Ep o Gilgamešu lektira

Ep o Gilgamešu

Ep o Gilgamešu

 

Ep (epopeja) o Gilgamešu je najstarije književno djelo za koje znamo. Smatra se praizvorom sve epske poezije, a nastao je tako reči u praskozorje civilizacije. Iako ne možemo precizno da odredimo vrijeme njegovog nastanka, pretpostavljamo da je mnogo vijekova stariji i od Homerovih epova, Starog zavjeta ili Veda i Upanišada.

 

Ovaj sumersko - akadski ili sumersko - vavilonski ep stvoren je i zapisan u Mesopotamiji, međuriječju, oblasti između rijeka Eufrata i Tigrisa. Pretpostavlja se da se, u neko neodređeno vrijeme u prošlosti, narod Sumera spustio sa sjevera i naselio u donjoj Mesopotamiji. Oni su začetnici najstarije sačuvane kulture i tvorci prvog pisma u istoriji civilizacije. Sumeri su kao narod nestali u drugom milenijumu pijre nove ere, stopivši se sa brijnim semitskim narodima koji su ih okruživali, ali jezik kojim su govorili i pismo kojim su pisali čuvani su u Mesopotamiji u religioznim obredima i pismima još dugo poslije njihovog nestanka: poslednji zapisi na sumerskom potiču iz prvog vijeka prije nove ere, a nakon toga su i sumerski jezik i klinasto pismo definitivno nestali.

 

Ep o Gilgamešu pronađen je godine 1849, kada je O. H. Lejard otkupio Ninivu i u ruševinama biblioteke cara Asurbanipala zatekao mnoštvo tekstova ispisanih klinastim pismom; taj materijal spakovan je u sanduke i poslat u London. Prašnjavu gomilu polomljenih glinenih ploča tek 1874. uspio je da sredi i pročita Džordž Smit, utvrdivši da pred sobom ima dijelove do tada potpuno nepoznatog epa. Praznina je bilo dosta, a kako je čitav slučaj bio dobio neobično veliki publicitet, list Dejli Telegraf raspisao je nagradu za onoga ko pronađe dijelove koji su nedostajali. Smit je sam otputovao u Mesopotamiju i, gotovo nevjerovatnom srećom, u ruševinama Ninive pronašao upravo one komade pločica koji su upotpunjavali priču o potopu, prekinutu na najzanimljivijem mjestu. Situcija sa tekstovima, međutim, nije nimalo jednostavna. Gilgameša su, kao junaka natprirodnih moći, slavili u pjesmama mnogo ranije od 7. vijeka, iz kojeg potiče ninivska verzija. Poznato je pet kraćih poema na sumerskom jeziku, zapisanih na tablice još u prvoj polovini drugog milenijuma prije n.e. Te poeme se uslovno nazivaju Gilgameš i zemlja živih, Gilgameš i nebeski bik, Gilgameš i Aka od Kiša, Gilgameš, Enkidu i podzemni svijet (ili Gilgameš i vrba) i Smrt Gilgamešova.
Dobro je znati da su praznine u tekstu Epa o Gilgamešu znatno veće nego što se to, sudeći po rekonstrukcijama iz popularnijih izdanja, obično misli. Ninivska verzija prvobitno je imala oko 3000 stihova od čega je do nas doprlo svega 1200 čitavih, i otprilike isto toliko oštećenih.

 

Što se tiče datovanja Epa o Gilgamešu, među stručnjacima ima dosta razlika, ali ipak preovladavalo uverenje da je poema nastala u periodu izmedu 13. i 21. vijeka prije n.e.. Najmlađe datiranje - terminus ante quem - je oko 1800. prije n.e. ali se većina specijalista s tim ne slaže. Inače, niko ne sumnja da je postjao istorijski Gilgameš, koji je zaista vladao u Uruku negdje između 2800. i 2700. godine prije n.e.

 

Zanimljivo je da ime Gilgameš, kako je utvrđeno, znači otac - junak ili stari čovjek - junak. Enkidu, pak, u poemama koje prethode ninivskoj verziji nije saborac i prijatelj Gilgamešov već njegov sluga. Značenje njegovog imena tumači se na razne načine, kao gospodar brana i kanala, kao gospodar rita i močvare, ili kao stvorenje boga Ea(Enkija).

 

U epu se govori o legendarnom junaku Gilgamešu, kralju u gradu Uruku, bio je 2/3 Bog, a 1/3 čovek. Samim tim što je bio čovek bio je i smrtan. Njegov prijatelj bio je Enkidu koga je boginja Aruru stvorila od blata i oživela sa namerom da savlada Gilgameša ali su se njih dvojica sprijateljili. Enkidu je bio ceo čovek, smrtan i kada je umro Gilagameš je bio strahovito ojađen. Bez njega više nije hteo da živi, nije jeo bio je tužan, lutao je zapušten po pustinji, jadikovao je i rešo da ode u podzemni svet da traži travu besmrtnosti da bi oživeo svoga prijatelja. U podzemnom svetu saznao je da neće uspeti, jer su bogovi besmrtnost zadržali za sebe. Našao je travu, međutim, ukrala mu je lukava zmija, vraća se bez nje i umire u svojoj palati u snu.

 

Lepotu i vrednost epa čine humanizam i čovekoljublje, ljubav prema prijatelju za koga sve treba učiniti i bez koga je život prazan. Pokušaj da se život održi i smrt prevaziđe je u tome da stvori besmrtno delo. Govori o nemogućnosti da se čovek približi večnosti a to može samo stvaranjem dela trajne vrednosti koje će o njemu da govore i nakon njegovog fizičkog nestanka.

 

Humanizam u epu je veoma izražen u druženju Gilgameša i Enkidua i tek je samoća naterala Gilgameša da razmišlja o smrti. Samu reč smrt nigde ne nalazimo u epu, iako je ona presudna, nego se o njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su savremene, večne i bliske svakom čoveku: čovekoljublje, želja da se prevaziđe smrt, i da se delima čovekov život pomeri u večnost. U ovom epu pominje se Veliki potop koji je uništio ljude i stigao do Brega bogova gde oni na vrhu čuče prozebli i mokri.

 

Kratak sadrzaj ploča

 

Priča o Gilgamešu isiričana je na dvanaest ploča (dvanaest pevanja). U sadržini priče uočavaju se tri celine:

(1) uvod ili ekspozicija (prva ploča),

(2) Gilgameš i Enkidu (od druge do sedme ploče) i

(3) Gilgameš u potrazi za večnim životom (od osme do dvanaeste ploče).

 

U treći deo epa (jedanaesto pevanje) umetnuta je Utnapištimova priča o velikom potopu za koju se veruje da je nastala kao samostalna pesma koja je kasnije priključena epu o Gilgamešu, skladno ukomponovana i valjano motivisana. Navedene celine u epu ne razlikuju se samo po obimu i sadržini, nego, što je značajnije, po misaonoj preokupaciji junaka, po emotivnoj obojenosti i predočenoj slici sveta.

 

Priča o prijateljstvu

 

Na prvoj ploči, u kratkom uvodu, kazuje se da je Gilgameš upoznao "svačije znanje i delo", da je mnogo putovao i mnogo video, stekao duboku mudrost, saznao vesti iz vremena pre velikog potopa i dao da se sve to napiše klinovima ("u tvrdom kamenu uklesana su sva dela i sve patnje"). Potom je opisan njegov utvrđeni grad Uruk sa sjajnom kraljevskom palatom, čvrstim bedemima i bogatom riznicom. U kratkom Gilgamešovom portretu naglašeni su njegova lepota i snaga, ali i njegova samovolja:

 

S divljenjem i strahom

gledaju građani njegov lik

 

Njegova reč i govor u gradu su zakon

 

Za njega, jakoga, divnoga, mudroga,

moraju da rade mladi i stari,

moćni i neznatni.

 

Gilgameš ne pušta ljubavnicu njenom dragom,

ni kćerku silnoga njenom junaku.

 

Jadikovanje naroda čuo je Anu, bog neba, koji naredi boginji oblikovanja Aruri da načini junaka sličnog Gilgamešu, koji će ga savladati. Ona načini od blata, ovlaženog pljuvačkom, junaka "dlakavog po celom telu" - to je Enkidu. Ovaj je živeo sa životinjama u stepi i dolazeći na pojilo zatrpavao lovcima zamke. Lovci se požale Gilgamešu a ovaj ih posavetova da povedu mladu ženu koja će ga opčiniti, odvojiti od stoke i odvesti u stepu. Kada žena ispriča Enkiduu o Gilgamešu, velikom junaku, ovaj dođe u Uruk da ga izazove na borbu. Građani radosno dočekuju Enkidua nadajući se oslobođenju od Gilgamešovog terora. Gilgameš je usnio san o sukobu sa nekim junakom a majka mu tumači san: taj junak će postati njegov prijatelj i brat. Već u ovom pevanju je Gilgameš okarakterisan kao patnik i "čovek bola i radosti": naglašena je ona strana Gilgamešove ličnosti, koja će prožimati ceo ep i postati nosilac filozofskog zaključka o čovekovoj mračnoj sudbini.

 

Na drugoj ploči opisuje se dvoboj Gilgameša i Enkidua, Gilgamešova pobeda, njihovo bratimljenje. Gilgameš poziva Enkidua da pođu "za pustolovinama i junačkim delima" i da prvo ubiju Humbabu, čuvara Kedrove šume bogova, koji je uvredio Šamaša, boga sunca i Gilgamešovog zaštitnika. Humbaba je ovde oličenje zla, a Gilgameš i njegov prijatelj borci na strani dobra.

 

Na trećoj ploči opisuje se Enkiduova čežnja za stepom: "u kraljevskom dvorcu njegovo srce je teskobno i leprša kao ptica nebeska". Enkidu napušta grad i odlazi u stepu i Gilgameš tuguje za njim, tuguje i ceo Uruk. Gilgameš odlazi u stepu, nalazi Enkidua i uspeva da ga nagovori, uz pomoć boga Šamaša, da se vrati u Uruk. Enkidu pripoveda Gilgamešu o svome snu: da ga je neka sila bacila u Podzemlje, u svet mrtvih, gde je kraljica Podzemlja, Ere- škigal, naredila da se Enkiduovo ime upiše u glinu. Sutradan oni prinose žrtve bogovima.

 

Četvrta ploča opisuje kako je bog Šamaš naredio Gilgamešu da ubije Humbabu, čuvara Kedrove šume, koji ga je uvredio. Oni dolaze do Kedrove šume i ubijaju čuvara. Enkidu je klonuo, hoće da se vrate, ali ga Gilgameš nagovara da idu dalje i traže Humbabu.

 

Na petoj ploči opisuje se njihov dolazak u Kedrovu šumu i potraga za Humbabom. Kada zanoće, Enkidu usni san koji Gilgameš protumači kao dobar i sa radosnim značenjem:

 

Teška će biti borba,

ali ćemo ipak ubiti Humbabu.

 

U dvoboju savladaju Humbabu, Gilgameš mu odseče glavu, stavi na koplje i donese u Uruk.

 

Šesta ploča pripoveda kako je Gilgameš obukao novo odelo i zasijao u svojoj lepoti. Boginja ljubavi i plodnosti Ištar baci oko na njega i poziva ga da joj bude muž. Gilgameš je odbija govoreći da je nestalna u ljubavi i da donosi nesreću svojim ljubavnicima. Nju to razgnevi i traži od oca Anua da stvori čarobnog bika koji će ubiti Gilgameša. Otac ispuni njenu želju, ali Enkidu i Gilgameš savladaju bika. Ištar proklinje Gilgameša.

 

Na sedmoj ploči je ispričan Enkiduov san koji Gilgameš protumači kao zloslutan. Enkidu pada u groznicu i boluje dvanaest dana. Gilgameš jadikuje jer je shvatio: "sudbina se ne može zaustaviti".

 

Osma ploča opisuje Eikiduovu bolest i Gilgamešovo jadikovanje kroz koje obnavlja sve one lepe dane koje je proveo sa prijateljem i dela koja su zajedno učinili: ubili su Humbabu i čarobnog bika i oslobodili narod zla. Enkidu umire a Gilgameš

 

Sličan lavu, podiže on svoj tužan glas.

Sličan lavici pogođenoj kopljem, zaurla on.

Čupao je svoju kosu i razbacivao.

Poderao je svoju odeću

i obukao prašnu, žalobnu.

 

Šest dana i šest noći je oplakivao Enkidua, sedmoga dana ga sahranio, napustio Uruk i krenuo u stepu, da tuguje za prijateljem. Bol za prijateljem dat je u snažnim slikama i upečatljivim detaljima: Gilgamešovi obrazi su bili bledi i upali, lice pogruženo, duša ojađena, stas pogrbljen. U dolinama traži utehu, ali u njemu je i nemir. Lovcu koga sreće, Gilgameš kaže:

 

Sudbina prijatelja tako teško leži na meni,

zato tužim preko polja

i tražim doline.

Kako samo mogu to da prećutim,

kako da se izjadam?

Prijatelj koga volim

postao je zemlja.

Enkidu, moj prijatelj,

postao je kao blato zemlje!

Zar neću i ja morati da se smirim kao on

i da ne ustanem doveka?

 

Ovde je prelom: završen je period Gilgamešovog srećnog života u kome je osetio slast vlasti, lepotu uspeha, toplinu prijateljske ljubavi. Sada nastaje život ispunjen tugom i bolom, ali i strahom od smrti. Prestao je biti čovek radosti, postao je čovek bola. Najlepše stranice epa ispisane su na ovoj, osmoj ploči.

 

San o večnom životu

 

Početak devete ploče kazuje o mukama i namerama Gilgamešovim:

 

Zar neću i ja, i ja kao Enkidu umreti?

Duša mi je razrivena bolom.

Uplašio sam se smrti i zato jurim preko stepe.

Odlazim moćnom Utnapištimu,

koji je našao večni život.

Žurim da stignem k njemu.

 

Strah od smrti i misao o večnom životu odvode Gilgameša na dugogodišnji put ka Utnapištimu, na kome oseća strah i stalno moli bogove da mu sačuvaju život. Kada dolazi pred Sunčevu kapiju, zaustavljaju ga škorpioni - ljudi kojima se jada da ga je stigla ljudska sudbina i da se boji smrti. Moli ih da ga puste kako bi našao život. Zadivljeni njegovom snagom, hrabrošću i upornošću, oni ga puštaju da pronađe put. Dugo putuje kroz mračni klanac dok stigne na svetlost, pred Vrt bogova. Moli boga sunca Šamaša da mu pokaže put do Utnapištima da bi našao život. Ovaj ga odvraća jer "život koji tražiš nećeš naći". Na uporne Gilgamešove molbe, Šamaš ga upućuje Siduri Sabitu, mudroj ženi sa Brega bogova koja čuva stablo života i može mu pokazati put do Utnapištima.

 

Deseta ploča opisuje Gilgamešov susret sa Siduri Sabitu i Utnapištimom. Kada dođe do Siduri Sabitu, kazuje joj svoje patnje i kuda je krenuo. Ona ga odvraća:

 

Gilgamešu, kuda žuriš?

Život koji tražiš nećeš naći.

Kada su bogovi stvorili ljude,

smrt su odredili za njih,

a život zadržali za sebe.

 

Još jedan nagoveštaj uzaludnosti njegovog traganja i potvrda da je čovekova sudbina unapred određena, te da se od smrti ne može pobeći. Ona mu savetuje da jede i pije, da se veseli uz harfu, frulu i igru, da se raduje u naručju žene. Ova hedonistička slika deluje snažno u kontrastu sa prethodnom mračnom slikom ljudske sudbine, što još više Gilgamešovom bolu daje težinu i sumornost. Kada Gilgameš ostaje uporan, ona ga upućuje na Utnapištimovog lađara koji treba da ga prebaci preko Vode smrti do ostrva života. Kada sa lađarom uspe da stigne do Utnapištima, Gilgameša opet dočekuju reči beznađa. Pošto kaže Utnapištimu da se nije zadovoljio sretnim životom, da se napio boli i da mu je patnja bila hrana, izražava svoju želju:

 

Hoću da uništim duhove smrti,

neka prestane njihovo kliktanje.

 

Utnapištim mu odgovara obeshrabrujućim rečima: Gilgameša su otac i majka rodili kao čoveka, a

 

Čoveku nije određen večni život.

Smrt je strašna,

svakom životu ona postavlja cilj.

 

Međutim, on mu otkriva još jednu tešku istinu: ništa nije večito:

 

Zar gradimo kuće zauvek?

Pečatimo li ugovore za večnost?

Zar braća zauvek dele baštinu?

Zar čovek večno uživa radost stvaranja?

 

Otkad su dani započeli, ništa nije trajno.

Ne liče li jedno drugom

novorođeno dete i smrt?

Zar nisu oboje obeleženi znacima smrti?

 

U ovim stihovima kondenzovana je onespokojavajuća istina o životu, o njegovoj prolaznosti i krhkosti, o čovekovoj nemoći da se odupre sudbini i smrti. Hladnoća pesimizma veje iz ovih Utnapištimovih reči i ledi Gilgamešovo srce. Klice pesimizma javljaju se već od uvodne pesme, ali ovde pesimizam potpuno zamračuje vidike i odvodi čoveka u bespuće. Ako su životni prosjaji, vedrina i humanost dominirali u prvom delu epa, dok se seta samo naslućivala, u ovom pevanju rezignacija i pesimizam dostigli su vrhunac.

 

Jedanaesta ploča sadrži priču o velikom potopu, koju Utnapištim kazuje Gilgamešu. Za razliku od Gilgameša, koji je stalno u pokretu, nemiran i stvoren da se bori, Utnapištim se povukao u miran život kojim su ga bogovi nagradili. Iz priče o potopu karakteristična su dva momenta: o Utnapištimovoj sebičnosti i preplašenost bogova od potopa. Kada Utna- pištimu Ea, bog dubina, saopštava odluku bogova o potopu i daje mu uputstva kako da spase sebe i porodicu, ovaj obmanjuje narod i spašava se samo sa svojom porodicom. Nasuprot tome, Gilgameš, kada dolazi do čudotvorne trave, želi da je podeli svima a ne da je sam pojede i sam postigne večni život. Zanimljiva je slika bogova u danima velikog potopa:

 

I sami se bogovi uplašiše potopa,

pobegoše i popeše se na Anuov Breg bogova.

Šćućureni kao psi gurahu se među sobom.

 

Narodni pevač, smrtno biće, predstavio je bogove u jadnom stanju: isprepadani, šćućureni kao psi, sebično se guraju uzmičući od potopa i bojeći se za sebe. Kao da je pevač želeo da se osveti bogovima za sva zla koje su mu naneli, da skine oreol sa njihove uzvišenosti, da ih prikaže kao bića koja se mnogo ne razlikuju od čoveka. Utnapištim savetuje Gilgamešu da se vrati u svoj grad i kao nagradu za sve ono što je pretrpeo i muke koje je podneo, odaje mu tajnu čudotvorne trave koja obezbeđuje večni život. Gilgameš vadi sa dna mora travu i sav je srećan:

 

Sada će biti ispunjena žarka težnja čovekova,

biće mu sačuvana mladost u punoj snazi.

Hoću da je odnesem

u moj zidom utvrđeni Uruk,

daću svima junacima da jedu od nje,

hoću da je podelim mnogima.

 

Ovde se Gilgameš predstavlja kao nesebičan čovek koji želi svima da pomogne: tako je njegovo traganje za životom dobilo opšteljudski smisao i plemenitu nameru - da bude ostvarena žarka težnja čovekova za besmrtnošću. Po ovoj svojoj crti, Gilgameš postaje simbol čoveka i njegove večite težnje za smislom života, a njegova borba je samo jedan detalj iz borbe koja se odvijala milenijumima, a čiji su borci ostali mahom bezimeni. U trenutku kada se Gilgameš kupa u jezeru, zmija uzima travu i odnosi je. Zlo (zmija) opet pobeđuje čoveka i on se vraća na početak: opet je smrtan i nemoćan, preplašen od smrti, od vraćanja u prah zemlje, u ništa. Gilgameš se vraća u svoj grad.

 

Dvanaesta ploča opisuje Gilgamešov nemir ("on ne može da se smiri") što nije našao život. Traži da mu dozovu Enkiduov duh da bi pitao za sudbinu mrtvih, sada kada je konačno shvatio da mu smrt dolazi kao neminovnost. Posle mnogih peripetija, Gilgameš razgovara sa Enkiduovom senom i moli da mu objavi zakon zemlje koju je video kako bi saznao sudbinu mrtvih. Međutim, Enkiduov odgovor je veoma mračan:

 

Ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam video,

ti bi seo i zaplakao.

 

Konačno saznanje je da ni u životu ni u smrti nema svetlosti, nema nade. Apsolutni pesimizam zatvara ovu priču o Gilgamešu, "čoveku bola i radosti": odlazi u Uruk, leže da spava

 

a smrt ga ugrabi

u sjajnoj dvorani njegove palate.

 

Dva sveta - Ep o Gilgamešu prikazuje dva sveta: svet bogova i svet ljudi. Iako je u prvom planu priča o Gilgamešovom životu, delovanju i preokupacijama, svet bogova je nezaobilazan: oni utiču na sudbinu pojedinca i naroda, od njihovih hirova zavisi ljudska sreća i nesreća, njihova volja i moć svuda se osećaju. Ni jedan korak Gilgameš ne može da učini a da na neki način ne zavisi od bogova. I sam Gilgameš je dve trećine bog a jedna trećina čovek. Po onome božanskom, vladavina i moć, Gilgameš nije popularan: silnik je, svi ga se plaše, žele njegovu smrt. Po onome ljudskom, suprotstavljanje smrti, on je nesebičan i plemenit, a njegovu ličnost krase mnoge pozitivne crte. Očita je pevačeva težnja da se bogovi prikažu kao nosioci zla i krivci za velike ljudske nesreće (potop je izazvan lakomislenom odlukom boginje Ištar i boga Bela), a slika preplašenih i šćućurenih bogova na Bregu bogova izražava ljudski podsmeh i prekor.

 

Gilgameš je ljudskim delom svoje ličnosti nadvladao i potisnuo božanski deo i narodni pevač je slio u ovog junaka sve ono što je ljudsko i plemenito i što je izražavalo ljudska htenja i težnje. Kao junak, Gilgameš je primeran, jak, snažan (silna snaga), hrabar, divan, lep, kao sunce sjaji mu oko. Najtipičnija njegova osobina je upornost: ne odustaje od namere da ubije Humbabu, ne odustaje od traganja za životom iako nailazi na velike prepreke. Njegova mudrost i znanje naglašeni su u uvodnim stihovima epa, ali se pokazuju i u njegovom delanju i govoru. Privrženost prijatelju, snažna ljubav koja ga vezuje za njega i još snažnija tuga i bol zbog prijateljeve smrti otkrivaju još jednu stranu njegove ličnosti, a to mesto u epu, osma ploča, obasjano je ljudskom toplinom i iskrenim osećanjima. Plemenitost i nesebičnost Gilgamešova ispoljava se u mnogim situacijama, ali su dve karakteristične: odnos prema Enkiduu i želja da čudotvornu travu, koja obezbeđuje besmrtnost, podeli i drugima. Dinamizam i unutrašnji nemir vode Gilgameša u niz akcija: ne smiruje se na jednom mestu, ne odustaje od namere, uporan je u nastojanju da dostigne cilj. Ali, Gilgameš je i čovek patnje i bola: kao ljudskom biću, njemu je suđeno da pati i da doživljava bol. Tokom cele priče, junaka prate sukobi, neuspesi, tuga, bol, razočaranja. Po onome čemu je težio i što je ostvario, Gilgameš je čovek poraza. Otuda u ovom epu ima dosta sete, rezignacije, patnje i bola. Zato je i slika sveta ne samo zamračena, već i pesimistička. Ima u ovom delu, međutim, i svetlih momenata: najpre, to su osobine koje krase junaka, a potom, ljubav prema životu koja se izražava tokom celoga dela. Uvek se ističe lepota tela i lepota odela; Siduri Sabitu savetuje Gilgamešu da odustane od puta i da uživa u lepotama života; erotski momenat u ljudskom i božanskom životu diskretno je naznačen.

 

Ep, Epopeja - Epsko grandiozno delo u stihu (ponekad može imati na stotine hiljada stihova); u njemu se pripoveda o nekom veoma važnom događaju iz istorije jednoga naroda ili o velikom nacionalnom junaku. Smatra se da su epopeje nastale u drevnim vremenima i da su stvarane stotinama godina. Struktura im je takva da se stiče utisak da su obli- kovane od desetine i stotine epskih pesama koje su se koncentrisale oko jednog događaja ili junaka. Iako su kolektivna tvorevina (generacije su učestvovale u njihovom stvaranju), ipak im je definitivni oblik dao pojedinac. Ep odlikuju: herojski i uzvišeni predmet o kome se peva, širina slikanja događaja i likova, vrlo složena kompozicija; prisustvo istinitog i izmišljsnog, stvarnog i čudesnog (fantastičnog), nebeskog i zemaljskog, božanskog i ljudskog; ton je svečan i pevanje uzvišeno, himnično i patetično. Poznati nacionalni epovi ili epopeje su Ilijada i Odiseja (grčki), Mahabharata i Ramajana (indijski), Pesma o Nibelunzima (nemački), Kalevala (finski), Pesma o Rolandu (francuski), Pesma o Sidu (španski), Slovo o polku Igorovu (ruski).

 

Ep o Gilgamešu - Interpretacija

Knjiga ko želi pročitati

loading...
176 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ep o Gilgamešu

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u