Džon Perkins - Ispovest ekonomskog ubice 5 lektira

Džon Perkins - Ispovest ekonomskog ubice 5

Džon Perkins - Ispovest ekonomskog ubice 5

 

Ispovest ekonomskog ubice: - Dužnost nam je bila da uništavamo!

 

Prodao sam dušu, za šansu života

Postao sam uveren kako sam stručnjak podsećajući se da sam imao puno više životnog iskustva u zemljama u razvoju nego mnogi drugi - a neki od njih bili su dvostruko stariji - oni sad treba da ocenjuju moj rad. živeo sam ranije u Amazonu i putovao na delove Jave koje niko drugi nije ni želeo posetiti. Pohađao sam nekoliko intenzivnih kurseva usmerenih na obuku rukovodilaca o prefinjenijim stavkama iz ekonometrije i govorio sebi da sam deo nove vrste statistički orijentisanih momaka koji obožavaju ekonometriju i sviđaju se Robertu Meknamari, ukočenom predsedniku Svetske banke, prethodnom predsedniku kompanije "Ford motor" i, konačno, ministru odbrane. To je bio čovek koji je izgradio svoju reputaciju na brojkama, na teoriji verovatnoće, na matematičkim modelima, i - sumnjao sam - na svojoj vrlo razmetljivoj taštini.

Pokušao sam se povoditi za Meknamarom i za svojim šefom Brunom. Usvojio sam način govora koji je oponašao prvog i počeo hodati na način ovog drugog, sa diplomatskom torbom koja mi se ljuljala po strani. Kad pomislim unazad moram se čuditi svojoj drskosti. Istinu govoreći, moja je ekspertiza bila jako ograničena, ali ono što mi je nedostajalo u školovanju i znanju to sam nadoknađivao hrabrošću. I to je funkcionisalo. Na kraju je grupa eksperata udarila pečate na moje izveštaje i tako ih odobrila. Idućih meseci odlazio sam na sastanke u Teheran, Karakas, Gvatemalu, London, Beč i Vašington. Upoznao sam važne osobe, uključujući i iranskog šaha, bivše predsednike nekoliko zemalja te Roberta Meknamaru lično. Kao u osnovnoj školi bio je to muški svet.

 

Na dugi rok ne profitira niko

Bio sam zapanjen kako moja nova titula i izveštaji o mojim nedavnim uspesima utiču na stav drugih ljudi prema meni. U početku mi je sva ta pažnja udarila u glavu. Osećao sam se kao čarobnjak koji može mahnuti svojim štapićem i izazvati svetlost, industrija je nicala poput cveća. Tada sam postao razočaran. Pitao sam se koji su moji motivi i motivi onih koji sa mnom rade. čini se da važna titula ili doktorat nauka ne pomažu ljudima da shvate jadno stanje gubavca koji živi pored odvodnog kanala u Džakarti, a sumnjao sam i da veština manipulisanja statistikom pomaže čoveku da predvidi budućnost. što sam bolje upoznavao one koji su donosili odluke o preoblikovanju sveta, bio sam sve više skeptičan u vezi s njihovom sposobnošću i ciljevima. Gledajući lica preko stola na sastancima morao sam se suzdržavati da obuzdam svoj bes.

 

Konačno se i ta perspektiva izmenila. Došao sam do zaključka da većina tih ljudi veruje kako čini pravu stvar. Kao i čarli oni su bili uvereni da su komunizam i terorizam zle sile - više nego predvidiva reagovanja na odluke koje su donosili oni sami i njihovi prethodnici - i da imaju dužnost prema vlastitoj zemlji, budućim pokoljenjima i prema Bogu, da svijet preobrate u kapitalizam. Oni su se rukovodili načelom preživljavanja najsposobnijih; kad se već slučajno dogodilo da su srećom rođeni unutar privilegovanog staleža, umesto u skloništu od kartona, smatrali su svojom dužnošću da predaju to nasleđe svom potomstvu.

 

Oklevao sam da li da te ljude gledam kao da su u konspiraciji ili da ih smatram čvrsto povezanim bratstvom koje nastoji da dominira svetom. Ipak sam ih s vremenom počeo voleti kao one vlasnike plantaža na Jugu prije Građanskog rata. Bili su to ljudi koji su se zbližili jedni sa drugima putem zajedničkih uverenja i koji su imali zajednički interes za sebe same. Nije to bila neka ekskluzivna grupa koja bi se sastajala na tajnim mestima usredotočena na neke zle namere. Autokrate sa plantaža odrastale su zajedno sa slugama i robovima, bili su odgajani u verovanju da je njihovo pravo pa čak i dužnost da brinu o paganima i preobrate ih na veru i način života vlasnika. Iako ih je ropstvo u filozofskom smislu odbijalo, oni su poput Tomasa Džefersona to opravdavali kao nužnost, čijim nestajanjem bi nastao društveni i privredni haos. Lideri modernih oligarhija, o kojima sam sada razmišljao kao o korporatokratiji, činilo se da su istog kova...

 

Počeo sam misliti o tome ko ima koristi od ratova i masovne proizvodnje oružja, od gradnje brana na rekama i uništavanja prirodne okoline i kulture. Počeo sam se pitati kome to koristi da stotine i hiljade ljudi umiru zbog nedostatka hrane, zagađene vode i od bolesti koje bi se mogle lečiti. Polako sam počeo shvaćati da na dugi rok ne profitira niko, ali u kratkom razdoblju oni na vrhu piramide - moji pretpostavljeni i ja - čini se imamo koristi, ako ništa drugo, materijalne. To je potaklo još nekoliko pitanja: Zašto se ova situacija ne menja? Zašto je izdržala toliko dugo? Leži li odgovor jednostavno u staroj uzrečici "moć je dobra," da oni koji imaju moć pokreću sistem?

 

Činilo se nedovoljno kazati da moć sama po sebi dozvoljava da takva situacija potraje. Dok pretpostavka da moć čini dobro objašnjava dosta toga, osećao sam da mora postojati jača poticajna snaga koja je ovde na delu. Setio sam se jednog profesora ekonomike iz vremena svog poslovnog studija, čoveka iz severne Indije koji nam je predavao o limitiranim izvorima, o čoveku i njegovoj potrebi da neprestano raste i o načelu robovskog rada. Po mišljenju tog profesora svi uspešni kapitalistički sistemi uključuju hijerarhije sa vrlo krutim lancima upravljanja te šaku ljudi na samom vrhu koji kontrolišu naredbe odozgo prema sebi podložnima, kao i veliku vojsku radnika na dnu koje bi pomoću odgovarajućih ekonomskih termina mogli istinski razvrstati kao robove. Na kraju sam se potpuno uverio da mi pomažemo takav sistem, jer nas je korporatokratija uverila kako nam je Bog dao pravo da nekoliko naših ljudi smestimo na sam vrh te kapitalističke piramide i da takav naš sistem prenesemo u celi svet.

 

Naravno da mi nismo prvi koji to radimo. Popis onih koji su to praktikovali proteže se nazad do prastarih carstava u severnoj Africi, na Srednjem istoku i u Aziji te seže sve do Persije, Grčke, Rima i krstaških ratova, te do svih evropskih graditelja imperija iz razdoblja nakon Kolumba. Taj imperijalistički poriv jest i biće uzrok većine ratova, zagađenja, umiranja od gladi, istrebljenja vrsta i genocida, i za to se uvek plaćala visoka cena na račun savesti i dobrobiti građana tih imperija. Ona je doprinosila lošem socijalnom statusu i dovela do situacije gdje su najbogatije kulture u ljudskoj istoriji žrtve najviše stope samoubistava, zloupotrebe droga i nasilja. O tim sam pitanjima opširno razmišljao, ali sam izbegavao misliti o prirodi svoje vlastite uloge u tome svemu.

 

Sebe sam pokušao doživljavati ne kao EHM-a, nego kao glavnog ekonomistu. To je zvučalo tako legitimno, a ako bih trebao kakvu potvrdu, mogao sam uvijek baciti pogled na stubac svojih primanja: sva su ona dolazila iz MAIN - a, iz privatne kompanije. Nisam ni novčića primio od NSA ili bilo koje druge vladine agencije. I tako sam postao uveren, gotovo uveren... Jednog poslepodneva, Bruno me pozvao u svoju kancelariju. Došao je do moje stolice i potapšao me po ramenu. "Napravio si odličan posao", govorio je medenim glasom. "Da bismo pokazali kako to cenimo, dajemo ti priliku tvog života, nešto što malo ljudi ikad dobije, pa čak i kad su dvostruko stariji od tebe."

 

Predsednik i heroj

Sleteo sam na Panama's Tocumen međunarodni aerodrom kasne večeri u aprilu 1972. godine, za vreme pravoga tropskog potopa. Kako je tamo bilo uobičajeno, delio sam taksi s nekolicinom drugih poslovnih ljudi, a budući da govorim španski, seo sam na prednje sedište uz vozača i zurio kroz staklo taksija. Kroz kišu prednja su svetla osvetljavala na upravljačkoj ploči pričvršćenu sliku zgodnog čoveka s izbočenim obrvama i sjajnim očima. Jedna strana njegovog šešira sa širokim obodom bila je zavrnuta frajerski prema gore. Prepoznao sam na slici heroja moderne Paname.

 

Pripremao sam se za to putovanje na svoj uobičajen način posećujući referentni odsek Javne biblioteke u Bostonu. Znao sam da je jedan od razloga Torihosove popularnosti u narodu taj što čvrsto brani panamsko pravo na samostalnu vlast, kao i pravo na suverenitet nad Panamskim kanalom. Bio je odlučan u tome da će zemlja pod njegovim vođstvom izbeći padove svoje neslavne prošlosti. Panama je bila deo Kolumbije kad je francuski inženjer Ferdinand de Leseps, koji je nekada rukovodio izgradnjom Sueckog kanala, odlučio da sagradi kanal kroz prevlaku Srednje Amerike kako bi povezao Atlantski s Tihim okeanom... Počevši 1881. godine, Francuzi su se snažno potrudili, ali bi uvek usledila neka katastrofa. Konačno, 1889. godine, projekt je završen, ali uz velike finansijske probleme - ipak, inspirisao je san Teodora Ruzvelta...

 

U prvim godinama dvadesetog veka Sjedinjene Države su zatražile da Kolumbija potpiše ugovor kojim bi prevlaka prešla u ruke Severnoameričkog konzorcija. Kolumbija je odbila. Godine 1903. Ruzvelt je poslao američke vojnike na bojnom brodu "Nešvil". Vojnici su se iskrcali, uhvatili i ubili popularnog komandanta lokalne policije i proglasili Panamu nezavisnom zemljom. Uspostavljena je marionetska vlada, pa je prvi ugovor o kanalu potpisan. On je definisao američku zonu sa obe strane budućeg vodenog prolaza, legalizovao vojnu intervenciju SAD i dao Vašingtonu stvarnu kontrolu nad novostvorenom "nezavisnom" nacijom.

 

Zanimljivo je da su ugovor potpisali američki ministar spoljnih poslova Haz i francuski inženjer Filip Buno-Varija, koji je bio član prvobitnog sastava grupe, ali nije ga potpisao ni jedan jedini Panamac! U stvari, Panama je bila prisiljena da napusti Kolumbiju kako bi služila Sjedinjenim Državama, i to sporazumom koji su postigli jedan Amerikanac i jedan Francuz - u retrospektivi to je bio proročanski početak. Duže od pola stoleća, Panamom je vladala oligarhija bogatih porodica, usko povezanih s Vašingtonom. Bili su diktatori, desničari koji su preduzimali svaku moguću meru koju su smatrali nužnom da bi njihova zemlja obezbedila promovisanje interesa SAD.

 

U stilu većine diktatora Latinske Amerike koji su bili saveznici Vašingtona, panamski vladari tumačili su američke interese da bi podlo suzbili svaki populistički pokret koji je imao primisao socijalizma. Podupirali su i CIA i NSA u protivkomunističkim delatnostima po celoj hemisferi i pomagali krupnom američkom biznisu kao što su "Rockefeller's Standard Oil" i "United Fruit Company" (koju je kasnije kupio Džordž W. Buš). Te vlade očito nisu osećale da bi interesi SAD trebalo da budu ostvareni tako da unaprede život ljudi u krajnjem siromaštvu ili onih koji služe kao stvarni robovi na velikim plantažama i u kompanijama.

 

Panamske vladarske porodice bile su obilato nagrađene za svoju pomoć. Vojne snage SAD intervenisale su u njihovo ime desetak i više puta u razdoblju između Deklaracije o panamskoj nezavisnosti i 1968. godine. Međutim, te godine dok sam bio u mirovnim snagama kao volonter u Ekvadoru tok panamske istorije naglo se izmenio. Državni udar zbacio je Arnulfa Ariasa, poslednjeg koji je nastupao kao razmetljivi diktator, a Omar Torihos  se pojavio kao šef države iako nije direktno učestvovao u državnom udaru. Torihosa su jako cenili panamski srednji i niži slojevi. Odrastao je u ruralnom dijelu Santjaga, gdje su mu roditelji bili učitelji. Brzo se uspinjao u redovima Nacionalne garde, panamske prve vojne jedinice i institucije koja je u šezdesetim godinama dobijala sve veću podršku među siromašnima.

 

Torihos je stekao ugled zato što je slušao reč osiromašenih. šetao bi ulicama njihovih siromašnih gradova, držao mitinge po sirotinjskim četvrtima gde se političari nisu usuđivali ni ući, pomagao je nezaposlenima da nađu posao, a često je poklanjao svoja vlastita skromna sredstva porodicama pogođenim bolešću ili nekakvom nevoljom. Njegova ljubav prema životu i saosećanje s ljudima prelazili su granice Paname. Torihos se posvetio pretvaranju svoje zemlje u sklonište za progonjene, u mesto koje bi nudilo azil izbeglicama s obe strana političke ograde, od levičarskih oponenata Pinočeu u čileu pa do desnog krila gerile protiv Kastra. Mnogi ljudi gledali su na njega kao na agenta za mir, a takva percepcija donela mu je reputaciju vođe koji se posvetio rešavanju razlika među raznim frakcijama koje su razdirale tolike zemlje u Latinskoj Americi: Honduras, Gvatemalu, Salvador, Nikaragvu, Kubu, Kolumbiju, Peru, Argentinu, čile i Paragvaj.

 

Njegov malobrojni narod, koji broji dva miliona ljudi, služio je kao model socijalne reforme i inspiracije svetskim vođama koje se međusobno razlikuju kao i radničke vođe koje su potajno kovale planove za raspad Sovjetskog Saveza ili islamskih militanata kao što je Moamer Gadafi u Libiji. Svoje prve večeri u Panami, zaustavljen na semaforu, virio sam među bučne brisače stakla, dirnut ovim čovekom koji mi se smeškao s upravljačke ploče - lep, harizmatičan i hrabar. Znao sam još odranije da on stoji iza svojih uverenja. Prvi put u istoriji Panama nije bila lutka u rukama Vašingtona ili bilo koga drugoga...

 

Švajcarska u Amerikama

Torihos nikad nije popustio ponudama Moskva ili Peking; verovao je u socijalnu reformu i pomoć siromašnima po rođenju, ali nije se zalagao za komunizam. Za razliku od Kastra, Torihos je odlučio da dobije slobodu od Sjedinjenih Država i da uđe u savez s američkim protivnicima. Nabasao sam na članak u nekom čudnom časopisu na policama koji je hvalio Torihosa, čoveka koji će promeniti istoriju Amerika. Na početku autor je citirao Manifest sudbine - doktrinu popularnu kod mnogih Amerikanaca oko 1840. godine, da je osvajanje Severne Amerike bilo bogomdano, da je bog, a ne ljudi, odredio uništenje Indijanaca, šuma, bizona, isušivanje močvara i kanaliziranje reka te razvoj privrede koji ovisi o nastavku eksploatacije rada i prirodnih resursa.

 

Članak me naveo da promislim o stavu svoje zemlje prema svijetu. Monroeva doktrina, koju je prvi puta najavio predsednik Džejms Monro 1823. bila je primenjena da se Manifest sudbine odmakne korak dalje dok je u pedesetim i šezdesetim godinama 19. vijeka primenjena da se potvrdi kako SAD imaju posebna prava na celoj Zemljinoj polulopti, uključivši i pravo da napadnu bilo koju zemlju u Srednjoj i Južnoj Americi koja bi odbila da pruži podršku SAD i njihovoj politici. Tedi Ruzvelt tražio je da Monroeva doktrina opravda intervenciju SAD u Dominikanskoj Republici, u Venecueli i za vrijeme "oslobođenja" Paname od Kolumbije. Celi niz budućih predsednika SAD - najzapaženiji Taft, Vilson i Frenklin Ruzevelt - oslanjao se na to kako bi razgranao sveameričke aktivnosti Vašingtona sve do kraja Drugog svetskog rata. Napokon, tokom druge polovine dvadesetog veka Sjedinjene Države iskoristile su pretnju komunizma da bi opravdale ekspanziju na zemlje širom zemaljske kugle, uključujući i Vijetnam i Indoneziju...

 

Sada se činilo da jedan čovek stoji Vašingtonu na putu. Znao sam da on nije prvi - lideri poput Kastra i Aljendea već su uklonjeni prije njega - ali samo je Torihos to radio izvan područja vladavine komunističke ideologije i nipošto ne tvrdeći da je njegov pokret revolucija. On je jednostavno govorio da Panama ima svoja prava - na suverenitet nad svojim narodom, na njegove zemlje i vodeni put što je preseca - i da su ta prava jednako tako važeća i bogomdana kao i sva prava koja uživaju Sjedinjene Države. Torihos je, takođe, prigovarao školi Amerika i Južnoj komandi SAD centra za vojnu obuku u tropskim uslovima, jer su obe institucije bile smeštene u zoni kanala. Te institucije su bile mrske Latinskoj Americi - osim u slučaju nekolicine bogataša koji su se njima okoristili. Znalo se da se ovde školuju desničarski odredi ubica i mučitelja koji su tolikim narodima doneli totalitarne režime. Torihos je vrlo jasno pokazao da zona kanala leži unutar granica.

 

Videvši zgodnog generala na komandnoj ploči i pročitavši natpis ispod slike - "Omarov ideal je sloboda; nije još izmišljen projektil koji bi mogao ubiti neku ideju!" Tropska oluja lupala je prednje staklo, svetlo semafora se izmenilo u zeleno i vozač je zatrubio automobilu pred nama... Mislio sam o svom položaju. Poslat sam u Panamu da sklopim sporazum o onome što će postati MAIN-ov prvi istinski sveobuhvatni stručni razvojni plan. Taj plan kreirao bi opravdanje za Svetsku banku, Američku banku za interni razvoj i investicije USAID-a u milijardama dolara za energiju, transportni i agronomski sektor te male, ali vrlo važne zemlje. Bilo je to, naravno, izvrdavanje, sredstvo da Panama zauvek postane zadužena i da se na taj način vrati u svoj marionetski status.

 

Kad se taksi počeo kretati kroz noć, provala krivice blesnila je u meni, ali sam je suzdržao. što me briga? Ja sam na Javi prodao dušu, upustio se u rizik, a sad mogu stvoriti šansu svog života. Mogu postati bogat, slavan i uticajan, a sve to samo jednim udarcem. Sutradan je panamska vlada poslala čoveka da me uputi. Ime mu je bilo Fidel i odmah me privukao.  Govorio je engleski, ali kad je otkrio da tečno vladam njegovim maternjim jezikom, savladale su ga emocije.

- Mnogi vaši ljudi žive ovde godinama, a nisu se ni potrudili da ga nauče, rekao je.

 

Gusari u Zoni Kanala 

Stali smo u prekrasnom parku u kojem se bugenvilija penjala po starim zidinama. Natpis je govorio da je to tvrđava sagrađena za zaštitu od engleskih gusara-pljačkaša. Neka se porodica pripremala na večernji piknik. Otac, mati, sin i kći te jedan stariji gospodin za koga sam pretpostavljao da je deda. Odjednom sam osetio čežnju za mirom koji je, kako mi se činilo, vladao među ovih pet ljudi. Kad smo prolazili, onaj par nam je mahnuo, nasmešio se i pozdravio na engleskom. Pitao sam jesu li turisti, a oni su se nasmejali. Drvene šupe i kanali puni stajaće vode okruživali su ulicu, krhki domovi dali su naslutiti bedne brodice torpedovane u otpadnom kanalu. Smrad truleži i nečisti kanala ispunio nam je auto dok su uokolo trčkarala deca spuštenih stomaka. Kad smo usporili, okupili su se na mojoj strani zovući me stricem i proseći novac. To me podsetilo na Džakartu.

 

Na mnogim su zidovima bili grafiti. Bilo je nekoliko uobičajenih srca sa naškrabanim imenima parova, ali ih je većina sadržavala slogane koji su izražavali mržnju prema Sjedinjenim Državama. "Idi kući, gringo", "Prestani srati po našem kanalu", "Ujak Sam, vlasnik robova" i "Recite Niksonu da Panama nije Vijetnam".

 

Slogan koji mi je posebno ohladio srce, glasio je: "Smrt za slobodu jeste put prema Hristu. "Razbacani među tim natpisima bili su plakati Omara Torihosa."Sada druga strana", reče Fidel. "Imam službene papire, a Vi ste državljanin SAD pa možemo proći."

Ispod neba grimizno ljubičaste boje odveo nas je u Zonu Kanala. Ma koliko mislio da sam spreman, to ipak nije bilo dovoljno. Jedva da sam mogao očekivati bogatstvo tog mesta - velike bele zgrade, ošišana trava, raskošni domovi, igrališta za golf, prodavnice i pozorišta.

 

- Fakti, reče. - Sve je ovo ovde vlasništvo SAD. Svi poslovi - samoposluge, brijačnice, saloni lepote, restorani, svi oni su izuzeti iz panamskog zakona i poreza. Ovde je sedam igrališta za golf s 18 rupa, američke pošte nalaze se naokolo na pogodnim mestima, američki sudovi i škole. To stvarno i jest zemlja u zemlji.

- Kakva uvreda!

 

Fidel me pogledao kao da želi brzo proceniti. - Da, složio se. - To je prilično odgovarajuća reč. Tamo preko, pokazao je nazad prema gradu, dohodak po glavi stanovnika je manje od hiljadu dolara godišnje, a nezaposlenost doseže stopu od 30 odsto. Naravno da se u jadnom malom gradu koji smo maločas videli niko ni ne približi hiljadu dolara, a teško da iko ima posao.

- Šta se preduzima?

 

Okrenuo se i uputio mi pogled koji se izmenio od ljutnje u tugu.

- A šta mi možemo preduzeti? Klimnuo je: - Ja ne znam, ali reći ću ovo: Torihos pokušava, možda će to biti njegov kraj, ali siguran sam da daje sve što ima. On je čovjek koji će se boriti za svoje ljude.

Kad smo se uputili prema Zoni Kanala, Fidel se osmehnuo. - Volite li plesati? Ne čekajući odgovor, rekao je: - Hajde da nešto večeramo, a onda ću Vam pokazati drugu stranu Paname. Nakon sočnog odreska i hladnog piva otišli smo iz restorana i odvezli se dolje u tamnu ulicu. Fidel mi je savetovao da nikad ne hodam po ovom kvartu. - Ako dođeš ovamo, uzmi taksi do kućnih vrata. Pokazao mi je: - Upravo tamo iza ograde nalazi se Zona Kanala.

 

Vojnici i prostitutke

Vozio je dalje dok nismo stigli do praznog mesta i parkirali. Do nas je šepajući došao neki starac. Fidel je izašao i potapšao ga po leđima. Tada je s ljubavlju prošao rukom po haubi automobila.

- Dobro pazi. To je moja dama. Zatim mu je dao novčanicu.

 

Prošli smo kratkim trotoarom s parkinga i odmah se našli na ulici obasjanoj neonskim svetlima. Pokraj nas su pretrčala dva dečka usmerivši štapove jedan prema drugome i oponašajući zvukove vatrenog oružja. Jedan je lupio Fidela po nozi, ruka mu je jedva dosezala Fidelovo bedro. Mali se dečak zaustavio i povukao se nazad.

- Oprostite gospodine, zapuhano je promumlao na španskom. Fidel je obe ruke stavio dečku na rame. - Ništa se nije dogodilo, moj čoveče, rekao je. - Ali reci mi na koga ste ti i tvoj prijatelj pucali?

 

Prišao nam je drugi dečak. Stavio je ruku zaštitnički oko maloga. - Moj brat, objasnio je. - Žao nam je. - Sve je u redu, Fidel se nežno nasmeši. - Nije me povredio. Ja sam ga samo pitao na koga ste vi momci pucali. Mislim da sam i ja nekad igrao istu igru.

 

Dečaci su se pogledali. Stariji se nasmešio. - On je gringo general u Zoni Kanala. Pokušao mi je silovati majku i ja ga sada teram nazad kamo spada. Fidel me pogleda krajičkom oka. - Kamo pripada?

- Kući u Sjedinjene Države.

- Da li ti majka ovde radi?

- Tamo preko. Oba dečaka ponosno pokažu prema neonskom svetlu dolje niz ulicu. - Šankerica je.

- Idite onda, Fidel dade svakom od njih po novčić. - Ali budite oprezni. Ostanite na svetlu.

- Da, gospodine. Hvala. I otrčali su.

 

Dok smo hodali dalje, Fidel mi je objasnio da je panamskim ženama zakonom zabranjena prostitucija. - Mogu raditi za šankom i plesati, ali ne smeju prodavati svoje tijelo. To je ostavljeno strankinjama. Ušli smo u bar i odmah čuli poznatu američku pesmu. Mojim očima i ušima trebalo je trenutak da se priviknu. Nekoliko kršnih američkih vojnika stajalo je do vrata; vrpce na uniformama oko ruku pokazivale su da se radi o vojnoj policiji. Fidel me odveo do bara i tada sam vidio pozornicu. Tamo su plesale tri mlade žene, potpuno gole, jedino su imale nešto na glavi. Jedna je imala mornarsku kapu, druga zelenu beretku, a treća kaubojski šešir. Imale su prekrasna tela i smejale su se. Izgledalo je kao da se igraju, kao da se takmiče u plesu. Muzika, način kako su plesale, pozornica - mogao je to biti neki disko u Bostonu, jedino što su bile gole.

 

Progurali smo se kroz grupu mladih ljudi koji su govorili engleski. Iako su imali na sebi majice i farmerke njihove su ih kratko ošišane glave izdavale, bili su vojnici iz vojne baze u Zoni Kanala. Fidel je potapšao konobaricu po ramenu. Ona se okrenula, vrisnula od oduševljenja i bacila mu se u naručje. Grupa mladića to je pažljivo promatrala, pogledavajući jedan drugoga s negodovanjem. Pitao sam se smatraju li oni da Manifest sudbine uključuje i ovu ženu iz Paname. Konobarica nas je odvela u ugao. Odnekuda je donela mali sto i dve stolice. Kad smo se smestili, Fidel je razmenio pozdrav na španskom sa dvojicom za stolom do nas. Za razliku od vojnika oni su na sebi imali šarene košulje kratkih rukava i zgužvane sportske hlače. Konobarica se vratila s nekoliko piva, a Fidel ju je potapšao po leđima kad se okrenula da ode. Ona se nasmešila i bacila mu poljubac. Pogledao sam naokolo i s olakšanjem otkrio da nas mladići za šankom više ne promatraju; koncentrisali su se na plesačice.

 

Većina gostiju bili su vojnici koji govore engleski, ali bilo je i drugih, kao ona dvojica do nas koji su očito bili Panamci. Oni su se isticali jer im kosa u vojsci ne bi prošla kontrolu i jer nisu na sebi imali majice i farmerke. Neki su sedeli za stolovima, drugi se oslanjali o zidove. Činilo se da su stalno na oprezu, kao psi koji paze na stada ovaca. Žene su švrljale oko stolova. Neprestano su se kretale, sedajući u krila, vičući konobaricama, plešući i izmenjujući se na bini. Nosile su tesne suknje, majice, farmerke, pripijene haljine, visoke potpetice. Jedna je imala viktorijansku haljinu i veo. Druga je pak nosila samo bikini. Očito su ovde mogle opstati samo najlepše. Ja sam bio začuđen tim brojem žena koje su se uputile u Panamu i pitao se kakav ih je očaj naterao na ovo.

 

- Sve iz drugih zemalja? Viknuo sam Fidelu da nadglasam muziku.

On je klimnuo. - Osim... Pokazao je na konobarice. - One su Panamke.

- Iz kojih zemalja?

- Honduras, Salvador, Nikaragva i Gvatemala.

- Susedi.

- Ne isključivo. Kostarika i Kolumbija su nam najbliži susedi.

 

Konobarica koja nas je dovela do stola došla je i sela na koleno Fidelu. On joj je nežno trljao leđa.

- Klarisa, rekao je, molim te, reci mome prijatelju iz Severne Amerike zašto su sve one napustile svoju zemlju. Dao je znak glavom u smeru pozornice. Tri nove devojke uzimale su šešire od onih prvih, koje su sišle s pozornice i počele se oblačiti. Muzika se promenila u salsu, i kad su one nove plesale, ove su prema ritmu zbacile odela.

 

Klarisa je ispružila desnu ruku. - Drago mi je da Vas upoznajem, rekla je. Tada je ustala i uzela naše prazne flaše. - Kao odgovor na Fidelovo pitanje, te su devojke došle ovamo da izbegnu brutalnost. Doneću još nekoliko piva.

 

Razgovori sa generalom

Kad je otišla, okrenuo sam se k Fidelu. - Ma hajde, one su ovde za dolare, rekao sam.

- Istina. Ali zašto ih je toliko iz zemalja gdje vladaju fašistički diktatori?

Bacio sam pogled nazad na pozornicu. Tri devojke su se hihotale i bacale naokolo mornarsku kapu kao da je lopta. Pogledao sam Fidela. - Ne šališ se, zar ne.

- Ne, reče on ozbiljno. - Voleo bih da je šala. Većina ovih devojaka nema više porodicu - očeve, braću, muževe, momke. Odrastale su uz mučenje i umiranje. Ples i prostitucija ne čine im se tako strašnim. One ovde mogu zaraditi mnogo novca, a onda početi iznova negdje drugde, kupiti malu prodavnicu, otvoriti kafić.

 

Prekinula ga je neka strka oko bara. Video sam konobaricu kako preti šakom jednom od vojnika koji joj je uhvatio ruku i počeo joj savijati iza leđa. Ona je vrisnula i pala na kolena. Smejao se i vikao svom društvu. Svi su se smejali. Ona ga je pokušala udariti svojom slobodnom rukom. On je zavrnuo još jače. Lice joj se iskrivilo od boli. Vojni policajci ostali su kod vrata i mirno to posmatrali. Fidel je skočio na noge i uputio se ka baru. Jedan od muškaraca za stolom do nas pruži ruku da ga zaustavi. - Tranljuilo, hermano, reče. - Smiri se, brate. Enrike ima kontrolu.

 

Visok, mršav Panamac izađe iz senke uz pozornicu. Kretao se poput mačka i našao se povrh vojnika u tren oka. Jedna ruka obuhvatila je čovjeku grlo, dok ga je druga polila čašom vode po licu. Konobarica je pobegla. Nekoliko Panamaca koji su se naslanjali na zidove formiralo je zaštitni polukrug oko visokog izbacivača. On je podigao vojnika uz šank i rekao mu nešto što nisam čuo. Tada je povisio glas i govorio polako na engleskom, dovoljno glasno da ga svako u sobi čuje uprkos muzici.

- Konobarice su izvan vašeg delokruga, a ostale ne smete dotaći dok im ne platite. Dva vojna policajca konačno su se dala u akciju. Prišli su grupi Panamaca. - Sredićemo to, Enrike, rekli su.

 

Izbacivač je spustio vojnika na tlo i još mu jednom dobro stisnuo vrat, prisilivši ga da savije glavu nazad i bolno zajauče.

- Razumeš li me? Čulo se samo slabo mumlanje. - Dobro. Gurnuo je vojnika prema dvojici policajaca. - Odvedite ga odavde.

 

Poziv je bio potpuno neočekivan. Jednog jutra u vrijeme te posete 1972. sedeo sam u kancelariji koju su mi dodelili u Instituto de Recursos Hidraulicos Electrificacion, koji je bio firma panamske vlade za elektrifikaciju. Razmišljao sam nad papirom sa statistikom kad je neki čovjek nežno pokucao na okvir mojih otvorenih vrata. Ja sam ga pozvao da uđe zadovoljan svakim izgovorom da skrenem svoju pažnju od brojki. On se predstavio kao generalov vozač i rekao da je došao da me povede u jedan od generalovih bungalova. Razgovarali smo o tome kako su se 1951. promenile stvari u vezi sa šahom i kako ga je njegov vlastiti premijer Mohamad Mosadeh prisilio da pođe u egzil Sat kasnije sedeo sam za stolom nasuprot generalu Omaru Torihosu. Bio je sportski odeven, u tipičnom panamskom stilu: kaki pantalone i košulja kratkih rukava s kopčanjem spreda, svetloplava s nežnim zelenim uzorkom. Bio je visok i zgodan. Činio se začuđujuće opuštenim za čovjeka njegovih odgovornosti. Uvojak tamne kose padao je preko istaknuta čela.

 

Raspitao se o mojim nedavnim putovanjima po Indoneziji, Gvatemali i Iranu. Te su ga tri zemlje fascinirale, ali se činilo da ga posebno intrigira iranski vladar šah Mohamed Reza Pahlavi. Šah je došao na vlast 1941. pošto su mu Britanci i Sovjeti zbacili oca, kojeg su optužili za kolaboraciju s Hitlerom.

- Možete li zamisliti, upita Torihos, da ste deo zavere koja će zbaciti vašeg vlastitog oca?

 

Panamski šef države dosta je znao o istoriji ove daleke zemlje. Razgovarali smo o tome kako su se 1951. promenile stvari u vezi sa šahom i kako ga je njegov vlastiti premijer Mohamad Mosadeh prisilio da pođe u egzil. Kao većina sveta, Torihos je znao da je CIA bila ona koja je premijera proglasila komunistom i umešala se da bi obnovila šahovu vlast. On, međutim, nije znao - ili barem nije spominjao - one delove priče koje je sa mnom podelila Klodin; priču o briljantnom manevru Kermita Ruzvelta i činjenicu da je to bio početak nove ere u imperijalizmu, šibica koja je upalila požar globalnog carstva.

- Pošto je šah ponovo ustoličen, nastavi Torihos, on je lansirao niz revolucionarnih programa usmerenih na razvoj industrijskog sektora i dovođenje Irana u modernu eru.

 

Upitao sam ga kako toliko zna o Iranu.

- To je moja tema, odgovori on, nemam previsoko mišljenje o šahovoj politici - o njegovoj želji da zbaci sa vlasti svog rođenog oca i postane marioneta CIA - ali čini mi se da za svoju zemlju radi dobre stvari. Možda bih mogao od njega štogod i naučiti. Ukoliko preživi.

- Zar mislite da neće?

- Ima snažne protivnike.

- I najbolje svetske telohranitelje.

 

Torihos mi uputi ciničan pogled.

- Njegova tajna policija, SAVAK, poznata je po tome da su nemilosrdne ubice. To ne stvara puno prijatelja. On neće više dugo potrajati, napravio je pauzu, pa je okrenuo očima. - Telohranitelji, i ja ih imam nekoliko. Mahnuo je rukom prema vratima: - Zar mislite da će mi spasiti život ako vaša zemlja odluči da me se reši?

 

Najbolje za narod

Podigao je obrve tako da sam se osećao glupo što sam uopšte tako nešto i pitao. - Mi imamo Kanal. To je puno važnije nego Arbenz ili United Fruit'.

Ja sam istraživao Gvatemalu i razumeo sam Torihosov stav. Kompanija "United Fruit" bila je ekvivalent u toj zemlji Panami s Panamskim kanalom ovde. Utemeljena krajem osamdesetih godina 19. veka ova je kompanija ubrzo postala jedna od najmoćnijih u Srednjoj Americi.

U ranim pedesetim godinama kandidat reformi Džejkob Arbenz izabran je za predsednika Gvatemale, u izborima koji su protutnjali hemisferom kao model demokratskog procesa. U to vreme manje od tri odsto Gvatemalaca posedovalo je 70 odsto zemlje. Arbenz je obećao da će pomoći siromašnima da se iskopaju iz gladi i nakon svog izbora primenio je program sveobuhvatne agrarne reforme.

- Siromašna i srednja klasa u celoj Latinskoj Americi odobravala je Arbenzu, reče Torihos.

- On je lično bio jedan od mojih heroja. Ali i mi smo zadržali dah. Znali smo da 'United Fruit' ne odobrava te mere jer su bili jedan od najvećih i najokrutnijih vlasnika zemlje u Gvatemali. Oni su posedovali i velike plantaže u Kolumbiji, Kostarici, Kubi, Jamajci, Nikaragvi, Santa Domingu i ovde u Panami. Nisu sebi mogli priuštiti da Arbenz da dobre zamisli i nama ostalima.

 

Znao sam šta sledi. "United Fruit" je lansirao veliku javnu kampanju u Sjedinjenim Državama usmerenu na to da uveri američki narod i Kongres kako je Arbenz dio ruske zavere i da je Gvatemala ruski satelit. CIA je 1954. organizovala udar. Američki piloti su bombardovali Gvatemalu, a demokratski izabrani Arbenz zbačen je s vlasti te zamenjen pukovnikom Karlosom Kastiljom Armasom, nemilosrdnim desničarskim diktatorom.

 

Nova vlada sve je dugovala kompaniji "United Fruit". Kako bi se odužila, Vlada je promenila proces agrarne reforme, ukinula porez na kamate i dividende uplaćene stranim investitorima, eliminisala je tajno glasanje i stavila u zatvor hiljade svojih kritičara. Svako ko bi se usudio govoriti protiv Kastilja bio je proganjan. Istoričari su našli vezu između nasilja i terorizma koji su mučili Gvatemalu kroz ostatak veka s ne tako tajnim savezom između kompanije "United Fruit", CIA i gvatemalske vojske pod pukovnikom diktatorom.

- Arbenz je ubijen, nastavi Torihos. - Bilo je to političko ubistvo. Namršti se. - Kako je vaš narod mogao poverovati u to smeće što je CIA tvrdila? Ja neću otići tako lako. Vojska se ovde sastoji od mojih ljudi. Političko ubistvo neće biti dovoljno. Nasmešio se.

- Moraće me ubiti CIA sama!

 

Ovaj me razgovor potaknuo da se osjećam vrlo neugodno. Ja sam jedan od onih koji podupiru ovaj sistem koji on tako prezire i siguran sam da je on to i znao. Moj zadatak, uveriti ga da prihvati međunarodne kredite u zamenu za angažovanje projektanata i građevinara iz SAD, čini se da se susreće s mamutskim zidom. Odlučio sam konfrontirati se s njim direktno.

- Generale, pitao sam, zašto ste me ovamo pozvali?

 

Pogledao je na sat i nasmešio se. - Da, sad je vrijeme da pređemo na naš posao. Panama treba vašu pomoć. Meni je potrebna vaša pomoć.

Bio sam zabezeknut. - Moja pomoć? Kako vam ja mogu pomoći?

- Vratićemo Kanal. Ali to nije dosta. Naslonio se opušteno na svoju stolicu. - Mi moramo poslužiti i kao primjer. Moramo pokazati da se brinemo o svom narodu i moramo dokazati izvan svake sumnje da naša odlučnost za postizanje slobode ne dobija diktat od Rusije, Kine ili Kube. Moramo dokazati svijetu da je Panama razumna zemlja, da nismo protiv SAD nego da smo za prava siromašnih.

 

Prekrstio je noge. - Želimo učiniti ono što nam treba, to jest sagraditi ekonomsku osnovu kakve nema nigde na ovoj polulopti. Električna energija, da - ali energija koja dopire do najsiromašnijih među našim siromasima i koja bi bila subvencionisana. Isto vrijedi za promet i komunikacije. A posebno se sve to odnosi na poljoprivredu. Kroz to razdoblje mi ćemo uzimati novac - vaš novac, novac od Svetske banke i Banke za međuamerički razvoj. Ponovo se nagnuo napred. Gledao me je u oči. - Razumem da vaša korporacija želi više posla i obično ga dobija naduvavanjem veličine projekata - šire ulice, veće elektrane, dublje luke. Međutim, ovaj put je drukčije. Dajte mi što je najbolje za moj narod, a ja ću vam dati posla koliko god želite.

________________________________

 

Američki ekonomista, novinar, obaveštajac i bivši "ekonomski ubica", Džon Perkins, rođen je 28. januara 1946. godine, u saveznoj državi Nju Hempšajer. Bio je jedan od vodećih svetskih ekonomista, pisao je za "Vašington post" i "Njujork Tajms", bio je u "mirovnim misijama" SAD u Ekvadoru (1968-1970), ali i aktivan učesnik kreiranja globalne imperije zajedno sa čelnicima Svetske banke, MMF - a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Njegov posao sastojao se u ubeđivanju šefova država i vlada zemalja trećeg sveta, da pozajme dovoljno novca od globalnih finansijskih institucija kako bi se njihove zemlje našle u dužničkom ropstvu, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi strahovito obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, izvori vode i mineralni izvori - prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Posle rušenja Svetskog trgovačkog centra u Njujorku, u najvećoj tajnosti, Džon Perkins napisao je knjigu o svojim iskustvima: Ispovesti ekonomskog ubice (Confessions of an Economic Hit Men, 2004), što je nizu kasnijih Perkinsovih dela na istu ili sličnu temu, svakako najprodavanije i najpoznatije. Sa njim je razgovarao i u svojim dokumentarnim filmovima to zabeležio, i mladi srpski istraživač globalnog terora, Boris Malagurski.

 

Početak

Nastavak 1

Nastavak 2

Nastavak 3

Nastavak 4

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Džon Perkins - Ispovest ekonomskog ubice 5

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u