Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija lektira

Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija

Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija

 

Radnja ove satirične bajke se odigrava na farmi negdje u Engleskoj. Priču nam predstavlja sveznajući pripovjedač u trećem licu. Radnja romana započinje kada najstarija svinja na farmi, Stari Major, pozove sve životinje na tajni sastanak. Ovori im o svom snu o pobuni protiv okrutnog gospodina Jonesa. Tri dana kasnije stari Major umire, ali njegov govor daje inteligentijim životinjama na farmi novi pogled na svijet.

 

Svinje, koje se smatraju kao najinteligentije životinje, podučavaju ostale. Tokom razdoblja pripreme za pobunu na farmi, izdvajaju se dvije svinje, Napoleon i Snowball. Napoleon je velik i dobar govornik koji zna braniti svoje riječi. Snowball je bolji govornik i pun je novih ideja, te je vrlo životan u svojim govorima. Zajedno sa još jednom svinjom zvanom Squealer, koji je isto dobar govornik, razrade teoriju pod imenom "Animalizam". Pobuna započne nakon otprilike mjesec dana, kada Mr Jones dođe doma pijan kasno jedne večeri i zaboravi nahraniti životinje. One pobjegnu iz svojih staja i provale u gazdinu kuću, na mjesto gdje je spremljena hrana za životinje. Kada Mr Jones vidi sve te izvadi svoju pušku, ali već je kasno; sve životinje pređu preko njega i odvuku ga iz farme. Životinje unište sve šibe, bičeve i ostale instrumente i predmete koje su bile stvorene da ih podčinjavalju i susprežu. Istoga dana životinje su proslavile svoju pobjedu sa dodatnim obrokom hrane. Svinje su smislile sedam zapovjedi i napisale su ih iznad vratiju od velike staje.

 

Te zapovjedi su:


1. Sve što ide na dvije noge je neprijatelj.
2. Sve što ide na četiri noge i ima krila je prijatelj.
3. Nijedna životinja neće nositi odjeću.
4. Nijedna životinja neće spavati u krevetu.
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol.
6. Nijedna životinja ne smije ubiti drugu životinj.
7. Sve životinje su jednake.

 

Životinje su se također dogovorila da niti jedna životinja neće ulaziti u gazdinjsku kuću te da nikad niti jedna životinja neće komunicirati sa ljudima... Sve te zakonitosti skraćene su u jednostavnu frazu: - Četiri noge dobre, dvije noge loše. Nakon nekog vremena, Jones se vratio sa nekolicinom ljudi kako bi prisvojio svoju farmu. Životinje su se hrabro borile te su uspijele obraniti svoju farmu. Snowball i Boxer su dobili medalje časti zbog svoje hrabrosi u borbi protiv ljudi. i Napoleon, koji se uopće nije borio, uzima jednu medalju časti.

 

To je bio jedan od razloga zašto dvije svinje, Snowball i Napoleon, često dolaze u verbalni sukob. Kada Snowball predstavi svoju ideju o izgradnji vjetrenjače kako bi osigurao energiju za sve životinje na farmi, Napoleon pozove devet snažnih pasa. Psi izvedu Snowballa iz farme a Napoleon objasni ostalim životinjama da je Snowball bio u dosluhu sa gospodinom Jonesom. Također kaže da Snowball u stvari nikada nije dobio medalju časti već je pokušavao prikriti da se borio na strani gospodina Jonesa. Životinje su ubrzo počele graditi vjetrenjaču a s vremenom je radno vrijeme bilo sve duže a obroci hrane su bivali sve manji.

 

Iako obične životinje nisu imale dovoljno hrane, svinje su postajale sve debljima i debljima. Rekle su ostalim životinjama da njima treba više hrane jer one vode cijelu farmu. Nakon nekog vremena, svinje su objasnile životinjama kako trebaju početi trgovati sa susjednim farmama. Obične životinje su se uzrujale pošto od revolucije i postavljenih zakona nisu uopće komunicirali sa ljudima, kako njihova pravila i nalažu. Ali svinje ih uvjere da takvo pravilo nikada nije postojalo i da je to ustvari Snowballova laž. Nedugo nakon te rasprave svinje usele u gazdinjsku kuću. Ostale životinje se sjećaju da je postojalo pravila kako se ne smije spavati u krevetima pa odu u staju kako bi pročitali taj zakon. No kada dođu u staju, uvide kako je četvrto pravilo promjenjeno, naime nijedna životinja ne smije spavati u krevetu sa plahtama.

 

Sve ostale zapovijedi su također izmijenjene, kao nijedna životinja ne smije ubiti drugu bez razloga i nijedna životinja ne smije piti alkohol previše. Par mjeseci kasnije snažna oluja srušila je vjetrenjaču koje je bila skoro gotova. Napoleon optuži Snowballa za uništenje mlina i obeća nagraditi životinju koja ga ulovi. Obnova vjetrenjače trajala je sljedeće dvije godine. Jones opet napadne farmu i, iako su je životinje hrabro branile, uspio je uništiti mlin koji si životinje izgradile. Svinje se odluže za još jednu obnovu mlina i smanje obroke hrane radnim životinjama na minimum.

 

Jednog dana Boxer biva prodan mesaru ali Napoleon kaže životinjama da je Boxer bio odvezen u bolnicu gdje je umro. Tri godine kasnije, mlin je konačno bio sagrađen. Tokom tog perioda Napoleon je produbio svoje odnose sa susjednim farmama te jednoga dana čak pozove vlasnike tih susjednih farma na životinjsku kako bi proveli inspekciju. Na kraju inspekcije sjednu svi zajedno u vlastelinsku kuću i počnu slavlje u čast efikasnosti životinjske farme, gdje životinje rade do granica svoje izdržljivosti za minimalne obroke hrane. Tokom tog obilnog slavlja, ostale se životinje okupe ispred prozora koji gleda u kuću na bogat stol i ne mogu raspoznati više tkoje čovijek a tko svinja.

 

Životinjska farma je alegorija korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, sto je puna simbolizama. U suštini, Orwell u svom romanu prikazuje neke stvarne likove iz tadašnje ruske politike kroz like svog romana.

 

Gospodin Jones - on je jedan od Orwellovih glavnih (ili najočitiji) zlikovaca u Životinjskoj farmi. Orwell kaže da je nekada čak bio i pravedan gospodar svojim životinjama. U to je vrijeme farma bila na vrhuncu svoje snage. Gospodin Jones simbolizira (u prilog zla komunizma) Cara Nikolasa II, vođu naroda prije Staljina (Napoleona). Jones predstavlja staru upravu, zadnjeg cara.

 

Stari Major - jedan od glavnih likova u Životinjskoj farmi kojeg je Orwell opisao i okarakterizirao. Bio je pokretač pobune i filozof promijena što je očita metafora za Karl Marxa. Kroz Starog majora Orwell prikazuje svoj zaključak da niti jedno društvo nije savršeno, niti jedno potpuno socijalističko ustrojstvo ne može opstati te da se ne može izbjeći zla prevlast kapitalizma.

 

Napoleon - je glavni zlikovac u Orwellovoj Životinjskoj farmi. Samo ime Napoleon mu pristaje pošto je Napoleon, diktator Francuske, bio smatran od mnogih da je sam antikrist. Napoleon, svinja, je smatrana centralnom ličnosti na farmi. Očita metafora za Staljina, drug Napoleon predstavlja ljudsku slabost svake revolucije. Orwell je vjerovao da socijalizam, iako je diobra ideja, nikad ne može potpuno saživjeti zbog opake ljudske naravi.

 

Squealer - je intrigantna ličnost ovog romana. Prvo je opisan kao vješt manipulator i nagovaratelj. Za njega Orwell kaže da može bijelo pretvoriti u crno. Mnogi kritičari vežu Squealera sa Pravdom, ruskom propagandnom novinom iz 30-ih godina. Propaganda je bila knjučna za mnoge publikacija pošto tada još nije postojao radio niti televizija, novine su bile jedini izvor informacija za narod.

 

Snowball - Orwell ga opisuje kao svinju vrlo sličnu Napoleonu barem u prvoj fazi radnje romana. Obje su svinje željele vodsto u novoj političkoj i ekonomskoj upravi farme (što je kontradiktorno cijeloj tezi o jednakosti među svima). Ali kako je vrijeme odmicalo, oboje su shvati kako će jedan od njih morati odstupiti. Snowball predstavlja Trotskya, Staljinova protivnika u Rusiji. Sličnosti između Trotskog i Snowballa su velike. Trotsky je bio protjeran u Mexico, gdje je držao govore protiv Staljina.

 

Staljin je bio vrlo svijestan Trotskija i pribojava o se da ga ne bi netko od njegovih pristaša ubio. Ruski diktator zdušno se trudio da pogubi Trotskog kao bi osigurao svoj život i svoju vlast i moć nad ruskom narodom. Trotski je također vjerovao u komunizam ali je bio uvjeren da može Rusiju voditi bolje od Staljina. Trotski je bio ubijen u Mexicu od strane ruske policije, NKVD – odnosno KGB-a.

 

Boxer - samo ime je inteligentno iskorišteno kao metafora za Boxer revoluciju u Kini početkom dvadesetog stoljeća. Boxer i Clover su iskorišteni kao predstavnici ploreterijata, ili neškolovale radne snage u ruskom društvu. Ta niža klasaje potpuno podređena Staljinu (Napoleonu) jer su uvjereni kao mogu profitirati od njegovog novog načina uprave i vodstva. Usto, pošto niski sloj uglavnom ima i niski stupanj inteligencije, nije ih teško uvjeriti kao dobivaju dobar tretman svog diktatora. Važnost ploreterijata i radne snage je prikazana kada Boxer iznenada izgubi snagu te sama količina produktivnosti drastično opadne. No svejedno je uzet zdravo za gotovo od svinja koje ga na kraju pošalju mesaru.

 

Svinje - svinje služe kako bi podupirale i čuvale moć Napoleona. One predstavljaju komunističku partiju lojalista i Staljinove prijatelje, kao i Dumu, odnosno ruski parlament. Orwell kritizira Marxovu nedovoljno razrađenu viziju socijalističkog, utopijskog društva.

 

Psi - Orwell se koristi psima da predstavi KGB ili točnije, Staljinove tjelohranitelje. Psi su čuvari Napoleona i ostalih svinja i iako ne govore, oni su snažna sila sa kojom se ostale životinje na farmi moraju suočiti i pomiriti. Korištenje pasa predstavlja silu kojom Napoleon pokušava očuvati svoju moć i vlast. Kasnije psi počinju i ubijati ostale životinje koje su označene kao neodane. Staljin je također imao svoju specijalnu postrojbu "pomagača" koji su likvidirali sve Staljinove suprotstavljače i izdajice, pa tako i Trotskog.

 

Mollie - ona je jedna od manje važnih karaktera u romanu ali predstavlja nešto jako važno. Orwell kroz Mollie predstavlja sve ljude nakon svake revolucije koji se nisu posve složili sa novim prilikama i novom ekonomijom. Uvijek postoje oni koji se suprotstavljaju i opiru promijeni.

 

Moses - ovaj gavran koji je na početku bio opisan kao poseban ljubimac gospodina Jonesa, jedina je životinja na farmi koja ne radi. On je jedini koji ne sluša govor Satrog Majorao potrebnoj revoluciji na farmi. Moses predstavlja Orwellov stav prema crkvi. Za njega, crkva je samo instrument diktatorstva koji drži radničku klasu u nadanju i u ustrajnoj produktivnosti. Orwell koristi Mosesa kao kritiku Marxova uvjerenja da će crkva odstupiti sa svih bitnih mjest u vlsti nakon revolucije. Orwell dosta ošto kritizira crkvu.

 

Muriel - je obrazovana koza koja čita postavljene zakone životinjama koje ne znaju čitati. Muriel manji udio radne snage koja je dovoljno obrazovana da može odlučiti i misliti svojom glavom i procijeniti licimjerje svojih vladara.

 

Stari Benjamin - stari magarac, koji se nije puno promijenio nakon revolucije na farmi. Benjamin simbolizira starije naraštaje koji kritiziraju svaku novinu i promjenu u novom naraštaju. Čak i nakon što ostale životinje zaborave na Jonesa i njihove prošle živote, Benjamin se još uvijek svega sjeća. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi, no ostale životinje to nisu uviidjele a svinje su nastavile raditi po svome.

 

Zaključak - Orwell u svojoj Životinjskoj farmi, svojevrsnoj basni-romanu, opisuje kako se jedan revolucionarni pokušaj promijene sistema na čovječnije i bolje pretvara u svoju suprotnost. Likovi u knjizi su životinje na farmi, ali oni u stvari predstavljaju društvo u malom: svinje - vladajuću klasu, Napoleon - tiranina, Boxer - radničku klasu, psi - policiju, farme u okolini - susjedne države, životinje - masu.

 

Životinje na farmi nisu htjele biti kao ljudi niti patiti zbog njih, već su htjele preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim" od životinja, no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.

 

Sve se svodi na to da i ondašnje i sadašnje društvo u svijetu, koliko god se trudilo nastojati da provodi i potiče jednakost među ljudima,u tome ne uspijeva u potpunosti. Ta jednakost ostaje i dalje nedostižan ideal jer uvijek će postojati skupine ljudi koji su jednakiji od drugih, odnosno privilegirani.

__________________________________

 

Džordž Orvel - George Orwell, pravo ime Eric Arthur Blair je rođen 1903. godine u indijskom selu Motihari, blizu granice sa Nepalom. U to vreme Indija je bila u sastavu Britanske imperije, a Blerov otac Ričard je radio kao agent u Državnom odseku za opijum. Blerov deda po ocu služio je u indijskoj armiji, a majka Ajda Mejbel Bler, osamnaest godina mlađa od svog supruga, bila je kći trgovca. Blerovi su živeli relativno privilegovanim i krajnje ugodnim životom. Porodica nije bila bogata – Orvel ju je kasnije ironično opisivao kao „nižu višu srednju klasu". Nisu imali zemlju, niti ozbiljnija ulaganja: bili su prosečna engleska porodica iz srednjeg staleža toga doba koja se po pitanju opstanka i budućnosti u potpunosti oslanja na Britansku imperiju. Godine 1907. porodica prelazi u Englesku i nastanjuje u Henliju na Temzi, mada je Erikov otac nastavio da radi u Indiji još pet godina, do svog penzionisanja. Uz određene poteškoće, Erikovi roditelji uspevaju da upišu dete u privatnu srednju školu u Saseksu kada mu je bilo osam godina. Sa trinaest godina dobio je stipendiju Velingtona, a zatim i Itona.

 

Roditelji su ga terali da naporno radi u školi koju je smatrao turobnom, a nakon dobijanja stipendije više i definitivno nije bio zainteresovan za dalja mentalna naprezanja koja nisu imala nikakve veze sa njegovim ličnim željama. Na početku eseja Zašto pišem objašnjava da je još sa pet ili šest godina znao da će postatida mora postati pisac. Ali da bi postao pisac, morao je da bistri književna dela. Međutim, engleska književnost nije bila među glavnim predmetima na Itonu, gde je većina dečaka poticala iz porodica koje su bile nepopravljivo nenačitane ili toliko slabo načitane da je bilo apsurdno podučavati ih engleskoj književnosti. Jedan od Erikovih nastavnika kasnije je izjavio da njegov poznati učenik za vreme svog petogodišnjeg boravka u školi nije mrdnuo prstom. To je, naravno, bila neistina. Erik je sam sebe podučavao majstorima engleske proze koji su ga najviše privlačili, kao što su Svift, Stern i Džek London.

 

Kako god bilo, uspešno je završio školovanje na Itonu, a u konkurenciji od 167 studenata po uspehu je bio 138. Nije bio zainteresovan za dobijanje fakultetske stipendije i 1922. Erik Bler se pridružuje Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi. Privlačio ga je život satkan od putovanja i akcije. Obučavao se u Burmi gde je i ostao u službi narednih pet godina. Zatim odlazi na odsustvo i tom prilikom podnosi ostavku. Za to je bilo dva razloga: najpre, njegova karijera u policiji se kosila sa njegovim ambicijama, prvenstveno željom da postane pisac, i drugo, počeo je da uviđa da će dokle god bude bio policijski službenik u Burmi on zapravo podržavati politički sistem u koji više nije mogao verovati. Čak i pre ovoga, njegove ideje po pitanju pisanja i njegovi politički stavovi bili su u tesnoj vezi. Nije bez razloga želeo da se otrgne od Britanskog imperijalizma u Indiji: želeo je da „pobegne od ... svakog oblika vlasti čoveka nad čovekom", kako kaže u svom delu The Road to Wigan Pier („Put za dok Vigan",1937). Smatrao je da se društveni milje iz kojeg potiče zasniva upravo na „dominaciji nad drugima" – ne samo nad Burmežanima, već i nad engleskom radničkom klasom.

 

Po odlasku u London nastanjuje se u skrnavoj sobi u ulici Portobelo. Ovde je sa svojih dvadeset četiri počeo sebe da podučava pisanju. Susedi su bili oduševljeni njegovom odlučnošću. Nedelju za nedeljom provodio je u svojoj hladnoj sobi, ugrevajući prste nad svećom kada bi mu i suviše utrnuli. U proleće 1928. godine okrenuo je leđa vaspitanju i odvažio se na drastičan korak. Više od godinu dana živeo je sa siromašnima, najpre u Londonu, zatim u Parizu. Za njega je sirotinja bila žrtva nepravde. Razlog zbog kojeg je otišao u siromašne ležao je u prevazilaženju odbojnosti koju je među pripadnicima svoje klase smatrao čestom. U Parizu je živeo i radio u radničkom kvartu. U to vreme, kaže Erik, Pariz je bio prepun umetnika i tobožnjih umetnika.


Orvel je ovde živeo životom koji je daleko od boemskog: kad je konačno dobio posao radio je kao plonžer. Još jednom je njegovo putovanje bilo silazak u život za koji je osećao da mora da mu se preda, život pun bede i ljudi koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Po povratku u London odlučio je da napiše knjigu o vremenu koje je proveo u Parizu. Originalna verzija knjige Niko i ništa u Parizu i Londonu bila je naslovljena A Scullion's Diary („Dnevnik perača sudova"). Nakon dva odbijanja izdavača Orvel piše knjigu Burmese Days („Burmanski dani") koja je objavljena 1934. godine, kao plod ličnog iskustva iz kolonijalne službe.

 

Opstanak dela Niko i ništa u Parizu i Londonu dugujemo Mejbel Firez, koju je Orvel zamolio da uništi rukopis i zadrži spajalice. Umesto da ga posluša, ona rukopis nosi Leonardu Monrou, agentu izdavačke kuće „Golanc" (Gollancz), koji ga prihvata uz uslov da autor izbaci sve psovke i promeni sva imena. Nskon finalnih izmena Erik je izrazio želju da roman izda pod pseudonimom. Kako piše: Nemam reputaciju koju bi radeći ovo mogao izgubiti, a ako knjiga postigne bilo kakav uspeh, ovaj bih pseudonim mogu uvek nadalje koristiti. Kako god, stvarni razlog zbog kojeg se Erikov odlučuje za pseudonim Orvel je malo komplikovaniji, i imao je značiti da je trebalo da nekako zamaskira svoj stari i uzme novi identitet. Upravo to je ono što je hteo da uradi: da pokuša da od Erika Blera, starog itonovca i engleskog kolonijalnog policajca načini Džordža Orvela, antiautoritarca koji ne pripada nijednoj posebnoj klasi. Niko i ništa u Parizu i Londonu nije roman, već neka vrsta dokumentarnog prikaza života koji je stran većini čitalaca. U tome je i bila poenta: želeo je da engleskoj srednjoj klasi, kojoj i sam pripada, pomogne da razume život koji uživa, a koji se temelji na životu što im se odvijao ispred nosa. Ovde su očigledna dva tipična aspekta Orvela kao pisca: njegovo viđenje sebe kao nekoga ko otkriva bolnu istinu, istinu koju ljudi iz različitih razloga ne žele da čuju, ali i sebe kao predstavnika engleske moralne savesti.

 

Njegova sledeća knjiga bila je A Clergyman's Daughter („Sveštenikova kći") iz 1936. godine, a godinu dana nakon nje napisao je Keep The Aspidistra Flying („Neka Aspidistra leti"). Godine 1936. godine otvorio je seoski dućan u Velingtonu u kojem bi radio ujutru, a pisanjem se bavio u popodnevnim časovima. Iste godine oženio je Ajlin O'Šonesi i dobio narudžbinu od Left Book Club-a da istraži položaj sirotinje i nezaposlenih. Tako nastaje delo The Road to Wigan Pier - otišao je među siromašne o kojima će pisati knjigu. Još jednom je to bilo putovanje daleko od relativno udobnog života srednje klase. Opis rudarskih zajednica na severu Engleske je pun detalja i čitaocu dočarava kako izgleda silazak u rudnik. Ljudi iz Left Book Club-a koji su pročitali Orvelov rukopis o engleskom klasnom sistemu i engleskom socijalizmu nisu bili zadovoljni, pa je knjiga objavljena sa predgovorom Viktora Golanca koji osporava mnoge od Orvelovih ključnih zaključaka. The Left Book Club nije bio zadovoljan jer je Orvel kritikovao engleski socijalizam kao nerealan. Druga stvar koja im nije imponovala jeste Orvelovo mišljenje da većina socijalista teži da postane deo srednje klase. Orvel ismejava upravo one socijaliste kojima su usta puna fraza poput „solidarnost proletera", a koji odbijaju časne ljude, upravo one za koje je Orvel hteo da piše.

 

U svojoj knjizi The Road to Wigan Pier Orvel piše o anarhizmu: „Proučavao sam anarhističku teoriju po kojoj je svaka vlada loša, svaka kazna štetnija od zločina i po kojoj ljudi mogu pristojno da se vladaju jedino ako ih ostavite na miru." On dodaje: „Uvek je neophodno zaštititi miroljubive ljude od nasilja. U svakom društvu u kojem se zločin isplati postojaće oštar krivični zakon i njegova nemilosrdna primena."

 

Po završetku knjige The Road to Wigan Pier, Orvel odlučuje da ode u Španiju sa idejom da piše novinske reporataže o građanskom ratu koji je započeo kao sukob između komunista i socijalističkih republikanaca sa jedne, i fašističkih vojnih pobunjenika generala Franka sa druge strane. Otisnuo se put Španije krajem decembra, da bi se u Parizu zadržao na kratkom ručku sa Henrijem Milerom. Zanimljivo je da mu je tom prilikom Miler savetovao da je odlazak u Španiju iz radoznalosti još i razumljiv, ali da je otići tamo iz „osećanja dužnosti čista glupost". Par dana kasnije u Barseloni upoznaje Džona Maknera iz kancelarije Nezavisne radničke partije (Independent Labour Party - ILP) koji prenosi Orvelove reči: „Došao sam da se borim protiv fašizma!" Brzo se uključuje u složenu političku situaciju u Kataloniji. Republikansku vladu su podržavale brojne frakcije sa suprotstavljenim ciljevima, uključujući Radničku partiju marksističkog jedinstva (Partit Obrer d'Unificació Marxista - POUM) i anarhosindikalističku Nacionalnu konfederaciju rada (Confederación Nacional del Trabajo - CNT). ILP je bio povezan sa POUM-om tako da je Orvel pristupio toj organizaciji.

 

Po dolasku u Barselonu, Orvel je bio oduševljen atmosferom koju je zatekao: ono što je izgledalo nemoguće u Engleskoj, ovde je izgledalo kao svakodnevnica. Klasne razlike gotovo da su iščeznule. U svakom pogledu je vladala nestašica, ali je bilo jednakosti. Po prvi put u životu socijalizam je izgledao kao realnost, nešto zarad čega se vredi boriti. Orvel prolazi osnovnu vojnu obuku i nakon toga ga šalju na aragonski front kod Saragose.

 

U mesecu aprilu Orvel se vraća u Barselonu. Želeo je da ode na madridski front što je značiloda mora da se pridruži međunarodnoj koloni". Obraća se prijatelju komunisti iz Španske medicinske pomoći i izlaže mu svoj slučaj. „Iako nije mnogo mario za komuniste, Orvel je bio spreman da ih uzme za prijatelje i saveznike. To će se uskoro prometi." Po povratku u Barselonu, zatekao je izmenjen grad. To vise nije bilo mesto u kojem reč „drug" nešto znači, to je sada grad koji je vraćen u „normalu". Da stvar bude gora, otkrio je da je grupa kojoj je pripadao, POUM, sada oklevetana kao fašistička milicija koja u tajnosti pomaže Franku. Stav komunista bio je da je POUM objektivno gledano bio fašistička grupa pod republikanskom maskom. „Pojavio se prilično neugodan plakat koji je prikazivao glavu sa strgnutom maskom POUM-a ispod koje je virilo lice sa svastikom." Ovo je bilo vreme prvomajske Barselone i Orvel biva upetljan u borbe različitih frakcija. Veliki deo vremena provodi po krovovima zgrada, uz hrpu romana. Potonja kampanja laži i izobličavanja izneta u komunističkoj štampi u kojoj se POUM optužuje za saradnju sa fašistima imala je dramatične posledice na Orvela. Umesto da pristupi Međunarodnim brigadama kao što je nameravao, odlučio je da se vrati na front Aragon. Po završetku borbi, jedan drug iz redova komunista mu je ponudio da pristupi brigadama. Orvela je začudilo da ga i dalje žele u svojim redovima, budući da je, prema rečima njihove štampe, on bio fašista. „Niko ko je u Barseloni bio tada ili u mesecima koji su usledili neće zaboraviti užasnu atmosferu straha, sumnje, mržnje, cenzurisanih novina, krcatih zatvora, beskrajnih redova za hranu i uličnih bandi." Po povratku na front, snajperski metak ga ranjava u vrat. Orvel je bio znatno viši od španskih boraca i upozoravali su ga da se ne naslanja na ogradu rova. Oduzete moći govora i ustiju punih krvlju odnešen je na nosilima u Sijetamo, a kasnije prebačen u bolnicu u Ljeidu. Nakon relativno brzog oporavka, krajem maja 1937. godine poslat je u POUM-ovu bolnicu u predgrađu Barsleone. Metak je promašio glavnu arteriju za dlaku, ali Orvel je govorio jedva čujno. Primio je elektroterapiju i proglašen nesposobnim za vojnu službu.

 

Brojni članovi POUM-a su uhapšeni, dok su ostali bili prinuđeni da se skrivaju. Orvel i njegova žena su vozom pobegli iz Španije. Prve nedelje jula 1937. godine Orvelovi stižu u Velington, a već 13. jula za njima i optužba koja ih predstavlja kao agente POUM-a i „zagrižene trockiste". Suđenje vođama POUM-a i Orvelu (u njegovom odsustvu) održano je u Barseloni oktobra i novembra 1938. godine. Posmatrajući ove događaje iz Maroka, Orvel ih opisuje kao običnu „kolateralnu štetu suđenja ruskim trockistima i da su sve laži, uključujući flagrantne besmislice, od početka kružile u komunističkoj štampi." Orvelovo iskustvo iz Španskog građanskog rata preraslo je u delo Kataloniji u čast iz 1938. godine. Iskustva iz Španije ostavila su dva utiska na Orvelovu misao: prvo, pokazala su mu da je socijalizam na delu bio moguć, makar samo kao privremena mogućnost. Nikada nije zaboravio ushićenje iz prvih dana posete Barseloni kada je novo društvo izgledalo moguće, gde „drugarstvo" ne predstavlja puku jezičku mahinaciju socijalista, već realnost. Drugo je bilo iskustvo posmatranja grada koji se vraća u normalu kao turobna potvrda činjenice da će uvek biti različitih klasa, da u ljudskoj prirodi postoji nešto što traži nasilje, sukobe i moć nad drugima. Jasno je da ova dva utiska, sa jedne strane nada, a sa druge očaj stoje u suprotnosti. Pa ipak, uprkos očaju i zbunjenosti koja je pratila njegov povratak u Barselonu (gde su besnele ulične borbe između različitih frakcija socijalista) Orvel je napustio Španiju ispunjen utiscima.

 

Španski građanski rat je imao najvažniju ulogu u definisanju Orvelovog socijalizma. Pisao je: Video sam predivne stvari i konačno verujem u socijalizam, što dosad nije bio slučaj. Kao svedok uspeha anarhosindikalističkih zajednica, na primer Anarhističke Katalonije i potonjih brutalnih ugnjetavanja anarhosindikalista, antistaljinovske komunističke partije i revolucionara od strane komunista koje je podržavao Sovjetski savez, Orvel se iz Katalonije vratio kao veran protivnik Staljina i pridružio se ILP-u. Iako nikad nije pripadao njihovim redovima, bio je pod snažnim uticajem trockista i anarhističkih kritika sovjetskog režima, kao i značaja koji su anarhisti pridavali individualnoj slobodi. U drugom delu knjige The Road to Wigan Pier, Orvel kaže: „Pravi socijalista je onaj ko želi - ne samo smatra da je to poželjno, već jako želi – da tiranija bude zbačena." U eseju Zašto pišem, Orvel je izjavio: „Svaki ozbiljan redak koji sam napisao od 1936. godine usmeren je direktno ili indirektno protiv totalitarizma i ka demokratskom socijalizmu, onako kako sam ja to razumeo". Prema rečima biografa Džona Njusingera druga suštinska dimenzija Orvelovog sociljalizma bila je ta što je on prepoznao da Sovjetski savez nije bio socijalistički. Za razliku od većine levičara, umesto da odustane od socijalizma kad je jednom otkrio sve užase Staljinovog upravljanja Sovjetskim savezom, Orvel je odustao od Sovjetskog saveza i upravo je odustajući od takvih socijalista – zapravo socijalistima postao bliži nego ikad pre.

 

Godine 1938. Orvel oboljeva od tuberkuloze i zimu provodi u Maroku. U tom periodu piše novu knjigu, roman pod nazivom Coming up for Air („Hvatanje vazduha") koji je objavljen 1939. godine, iste godine kada je otpočeo dugonajavljivani rat između Nemačke i Britanije. Roman Coming Up for Air ima najviše „engleskog" u sebi; ratne strahote se mešaju sa slikama idiličnog edvardijanskog detinjstva koje protagonista Džordž Bouling provodi kraj Temze. Roman je pesimistički; industrijalizacija i kapitalizam su uništili sve najbolje u Staroj Engleskoj, a prete nove, velike spoljašnje opasnosti. Našim jezikom rečeno, Bouling postavlja totalitarističku hipotezu Borkenaua, Orvela, Silonea i Kestlera: „Stari Hitler je nešto drugo. Kao i Staljin. Oni nisu kao one baje iz drevnih vremena koji su razapinjali ljude na krst, sekli im glave i slično samo zabave radi... Oni su nešto posve drugo – nešto dosad nečuveno".

 

Orvel je i u novom ratu, kao i u Španiji, hteo da se bori protiv fašističkog neprijatelja, ali nije bio u stanju. Godine 1941. pridružuje se BBC-ju kao producent u odeljenju Istočnog javnog servisa za Indiju. Služio je i u lokalnom Štabu civilne odbrane. Godine 1943. napušta BBC da bi postao književni urednik časopisa Tribjun. U tom periodu započinje rad na Životinjskoj farmi. Godinu dana kasnije usvoja sina, ali mu 1945. godine za vreme operacije umire žena. Pri kraju rata, Orvel posećuje Evropu kao reporter. Potkraj 1945. godine Orvel odlazi na ostrvo Jura kraj obale Škotske, gde se i nastanjuje 1946. godine. U svom eseju Politika i engleski jezik iz iste godine Orvel govori o značaju preciznog i jasnog jezika uz argument da se nejasno pisanje može poslužiti kao moćno oružje političke manipulacije jer oblikuje način na koji mislimo. On piscima daje šest pravila pisanja:


- Nikada nemojte koristiti metaforu, poređenje ili neku drugu stilsku figuru koju ste navikli da srećete po štampi.
- Nikada nemojte koristiti dugačke reči tamo gde mogu stajati i kraće.
- Ako postoji mogućnost za skraćenjem reči, uvek je skratite.
- Nikad nemojte koristiti pasiv ako možete aktiv.
- Nikada nemojte koristiti strane izraze, naučne termine ili žargon ako možete da se setite odgovarajućeg engleskog ekvivalenta iz svakodnevnice.
- Bolje prekršite bilo koje od ovih pravila nego da odvalite neku potpunu glupost.

 

Iste godine napisao je i roman 1984. Klima koja je vladala na ostrvu nije bila pogodna za bolesnike sa tuberkulozom i roman 1984. odražava sumornost čovekovih patnji i poniženje bola. Zaista, on je rekao da knjiga ne bi bila u toj meri sumorna da njemu samom nije bilo tako loše. Kasnije te godine oženio je Sonju Braunel. Umro je januara 1950. godine.


Orvelova želja bila je da bude sahranjen po anglikanskim običajima, na crkvenom groblju koje je najbliže mestu njegove smrti. Kako na grobljima centralnog Londona nije bilo mesta, njegova udovica, zabrinuta da će biti kremiran protiv svoje volje, zamolila je njegove prijatelje da se raspitaju koja crkva ima slobodnih mesta na groblju. Dejvid Astor, Orvelov kum koje živeo u selu Saton Kortni u Oksfordširu, ubedio je vikara da Orvel bude sahranjen na groblju lokalne crkve Svih svetih, bez obzira što nije imao veze sa selom. Na njegovom spomeniku stoji epitaf: „Ovde leži Erik Artur Bler, rođen 25. juna 1903, umro 21. januara 1950", bez pomena njegovog daleko poznatijeg pseudonima.

 

Džordž Orvel - 1984

Džordž Orvel - ova lista

Džordž Orvel - Kako umire sirotinja

Džordž Orvel - Mjesečev odraz

Džordž Orvel - Otkrivanje španske tajne

Džordž Orvel - Vješanje

Džordž Orvel - Životinjska farma

loading...
8 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u