Džordž Orvel - Vješanje lektira

Džordž Orvel - Vješanje

Džordž Orvel - Vješanje

 

Dogodilo se to u Burmi jednog kišom natopljena dana. Bolećiva svjetlost, poput žuta staniola, padala je ukoso preko visokog zida u zatvorsko dvorište. Stajali smo i čekali ispred ćelija kažnjenika osuđenih na smrt te niza šupa s dva reda željeznih šipki s prednje strane, nalik na male kaveze za životinje. Svaka ćelija bila je veličine tri na tri metara i u njima nije bilo gotovo ništa osim ležaja slupana od dasaka i posude s vodom za piće. U nekim od njih, iza rešetki, čučali su smeđi tihi ljudi omotani u svoje gunjeve. Bili su to osuđenici na smrt koje je valjalo povješati u roku od tjedan- dva.

 

Tad izvedoše i osuđenika iz njegove ćelije; Hindusa, kržljava i sitna čovjeka obrijane glave i zamagljenih vodenastih očiju. Imao je gust, čekinjast brk, neskladno prevelik za svoje sitno tijelo, tako da je nalikovao brkovima što ih nose komičari na filmu. Čuvala su ga šestorica visokih zatvorskih stražara Indijaca i pripremala za vješala. Dvojica su stražarila uza nj s bajunetama na puškama, dok su mu drugi stavljali lisičine na ruke, potom su provukli lanac kroz lisičine i zakvačili ga za svoje opasače, pa mu ruke od pasa gore čvrsto privezaše uz tijelo. Tiskali su se uza nj ne puštajući ga ni za tren iz ruku u gotovo brižnom i milujućem stisku, kao da su se cijelo vrijeme htjeli ponovo uvjeriti, opipavajući ga neprestano, da je još uvijek tamo. Podsjećali su na čovjeka što rukama grabi još živu ribu pa se boji da bi mu mogla pobjeći skočivši natrag u vodu. A on je tu stajao kao da ga se to sve baš ništa ne tiče, puštajući ruke mlohavo konopima, kao da uopće ne primjećuje što se s njim zbiva.

 

Odbilo je osam sati i iz udaljene se vojarne začu dalek osamljen glasić vojničke trube kako svira zbor. Upravitelj zatvora, vojni liječnik sijedih kratkih brčića kao četkica za zube i gruba glasa, koji je stajao podalje od nas ostalih i zamišljeno čeprkao po šljunku svojim štapom, podiže glavu na zvuk trube. "Pobogu, Francis, požurite!" - povika razdražljivo. "Trebalo je da taj čovjek sad već visi. Zar još niste gotovi?"


Francis, naduzničar, debeo Dravid u odijelu od bijela platna i sa ziatnim naočalima, mahnu svojom crnom rukom. "Yes, sir; yes, sir" - žurno će Francis. "Sve je kako treba biti. Krvnik čeka. Evo, polazimo."


"Hajde, onda, što čekate? Zatvorenici ne mogu dobiti doručak dok to ne završimo."

 

Pošli smo prema vješalima. Dva su stražara stupala svaki sa svoje strane osuđenika s puškama nakoso; druga su ih dvojica slijedila držeći osuđenika za ruku i rame, kao da ga istodobno i guraju i podupiru. Mi ostali, suci i njima jednaki, išli smo za njima. Odjednom, kad prijeđosmo jedno desetak metara, povorka se zaustavi bez ikakva znaka upozorenja. Dogodilo se nešto stravično - pas, doskitao tko zna odakle, pojavio se u dvorištu. Dotrčao je među nas uz glasno lajanje i skakao je oko nas savijajući se cijelim tijelom, presretan što je našao toliko ljudi na okupu. Pas je bio krupan i kudrav, križanac između terijera airedalske pasmine i obična seoskog pseta. Trenutak se propinjao oko nas, a tad, prije nego ga je itko od nas dospio otjerati, baci se na osuđenika i odskočivši sa zemlje pokuša da mu lizne lice. Svi ostadosmo osupnuti, odveć zastravljeni da bismo pograbili psa ili ga zaustavili.

 

"Tko je pustio u dvorište to prekleto pseto? Uhvatite ga odmah!" - zaurla upravitelj srdito. Stražar istrča iz pratnje i potrča nespretno za psom, ali pas je neprestano poigravao te mu izmicao smatrajući sve to dijelom neke igre. Mladi stražar Evroazijac pokupi šaku šljunka i pokuša psa otjerati kamenjem, ali pas se hitro izmicao kamenju te ponovo pošao za nama, Njegovo je štektanje odjekivalo od zatvorskih zidova. Osuđenik, u šakama dvojice stražara, gledao je nehajno preda se kao da je to sve još jedna formalnost koju valja obaviti prije vješanja. Tad, nakon nekoliko minuta natezanja, netko ščepa psa. Prodjenuli smo mu moj rupčić kroz okovratnik i ponovo pođosmo dalje sa psom koji se još uvijek otimao cvileći.

 

Još nam je valjalo prijeći nekih četrdesetak metara do vješala. Promatrao sam smeđa gola leđa osuđenika ispred sebe. Hodao je nezgrapno s obje svezane ruke, ali podosta postojana koraka uz trzaje u hodu kako koračaju Indijci koji nikad ne ispruže koljeno u hodu. Pri svakom bi koraku njegovi mišići kliznuii natrag na svoje mjesto; uvojak kose na njegovu tjemenu poskakivao je gore-dolje dok su mu se stopala utiskivala u vlažan šljunak. Iznenada, usprkos čvrstom stisku zatvorskih stražara, osuđenik zakoraknu malčice u stranu da mimoiđe lokvu na stazi.


Čudnovato, ali istom u tom trenu prvi put u životu sinu mi što to znači smaknuti zdrava čovjeka pri punoj svijesti. Kad sam vidio osuđenika kako je zakoraknuo u stranu da mimoiđe lokvu, spoznao sam sav misterij, svu neizrecivu nepravdu koja se čini kad.se uništava život koji je još u punom zamahu.

 

Taj čovjek nije bio na samrti, dapače, bio je još živ i zdrav koliko smo i mi bili. Svi su organi u njegovu tijelu radili - njegova je utroba probavljala hranu, koža se obnavljala, nokti su mu rasli, stvaralo se novo tkivo - sve je mučno radilo u dostojanstvenu bunilu. Njegovi će nokti rasti i kad bude stajao nad rupom pod vješalima i dok bude padao kroz zrak, kad mu preostane još samo desetina sekunde života. Njegove su oči vidjele žuti šljunak i sive zidove, a njegov je mozak razmišljao, rasuđivao, zaključivao - zaključivao čak o lokvama. On i mi, sačinjavali smo skup ljudi koji su hodali zajedno, gledali, čuli, osjećali, shvaćali jedan te isti svijet, ali za dvije minute uz brz škljocaj, jedan će od nas umrijeti - jedan um manje, jedan svijet manje.


Vješala su stajala u malom dvorištu koje je bilo odvojeno od glavnog zatvorskog dvorišta i obraslo u visok trnovit korov. Bila su podignuta na postolju od cigle kao šupa s tri zida prekrita daskama, a nad njima su se izdizale dvije grede s poprečnom motkom s koje je visio konop. Krvnik, sjedokosi robijaš u bijelom zatvorskom ruhu, čekao nas je pokraj svoje sprave. Čim smo ušli, pozdravio nas je čučnjem punim ropske puzavosti. Na Francisovu zapovijed, dva stražara ščepaše osuđenika čvršće no ikada te ga napola odvukoše, a napola odguraše do vješala, nespretno mu pomažući da se uspne uz ljestve na postolje. Tad se za njima popeo i krvnik te mu stavio konop oko vrata.

 

Stajali smo i čekali. Stražari su se postavili u neuredan krug oko vješala. I tada, kad je omča bila stegnuta, osuđenik poče vapiti svom Bogu, monotonim glasom, glasno ponavljajući: - Ram! Ram! Ram! Ram! Ram! ne uspaničeno i ustrašeno poput molitve ili zapomaganja, nego smireno, ritmički, gotovo poput postojanih udaraca o muklo zvono. Pas mu odgovori cviljenjem. Krvnik, još uvijek uz vješala, izvadi malu pamučnu kukljicu i navuče mu je preko glave, ali taj glas, sad zatomljen tkaninom, uporno i dalje ponavljaše: - Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!

 

Krvnik siđe s postolja i postavi se spremno držeći u ruci polugu. Prolazile su duge minute. Postojan, zatomljen vapaj osuđenika i dalje se ponavljao: - Ram! Ram! Ram! - ne sustajući ni trenutka. Upravitelj, glavom poniknutom na prsa, polagano je čeprkao štapom po zemlji. Možda je brojio vapaje dopuštajući osuđeniku da ih izrekne u određenom broju - pedeset, možda, ili čak stotinu. Svi smo promijenili boju u licu. Indijci posivješe kao loša kava, a jedna ili dvije bajunete počeše drhtati. Gledali smo u svezana, zakukuljena čovjeka pod vješalima i slušali njegove vapaje dok nas je sve salijetala ista misao: Oh, smakni ga brzo; učini tom već jednom kraj, ušutkaj taj jezovit glas!

 

Iznenada, upravitelj se odluči. Podignu glavu i mahnu u brzoj kretnji štapom. "Chalo!" - povika gotovo sa žestinom. Začu se štropot, a potom zavlada mrtva tišina. Osuđenik je pao u rupu dok se konop vrtio i sukao. Pustio sam psa i on odmah potrča ka stražnjoj strani vješala, pa kad tamo stiže, stade na mjestu, zalaja i pobježe u kut dvorišta među korov gledajući u nas bojažljivo. Obiđosmo vješala da utvrdimo osuđenikovu smrt. Visio je nožnim prstima upravljenim ravno prema zemlji, polagano se okrećući na konopu, mrtav ko kamen.


Upravitelj podiže štap i gurnu s njim mrtvo tijelo koje se polagano njihalo. "Mrtav je" - reče upravitelj. Izvukao se ispod postolja vješala i duboko uzdahnuo. Odjednom je nestalo zlovoljna izraza s njegova lica. Pogledao je na svoj ručni sat. "Osam sati i osam minuta. E pa, to bi bilo sve za danas, hvala bogu."

 

Stražari, pošto su skinuli bajunete s pušaka, odmarširali su iz dvorišta s vješalima. Pas, otriježnjen i svjestan da je počinio nepodopštinu, šmugnuo je hitro za njima. Pošli smo iz dvorišta s vješalima mimo ćelija s osuđenicima što su tu čekali da i na njih dođe red, te uđosmo u veliko zatvorsko dvorište. Kažnjenici su pod nadzorom stražara naoružanih štapovima već dobivali svoj doručak.

 

Čučali su u dugim redovima držeći u ruci svoju limenu posudicu, dok su ih dva stražara s čabrima obilazili i kutljačom im dijelili rižu, što se doimalo sasvim prirodnim, veselim prizorom poslije vješanja. Sve nas je zahvatio dubok osjećaj olakšanja sada kad je sve bilo gotovo, da bismo bili mogli zapjevati, potrčati, cerekati se. Počeli smo bučno čavrljati, svi u jedan glas.


Evroazijac, mladić što je hodao uza me, kimnu glavom uz značajan smiješak prema puteljku kojim smo došli. "Znate li, gospodine, naš se prijatelj (mislio je na obješenog čovjeka), kad je čuo da je njegova molba za pomilovanje odbijena, upišao na pod svoje ćelije. Od straha. - Izvolite, uzmite jednu moju cigaretu, gospodine. Kako vam se dopada moja nova srebrna kutija za cigarete, gospodine? Kupio sam je u torbara; dvije rupije i osam anasa. Otmjen evropski stil."

 

Nekoliko se ljudi počelo smijati - čemu, činilo se da nitko nije znao. Francis je hodao uz upravitelja i živo pričao: "Da, gospodine, sve je prošlo kako treba. Sve je bilo učas gotovo - klik! upravo tako. E, nije baš uvijek tako - bome nije! Sjećam se slučajeva kad se liječnik morao zavući pod vješala i povući osuđenika za noge da bi utvrdio njegovu smrt. Vrlo neugodno!"
"Izmotavate se, a? To nije lijepo od vas" - reče upravitelj.
"Ah, gospodine, još je gore kad se počnu otimati. Jedan osuđenik, sjećam se, uhvatio se grčevito za šipke svog kaveza kad smo došli po njega. Nevjerojatno, gospodine, ali šestorica ga je stražara jedva otrgla od njih; po trojica su ga vukla za svaku nogu. Pokušali smo ga urazumjeti: "Budi pametan" - rekli smo mu - "pomisli na svu bol i muku što nam zadaješ!' Ali ne, nije nas taj htio poslušati! Ah, bio je vrlo neugodan."


Zatekao sam se i sam u smijehu. Svi su se smijali. Čak se i upravitelj osmjehnuo dobrohotno.

 

"Najbolje da svi izađemo i nešto popijemo" - reče sasvim prijazno. »Imam bocu whiskyja u kolima. Dobro će nam doći."


Izađosmo na cestu kroz velika dvokrilna vrata zatvora. "Vukli su ga za noge!" - uskliknu odjednom sudac Burmanac i prasnu u glasno hihotanje. Svi se počesmo ponovo smijati. U tom nam se trenutku Francisova priča učinila osobito smiješnom. Svi smo popili zajedno čašicu, domoroci zajedno s Evropljanima, sasvim prijateljski. Mrtvac je ostao visjeti stotinjak metara iza nas.

__________________________________

 

Džordž Orvel - George Orwell, pravo ime Eric Arthur Blair je rođen 1903. godine u indijskom selu Motihari, blizu granice sa Nepalom. U to vreme Indija je bila u sastavu Britanske imperije, a Blerov otac Ričard je radio kao agent u Državnom odseku za opijum. Blerov deda po ocu služio je u indijskoj armiji, a majka Ajda Mejbel Bler, osamnaest godina mlađa od svog supruga, bila je kći trgovca. Blerovi su živeli relativno privilegovanim i krajnje ugodnim životom. Porodica nije bila bogata – Orvel ju je kasnije ironično opisivao kao „nižu višu srednju klasu". Nisu imali zemlju, niti ozbiljnija ulaganja: bili su prosečna engleska porodica iz srednjeg staleža toga doba koja se po pitanju opstanka i budućnosti u potpunosti oslanja na Britansku imperiju. Godine 1907. porodica prelazi u Englesku i nastanjuje u Henliju na Temzi, mada je Erikov otac nastavio da radi u Indiji još pet godina, do svog penzionisanja. Uz određene poteškoće, Erikovi roditelji uspevaju da upišu dete u privatnu srednju školu u Saseksu kada mu je bilo osam godina. Sa trinaest godina dobio je stipendiju Velingtona, a zatim i Itona.

 

Roditelji su ga terali da naporno radi u školi koju je smatrao turobnom, a nakon dobijanja stipendije više i definitivno nije bio zainteresovan za dalja mentalna naprezanja koja nisu imala nikakve veze sa njegovim ličnim željama. Na početku eseja Zašto pišem objašnjava da je još sa pet ili šest godina znao da će postatida mora postati pisac. Ali da bi postao pisac, morao je da bistri književna dela. Međutim, engleska književnost nije bila među glavnim predmetima na Itonu, gde je većina dečaka poticala iz porodica koje su bile nepopravljivo nenačitane ili toliko slabo načitane da je bilo apsurdno podučavati ih engleskoj književnosti. Jedan od Erikovih nastavnika kasnije je izjavio da njegov poznati učenik za vreme svog petogodišnjeg boravka u školi nije mrdnuo prstom. To je, naravno, bila neistina. Erik je sam sebe podučavao majstorima engleske proze koji su ga najviše privlačili, kao što su Svift, Stern i Džek London.

 

Kako god bilo, uspešno je završio školovanje na Itonu, a u konkurenciji od 167 studenata po uspehu je bio 138. Nije bio zainteresovan za dobijanje fakultetske stipendije i 1922. Erik Bler se pridružuje Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi. Privlačio ga je život satkan od putovanja i akcije. Obučavao se u Burmi gde je i ostao u službi narednih pet godina. Zatim odlazi na odsustvo i tom prilikom podnosi ostavku. Za to je bilo dva razloga: najpre, njegova karijera u policiji se kosila sa njegovim ambicijama, prvenstveno željom da postane pisac, i drugo, počeo je da uviđa da će dokle god bude bio policijski službenik u Burmi on zapravo podržavati politički sistem u koji više nije mogao verovati. Čak i pre ovoga, njegove ideje po pitanju pisanja i njegovi politički stavovi bili su u tesnoj vezi. Nije bez razloga želeo da se otrgne od Britanskog imperijalizma u Indiji: želeo je da „pobegne od ... svakog oblika vlasti čoveka nad čovekom", kako kaže u svom delu The Road to Wigan Pier („Put za dok Vigan",1937). Smatrao je da se društveni milje iz kojeg potiče zasniva upravo na „dominaciji nad drugima" – ne samo nad Burmežanima, već i nad engleskom radničkom klasom.

 

Po odlasku u London nastanjuje se u skrnavoj sobi u ulici Portobelo. Ovde je sa svojih dvadeset četiri počeo sebe da podučava pisanju. Susedi su bili oduševljeni njegovom odlučnošću. Nedelju za nedeljom provodio je u svojoj hladnoj sobi, ugrevajući prste nad svećom kada bi mu i suviše utrnuli. U proleće 1928. godine okrenuo je leđa vaspitanju i odvažio se na drastičan korak. Više od godinu dana živeo je sa siromašnima, najpre u Londonu, zatim u Parizu. Za njega je sirotinja bila žrtva nepravde. Razlog zbog kojeg je otišao u siromašne ležao je u prevazilaženju odbojnosti koju je među pripadnicima svoje klase smatrao čestom. U Parizu je živeo i radio u radničkom kvartu. U to vreme, kaže Erik, Pariz je bio prepun umetnika i tobožnjih umetnika.


Orvel je ovde živeo životom koji je daleko od boemskog: kad je konačno dobio posao radio je kao plonžer. Još jednom je njegovo putovanje bilo silazak u život za koji je osećao da mora da mu se preda, život pun bede i ljudi koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Po povratku u London odlučio je da napiše knjigu o vremenu koje je proveo u Parizu. Originalna verzija knjige Niko i ništa u Parizu i Londonu bila je naslovljena A Scullion's Diary („Dnevnik perača sudova"). Nakon dva odbijanja izdavača Orvel piše knjigu Burmese Days („Burmanski dani") koja je objavljena 1934. godine, kao plod ličnog iskustva iz kolonijalne službe.

 

Opstanak dela Niko i ništa u Parizu i Londonu dugujemo Mejbel Firez, koju je Orvel zamolio da uništi rukopis i zadrži spajalice. Umesto da ga posluša, ona rukopis nosi Leonardu Monrou, agentu izdavačke kuće „Golanc" (Gollancz), koji ga prihvata uz uslov da autor izbaci sve psovke i promeni sva imena. Nskon finalnih izmena Erik je izrazio želju da roman izda pod pseudonimom. Kako piše: „Nemam reputaciju koju bi radeći ovo mogao izgubiti, a ako knjiga postigne bilo kakav uspeh, ovaj bih pseudonim mogu uvek nadalje koristiti". Kako god, stvarni razlog zbog kojeg se Erikov odlučuje za pseudonim Orvel je malo komplikovaniji, i imao je značiti da je trebalo da nekako zamaskira svoj stari i uzme novi identitet. Upravo to je ono što je hteo da uradi: da pokuša da od Erika Blera, starog itonovca i engleskog kolonijalnog policajca načini Džordža Orvela, antiautoritarca koji ne pripada nijednoj posebnoj klasi. Niko i ništa u Parizu i Londonu nije roman, već neka vrsta dokumentarnog prikaza života koji je stran većini čitalaca. U tome je i bila poenta: želeo je da engleskoj srednjoj klasi, kojoj i sam pripada, pomogne da razume život koji uživa, a koji se temelji na životu što im se odvijao ispred nosa. Ovde su očigledna dva tipična aspekta Orvela kao pisca: njegovo viđenje sebe kao nekoga ko otkriva bolnu istinu, istinu koju ljudi iz različitih razloga ne žele da čuju, ali i sebe kao predstavnika engleske moralne savesti.

 

Njegova sledeća knjiga bila je A Clergyman's Daughter („Sveštenikova kći") iz 1936. godine, a godinu dana nakon nje napisao je Keep The Aspidistra Flying („Neka Aspidistra leti"). Godine 1936. godine otvorio je seoski dućan u Velingtonu u kojem bi radio ujutru, a pisanjem se bavio u popodnevnim časovima. Iste godine oženio je Ajlin O'Šonesi i dobio narudžbinu od Left Book Club-a da istraži položaj sirotinje i nezaposlenih. Tako nastaje delo The Road to Wigan Pier - otišao je među siromašne o kojima će pisati knjigu. Još jednom je to bilo putovanje daleko od relativno udobnog života srednje klase. Opis rudarskih zajednica na severu Engleske je pun detalja i čitaocu dočarava kako izgleda silazak u rudnik. Ljudi iz Left Book Club-a koji su pročitali Orvelov rukopis o engleskom klasnom sistemu i engleskom socijalizmu nisu bili zadovoljni, pa je knjiga objavljena sa predgovorom Viktora Golanca koji osporava mnoge od Orvelovih ključnih zaključaka. The Left Book Club nije bio zadovoljan jer je Orvel kritikovao engleski socijalizam kao nerealan. Druga stvar koja im nije imponovala jeste Orvelovo mišljenje da većina socijalista teži da postane deo srednje klase. Orvel ismejava upravo one socijaliste kojima su usta puna fraza poput „solidarnost proletera", a koji odbijaju časne ljude, upravo one za koje je Orvel hteo da piše.

 

U svojoj knjizi The Road to Wigan Pier Orvel piše o anarhizmu: „Proučavao sam anarhističku teoriju po kojoj je svaka vlada loša, svaka kazna štetnija od zločina i po kojoj ljudi mogu pristojno da se vladaju jedino ako ih ostavite na miru." On dodaje: „Uvek je neophodno zaštititi miroljubive ljude od nasilja. U svakom društvu u kojem se zločin isplati postojaće oštar krivični zakon i njegova nemilosrdna primena."

 

Po završetku knjige The Road to Wigan Pier, Orvel odlučuje da ode u Španiju sa idejom da piše novinske reporataže o građanskom ratu koji je započeo kao sukob između komunista i socijalističkih republikanaca sa jedne, i fašističkih vojnih pobunjenika generala Franka sa druge strane. Otisnuo se put Španije krajem decembra, da bi se u Parizu zadržao na kratkom ručku sa Henrijem Milerom. Zanimljivo je da mu je tom prilikom Miler savetovao da je odlazak u Španiju iz radoznalosti još i razumljiv, ali da je otići tamo iz „osećanja dužnosti čista glupost". Par dana kasnije u Barseloni upoznaje Džona Maknera iz kancelarije Nezavisne radničke partije (Independent Labour Party - ILP) koji prenosi Orvelove reči: „Došao sam da se borim protiv fašizma!" Brzo se uključuje u složenu političku situaciju u Kataloniji. Republikansku vladu su podržavale brojne frakcije sa suprotstavljenim ciljevima, uključujući Radničku partiju marksističkog jedinstva (Partit Obrer d'Unificació Marxista - POUM) i anarhosindikalističku Nacionalnu konfederaciju rada (Confederación Nacional del Trabajo - CNT). ILP je bio povezan sa POUM-om tako da je Orvel pristupio toj organizaciji.

 

Po dolasku u Barselonu, Orvel je bio oduševljen atmosferom koju je zatekao: ono što je izgledalo nemoguće u Engleskoj, ovde je izgledalo kao svakodnevnica. Klasne razlike gotovo da su iščeznule. U svakom pogledu je vladala nestašica, ali je bilo jednakosti. Po prvi put u životu socijalizam je izgledao kao realnost, nešto zarad čega se vredi boriti. Orvel prolazi osnovnu vojnu obuku i nakon toga ga šalju na aragonski front kod Saragose.

 

U mesecu aprilu Orvel se vraća u Barselonu. Želeo je da ode na madridski front što je značiloda mora da se pridruži međunarodnoj koloni". Obraća se prijatelju komunisti iz Španske medicinske pomoći i izlaže mu svoj slučaj. „Iako nije mnogo mario za komuniste, Orvel je bio spreman da ih uzme za prijatelje i saveznike. To će se uskoro prometi." Po povratku u Barselonu, zatekao je izmenjen grad. To vise nije bilo mesto u kojem reč „drug" nešto znači, to je sada grad koji je vraćen u „normalu". Da stvar bude gora, otkrio je da je grupa kojoj je pripadao, POUM, sada oklevetana kao fašistička milicija koja u tajnosti pomaže Franku. Stav komunista bio je da je POUM objektivno gledano bio fašistička grupa pod republikanskom maskom. „Pojavio se prilično neugodan plakat koji je prikazivao glavu sa strgnutom maskom POUM-a ispod koje je virilo lice sa svastikom." Ovo je bilo vreme prvomajske Barselone i Orvel biva upetljan u borbe različitih frakcija. Veliki deo vremena provodi po krovovima zgrada, uz hrpu romana. Potonja kampanja laži i izobličavanja izneta u komunističkoj štampi u kojoj se POUM optužuje za saradnju sa fašistima imala je dramatične posledice na Orvela. Umesto da pristupi Međunarodnim brigadama kao što je nameravao, odlučio je da se vrati na front Aragon. Po završetku borbi, jedan drug iz redova komunista mu je ponudio da pristupi brigadama. Orvela je začudilo da ga i dalje žele u svojim redovima, budući da je, prema rečima njihove štampe, on bio fašista. „Niko ko je u Barseloni bio tada ili u mesecima koji su usledili neće zaboraviti užasnu atmosferu straha, sumnje, mržnje, cenzurisanih novina, krcatih zatvora, beskrajnih redova za hranu i uličnih bandi." Po povratku na front, snajperski metak ga ranjava u vrat. Orvel je bio znatno viši od španskih boraca i upozoravali su ga da se ne naslanja na ogradu rova. Oduzete moći govora i ustiju punih krvlju odnešen je na nosilima u Sijetamo, a kasnije prebačen u bolnicu u Ljeidu. Nakon relativno brzog oporavka, krajem maja 1937. godine poslat je u POUM-ovu bolnicu u predgrađu Barsleone. Metak je promašio glavnu arteriju za dlaku, ali Orvel je govorio jedva čujno. Primio je elektroterapiju i proglašen nesposobnim za vojnu službu.

 

Brojni članovi POUM-a su uhapšeni, dok su ostali bili prinuđeni da se skrivaju. Orvel i njegova žena su vozom pobegli iz Španije. Prve nedelje jula 1937. godine Orvelovi stižu u Velington, a već 13. jula za njima i optužba koja ih predstavlja kao agente POUM-a i „zagrižene trockiste". Suđenje vođama POUM-a i Orvelu (u njegovom odsustvu) održano je u Barseloni oktobra i novembra 1938. godine. Posmatrajući ove događaje iz Maroka, Orvel ih opisuje kao običnu „kolateralnu štetu suđenja ruskim trockistima i da su sve laži, uključujući flagrantne besmislice, od početka kružile u komunističkoj štampi." Orvelovo iskustvo iz Španskog građanskog rata preraslo je u delo Kataloniji u čast iz 1938. godine. Iskustva iz Španije ostavila su dva utiska na Orvelovu misao: prvo, pokazala su mu da je socijalizam na delu bio moguć, makar samo kao privremena mogućnost. Nikada nije zaboravio ushićenje iz prvih dana posete Barseloni kada je novo društvo izgledalo moguće, gde „drugarstvo" ne predstavlja puku jezičku mahinaciju socijalista, već realnost. Drugo je bilo iskustvo posmatranja grada koji se vraća u normalu kao turobna potvrda činjenice da će uvek biti različitih klasa, da u ljudskoj prirodi postoji nešto što traži nasilje, sukobe i moć nad drugima. Jasno je da ova dva utiska, sa jedne strane nada, a sa druge očaj stoje u suprotnosti. Pa ipak, uprkos očaju i zbunjenosti koja je pratila njegov povratak u Barselonu (gde su besnele ulične borbe između različitih frakcija socijalista) Orvel je napustio Španiju ispunjen utiscima.

 

Španski građanski rat je imao najvažniju ulogu u definisanju Orvelovog socijalizma. Pisao je: "Video sam predivne stvari i konačno verujem u socijalizam, što dosad nije bio slučaj". Kao svedok uspeha anarhosindikalističkih zajednica, na primer Anarhističke Katalonije i potonjih brutalnih ugnjetavanja anarhosindikalista, antistaljinovske komunističke partije i revolucionara od strane komunista koje je podržavao Sovjetski savez, Orvel se iz Katalonije vratio kao veran protivnik Staljina i pridružio se ILP-u. Iako nikad nije pripadao njihovim redovima, bio je pod snažnim uticajem trockista i anarhističkih kritika sovjetskog režima, kao i značaja koji su anarhisti pridavali individualnoj slobodi. U drugom delu knjige The Road to Wigan Pier, Orvel kaže: „Pravi socijalista je onaj ko želi - ne samo smatra da je to poželjno, već jako želi – da tiranija bude zbačena." U eseju Zašto pišem, Orvel je izjavio: „Svaki ozbiljan redak koji sam napisao od 1936. godine usmeren je direktno ili indirektno protiv totalitarizma i ka demokratskom socijalizmu, onako kako sam ja to razumeo". Prema rečima biografa Džona Njusingera druga suštinska dimenzija Orvelovog sociljalizma bila je ta što je on prepoznao da Sovjetski savez nije bio socijalistički. Za razliku od većine levičara, umesto da odustane od socijalizma kad je jednom otkrio sve užase Staljinovog upravljanja Sovjetskim savezom, Orvel je odustao od Sovjetskog saveza i upravo je odustajući od takvih socijalista – zapravo socijalistima postao bliži nego ikad pre.

 

Godine 1938. Orvel oboljeva od tuberkuloze i zimu provodi u Maroku. U tom periodu piše novu knjigu, roman pod nazivom Coming up for Air („Hvatanje vazduha") koji je objavljen 1939. godine, iste godine kada je otpočeo dugonajavljivani rat između Nemačke i Britanije. Roman Coming Up for Air ima najviše „engleskog" u sebi; ratne strahote se mešaju sa slikama idiličnog edvardijanskog detinjstva koje protagonista Džordž Bouling provodi kraj Temze. Roman je pesimistički; industrijalizacija i kapitalizam su uništili sve najbolje u Staroj Engleskoj, a prete nove, velike spoljašnje opasnosti. Našim jezikom rečeno, Bouling postavlja totalitarističku hipotezu Borkenaua, Orvela, Silonea i Kestlera: „Stari Hitler je nešto drugo. Kao i Staljin. Oni nisu kao one baje iz drevnih vremena koji su razapinjali ljude na krst, sekli im glave i slično samo zabave radi... Oni su nešto posve drugo – nešto dosad nečuveno".

 

Orvel je i u novom ratu, kao i u Španiji, hteo da se bori protiv fašističkog neprijatelja, ali nije bio u stanju. Godine 1941. pridružuje se BBC-ju kao producent u odeljenju Istočnog javnog servisa za Indiju. Služio je i u lokalnom Štabu civilne odbrane. Godine 1943. napušta BBC da bi postao književni urednik časopisa Tribjun. U tom periodu započinje rad na Životinjskoj farmi. Godinu dana kasnije usvoja sina, ali mu 1945. godine za vreme operacije umire žena. Pri kraju rata, Orvel posećuje Evropu kao reporter. Potkraj 1945. godine Orvel odlazi na ostrvo Jura kraj obale Škotske, gde se i nastanjuje 1946. godine. U svom eseju Politika i engleski jezik iz iste godine Orvel govori o značaju preciznog i jasnog jezika uz argument da se nejasno pisanje može poslužiti kao moćno oružje političke manipulacije jer oblikuje način na koji mislimo. On piscima daje šest pravila pisanja:


- Nikada nemojte koristiti metaforu, poređenje ili neku drugu stilsku figuru koju ste navikli da srećete po štampi.
- Nikada nemojte koristiti dugačke reči tamo gde mogu stajati i kraće.
- Ako postoji mogućnost za skraćenjem reči, uvek je skratite.
- Nikad nemojte koristiti pasiv ako možete aktiv.
- Nikada nemojte koristiti strane izraze, naučne termine ili žargon ako možete da se setite odgovarajućeg engleskog ekvivalenta iz svakodnevnice.
- Bolje prekršite bilo koje od ovih pravila nego da odvalite neku potpunu glupost.

 

Iste godine napisao je i roman 1984. Klima koja je vladala na ostrvu nije bila pogodna za bolesnike sa tuberkulozom i roman 1984. odražava sumornost čovekovih patnji i poniženje bola. Zaista, on je rekao da knjiga ne bi bila u toj meri sumorna da njemu samom nije bilo tako loše. Kasnije te godine oženio je Sonju Braunel. Umro je januara 1950. godine.


Orvelova želja bila je da bude sahranjen po anglikanskim običajima, na crkvenom groblju koje je najbliže mestu njegove smrti. Kako na grobljima centralnog Londona nije bilo mesta, njegova udovica, zabrinuta da će biti kremiran protiv svoje volje, zamolila je njegove prijatelje da se raspitaju koja crkva ima slobodnih mesta na groblju. Dejvid Astor, Orvelov kum koje živeo u selu Saton Kortni u Oksfordširu, ubedio je vikara da Orvel bude sahranjen na groblju lokalne crkve Svih svetih, bez obzira što nije imao veze sa selom. Na njegovom spomeniku stoji epitaf: „Ovde leži Erik Artur Bler, rođen 25. juna 1903, umro 21. januara 1950", bez pomena njegovog daleko poznatijeg pseudonima.

 

Džordž Orvel - 1984

Džordž Orvel - ova lista

Džordž Orvel - Kako umire sirotinja

Džordž Orvel - Mjesečev odraz

Džordž Orvel - Otkrivanje španske tajne

Džordž Orvel - Životinjska farma

Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Džordž Orvel - Vješanje

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u