Ela Peroci - Djeco laku noć lektira

Ela Peroci - Djeco laku noć

Ela Peroci - Djeco laku noć

 

Kad pročita knjigu Djeco, laku noć slovenačke spisateljice Ele Peroci, neko ko više nije dijete osjeti kako je prebrzo izašao iz svijeta topline i dječijih maštanja i snova. Ova knjiga je namijenjena djeci mlađeg uzrasta, stalno drži svog čitaoca između jave i sna, između onoga što je moglo i onoga što se nikako nije moglo dogoditi. Po tome bismo rekli da su to bajke, a opet - nisu, jer u ovim pričama ima toliko toga iz svakodnevnog života... Kao i u narodnim bajkama, i u ovim pričama želje siromašnih se ostavruju. U ovim ljupkim pričama sve je moguće. Sačuvajmo malo snova za sutrašnju javu - kao da nam poručuje spisateljica Ela Peroci...

 

MACA PAPUČARICA


Kratak sadržaj - U Malom Selu sve je uredno: kuće, dvorišta, ceste; sve je na svom mjestu, samo su djeca - neuredna. Ne da bi bila prljava, zgužvane odjeće, neopranih ruku i nepočesljana, to je u redu, ali navećer zaboravljaju pospremiti svoje papuče. Sljedećeg jutra traže ih pod stolom, na stepenicama, u kolicima, među drvima, u džepu očeva kaputa; i nakon dugog traženja pronađu jednu papuču u kuhinji, a drugu u sobi.


Jednoga jutra je mali Janez uzalud tražio svoje papuče i mama mu je lijepo rekla da ih je odnijela Maca. To se isto dogodilo i drugoj djeci u Malom Selu: Spelci, Tineku, Tonki. Svi su ostali bez papuča. Po svim kućama djeca su sjedila za stolom i pila svoju bijelu kavu, a onda je Janezek pozvao Spelcu, ali ona nije mogla doći jer joj je Maca odnijela papuče. Ni Janezek nije mogao doći k Spelci. Niti jedno dijete nije moglo doći do drugoga jer je Maca svima odnijela papuče.


Tek kad je sunce visoko odskočilo i postalo toplije, djeca su bosa istrčala na cestu. Svi su se čudili što se to dogodilo, a onda je Jurček predložio da potraže macu koja krade papuče - Macu Papučaricu. I nasli su je usred lijepe šume u kućici s crvenim krovom. Na vratima je pisalo MACA PAPUČARICA. Maca je otvorila vrata i pozvala djecu neka uđu. Svi su zinuli u čudu. U kućici su bile police, a na policama poređane papuče. Kad im je Maca rekla da uzme svatko svoje, nastali su problemi. Papuče su bile ocišćene i zakrpljene tako da su jedva prepoznavali svoju obuću, a mali Bobek nikako nije mogao pronaći svoje. Njegove su papuče bile poderane, a na polici nije bilo poderanih. Kako je postajalo hladnije, Bobek se bojao vratiti kući bos jer bi se prehladio. Maca mu je konačno donijela zakrpljene i čiste i još mu je obećala napraviti nove kad padne snijeg. To su zaželjela i druga djeca. Svi su se vratili svojim kućama sretni i veseli. A kad je počeo padati snijeg, Maca Papučarica je šivala papuče za djecu iz Malog Sela i podstavljala ih zečjim krznom da budu toplije. Tko zna hoće li ih djeca pospremati prije spavanja.

 

Napiši ime književnice koja je napisla zbirku priča Djeco, laku noć.

- Književnica koja je napisala zbirku priča Djeco, laku noć zove se Ela Peroci.

 

Napiši ime sela u kojem su živjela djeca iz priče Maca Papučarica.

- U priči Maca Papučarica djeca žive u Malom selu.

 

Dopuni rečenicu:

- Sve su kuće u tom selu bijele, svi krovovi crveni, prozori imaju zelene kapke, a dvorišta su pometena i cesta je glatka.

 

Kakva su djeca u priči Maca Papučarica? (marljiva, neuredna, uredna)

- Djeca su neuredna.

 

Zašto su djeca svakog jutra tražila papuče?

- Djeca svakog jutra traže papuče jer ih navečer nikada ne pospreme.

 

Tko je djeci uzeo papuče?

- Djeci je Maca odnijela papuče.

 

Gdje je stanovala Maca Papučarica?

- Maca Papučarica je stanovala usred šume u bijeloj kućici sa crvenim krovom i cvijećem na prozorima.

 

Što je Maca Papučarica napravila s dječjim papučama?

- Maca Papučarica je sve dječje papuče zakrpala i očistila.

 

Kakve je papuče napravila Maca Papučarica za zimu?

- Maca Papučarica djeci za zimu šije papuče podstavljene zečjim krznom.

 

MOJ KIŠOBRAN MOŽE BITI BALON


Kratak sadržaj - Jelka se igrala na livadi kraj potoka. Otvorila je mali žuti kišobran i taj kišobran bio je njezin šator. Skakala je oko šatora igrajući se malom crvenom loptom. Lopta je bila posve nova pa su baka, djed, mama, tata i teta budno pazili bojeći se da je Jelka ne izgubi. Gledali su s prozora i opominjali Jelku da pazi na loptu, a Jelka je pjevušila, skakutala i bacala loptu u zrak hvatajući je rukama. A onda je lopta pala u potok i voda ju je odnijela. Svi su je pitali gdje je lopta, a Jelka je sjela pod šator. Dok su joj prijetili kažiprstom, ona se uhvatila za dršku svog šatora i pokrila glavu. Zatvorila je oči i šaptala kako njen kišobran može biti balon. I stvarno! Kišobran se napeo i jako izbočio. Počeo se dizati, a ona je čvrsto zatvorenih očiju čula kako odozdo viču pitajući se kamo ide. Svi su istrčali na cestu i gledali kako napeti žuti kišobran nosi Jelku među oblake. Otvorila je oči tek visoko iznad grada. Promatrala je odozgo Ljubljanu, gledala kuće koje su bile malene, dvorišta, livade, djecu u igri. Ptice su dolijetale do nje i vraćale se. Djeca su se čudila kako Jelka lebdi u zraku, zvala su je, a ona je lebdjela dalje. Doletjela je iznad velikog parka Tivoli i spustila se u cvjetnu gredicu. To nije bio park Tivoli nego zemlja Šeširija, a na gredicama su rasli šeširi jedan ljepši od drugoga i svaki drukčije boje. Jelka je zatvorila kišobran, pomislila je da je sama, ali je ubrzo pronašla djecu.


Jako se razveselila. To su bila djeca iz njezine ulice s kojima se nije smjela igrati, a sada su je molili da ostane s njima i ona je sva sretna, ostala. Pokazivali su joj Šeširiju i objasnili da su šeširi u toj zemlji posebni: kakav šešir staviš na glavu, onakav si. I djeca su stavljala na glavu šešire. Jedno je dijete odmah postalo kapetan putničkog broda, drugo šofer, treće pilot, jedna djevojčica balerina. Svatko je postao ono što je želio biti. Jedan dječak također je stavio šešir na glavu i postao Svevid. Rekao je Jelki da je njezina lopta na drugoj strani potoka, zapela je za neko kamenje.

 

 

Zavrnuo je nogavice i donio Jelki loptu. Na kraju su joj rekli neka ubere jedan šešir, no ona je rekla da ima svoj kišobran, ali je ipak ubrala nekoliko šešira svojim ukućanima, privezala ih za kišobran, a on se napeo i odnio Jelku, loptu i šešire kući. Na cesti su još uvijek stajali ukućani i ljutito gledali u oblake očekujuci Jelkin povratak. Kad se spustila, svi su htjeli tražiti objašnjenje, a ona je odmah stavila loptu baki u džep. Mami je poklonila šešir i ona je zadivljeno ustanovila da je najbolja mama u Ljubljani. Darovala je šeširima sve redom. Djed je postao general, a upravo je to želio cijelog života. Baka je skinula rubac i sa šeširom se jako pomladila. Tata je diplomirao i postao profesor, a posebno se veselila teta. Čim je stavila šešir, postala je filmska glumica i njene će slike biti objavljivane na prvoj stranici najvećeg domaćeg časopisa. Šešir koji joj je preostao Jelka je dala svojoj najdražoj sestrici, maloj Anki, a mala se nasmijesila i progovorila da je postala zlatna ribica. Tako su se svi promijenili. A Jelka nije htjela uzeti šešir za sebe. Ona je imala kišobran.

 

JA IMAM Tl NEMAŠ


Kratak sadržaj - U jednoj bolnici, na dječjem odjelu, ležala su djeca bolesna od šarlaha. Njegovali su ih i obilazili lijećnici i medicinske sestre, gledali kako bolest polako nestaje i obećavali djeci da će uskoro moći kući. I stvarno su djeca svakim danom bivala sve zdravija. Kako su mali bolesnici postajali zdraviji, tako su postajali i veseliji pa i razgovorljiviji i na kraju su se počeli hvaliti. Vane se hvalio da je toliko jak da bi mogao iz sobe iznijeti Boba zajedno s krevetom, a Bob mu uzvratio da će ga dignuti zajedno sa stolom i to lijevom rukom i odnijeti ga na cestu. Miro je omalovažavajući njihovu snagu rekao da on kod kuće svaki dan vježba utezima od po sto kilograma. Joško koji se još nije oporavio od bolesti pohvalio se da kod kuće ima velikog vučjaka i da će se svi bojati kad ga on bude vodio. Svi su se hvalili i napuhivali, i djevojčice i dječaci, samo je Tinka šutjela jer se nije imala čime pohvaliti. Da im kaže da kod kuće ima lijepu bijelu mačku i lutku od krpe, to bi bilo premalo i ne bi bilo zanimljivo. Počeli su joj se rugati da ništa nema jer je siromašna, a posebno su bile zlobne djevojčice smijući joj se da nosi mamine cipele jer su te cipele vidjele na njenoj mami dok je prodavala borovnice na tržnici. Na kraju su svi zaspali od pretjeranog hvalisanja praveći se važni što oni imaju sve a Tinka ništa. Iznad dječjih kreveta bile su obješene slike ptićica koje je naslikao poznati slikar samo da djeci ne bude dosadno. A svoje igračke djeca nisu smjela nositi u bolnicu pa su ih ove slike uveseljavale. Kad su ujutro došli liječnici obići i pogledati male pacijente, iznenadili su se. Iznad kreveta onih koji su se hvalisali i napuhavali: ja imam ti nemaš, nestale su ptićice. I djeca su vidjela da nema slika i ništa im nije bilo jasno. Okrenuli su se i vidjeli da su sve ptićice iznad Tinkinog kreveta, a iznad njihovih kreveta ptićjim kandžama bilo je napisano: hvalisa, hvalisa, hvalisa, hvalisa, hvalisa! Pocrvenjeli su od stida, a Tinki je laknulo. Premda je Tinki laknulo, nije mogla gledati zbunjenost svojih prijatelja i prijateljica iz bolnicke sobe. Raširila je ruke i sve su ptićice poletjele k njoj. Vratila ih je natrag iznad kreveta i sve je opet bilo kao i prije. Lijećnici su otišli u drugu sobu i zaželjeli djeci sve najbolje. Sad su djeca zamolila Tinku da im nešto ispriča i ona im je ispričala sve o svojoj krpenoj lutki i bijeloj mački.

__________________________________

 

Slovenska književnica Ela Peroci rođena je 1922. godine u mjestu Sveti Križ kod Rogaške Slatine. Još od malena željela je biti učiteljica, no u toj želji ispriječio joj se Drugi svjetski rat zbog kojeg je morala prekinuti školovanje. Poslije rata ipak je završila studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i zaposlila se kao učiteljica. Najprije je radila u Domu invalidne omladine u Kamniku. Tu je susrela mnogo djece kojoj je bio onemogućen normalan život i to je se duboko dojmilo pa je o svojim dojmovima napisala potresan članak. Članak je imao velikog odjeka u javnosti te je Ela Peroci pozvana da surađuje s uredništvom najpoznatijih slovenskih dječjih časopisa Pionir i Ciciban. Tada je započela i pisati maštovite priče za djecu i uskoro postala jednom od najpoznatijih slovenskih dječjih književnica. Mnogo puta je nagrađivana za svoj književni rad, a priče su joj prevedene na više stranih jezika: hrvatski, talijanski, njemački, poljski, francuski, albanski, mađarski, česki, slovački pa čak i na kineski. Izbor prica Ele Peroci (slovenski naslov Za lahko noć) preveden je kod nas pod naslovom Djeco laku noć ili u zadnjem prijevodu kao Priče za laku noć.

 

Ela Peroci - Ja imam ti nemaš

loading...
9 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ela Peroci - Djeco laku noć

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u