Džore Držić - Gorčije žalosti jesu li gdi komu

Predmet (tema) ove elegične ljubavne pesme Džora Držića je neuslišena ljubav i uzaludan ljubavni trud. Prvim stihovima pesnik ukazuje na gorčinu žalosti koja ga je obuzela: čini mu se da nikoga i nikada nije snašao takav jad. Dok Menčetić peva o rađanju ljubavi, Držić peva o izgubljenoj ljubavi. Dok Menčetić peva o lepoti svoje gospoje, Držić je i ne spominje: peva o svojim ljubavnim jadima, gorčini i žalosti. A ljubavni bol je prevelik. Sintagma "gorčije žalosti" ima posebnu emotivnu težinu: sjedinjuje pridev "gorak" i imenicu "žalost". Imenica označava vrlo teško i bolno stanje čoveka pogođenog nesrećom. Pridev pridonosi tom stanju novi kvalitet (gorčinu) čime imenica dobija još veći naboj negativne emocije. Emotivnu snagu iskazu daje retorička forma naslova pesme kojom se izražava neverica da je iko doživeo tako nešto. I kada se naslov prenese u pesmu na mesto prvog stiha i time se retoričko pitanje ponovi, ostvaruje se izvanredan emotivni i značenjski efekat.

Lirsko kazivanje o uzaludnom ljubavnom trudu dato je u obliku poslovica - u pet stihova-poslovica, pet upečatljivih slika uzaludnosti, pet antiteza. Po tome je ova pesma specifična i originalna, po tome se i prepoznaje uticaj narodnog stvaralaštva na ovoga pesnika. U pet slika pesnik ilustruje različitim detaljima/poslovicama svoje nepravedno stradanje. Ilustracije su vrlo slikovite, alegorijski su oblikovane, ali jasne i razumljive.

Rad i trud je uzaludan jer:

- on seje, drugi žanju,

- on lovi, drugi otimaju lov,

- on sledi košutu po gori, ona drugima u krilo ulazi,

- on od žeđi umire - drugima jezera izviru,

- njega sreća zaobilazi, drugima kolo igra.

Sve ove slike date su u kontrastima, suprotnim rečenicama kojima se ističu nedostatak, praznina i bol. Vrednost poslovičkih slika je u dobro odabranim paralelama i njihovim prenesenim značenjima:

Izgubih muku svu, zaman se sve rabi,

posijo ja njivu, a inim žetva bi.

Raniv ja košutu, ku slidih po gori,

inim je u skutu, a mene izmori.

Izvor razočaranja i ljubavnog bola jeste žena, ali je ona u ovoj pesmi apstraktna: ne samo da se ne opisuje njena lepota (lice, oči, kosa, stas) kako to biva u petrarkističkoj poeziji, nego se u pesmi uopšte ne spominje šta ga to čini žalosnim i ucveljenim - nema ni reči "žena", ni "gospoja", ni "devojka". Izvor i razlog gorke žalosti nije dobio mesto u pesmi: ona peva samo o gorkoj žalosti kao posledici neprihvaćene ljubavi. Žena se ovde samo sluti kao razlog i izvor patnji. U tom apstrahovanju predmeta ljubavi i povoda ljubavnog jada pesnik ide i dalje: u akrostih ne stavlja njeno ime nego svoje - GIORETA (od Džore, Džoreta). Ovaj postupak otvara mogućnost za različite interpretacije.

- Ne stavlja ime ljubljene žene zato što ne želi da je otkrije (poznat je po diskretnom pevanju).

- Izostavlja ime ljubljene jer je duboko povređen njenim neprihvatanjem ljubavi.

- Svoje ime stavlja u akrostih jer peva o svojoj žalosti, a ne o lepoti voljene.

- Stavlja svoje ime iz tehničkih (stvaralačkih) razloga jer je primerenije sadržini i tipu stiha.

Poenta pesme je u poslednja dva stiha: pesnik je nagrađen samo tamom i tugom, ožalošćen i ucveljen ljubavlju. Međutim, poslednji stihovi su emotivno bliski početnim stihovima pesme te sa njima stvore okvir koji svojom gorčinom, žalošću, tamninom i ucveljenošću daje celoj pesmi ton i raspoloženje.

Pesma je astrofična ali se oseća sadržinska monolitnost parova stihova, što bi moglo da ostvari strofičnu pesmu sa osam strofa od po dva stiha (distih). Pesnik to nije učinio baš zbog izrazito jakog uticaja narodne lirske pesme, koja je po pravilu astrofična. Monolitnost parova stihova (sadržinska i intonaciono-sintaksička) nije prešla u strofičnost pesme, ali igra značajnu funkciju u ritmizaciji lirskog kazivanja.

Retoričko pitanje - Pitanje na koje se ne očekuje odgovor, jer je ono samo prividno da bn se ostvario umetnički efekat iznenađenja, oživljavanja lirske situacije, angažovanja čitaočevih misli i osećanja. Ima snažnu sugestivnu moć. Intonacija naslova pesme i prvog stiha kao pitanja treba da skrene pažnju na predmet pevanja i da nagovesti (sugeriše) sumorno raspoloženje koje će dominirati Držićevom pesmom.

Akrostih - Ime, poruka ili misao, koje obrazuju početna slova stihova jedne pesme. Javlja se u pesmama sa ljubavnom tematikom ili misaonim pesmama. Najčešće se javlja u sonetnom vencu, odnosno u njegovom petnaestom (majstorskom) sonetu koji se naziva i magistrale.

Pitanja, zadaci, vežbe

1. Pozabavite se pitanjem akrostiha: zašto nije u njega stavljeno ime voljene žene? Ponuđena su četiri moguća odgovora. Koji je odgovor najbliži istini?

2. Utvrdite strukturu i osobenosti stiha ove pesme. Kojoj vrsti stiha pripada?

________________

Džore Držić - Gorčije žalosti jesu li gdi komu

Gorčije žalosti jesu li gdi komu,
ner mojoj mladosti i srcu jur momu?
Izgubili muku svu, zamani sve mi bi,
posijah ja njivu, a druziem žetva bi.
Ovakoj za inih množi lov loviše,
koji lov ja učínih, ini ga dobiše.

Ranju ja košutu, ku sliedih po gori,
druziem je u skutu, a mene izmori.
Eto inim već takoj jezero izvire,
a trudan život moj od žegje umire.
Tač sreća oholo svoj tanac sastavi,
tere gre oholo, pojući u slavi,
a ja sam tamnostiv neprávo udieljen,
i velmi žalostiv, kroz ljubav uhiljen.

__________________________________

Džore Držić (Dubrovnik 6. veljače 1461 - Dubrovnik, 26. rujna 1501), hrvatski pjesnik i doktor prava u drugoj polovici 15. stoljeća. Spada medju najstarije poznate srednjovjeke pisce iz rane dubrovačke književnosti koji su još do početka 16. stoljeća pisali poluštokavski tj. arhajskom jekavskom čakavicom, kakvom se do danas govori na Lastovu i pelješkoj Janjini.

Dr. Džore Držić potječe iz gradjanske dubrovačke obitelji Držić, koja je podrijetlom iz Kotora i jedan je od najranijih renesansnih dubrovačkih pjesnika. Nakon završene humanističke škole u Dubrovniku, odlazi u Italiju, gdje stječe doktorat svjetovnoga i duhovnog prava. Primio je svećenički čin 1487. godine i postao upravitelj dvije crkve, zauzevši tako mjesto koje je tradicionalno pripadalo njegovoj obitelji. Poznati humanist Juraj Dragišić spominje ga u svom spisu O prirodi andjela (iz 1499. godine) kao sudionika u učenim diskusijama vodjenim na latinskom jeziku u dubrovačkoj Katedrali i ističe ga kao jednog od najboljih govornika, što upućuje na njegovu visoku naobrazbu koja se vidi i u njegovim stihovima.

Džore Držić, ugledni dubrovački pučanin, stric je slavnoga komediografa Marina Držića, rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku i kancelar dubrovačkog kaptola, Marulićev je suvremenik. Svoje je pjesničko djelo stvorio u 15. stoljeću, u kojemu je ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u poluštokavskom obliku jekavske čakavice. Njegovo pjesništvo dokazuje da su mu početci u krilu humanizma blagotvorno utjecali na pjesničku dikciju i druge pjesničke kvalitete: diskretnost i spiritualnost, kojima se njegova ljubavna lirika bitno razlikuje od one njegova starijeg suvremenika s kojim ga uvijek povezuju i usporeduju, Šiška Menčetića. Držićeve "Pjesni ljuvene" jamačno su uživale veliku populamost u Dubrovniku, jer kad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina počeo u svoj rukopisni zbornik bilježiti ljubavne pjesme što su ih mladi Dubrovčani skladali svojim gospojama, Džore Držić bio je već šest godina mrtav, a njegove se pjesme ipak nalaze u Ranjininu zborniku: znak, da su one kružile i da su se pamtile. A zacijelo ih nije bilo teško ni pamtiti: neke njegove pjesme nadvladavaju konvencionalnu retoričku maniru petrarkističke poezije, te svojom ljupkošću i toplim izričajem, podsjećajući na narodnu pjesmu, nadilaze gotovo sve pjesme u ovoj najstarijoj našoj petrarkističkoj rukopisnoj pjesničkoj zbirci. Najviše se i danas spominje otmjena i graciozna pjesma "Odiljam se", ispjevana u šesnaestercu, jednostavna i toplo intonirana, s prizvukom bugarštice. U novije vrijeme pronađena je i njegova ekloga "Radmio i Ljubmir", napisana krajem 15. stoljeća. Ona je dakle prvo hrvatsko dramsko djeio svjetovnoga karaktera i njome je otvoreno novo razdoblje hrvatskoga kazališnog života, što je dostatan razlog da njezina pisca označimo i kao začetnika moderne hrvatske drame.

Dugo se smatralo da je Držićeva poezija u cjelini očuvana u Ranjinovom zborniku, pa mu je pripisivan vrlo veliki broj vrlo raznolikih pesama. Otkriće tzv. dublinskog rukopisa 1963. godine pokazalo je da mnoge od tih pjesama možda i nisu plod njegovog pera, ali i otkrilo niz dotle nepoznatih njegovih djela. Karakterističan je već njegov naslov: "Džoreta Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesnješe". U njemu se nalazi ukupno 96 pesničkih sastava, od kojih je jedan prva svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku, ekloga "Radmio i Ljubmir".

Lirika Džore Držića, po riječima Svetozara Petrovića danas djeluje kao fina i dotjerana, ponekad pomalo anemična i od konvencija bolesna, ali češće sugestivno natopljena živom mada diskretnom senzualnošću i nekom blagom mudrošću. Mnoge njegove pjesme mogu se shvatiti kao zametci pojedinih književnih žanrova dubrovačke poezije toga doba. Riječ je o pesniku širokog obrazovanja i širokih vidika.

Najveći dio Držićevog opusa zauzima ljubavna poezija koja je po mnogim svojim elementima bliska tzv. bembističkoj struji petrarkizma. U njoj mnogo rjedje susrećemo ženu, a mnogo više prostora posvećeno je lirskom subjektu, baš kao i kod Petrarke i "čistih" petrarkista. To pokazuju već akrostihi, u kojima se kod Držića ne pojavljuju ženska imena, već njegovo ili pak uzdahi. Ton njegovih pjesama uglavnom je elegičan i melankoličan, često je refleksivnost njihova odlika, a vrlo veliku pažnju posvećuje stilu i kompoziciji. Pored uobičajenog dvostruko rimovanog dvanajsterca, pisao je i ove stihove sa trostrukom rimom, kao i stihove drugih metara. Osim toga, akrostihima i refrenima organizirao je stihove u različite strofične oblike, kao u pjesmi "Ranjenom srcu tražim lieka", u kojoj razvija uobičajenu petrarkističku dosjetku o srcu koje napušta ljubavnika kada ugleda dragu, ali ta koncetistička metafora umiranja zbog ljubavi dobiva novo značenje zahvaljujući iznimno uspjelom refrenu koji banalnoj ljubavnoj žalopojki daje novo značenje fine introspekcije lirskog subjekta: Grem si grem, gdigodir misal mi pozađe, / jeda se gdi ki mir mom srcu obnadje. U pjesmi "Sve se sad izmienilo..." Držić ideju o prolaznosti vremena razrješava sjetnom elegičnom refleksijom o trpljenju udaraca vremena i prilagođavanju njegovim promjenama, što će nekoliko desetljeća kasnije na posve drukčiji način razvijati i njegov sinovac Marin Držić u monolozima Pometa u komediji Dundo Maroje. Pjesma "Kada bih najvolio umrieti" pripada ciklusu ostvarene ljubavi i vrlo dobro prikazuje karakter ove poezije: u trenutku najveće radosti on razmišlja o najboljem trenutku za smrt i nalazi da je to u času kada je najlipše živiti. I ona je strukturirana u izrazito artističkoj maniri kroz dugačak niz antiteza.

Vrlo je specifinčna pjesma "Poslanica Sladoju": komponirana je tako da uvodni i završni dio pjesme čini epistolarno obraćanje Sladoju, danas nepoznatom pjesniku komične poezije (a možda i izmišljenom), od kojega Držić traži stihove koji će mu pružiti utjehu, dajući izvanrednu sažetu definiciju funkcije komike riječima smih izvidni. U nju je inkorporirana prava ljubavna pjesma u kojoj, iako nije lišena petrarkističkih obrata, ipak dominira niz realističnih elemenata: svoj bol usporedi s boravkom u Stonu, zaljubio se u seljanku koju opisuje kao visoku i tanku, rumenu i bilu, ona gre s bogomolje, i to tiha stupaja, za njom gubi pamet i najstariji kmet i sl. Drugim riječima, ljubavna pjesma bitno je obilježena time što je inkorporirana u poslanicu jer je samo taj žanr - koji je u renesansnoj poetici najmanje bio odredjen strogim normama - mogao omogućiti pjesniku da opjeva drukčiji, sasvim atipičan doživljaj ljubavi. Realističnost, jednostavna životnost situacije, potpuna atipičnost objekta ljubavi, kao i atmosfere u kojoj se ona ostvaruje, potakli su Držića da ovaj motiv opjeva u posve drukčijem žanru i tako stvori pseudo-poslanicu.

Ekloga Radmio i Ljubmir najstarija je svjetovna drama na hrvatskomu narodnom jeziku i predstavlja kratak dijalog dva pastira u 316 dvostruko rimovanih dvanajsteraca. On se vodi oko ljubavi i njihov odnos je tradicionalan u istoriji pastoralne literature: Radmio je razuman pastir koji zastupa princip racionalnosti, Ljubmir je zaljubljen i zastupa princip svemoći ljubavi, pred kojom se njemu inače prihvatljiv racionalizam mora povući. Bitna karakteristika ove drame jest naglašena realističnost i to ne samo u replikama trezvenog pastira Radmila, već i u riječima zaljubljenog Ljubmira. Na taj način Gjore Držić je nagovijestio mnoge bitne elemente kasnijega dubrovačkog dramskog stvaralaštva svih vrsta. Pri samom kraju djela pisac se poistovjetio s likom zaljubljenog pastira Ljubmira stvavivši mu u usta riječi da je uskoro Djurdjevdan, svoje krsno ime.