Ela Peroci - Maca papučarica

Vrsta djela - basna
Mjesto radnje - Malo Selo, kućica Mace Papučarice
Vrijeme radnje - neodređeno
Tema djela - neuredna djeca traže svoje izgubljene papuče
Ideja djela - moramo se brinuti za stvari koje imamo kako ne bismo ostali bez njih

Djeco laku noć knjiga je za djecu unutar koje se nalaze tri zanimljive i uzbudljive priče za djecu, a Maca Papučarica jedna je od njih. Ova klasična priča namijenjena je i najmlađim uzrastima upravo zbog lijepo ispripovijedanog teksta, napisanog razumljivim jezikom djece te zbog pouke koju priča nosi, a koja je vrlo jasno istaknuta u tekstu.

Priča govori o dobroti jedne mace koja skuplja papuče neuredne djece, pa ih kod svoje kuće popravlja. Iako su djeca u početku iznenađena što su im papuče nestale, oni ih pronalaze lijepe i zašivene kod vrijedne mace. Kad jedno dijete ne uspije pronaći svoj par, maca mu obeća sašiti nove, a kada je sva djeca zatraže nove papuče, ona ih ne može odbiti pa im ih vrijedno počne šiti, nadajući se da će prema tim lijepim papučama djeca biti pažljivija.

____________________________

U jednom malom selu, ljudi su živjeli u malim, ljupkim kućicama, a najviše od svega voljeli su sklad i red. Sve kuće imale su bijele zidove i crvene krovove, a prozori na kućama bili su zeleni, baš kao i uredno pošišana trava u seoskim dvorištima. Cesta koja se protezala selom bila je ravna i ne suviše prašnjava.

Djeca iz tog sela bila su obučena u čiste i ispeglane košuljice svih boja, a na nogama su nosila crvene i plave papučice. Ali, iako su živjela u savršeno uređenom selu, djeca su često bila jako neuredna. Nikada ne bi spremila svoje papuče prije nego bi legla u krevet, pa bi ih ujutro tražili na svakojakim mjestima. Tražili bi ih pod krevetom, pod stolom, iza peći, iza drveta, u košari za rublje, u džepovima kaputa...

Potraga bi dugo trajala jer papuče nikada ne bi bile na istom mjestu. Jednu bi pronašli u kuhinji, a drugu u kupaonici ili jednu u dvorištu, a drugu na tavanu. Zbog toga su djeca često kasnila na doručak, a ponekad i u školu, pa su se njihovi roditelji jako ljutili zbog te dječje neurednosti.

Jednog jutra, nakon što su se djeca probudila, a roditelji već spremali doručak, mali Ivica krenuo je u potragu za svojim papučama. Tražio ih je i tražio, ali gdje god da je gledao, nije ih mogao pronaći. Naposljetku je odustao i pitao svoju majku gdje su mu papuče. Majka mu je odgovorila da ih je odnijela maca, ako ih sinoć nije pospremio na mjesto.

Ivica nije bio jedini koji tog jutra nije mogao pronaći svoje papuče, koliko god da se trudio. Tražila ih je i Slavica i Tončić, tražila ih je i Tonka... odjednom ni jedno dijete nije moglo pronaći svoje papuče! A kada bi pitali svoje roditelje da li znaju gdje su papuče, svi bi dobili jednak odgovor – Odnijela ih je maca!

Već je bilo vrijeme doručku i gladna djeca morala su bosonoga posjedati za stolove kako bi popili svoje slatko mlijeko. Kada je završio, Ivica je skočio na prag kuće i pozvao Slavicu da dođe kod njega. Slavica je također dotrčala na prag, ali nije mogla dalje jer nije imala svoje papuče.

Ivica i Slavica tada su dozvali Tončića, ali ni Tončić nije mogao doći do njih, jer ni on nije imao papuče. Sva ta dječja graja privukla je i Tonku. Kada je došla na kućni prag, pozvali su i nju, ali ni ona nije mogla nikuda bez svojih papuča. Odjednom su se sva djeca iz sela načičkala na vratima svojih kuća. Svima su im nestale papuče i svi su tvrdili da ih je odnijela maca. Djeci je već postalo hladno nožicama bez papuča, pa su skakali s jedne noge na drugu. Morali su pričekati da zasja sunce kako bi se napokon ugrijali.

A kada je sunce izašlo visoko na nebo i napokon ugrijalo ulicu, djeca su jedna po jedna izašla iz svojih kuća. Obukli su svoje šarene košuljice, ali su im nožice ostale bose. Svih ih je zanimalo gdje je ta Maca odnijela njihove papuče. Sigurno ih je skrila u svome domu, ali gdje živi Maca? Djeca su odlučila potražiti njen dom.

Djeca su složno krenula ulicom, a onda skrenula na zelenu travu. Hodala su sve do šume, a onda još i dalje. Tražili su Macin dom, cupkajući među visokim drvećem i raspjevanim pticama na granama. A onda, odjednom su naišli na jednu lijepu, bijelu kućicu nasred šume. Imala je crveni krov i prozore pune mirišljavih ruža. Dječica su došla do vrata kućice, pa pročitala veliki natpis na kojem je pisalo "Maca Papučarica". Bili su na pravom mjestu!

Djeca su od radosti zacičala, pa je buku pred svojim vratima čula i Maca Papučarica. Otvorila je vrata i pustila djecu u svoju skromnu, ali veoma urednu kućicu. Čim su djeca ušla, odmah su primijetila kako Maca u svojoj sobi ima puno polica, na kojima su bile uredno posložene dječje papučice. Djeca su se oduševila tim silnim redom i čistoćom. Maca je tada rekla djeci neka svatko uzme svoje papuče s police. Djeca su pohitala, ali onda i zastala – jednostavno nisu mogla prepoznati svoje papuče, jer sada su one bile čiste, zakrpane i sa stegnutom ili nanovo prišivenom dugmadi. Trebalo je vremena da svatko pronađe i prepozna upravo svoje papuče.

A kada su sva djeca napokon pronašla i obula svoje papuče, bos je ostao samo mali Luka. Luka nije mogao pronaći svoje papuče, pa se jako rastužio i umalo zaplakao. Maca Papučarica ga je utješila i rekla mu da će mu sašiti nove papuče čim padne prvi snijeg. To obećanje čula su i druga dječica, pa su i ona htjela nove papuče! Zamolili su Macu da ih i njima sašije. Maca Papučarica imala je mekano srce i jako je voljela djecu, pa ih nije mogla odbiti. Zato im je svima obećala nove papuče.

Došlo je vrijeme da se djeca vrate svojim kućama. Maca Papučarica ispratila ih je iz svog lijepog doma, a onda kroz prozor promatrala kako djeca hitaju kući. Dugo je gledala u njihova šarene košulje i prepravljene papuče. Posljednji je za grupom djece išao mali Luka. Maca Papučarica pomislila je kako će mu sašiti tople papučice koje će dosezati sve do gležnjeva. Slavici će dobiti papuče lijepe kao u njene mame, a Tončiću će sašiti papuče bez dugmadi, jer ih on stalno gubi. Svako dijete dobiti će papuče koje mu najviše odgovaraju i kakve najviše želi! Maca Papučarica htjela je svima ugoditi i zato je najprije otišla malo se odmoriti, a onda će započeti sa šivanjem papuča.

Čim je pao prvi snijeg, Maca papučarica počela je raditi papučice za djecu. Svaku papuču obložila je zečjom kožom i tako ih učinila još udobnijima. Bit će to najljepše papuče koje su djeca ikada vidjela – mislila je – tko zna hoće li ih pospremati prije spavanja...?

Ela Peroci - Maca papučarica - verzija 2

Ela Peroci - Maca papučarica - verzija 2 pdf

_________________________________

Slovenska književnica Ela Peroci rođena je 1922. godine u mjestu Sveti Križ kod Rogaške Slatine. Još od malena željela je biti učiteljica, no u toj želji ispriječio joj se Drugi svjetski rat zbog kojeg je morala prekinuti školovanje. Poslije rata ipak je završila studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i zaposlila se kao učiteljica. Najprije je radila u Domu invalidne omladine u Kamniku. Tu je susrela mnogo djece kojoj je bio onemogućen normalan život i to je se duboko dojmilo pa je o svojim dojmovima napisala potresan članak. Članak je imao velikog odjeka u javnosti te je Ela Peroci pozvana da surađuje s uredništvom najpoznatijih slovenskih dječjih časopisa Pionir i Ciciban. Tada je započela i pisati maštovite priče za djecu i uskoro postala jednom od najpoznatijih slovenskih dječjih književnica. Mnogo puta je nagrađivana za svoj književni rad, a priče su joj prevedene na više stranih jezika: hrvatski, talijanski, njemački, poljski, francuski, albanski, mađarski, česki, slovački pa čak i na kineski. Izbor prica Ele Peroci (slovenski naslov Za lahko noć) preveden je kod nas pod naslovom Djeco laku noć ili u zadnjem prijevodu kao Priče za laku noć.

Ela Peroci - Djeco laku noć

Ela Peroci - Ja imam ti nemaš