Džordž Orvel - Kako umire sirotinja lektira

Džordž Orvel - Kako umire sirotinja

Džordž Orvel - Kako umire sirotinja

 

Tisuću devet stotina dvadeset i devete godine proveo sam nekoliko tjedana u bolnici X u petnaestom okrugu Pariza. Službenik za prijem bolesnika podvrgnuo me je strogom ispitivanju i doista nekih dvadesetak minuta odgovarao sam na pitanja prije nego što su me primili. Ako ste ikad morali ispunjavati obrasce u nekoj latinskoj zemlji, onda znate o kakvim se pitanjima radi. Već sam nekoliko dana muku mučio preračunavajući Reaumura u Fahrenheita, ali znam da sam imao visoku vrućinu blizu 40 stupnjeva i pri kraju razgovora jedva sam se držao na nogama. Iza mene u repu malodušni su bolesnici sa zavežljajima smotanim u šarene rupce čekali svoj red.

 

Poslije ispitivanja slijedilo je kupanje - prisilna uobičajenost za sve novodošljake, očito, baš kao u zatvorima i ubožnicama. Oduzeli su mi odjeću, i pošto sam odsjedio nekoliko minuta u desetak centimetara plitkoj toploj vodi, dali su mi pamučnu noćnu košulju i kratak plavi kućni haljetak od flanela - ali ne i papuče, nisu imali dovoljno velik broj za moje noge - rekoše - i izvedoše me na dvorište u mrku februarsku noć, a ja sam bolovao od upale pluća. Netko je posrtao ispred mene sa svjetiljkom u ruci. Odjel na koji su me vodili bio je nekih dvije stotine metara udaljen i činilo mi se da moramo prijeći cijelo bolničko dvorište da bismo do njega stigli. Pošljunčena staza pod mojim nogama bila je ledeno studena, a vjetar mi je svijao noćnu košulju oko mojih golih bedara. Čim smo ušli u bolničku sobu sve mi se učini nekako poznato, al' do kasno u noć nisam se mogao sjetiti odakle mi taj čudan osjećaj. Soba je bila niska i duga, u polumraku sa svih strana čulo se mrmljanje, a kreveti su bili poslagani nagusto u tri reda s vrlo uskim prolazom među njima. Vonjala je po izmetinama, ali uz to nekako slatkasto.

 

Kad sam legao, ugledah u krevetu tik do mojeg mala čovjeka žućkastocrvenkaste kose i spuštenih ramena kako sjedi polugol dok doktor i neki student na njemu vrše neki zahvat. Najprije je doktor iz svoje crne torbe izvadio tuce čaša, nalik na vinske, potom je student u svakoj čaši zapalio šibicu da iz nje iscrpi zrak i tad su čašu hitro pritisnuli na čovjekova leđa ili prsa, a vakuum u čaši izvukao bi na njegovoj koži golem žuti mjehur. Tek pošto je prošlo nekoliko trenutaka, shvatih što rade. Taj se zahvat zvao puštanje krvi kupicama, o njemu pišu i medicinski udžbenici, ali ja sam dotad mislio da se primjenjuje samo za liječenje konja.

 

Hladan zrak na dvorištu vjerojatno je malo ohladio moju vrućicu, pa sam taj barbarski zahvat promatrao hladnokrvno i pomalo me je zabavljao. Idućeg trenutka međutim, doktor i student priđoše mom krevetu, posjedoše me i počeše bez riječi na me stavljati te iste čaše, a da ih prije toga nisu uopće raskužili. Na nekoliko mojih slabašnih riječi protesta što sam ih izgovorio, nisu se uopće obazirali, kao da sam neka životinja. Vrlo me se dojmio taj bezličan način na koji su sa mnom počeli baratati. Prvi put u životu ležao sam na javnom odjelu neke bolnice i to je za mene bio prvi susret s liječnicima koji po vama čeprkaju, a da vam pri tom ne upute ni jedne jedine riječi, ili vas, kao čovjeka, uopće ne primjećuju. Na mene su pritisli samo šest čaša, ali pošto su to završili, prorezali su mjehure i ponovo na njih stavili čaše. U svaku je čašu sada iscurilo nekoliko kapi tamnocrvene krvi, koliko bi moglo stati u malu žličicu.

 

Kad sam ponovo legao, odvratno ponižen i preplašen onim što su mi učinili, mislio sam da će me tad bar ostaviti na miru. Al', gorko sam se prevario. Na redu je bio idući postupak u liječenju, topli oblozi od gorušice, što je sve vjerojatno bilo dijelom uobičajeni postupak s bolesnicima, kao što je bilo i kupanje. Dvije neuredne bolničarke već su bile pripremile obloge i stegnule ih grubo oko mojih prsiju kao luđačku košulju, dok se neki bolesnici što su šetkali po sobi u košulji i hlačama počeše okupljati oko mog kreveta smijuljeći se pomalo sućutno. Poslije su mi rekli da je promatranje kako nekog bolesnika zavijaju u obloge s gorušicom omiljena zabava u sobi. Oblozi se na bolesniku ostave obično četvrt sata, a sve je doista podosta smiješno ako niste kojim slučajem izdržljivi. Prvih pet minuta bol je nepodnošljiva, ali vi ste uvjereni da ćete je izdržati.

 

Za vrijeme idućih pet minuta to uvjerenje nestaje bez traga, ali pomoći nema, jer su oblozi čvrsto prilijepljeni uz vaša leđa i ne možete ih skinuti. U tom prizoru promatrači najviše uživaju. Za vrijeme posljednjih pet minuta, skrhani ste do obamrlosti. Pošto su mi skinuli obloge, gurnuli su mi pod glavu nepromočiv jastuk natrpan ledom i pustili me na miru. Nisam ni oka stisnuo i koliko se sjećam bila je to jedina noć u mom životu - hoću reći jedina koju proležah u krevetu - za vrijeme koje nisam usnuo ni jednog jedinog trenutka.

 

Za samo jedan sat što ga proležah u bolnici X na meni su okušali cijeli niz raznoraznih i protuslovnih liječenja, a to je ono što me je i zbunjivalo, jer općenito jedva da vas ikako liječe, bud dobro bud loše, ukoliko nemate neku bolest koja im se čini zanimljivom, ili ako na vama mogu nešto novo naučiti. Oko pet sati ujutro došle bi sestre bolničarke, probudile bolesnike, izmjerile im vrućinu, ali nisu ih umivale. Ako ste se mogli micati, umili biste se sami; inače ste ovisili o milosrdnosti nekog bolesnika koji je mogao hodati. Bolesnici su obično sami iznosili i praznili posude u koje su u krevetu obavljali malu nuždu, ili "guske" i veliku nuždu, ili la casserole, kako su je nazivali.

 

U osam bi stigao doručak koji smo kao u vojsci nazivali - a soupe. A bila je i juha, tanka juha od povrća u kojoj su plivali komadići ljigava kruha. Kasnije, tokom dana, visok, dostojanstven liječnik crne brade obilazio bi bolesnike u pratnji jednog mladog liječnika stažista i cijela jata studenata koji su mu trčali za petama, ali nas je bilo šezdesetak u sobi, a bilo je očito da mora obići i druge sobe osim naše. Uz mnoge je krevete jednostavno prošetao, dan za danom, a ponekad su se za njim čuli zaklinjući vapaji. S druge pak strane, ako ste slučajno bolovali od neke bolesti s kojom su se studenti željeli bolje upoznati, svi bi se oko vas sjatili. Ja, osobno, s osebujnom bronhijalnom škripom u prsima, ponekad sam imao i cijelo tuce studenata oko sebe, koji su u repu čekali da poslušaju moja pluća. Čudnovat je to bio osjećaj - čudnovat, mislim, zbog njihove iskrene želje da što više nauče o svom pozivu, zajedno s očitim nedostatkom svakog osjećaja da su bolesnici ljudska bića. Nije mi drago o tome govoriti, ali ponekad kad bi neki studentić pristupio jedva dočekavši svoj red da me posluša, sav bi podrhtavao od uzbuđenja poput dječačića koji je napokon dobio u svoje ruke neku skupu i rijetku igračku. A tada, uho za uhom - uši mladića i djevojaka, Crnaca - stiskale su se uz moja leđa, smjena za smjenom prstiju neprestano, ali svečano, tapkala je po mojim prsima, ali nitko mi ne bi uputio ni jedne riječi, niti me pogledao u oči. Kao bolesnik ubogar, koji bolnici nije plaćao liječenje, u bolničkoj noćnoj košulji, bili ste prvenstveno uzorak bez vrijednosti protiv čega se nisam bunio ali na što se nikad nisam mogao potpuno priviknuti.

 

Poslije nekoliko dana toliko sam prizdravio da sam mogao sjediti u krevetu i promatrati ostale bolesnike u sobi. U zagušljivoj sobi, punoj uskih kreveta, tako zguranih da ste mogli lako dodirnuti ruku svog susjeda, bilo je raznoraznih bolesti, osim, pretpostavljam, zaraznih. Moj susjed s desne strane bio je neki sićušan crvenokos postolar s jednom nogom kraćom od druge, koji je običavao proricati smrt drugih bolesnika (što se počesto događalo, a moj bi susjed za to prvi doznao), zazviždao bi i povikao broj 43! (ili bilo koji drugi broj) te bi zamlatarao rukama iznad svoje glave. Taj čovjek i nije bio jako bolestan, ali u većini drugih kreveta odigravalo se nekoliko groznih tragedija i stravičnih prizora. U krevetu čije se podnožje doticalo mojeg, ležao je, dok nije počeo umirati (nisam ga vidio kako umire - premjestili su ga na neki drugi krevet) malen mršav čovjek koji je bolovao od ja ne znam koje bolesti, ali bolesti koja mu je cijelo tijelo pretvorila u ranu, pa bi pri svakom okretaju s jednog boka na drugi, a gdjekad i od težine pokrivača stenjao i jaukao od bola. Najgore je patio dok je mokrio, što mu je uspijevalo samo uz velike muke. Bolničarka bi mu donijela gusku i onda bi dugo i dugo stajala uz njegovu postelju zviždeći, kako što rade, vele, konjušari s konjima, dok napokon uz bolni vrisak "Jepisse!" ne bi počeo mokriti. U krevetu do njegova čovjek žućkastocrvenkaste kose, kojeg sam još prvi dan promatrao dok su mu vadili krv kupicama, cijeli je dan iskašljavo sukrvicu. Moj susjed s lijeve strane bio je visok, svenuo, mladić kome bi od vremena do vremena u ranu na leđima ugurali cjevčicu kroz koju bi iscurila zapanjujuća količina neke pjenaste tekućine iscijeđene iz tko zna kojeg dijela njegova tijela. U krevetu iza njegova umirao je neki isluženi ratnik iz 1870, lijep starac s bijelom kozjom bradicom oko čijeg su kreveta sate i sate određene za posjete sjedile četiri ostarije rođakinje odjevene potpuno u crno, baš kao vrane, očito spletkareći oko nekakva jadnog nasljedstva.

 

U krevetu u istom redu s mojim, samo malo dalje, ležao je starac ćelave glave i obješenih brkova, jako otečena tijela i lica, koji je bolovao od neke bolesti od koje je gotovo neprestano mokrio. Uz krevet mu je stoga stajala velika staklena posuda. Jednog su mu dana u pohode došle žena i kći. Čim ih je ugledao, starčevo se lice zasjalo od sreće i iznenađenja i dok se njegova kći, lijepa djevojka od nekih dvadeset godina, približavala krevetu, primijetio sam kako se njegova ruka pod pokrivačem miče prema njoj. Učinilo mi se da već unaprijed vidim prizor koji će uslijediti - djevojka na koljenima uz očev krevet dok starčeva ruka počiva na njezinoj glavi dajući joj svoj blagoslov na samrtnoj postelji. Ali ne, samo joj je u ruku turnuo svoju gusku koju je ona spremno prihvatila i istresla u posudu uz krevet.

 

Nekih dvadesetak kreveta dalje od mene ležao je bolesnik broj 57 - mislim da je to bio njegov broj - koji je bolovao od ciroze jetre. Svi su ga na odjelu poznavali iz viđenja jer je ponekad služio kao predmet predavanja. Dva puta na tjedan, poslijepodne, visok, ozbiljan liječnik držao je na odjelu predavanja studentima i više nego jedanput starac broj 57 bio bi dovezen na kolicima u sredinu sobe gdje bi doktor podigao njegovu spavaćicu, opipavao prstima veliku mlohavu oteklinu na čovjekovu trbuhu - oboljelu jetru, pretpostavljam - i objašnjavao bi uvjerljivo da je ta bolest posljedica alkoholizma i vrlo česta u zemljama gdje se mnogo pije vino. Po običaju, on bolesniku ne bi rekao ni riječi, niti bi mu se nasmiješio, niti mu kimnuo glavom ili bilo čim pokazao svoju zahvalnost. Dok bi predavao, vrlo uspravan i ozbiljan, držao bi njegovo istrošeno tijelo u obje ruke okrećući ga ponekad kao žena valjak za tijesto. Broj 57 je to sve strpljivo podnosio. Očito bio je stari bolnički štakor, redovan izložak na predavanjima, a njegova jetra već odavno određena za jednu staklenku u nekom zavodu za patologiju. Posve ravnodušan na ono što o njemu pričaju, ležao bi s očima uperenim u prazno, dok bi ga doktor pokazivao kao komad starinskog porculana. Mogao je imati oko šezdeset godina i bio je zaprepašćujuće sićušan. Njegovo lice, blijedo kao pergament, usukalo se i izgledalo je maleno kao u neke lutke.

 

Jednog jutra, još prije nego što su stigle bolničarke, moj me susjed postolar probudio trzajući mi jastuk. "Broj 57!" - i zalamatao rukama iznad glave. Soba je bila u polumraku, ali moglo se razabrati što se u njoj zbiva. Mogao sam vidjeti starog broj 57 kako leži skvrčen na boku. Glava mu je visjela s kreveta, a lice bilo okrenuto prema meni. Umro je tokom noći, a nitko nije primijetio kada. Bolničarke su ravnodušno primile vijest o starčevoj smrti i pošle svojim poslom. Poslije dugo vremena, sat i više, druge dvije bolničarke umarširale su u jednoredu u sobu, baš kao dva vojnika, klampajući bučno svojim cokulama i smotale mrtvoga starca u plahtu, ali ga nisu iznijele iz sobe.

 

Kasnije, kad se već razdanilo, imao sam vremena da malo bolje pogledam broj 57. I tako, legao sam na bok i promatrao ga. Neobično, ali istinito, on je bio za mene prvi Evropljanin kojeg sam vidio mrtva. I prije sam viđao mrtve ljude, ali su uvijek bili Azijci i obično ljudi koji su umrli naprasnom smrću, poginuli. Oči broja 57 bile su još otvorene i usta su mu bila razjapljena, a njegovo sitno lice iskrivljeno u smrtnoj agoniji. Najviše me je zaprepastila bljedoća njegova lica. I prije je bio blijed, ali sad je bio malo sivlji od plahta. Dok sam piljio u to sitno, isušeno lice, pade mi na um da je taj odvratan komad otpada što tu čeka da ga odvezu i bace na kamenu ploču u dvorani za seciranje, posljedica »prirodne« smrti, jedne od onih smrti za koju molimo Boga u liturgiji. Pogledaj, rekoh sam sebi, to je ono što te čeka za dvadeset, trideset, četrdeset godina. Gledaj kako umiru sretnici, oni koji dožive starost. Svi želimo živjeti, naravno; doista na životu ostajemo samo iz straha od smrti, ali sad mislim, kao što sam i tad mislio, da je bolje umrijeti naprasnom smrću, nego od starosti i istrošenosti. Ljudi govore o strahotama rata, ali koje je oružje čovjek ikad izmislio koje se u svojoj okrutnosti približava nekim najčešćim bolestima?

 

Prirodna smrt već po svojoj definiciji podrazumijeva nešto polagano, smrdljivo i bolno. Pa čak i tad postoji razlika umrete li kod kuće u svom krevetu ili u nekoj bolnici. Taj jadni stari nesretnik koji se upravo ugasio kao batrljak svijeće bio je toliko nezamjetljiv da nitko nije došao uz njegovu smrtnu postelju da ga isprati. Bio je samo broj, a potom "predmet" za studentske skalpele. Jezive li smrti, umrijeti na takvu mjestu! U bolnici X kreveti su bili vrlo blizu i nije bilo zastornih pregrada. Zamislite, na primjer, da umrete kao onaj mali čovjek čiji je krevet bio neko vrijeme uz podnožje mojeg, onaj što je vriskao kad bi ga dotakli pokrivači! Usudim se reći da su Je pisse! bile njegove posljednje riječi koje je izustio. Možda oni što umiru sebi time ne taru glave. - To bi barem bio uobičajeni odgovor, ali unatoč tome, ne zaboravimo da su ljudi na samrti često više ili manje bistra duha još dan-dva ili otprilike toliko prije svog kraja.

 

U javnom odjelu bilo koje bolnice vidjet ćete strahote koje, čini se, ne vidimo kad ljudi uspiju umrijeti kod kuće, kao da stanovite bolesti napadaju samo sirotinju. Ali činjenica je da ni u jednoj bolnici u Engleskoj nećete vidjeti ono što sam ja vidio u bolnici X. Nećete vidjeti, na primjer, da ljudi skapavaju kao životinje; da nikog nema uz njih u tom strašnom trenutku; da nikog za to nije briga; da se smrt ne primijeti sve do jutra - a to se tamo dogodilo više nego jedanput. Zacijelo u Engleskoj takvo što nećete vidjeti, a još manje mrtvaca izložena znatiželjnim pogledima drugih bolesnika. Sjećam se jednoć u Engleskoj, u nekoj paviljonskoj bolnici dogodilo se da je neki bolesnik umro dok smo bili na poslijepodnevnom čaju, pa iako smo bili samo šestorica u sobi, bolničarke su sve sredile tako spretno i hitro da mi ostali bolesnici o tom nismo čak ništa ni čuli sve dok se nismo vratili natrag u našu sobu. Ono što možda potcjenjujemo u Engleskoj jest sreća da imamo dovoljno dobro školovanih i stoga discipliniranih bolničarki. Nedvojbeno, engleske su bolničarke ograničene; gataju iz kave, nose značkice sa zastavicama i drže sliku kraljice na polici kamina, ali one vas barem, iz puke lijenosti, ne ostavljaju da ležite neumiveni i začepljeni na neuređenom krevetu. Bolničarke u bolnici X još su uvijek bile pomalo slične Mrs Gamp, a poslije, u vojničkim bolnicama republikanske Španjolske upoznao sam bolničarke koje su bile toliko neuke da nisu znale bolesniku izmjeriti ni vrućinu. U Engleskoj ne možete vidjeti ni takvu prljavštinu kao u bolnici X. Poslije nekog vremena kad sam malo prizdravio da sam se mogao prati u kupaonici, otkrio sam u njoj velik sanduk u koji su bacali ostatke hrane i prljave zavoje cijelog odjela, a po drvenoj oplati zidova plazili su rojevi gamadi.

 

Kad su mi vratili moje odijelo i kad sam toliko ojačao da sam ponovo mogao hodati, pobjegao sam iz bolnice X prije roka, ne čekajući na liječničku otpusnicu. Bolnica X nije bila jedina bolnica iz koje sam utekao, ali tmurnost i tjeskoba koje su u njoj vladale, njezin ogavan zadah i iznad svega nešto nezdravo u njezinoj atmosferi, duboko se usjeklo u moje pamćenje. Odveli su me onamo jer je to bila bolnica arrondissementa u kojem sam stanovao, a tek pošto sam iz nje utekao, doznah da je na vrlo lošem glasu. Godinu ili dvije kasnije, glasovita pustolovka i prevarantica Madame Hanaud, koja se razboljela pošto je ponovo dospjela u istražni zatvor, prevezena je u bolnicu X na liječenje, a nakon nekoliko dana umakla je svojim stražarima i sama se vratila natrag u zatvor tvrdeći da joj je u zatvoru ljepše. Vjerujem da je bolnica X bila potpuno neprilična francuska bolnica čak i za to doba. Ali bolesnici, gotovo svi samo radni ljudi, bili su neobično krotki. Neki su od njih čak mislili da uvjeti u bolnici graniče s udobnošću, jer su barem dvojica bili siromašna prenemagala kojima je to bio najlakši način da prežive zimu.

 

Bolničarke su im gledale kroz prste jer su ih iskorištavale da im obavljaju prigodne najprljavije poslove. Ali držanje ostalih je bilo: naravno, ovo je ogavno mjesto, ali što biste vi htjeli? Nije im se činilo čudnovato što ih bude u pet ujutro da bi potom čekali tri sata na vodenastu juhu kojom je započinjao dan, ili da ljudi umiru, a da nitko od bolničkog osoblja pri tom ne makne ni malim prstom, ili čak da samo o pukoj sreći ovisi da li ćete slučajno liječniku zapeti za oko u prolazu. Prema predaji, sličan je bio postupak s bolesnicima i u drugim bolnicama. No, ako se razbolite i ako ste presiromašni da biste se mogli liječiti kod kuće, onda morate u bolnicu, pa kad se jednom tamo nađete, onda morate trpjeti strogost i neudobnost baš kao i u vojsci. A povrh svega toga zanimalo me je odakle ono postojano vjerovanje, danas već gotovo iskorijenjeno u Engleskoj, u priče, na primjer, o doktorima koji vas režu iz čiste znatiželje ili pak stoga što ih zabavljaju vaše muke dok vas mesare prije nego što ste potpuno uspavani.

 

Bolnicom su kolale mračne priče o tamnom sobičku tik uz kupaonicu. Pričalo se, iz te su se sobice čuli jezivi krikovi. Ja doduše nisam primijetio ništa što bi potvrdilo te priče i jamačno je sve to naklapanje bilo obična besmislica, premda sam svojim vlastitim očima vidio kako su dva studenta ubijala ili gotovo ubila šesnaestogodišnjeg dječaka (činilo se da je na samrti kad sam napustio bolnicu, iako se možda poslije i oporavio) obijesnim postupkom koji se zacijelo nikad ne bi usudili okušati na bolesniku koji sam plaća liječenje. U živu mi je sjećanju da se u Londonu vjerovalo da u nekim bolnicama bolesnike ubijaju kako bi se dokopali leševa za seciranje. Takvu priču nisam čuo u bolnici X, premda vjerujem da bi neki ljudi tamo u to lako povjerovali. Jer, bila je to bolnica u kojoj je preživjelo nešto, ne toliko u postupcima koliko u raspoloženju, iz devetnaestog stoljeća,
i u tom je baš i bila njezina neobična osebujnost.

 

U proteklih pedesetak godina došlo je do velikih promjena u odnosima između liječnika i bolesnika.
Prolistate li bilo koju knjigu koja o tom govori, uvjerit ćete se da se bolnicu, prije druge polovice devetnaestog stoljeća, smatralo sličnom zatvoru, ne samo zatvoru već srednjovjekovnoj tamnici. Bolnica je mjesto gdje hara smrt u nečistoći i mukama, neka vrsta predvorja groba. Samo sirotinja mora tamo da se liječi. A osobito u početku prošlog stoljeća, kad je medicinska znanost postala drskija, ali stoga ne i uspješnija, obično su ljudi smatrali cijeli taj posao što ga obavljaju doktori užasnim i strašnim. Kirurgiju, posebno, držalo se običnim jezivim sadizmom, a seciranje ili razudbu mogućom samo uz pomoć kradljivaca svježih leševa ravno iz groba, dok je sve to bilo začinjeno spiritizmom ili dozivanjem duša pokojnika. Devetnaesto stoljeće obiluje literaturom strave i užasa o doktorima i bolnicama.

 

Prisjetite se samo jadnog starog Jurja III, podjetinjenog senilca koji kriješti moleći milost čim ugleda svoje liječnike kako mu pristupaju da bi mu "pustili krv sve dok ne izgubi svijest". Sjetite se samo razgovora Boba Sawyera i Benjamina Allena, koji nedvojbeno jedva da su parodije, ili poljskih bolnica iz Sloma i Rata i mira i onog stravičnog opisa amputacije noge iz Melvilleove Bijele bluze! Pa čak i imena pridijevana liječnicima u engleskoj beletristici u devetnaestom stoljeću; koljač, živoder, mesar, grobar i tako dalje, i genetički nadimak "mesaroš", podjednako su nemila koliko i komična. Ta protukirurška predaja zacijelo je najbolje izražena u Tennysonovoj pjesmici Dječja bolnica koja je prvenstveno dokument iz predkloroformskog doba, iako se stječe dojam da je napisana najkasnije 1880. godine. Nadalje, nazori koje Tennyson iznosi u toj pjesmi poprilično su znameniti. Kad dobro razmislite kakva li je strahota morao biti kirurški zahvat bez anestetika, kakva zla glasa, teško je onda posumnjati u pobude ljudi koji su se usudili u nj upustiti. Jer te krvave strahote kojima su se toliko radovali studenti (veličanstven prizor što ga izvodi mesaroš!) bile su, što je svima bilo znano, nekorisne i uzaludne; bolesnik koji nije umro od straha, obično bi umro od gangrene, što se smatralo posve prirodnim. Čak i danas nailazimo na doktore sa sumnjivim pobudama. Bilo koji dugogodišnji bolesnik, ili netko tko je slušao o čemu razgovaraju studenti medicine, znat će što mislim time reći. Ali pronalazak anestetika bio je prva, a pronalazak raskužnih sredstava druga prekretnica u kirurgiji. Nigdje na svijetu danas, vjerojatno, nećete vidjeti takav prizor kakav opisuje Axel Munthe u Priči o sv. Mihajlu, gdje opaki kirurg siječe bolesnika za bolesnikom istim nožem i odbacuje odsječene udove na hrpu pokraj stola. Štoviše, socijalno je zdravstveno osiguranje isključilo zamisao da je bolesnik koji pripada radničkoj klasi siromašak koji ne zaslužuje pažnju i obzir. Još dobrano u ovom stoljeću, bolesnicima koji "nisu sami plaćali liječenje" u velikim su bolnicama običavali čupati zube bez injekcija. Oni ništa ne plaćaju, pa onda nemaju ni pravo na anestetike - mislilo se. Ali i to je vrijeme minulo.

 

Pa ipak svaka institucija na sebi nosi pečat svoje prošlosti. Sobe u kasarnama još uvijek pohodi duh Kiplingova vremena, a teško je ući u ubožnicu da se pri tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz ubožnica za gubavce i njima slične, da bi ti nesretnici imali gdje umrijeti, a kasnije postadoše vježbaonice gdje su studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje. Povijest razvoja bolnica ostavila je svoj trag koji se još i danas zamjećuje i na njihovoj tjeskobnoj arhitekturi. Nije mi ni na kraj pameti da se požalim na postupak prema sebi u bilo kojoj bolnici u Engleskoj, ali znam da je to zdrav razum koji upozorava ljude da se klone bolnice koliko mogu, a naročito javnih besplatnih odjela. Ma kakva zakonska prava imali, nedvojbeno je da imate mnogo manje uvida u način vašeg liječenja, mnogo ste manje sigurni da se na vama neće izvoditi neki neozbiljni pokusi, dok valja; "ili da se pokorite disciplini ili marš van!". A mnogo to znači kad čovjek može umrijeti u svom vlastitom krevetu ili još bolje u svojim cipelama. Ma kakva bila stručnost i uljudnost osoblja, smrt u bolnici ogavan je i okrutan događaj, nešto možda toliko malo važno da o tom ne vrijedi ni pričati, ali što ostavlja bolna sjećanja na hitnju, vrevu i bezličnost mjesta gdje ljudi danomice umiru okruženi strancima.

 

Strah od bolnice još uvijek ledi srca sirotinje, a u svima nama ostalima tek što je nestao. Ta crna mrlja leži plitko ispod površine naše svijesti. Već rekoh da sam oćutio čudnovat osjećaj poznatog netom zakoračih u bolnicu X. Ta me je slika, naravno, podsjetila na smrdljivu isparinu patnjom ispunjenih bolnica devetnaestog stoljeća koje nikad nisam vidio, ali o kojima sam čuo i čitao. I nešto, možda u crno odjeven doktor sa svojom prljavom crnom torbom, ili možda tek boležljiv vonj, probudilo je u meni uspomenu na onu Tennysonovu pjesmicu o "Dječjoj bolnici" koju sam čuo prije dvadeset godina. Slučajno, pročitala mi ju je naglas vremešna bolničarka koja je morala započeti svoj posao negdje u vrijeme kad je Tennyson napisao tu pjesmu. Užasi i patnje tih starih bolnica za nju su bili još u živu sjećanju. Zajedno smo se zgrozili čitajući tu pjesmu, a potom sam je vremenom zaboravio. Zaboravio, da mi čak ni njen naslov ne bi ništa značio. Ali čim sam ugledao onu polumračnu bolničku sobu u kojoj su mrmljali i stenjali nebrojeni glasovi u tijesno nabijenim krevetima, sjetih je se, a iduću noć čak i njezina cijela sadržaja i raspoloženja, pa čak i nekih cijelih stihova.

___________________________________

 

Džordž Orvel - George Orwell, pravo ime Eric Arthur Blair rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: Down and Out in Paris and London, Burmese Days, Keep the Aspidistra Flying, Coming up for Air. Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava Životinjsku farmu, koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.

 

Orwell je danas najpoznatiji po svojim romanima Životinjska farma, Hiljadu devetsto osamdeset četvrta. Prvi je alegorija korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, a potonji je Orwellova vizija rezultata totalitarizma. Orwell se vratio iz Katalonije kao čvrsti anti - staljinist i anti - komunist, ali je do kraja života ostao ljevičar i, prema svojim vlastitim riječima, "demokratski socijalist". Još jedno poznato Orwellovo djelo je njegov esej Politika i engleski jezik, u kojem se negativno postavlja prema rezultatima političke propagande, službenom jeziku, površnim razmišljanjima o književnim stilovima, vokabularu i na kraju o mišljenju samome. Orwellova briga o prestanku uporabe jezika za izricanje stvarnosti iskreno se odrazila u njegovom izumu Novogovora, jezika izmišljene zemlje Oceanije u romanu 1984. Newspeak je varijanta engleskog jezika čiji je vokabular strogo ograničen od vladinim zakonima. Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje misli koje se kose s službenim idejama - i, s vremeno, spriječiti pojavu takvih misli. (usp. Sapir - Whorfova hipoteza).

 

Džordž Orvel - 1984

Džordž Orvel - ova lista

Džordž Orvel - Mjesečev odraz

Džordž Orvel - Otkrivanje španske tajne

Džordž Orvel - Vješanje

Džordž Orvel - Životinjska farma

Džordž Orvel - Životinjska farma - interpretacija

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Džordž Orvel - Kako umire sirotinja

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u