Ep o Gilgamešu - Interpretacija lektira

Ep o Gilgamešu - Interpretacija

Ep o Gilgamešu - Interpretacija

 

EP O URUČKOM KRALJU GILGAMEŠU

 

Gotovo kod svih naroda, počevši od najstarijih vremena pa sve do danas, književnost bi se mogla obeležiti jednim delom ili jednim imenom kao njenim predstavnikom, njenim simbolom. Tako npr. pri pomenu italijanske književnosti svako će pomisliti - Dante: Božanstbena komedija; nemačka književnost izaziva u nama isto tako ime jednog pisca i njegovog dela - Gete: Faust, simbol engleske književnosti svakako je Šekspir, španske Servantesov Don Kihot koji je daleko prešao uske okvire ove književnosti, a pri pomenu ruske nema toga ko ne bi pomislio - Dostojevski ili Tolstoj. U klasičnoj književnosti pomen na grčku nesumnjivo će svakako podsetiti na poznata dva Homerova epa Ilijadu i Odiseju. Ali mali je broj ljudi koji poznaju delo, jedno od najstarijih književnih dela uopšte, iz književnosti čije su se konture odavno izgubile u drevnoj prošlosti, delo koje nije samo njen simbol nego je svojom dubokom humanošću simbol svih iskrenih stremljenja od najstarijih vremena pa do danas. To je delo koje je bilo razumljivo ljudima pre 6000 godina, a ostalo je razumljivo i današnjem čoveku, simbol koji kroz ta nebrojena stoleća nije ostario, nego je ostao večno mlad, kao da se domogao one čudesne "trave besmrtnosti" koju je tako grčevito tražio, našao i zauvek izgubio glavni junak toga dela. Ni onih više od 2500 godina, koje je provelo u tami "podzemnog sveta", nije mu oduzelo ništa od lepote i svežine. To je ep o uručkom kralju Gilgamešu iz stare mesopotamske književnosti.

 

Među svim eposima, legendama i mitovima ove književnosti, ep o Gilgamešu je po svom obimu najveći, a po sadržaju najvredniji i najsavršeniji. Iako je kao celina sastavljen oko 1700. godine pre naše ere, on je nesumnjivo nastao, bar u pojedinim svojim delovima, u dalekoj sumerskoj prošlosti. Bio je preveden i na huritski i hetitski jezik. I ovaj je ep poznat u nekoliko varijanata kao i eposi o stvaranju sveta i Ištarinom putu u pakao. U jednoj se Gilgameš zove Nimrod (Nimrud), u drugoj Izdubar, dok se Enkidu naziva i Ea-bani, a u jednoj novijoj vavilonskoj varijanti Utnapištimovo je ime Kasisatra, od kojeg je i nastalo grčko ime Ksisutros. Sve ove varijante imaju uglavnom isti sadržaj: Gilgamešovo prijateljstvo s Enkiduom, njihova zajednička borba s Humbabom i nebeskim bikom, Enkiduova smrt, Utnapištimova priča o velikom potopu i Gilgamešov put u podzemni svet.

 

Glavni junak epa Gilgameš, "čovek bola i radosti", bio je kralj u Uruku. Kao što su kraljevi pre potopa potpuno legendarne ličnosti, o čemu nam svedoči njihova neverovatna starost i dužina vladanja (8 vladara vladalo je, navodno, preko 200 000 godina), tako ni svi vladari posle potopa pronađeni u kraljevskim listama, koje su sastavljene nešto pre 2000. godine pre n. e., nisu još oslobođeni legende, nisu potpuno ušli u istorijsku stvarnost. I njihova dužina vladanja, iako kraća od onih pre potopa, ipak je neverovatna. Tri prve dinastije posle potopa, ona iz Kiša sa 23 kralja, iz Uruka (Ereha) s 12 kraljeva i ona iz Ura sa 4 kralja, trebalo bi da su vladale otprilike istovremeno. Prema natpisu na ploči koji je L. Vuli našao u ruševinama hrama kod Tel el-Obeida, hram je podigao A-ani-pada, sin Mes-ani-pade, kralja Ura. To bi, prema tome, bio drugi kralj i dinastije iz Ura, koji u kraljevskim listama nije pomenut, a time je dokazano da ova dinastija nije više legendarna nego istorijska. A pošto je otprilike istovremeno vladala i dinastija iz Uruka, u kojoj je kralj Gilgameš peti po redu, to se i njegova legendarnost nalazi već na rubu istorijske stvarnosti. Vladao je u Uruku, posle svih pustolovina uvek se ponovo vraćao u Uruk, a po povratku s bezuspešnog puta u podzemni svet umro je u svojoj palati u Uruku.

 

U jednoj himni Gilgameš se slavi kao heroj i sudija pokojnika:

 

Gilgamešu, savršeni kralju,

Sudijo Anunakija, uzvišeni ispitivaču,

Najznatniji među ljudima,

Koji okom obuhvataš sve strane sveta,

Upravitelju zemlje, gospodaru podzemlja!

Ti si sudija i ispituješ kao bog.

 

Ovde treba pomenuti da su naročito u prvo doba sve umrle kraljeve smatrali bogovima, pa su im tu čast često još i za života ukazivali. Mnogi su vladari dodavali svome imenu ime nekog boga kao npr.: Amar-Sin, Rim-Sin (Sin, bog meseca), Nabupolazar, Nabunaid (Nabu, bog mudrosti i trgovine), Nergal-šar-ušur (Nergal, kralj podzemlja), pa njegov sin Labaši-Marduk, Amel-Marduk (Marduk, glavni vavilonski bog) i mnogi drugi.

 

Druga ličnost epa, Enkidu, divlji čovek stepe, koga je od blata stvorila Aruru, boginja oblikovanja, razlikovao se od ostalih ljudi time što je po celom telu bio kosmat, ali koga je posle međusobne borbe vezalo iskreno prijateljstvo s kraljem Gilgamešom. Možda je ovo i nehotična simbolika gde se u tako bliskom odnosu nalazi kralj ("dve trećine bog, a jednom trećinom čovek") s bićem koje je, istina, bilo čovek, ali je svojim spoljnim izgledom i načinom života ("sa gazelama jede travu, sa stokom loče vodu") više ličilo na životinju.

 

Utnapištim ("mladica čovečanstva"), Gilgamešov praotac, koji je sa svojom ženom posle velikog potopa stekao besmrtnost, bio je poreklom iz Šuripaka (Šurupaka). Nije poznato da li je bio kralj, ali u kraljevskim listama od pre potopa osmi, poslednji kralj, vladao je u Šuripaku, no ime mu nije poznato. Utnapištimov lađar Ur-Šanabi prikazan je kao jednostavan, običan čovek. On je jedini mogao da plovi preko "Svetskog mora" i "Voda smrti". Isto su tako sporedne i jednostavne ličnosti lovac i njegov otac.

 

Humbaba, čudovišno biće, kako je opisan u epu, živo nas podseća na bikove s ljudskim glavama koji su kao skulpture natprirodne veličine ukrašavali portale mnogih kraljevskih palata Vavilona i Asirije. Bio je čuvar Kedrove šume, ali je uznemiravao ljude u bregovima, pa je uvredio i samog Šamaša, boga sunca. On i čudesni nebeski bik, koga je na Ištarin zahtev poslao Anu da ubije Gilgameša jer je uvredio Ištaru, jedini su predstavnici zla u ovome epu. Njih su zajednički savladali Gilgameš i Enkidu, što se i ovde može protumačiti kao pobeda dobra nad zlom.

 

Od mesta u kojima se zbivaju događaji ovoga epa u prvom redu treba pomenuti grad Uruk. On je, uz ostale sumerske gradove, bio jedan od centara rane sumerske kulture. Ležao je uz Eufrat, koji danas, menjajući kroz vekove svoj tok, teče oko 10 km zapadno od njegovih ruševina. Isto tako pomerio je i Tigar svoj tok nešto prema istoku. Grad je bio opasan visokim bedemom. Šulgi, drugi kralj II dinastije iz Ura (2278-2228. pre n. e.), pominje u jednom natpisu veliki zid koji su nazivali Gilgamešovim. Osim kraljevske palate, u Uruku su bili sagrađeni hramovi i žitnice. Tako je otkopan jedan hram sa više prizemnih prostorija uz dugo dvorište. Prema prvom spratu hrama vodilo je stepenište, a koliko je hram bio visok nije poznato. Drugi uručki hram sagrađen je na asfaltnoj podlozi, a zidovi s unutrašnje strane bili su obojeni belo i crveno ili ukrašeni mozaicima u više boja. U jednom od njih nalazio se i veliki Ištarin kip, koji su Elamci prilikom osvajanja sumerskih gradova i razorenja Uruka odneli u svoj glavni grad Suzu, odakle ga je vratio u Uruk tek posle više od 1500 godina asirski kralj Asurbanipal. U ovom je gradu pronađena bazaltna stena na kojoj su u reljefu prikazane dve scene iz lova, jedna iznad druge. U prvoj lovac probada lava kopljem, a u drugoj ga gađa strelom.

 

Najstarije glinene ploče sa slikovnim pismom potiču takođe iz Uruka, pa nije ni čudo što se Gilgamešu pripisuje i njegov izum. Iz knjižnice ovog grada pribavio je Asurbanipal prepis epa o Gilgamešu.

 

Stepa i polja često se pominju kao mesta gde su se takođe zbivali događaji. "Breg bogova", koji opkoljava Kedrova šuma, dvaput je bio cilj Gilgamešova putovanja: prvi put s prijateljem Enkiduom u potrazi za Humbabom, a drugi put kada je sam putovao tražeći praoca Utnapištima. Idući za tam ciljem, krenuli su prema severu. Taj breg je verovatno Liban, jer kedrova ima samo još u Indiji i severnoj Africi. Drugo putovanje vodilo ga je kroz planinu Mašu. Na geografskim kartama staroga sveta zapisano je u severnom delu Mesopotamije ime planine Masius. Iako nas ovo ime podseća na planinu Mašu, malo je verovatno da su nju smatrali onom legendarnom ppaninom kroz čiji klanac prolazi noću sunce i kojim je išao i Gilgameš. Iza "Vrta bogova" nalazi se, prema opisu u epu, "Svetsko more". Da li je to bilo Sredozemno more, koje se prostire zapadno odmah iza Libana, teško je reći. Isto je tako teško ustanoviti gde je bilo Utnapištimovo ostrvo koje su opkoljavali "šumni plićaci Voda smrti", a do kojeg se dolazilo ploveći "Svetskim morem". Mesto sa kojeg se polazi na Utnapištimovo ostrvo nalazi se, prema epu, na "ušću reke". Spominje se i "slatkovodno more": Sumercima je u najstarije vreme bila poznata "slana voda" Persijskog zaliva i "slatka voda" Eufrata i Tigra, koja je pri čestim poplavama mogla biti slična "slatkovodnom moru". I u epu o stvaranju sveta mešanje slane i slatke vode predstavljalo je prvobitni haos. Međutim, slana i slatka voda nalaze se na jugu, a Gilgameš je putovao na sever. To bi se moglo protumačiti tako što su se Sumerci, stvarajući ovaj ep o Gilgamešu, slobodno služili ovim pojmovima premeštajući ih prema potrebi i razvoju događaja. No, slatke vode ipak ima i u severnom delu Mesopotamije, npr. jezero Van. Na povratku Gilgameš se kupao u jednom jezeru kada mu je zmija ukrala "travu besmrtnosti".

 

Ep se može podeliti na dva gotovo jednaka dela. U prvih sedam ploča ređaju se događaji s izvesnom vedrinom i borbenošću, ali već sadrže klice mračne čovekove sudbine koja se polako približava. Drugi deo epa, od osme do dvanaeste ploče, zastrt je nekom uzvišenom setom, a glavni motivi su strah od smrti i težnja za večnim životom.

 

U prvom delu opisan je Gilgamešov odnos prema spoljnom svetu, a u drugom njegov odnos prema samom sebi, prema svom unutrašnjem najintimnijem biću. U vernom drugovanju i dubokom prijateljstvu s Enkiduom Gilgameš doživljuje težak udarac zbog prijateljeve smrti. Osećaj gubitka bliskog bića, koji, kako se po svemu čini, Gilgameš još nije doživeo, menja ga iz osnova. U osmoj ploči, koja se može smatrati prvim vrhuncem epa, ka kojemu, u vrlo dobro smišljenoj gradaciji, sve upravo neodoljivo i sudbinski teži, Gilgameš tuguje i jadikuje za prijateljem. Njegove jednostavne reči duboko nas diraju, i mi sa divljenjem možemo ustanoviti da se čovek od pre 6000 godina plemenitošću i dubinom svojih osećanja ništa nije razlikovao od čoveka novijeg vremena i da je ta svoja osećanja i misli umeo da iskaže u savršenom pesničkom obliku. Zato s pravom možemo ovih nekoliko stranica ubrojiti među najbolje koje su u starijoj književnosti napisane.

 

Utnapištimova priča o velikom potopu uklapa se u ovaj ep kao velika epizoda, zaustavljajući za trenutak tok događaja. Sa dramatske strane ona je najvredniji deo epa. Zanimljiva je scena u kojoj su opisani bogovi kako pod utiskom strašne nepogode, koju su sami izazvali:

 

... pobegoše i popeše se na Anuov Breg bogova.

Šćućureni kao psi gurahu se među sobom.

 

Čini se kao da je nepoznati pesnik jedva dočekao da bogove, koji su bili toliko uzvišeni nad ljudima i kojih su se svi bojali, prikaže bednima i nemoćnima pred prirodnim silama, običnim smrtnicima koje je obuzeo neopisiv strah. Nije mu ni to bilodosta, nego ih još zlurado upoređuje s psima. Sve nam ovo dokazuje kako su njihovi bogovi, stvoreni prema ljudskom obliku, prema ljudskim vrlinama i manama, doista baš bliski ljudima i morali da trpe kao i ljudi. Od osme ploče pa dalje Gilgameš je utelovljenje čovekovog straha od smrti i težnje za besmrtnošću. On ne može da shvati da će i on "morati da se smiri i da ne ustane doveka" kao njegov prijatelj Enkidu. Hvata ga paničan strah. On sam kaže:

 

Zar neću i ja, i ja kao Enkidu umreti?

Duša mi je razrivena bolom.

Uplašio sam se smrti i zato jurim preko stepe.

 

Ali tu nema pomoći. Utnapištim i njegova žena s lađarem Ur-Šanabijem poslednji su među ljudima koji su stekli besmrtnost jer:

 

Kad su bogovi stvorili ljude,

smrt su odredili za njih,

a život zadržali za sebe.

 

Ugledavši Utnapištima, Gilgameš je začuđen njegovim ljudskim likom:

 

Ti nisi ni veći ni širi od mene,

ti si mi sličan kao otac sinu.

Ti nisi drugačije građen nego ja,

i ti si čovek kao i ja.

 

Gilgameš mu upravo zavidi na stečenoj besmrtnosti i pita:

 

Kako si samo dospeo u Skupštinu bogova,

kako si tražio i našao život?

 

Još pre nego što mu je ispričao kako je došlo do potopa i kako je stekao besmrtnost, Utnapištim mu na vrlo slikovit način prikazuje prolaznost svega što živi, pa i čoveka:

 

Zar ptice kulilu i kiripa uvek gledaju proleće?

Zar će njihovo oko doveka gledati sunce?

Otkada su dani započeli, ništa nije trajno.

Ne liče li jedno drugom

novorođeno dete i smrt?

Zar nisu oboje obeleženi znacima smrti?

 

Retko je kada ova jedinstvsna filozofska misao tako uverljivo i jasno izrečena. U ovoj istini krije se klica pesimizma, glas podzemnog sveta koji zove, ali koji čovek prigušuje i zatomljuje u sebi, zaboravlja ga u životnoj borbi i u težnji za srećom, u težnji da se nauživa svih radosti života. Ali on će se jednoga dana javiti, taj neumoljivi glas, i šta čoveku preostaje nego da se pomiri s "ljudskom sudbinom"? Gilgameš je grčevito težio za besmrtnošću i, kad mu zmija ukrade travu kojom se ta besmrtnost mogla steći, nas duboko dira Gilgamešovo očajanje:

 

Za koga su se, Ur-Šanabi, trudile moje ruke?

Za koga kruži i ističe krv moga srca?

Radio sam, ali meni samom to nije donelo

ništa dobro.

Za crva koji gmiže u zemlji

dobro sam učinio!

 

Gilgameš, "čovek bola i radosti", ali više bola i patnje nego radosnog uživanja, ne gubi nadu. Kao što svake godine Ištar provaljuje u pakao u potrazi za svojim ljubavnikom, bogom Tamuzom, tako i on želi da kao poslednje utočište u svom jadu vidi umrlog prijatalja Enkidua, i od njega lično sazna "zakon života i smrti". Ali Enkidu je mogao da mu kaže samo ovo:

 

Enkidu, prijatelj,

koga je tvoja ruka dodirivala,

postao je blato zemlje,

pun je prašine,

potonuo je u prah,

prah je postao.

 

Dugo i mučno je bilo putovanje, očajna borba za smislom života, ali je sve bilo uzalud. Bez utehe, koju nije mogao da nađe ni u podzemnom svetu kod svog najboljeg prijatelja, Gipgameš umire.

 

Svojom dubokom humanošću ovaj ep se uzdiže iznad krvavih stranica istorije ove zemlje dveju reka. Bila je to istorija koja se i u starom vremenu, a naročito u istoriji Asirije, više pisala okrutnošću nego saučešćem i ljubavlju za čoveka.

 

Ako ovo stanje Gilgamešove potištenosti i teskobe zbog straha pred smrću ostavimo po strani, mada se ono više ili manje u većoj ili manjoj meri javljalo i kod drugih ljudi u staro doba kao i danas, ovda nam ostaje da još jednom pažljivo poslušamo onaj drugi glas tih davnih vremena. Kralj Gilgameš i stepski čovek Enkidu stoje jedan pored drugoga kao prijatelji i braća. Smrt ovog drugog predstavlja za Gilgameša tako težak gubitak da ga on ničim više ne može nadoknaditi. Tu je, dakle, vrednost čoveka pojedinca uzdignuta iznad istorijskih zbivanja tih vremena. Kakvo je značenje tada imao čovekov život? Zar nije Senaherib hiljadama živih zarobljenika dao odrati kožu, hiljade nabijati na kolac i žive uziđivati u gradske bedeme Ninive? Zar nisu i dalje kroz sve vekove ljudi bez razloga bili mučeni i ubijani? Podsetimo se samo kako su rimski carevi slali nebrojene ljude da ih razdiru divlje zveri radi uveseljavanja gledalaca ili kako je isto tako ogroman broj ljudi goreo na lomačama srednjega veka po ce-loj Evropi u ime "najviše i najsvetije pravičnosti". A sve su to bili nevini ljudi koji nisu mogli shvatiti šta se to i zašto se to s njima čini. Naprotiv, u plamenu lomača nestao je veliki broj naprednih i učenih ljudi, koji su zaista bili "svetlo svoga vremena". Kakve li strašne ironije! Zar nisu posle toliko hiljada godina moderni Senaheribi, ne naučivši ništa o humanosti, služeći se, nažalost, tekovinama nove civilizacije, milione ljudi i dalje slali u smrt i mučili ih na razne druge rafinirane načine?

 

Zar nam se ovaj ep ne čini kao poziv na međusobno bratstvo, bez obzira na razlike koje dele ljude na rase, narode i kaste? Ali ovaj poziv nije daleko dopirao. Pre nego što su ga mogli čuti drugi narodi, on je ironijom sudbine preko 2500 godina bio zanemeo pod ruševinama nekadašnjih raskošnih palata.

 

Među svim ostalim eposima ove književnosti, u kojima se bogovi među sobom bore za prevlast ili pojedinac želi da se dokopa vlasti, pa čak i otac prevarom sinu uskraćuje besmrtnost, u ovom epu Gilgamešove težnje se uzdižu iznad ljudske sebičnosti. Iako se iz straha pred smrću dao u grčevito traganje za večnim životom, i to za sebe lično, čim se domogao one čudesne trave koja mu to omogućuje, on ne jede od nje, kako bi se to očekivalo, nego odlučuje:

 

Hoću da je odnesem

u moj, zidom ugvrđeni Uruk,

daću svima junacima da jedu od nje,

hoću da je podelim mnogima.

 

Ne čini li nam se Gilgamešov lik veći od Prometeja, koji je od bogova ukrao samo vatru i doneo je ljudima, dok je Gilgameš hteo da ljude učini besmrtnima, dakle ravnim bogovima? Ali Gilgameš, čovek više patnje nego radosti, nije mogao da uspe u tom. Iako "dve trećine bog, a jednom trećinom čovek" sudbina koju su mu odredili "silni Anunaki, veliki duhovi, i Mametum, koja stvara sudbinu", neminovno ga je vodila u smrt. Nije mogao da izvrši delo, ostao je samo simbol.

 

Kao svetla tačka čiji zrak, premošćujući ponore prostora i vremena, dopire do nas, ovaj ep svetli dirljivim sjajem čovečnosti kroz strahote svih vremena, pozivajući ljude da ga slede i da ispune to starodrevno, jedno od prvih zaveštanja koje je ostalo kao baština svim poznijim pokolenjima pa i nama danas. Da li ćemo tu daleku poruku razumeti zavisi od nas samih, od naše dobre volje, od naše spremnosti da kroz nejasni i nerazumljivi šum vekova razaberemo i čujemo tužni glas neutešene duše i slomljenog srca, glas uručkog kralja Gilgameša.

 

Ep o Gilgamešu

Knjiga ko želi pročitati

 

loading...
14 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ep o Gilgamešu - Interpretacija

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u