja Sabina, je potpuna suprotnost patrijarhalne žene. U djelu Vjenceslava Novaka, Posljednji Stipančići, Valpurga, je oličje patrijarha, žena koja ne izlazi iz tih okvira, svoju čast i dostojanstvo čuva u kući, daleko od tuđih očiju, te iste te vrijednost prenosi i na kćerku u njenim zadnjim danima života. Predstavlja suprugu i majku po pravilima kakvim nalaže taj period. Tu
možemo uvrstiti i lik djevojke Jane, u Seljačkoj buni, koju siluje Tahi. S druge strane tu je Laura, lik Ante Kovačića u djelu U registraturi, za ciju majku se vezuje upravo Jana iz Seljačke bune. Laura se možda poistovjećuje sa Floberovom Madam Bovari po slobodnom duhu, čim se se može poistovjetiti i Sabina. Međutim Madam Bovari je romantičarska duša, žena koja je zapala u okvire patrijarha iz kojih želi izići i postići realnu predstavu žene, onakvu kakva žena jeste ili treba biti.


Laura je nekad bila isto to nevino stvorenje koje je bilo željno ljubavi, a onda se razočarala pa poprimila osobine i Madam Bovari i Sabine, dok Sabina je čisto oličje aristokratije, žene koja vlada, žene kojoj ljubav, osjećanja i moral nisu nikad bili na istom nivou koliko želja za raskoši, novcu i vlasti. U njenom duhu nema romantizma, smatra da je to nešto što samo ženu može da uspori i ponovo vrati na početak, na period kad žena nije imala nikakva prava.

 

Loša je strana ovog romana (kao i većine tzv. njegovih naturalističkih tekstova) što pisac koristi svaku priliku i svaku i najmanju mogućnost da na usta svojih junaka progovori o svom osobnom idejno-političkom opredjeljenju. Naravno, te svoje ideje on konkretizira u pojedinim likovima koji, zbog takvog postupka, postaju samo nosioci ideja bez psihološko - individualnih ljudskih osobina. Jednostavno, pisac do krajnosti idealizira sve one junake koji su predstavljeni kao protagonisti pozitivnog hrvatstva kako ga je zamišljao sam pisac, dok je sve drugo što nije bilo hrvatsko ili pretjerano karikirao ili totalno pojednostavio, pa su ti likovi posve izgubili sve dimenzije stvarnih složenih ličnosti sa svim svojim pozitivnim i negativnim osobinama.

 

Dok je tako s jedne strane piščeva prenaglašena tendencioznost i želja da bude što jasniji u proturanju svojih ideja svela na minimum umjetničku uvjerljivost kad je riječ o oblikovanju likova, jer je posve izostala psihološka motivacija u postupcima tih junaka, s druge je strane u ovom djelu pokazao i nemoć da kao umjetnik oživi one scene u kojima ti junaci dolaze u medusobne odnose, jer ni kroz dijalog nije uspio ostvariti individualnu njihovu karakterizaciju specifičnim i samo pojedinim junacima svojstvenim govorom, odnosno jezičnom frazom.

 

Eugen Kumičić - Gospođa Sabina - verzija 2

__________________________________

 

Eugen Kumičić rođen je 1850. godine u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre, gdje je pohađao pučku školu. U Rijeci pohađa hrvatsku gimnaziju, a nakon položenog ispita zrelosti upućuje se na studij u Prag. Želio je studirati medicinu te, mimo znanja obitelji, upisuje taj studij, no pod pritiskom obitelji odustaje te u Beču upisuje studij povijesti, zemljopisa i filozofije. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine, zbog svoga hrvatstva ne može dobiti posao u rodnoj Istri te se upućuje u Split, gdje je godinu dana radio kao gimnazijski profesor.

 

Iduće godine služi dobrovoljački vojni rok u Zagrebu, a ujesen 1875. odlazi u Pariz, gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života: redovito posjećuje kazališta, prati književne događaje, prisustvuje sjednicama francuskoga parlamenta... Nakon jednoipogodišnjeg boravka u Parizu Kumičić odlazi u Beč, no biva mobiliziran te osam mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.

 

Po povratku radi kao profesor francuskog jezika na zagrebačkoj realnoj gimnaziji te objavljuje prva književna djela. Godine 1883. odriče se nastavničke službe i do kraja života posvećuje se književnosti i politici. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve Stranke prava, Kumičić je bio biran u Sabor kao zastupnik, gdje je svojim vrsnim govorima oduševljavao i pristalice i protivnike. Osim u politici, vrlo je aktivan na književnom području: piše pripovijetke, romane i drame, uređuje časopise. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. godine.


Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:


1. Djela iz istarskih sela i obala - Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Primorci, Sirota, Teodora.
2. Djela društveno političke tematike - Olga i Lina, Pobijeljeni grobovi, Gospođa Sabina, Saveznice.
3. Djela povijesne tematike - Urota Zrinsko - Frankopanska, Kraljica Lepa.

Uz ova prozna djela napisao je i tri drame Sestre, Obiteljska tajna, Petar Zrinski, te autobiografsku pripovijest Pod puškom. U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub. 

 

Književni rad Eugena Kumičića neodvojiv je od njegova političkog rada i morala. U većini se njegovih djela primjećuje domoljubni zanos, težnja za moralnim vrlinama i kritika društvene izopačenosti. Kumičićev stil pisanja učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako te u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

 

Eugen Kumičić - Jelkin bosiljak

Eugen Kumičić - Kraljica Lepa

Eugen Kumičić - Urota Zrinsko - Frankopanska

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Eugen Kumičić - Gospođa Sabina

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u