Dubravko Horvatić - Krvavi most

Grički top knjiga je koja unutar sebe sadrži 20 legendi. Jedna od poznatijih priča je Krvavi most.

Kratak sadržaj - Ladislav Kumanac, hrvatsko – ugarski kralj umire bez nasljednika. Kako to obično biva svi rođaci počinju se natezati za prijestolje i u Hrvatskoj i Mađarskoj započele su prave borbe koje su potrajale godinama. Dva istaknuta rođaka su stariji Andrija Mlečanim i Karlo Martel sa druge.

Upravitelj biskupskog Medvedgrada Grdun najprije se priklonio Andriji ali zatim pokazuje koliko je prevrtljiv priklanjajući se Karlu koji počinje pobjeđivati. No razlog nije bila samo pobjeda već i lijepa Ružica, sestra Karlovih saveznika. Ružica je živjela među klarisama u samostanu na Gradecu i jednoga dana ju je prolazeći opazio mladi vitez. Ne prestano se vraćao i dobacivao joj ruže. I on se njoj počinje sviđati. Uskoro se dogodila kobna noć u kojoj je samostan planuo. Ružica je gotovo umrla ugušivši se, ali mladi vitez ju je spasio.

Svaki dan nakon toga šetali su vrtom. Čak je i teta Margita koja je bila nadstojnica samostana opravdavala vezu ove mlade djevojke i viteza. No Ivan i Henrik, Ružičina starija braća dolaze sa viješću da se ona mora udati za Grduna. teta Margita oštro se usprotivila, a Ružica je postala neutješna.

Ime mladoga viteza bilo je Pavo Slavinić i kako je Grdun poslao uhode uskoro saznaje za suparnika. Želio se riješiti konkurencije i poslo nekoliko lopuža da riješe taj problem. Spretni Pavo uspio je izvući živu glavu od nekoliko pokušaja ubojstva.

Frustritran Grdun kreće uništiti Gradec i Kaptol. No čim su začuli buku sa Kaptola, građani Gradeca pohitali su u pomoć naoružani i spremni boriti se, a vodio ih je Pavo. Žarište okršaja dogodilo se na teškom drvenom mostu. Uslijedila je okrutna krvava borba iz koje Slavinić izlazi kao pobjednik, a Ružica mu trči u zagrljaj.

Vrsta djela - legenda

Vrijeme radnje - 13.st.

Mjesto radnje - Zagreb

Likovi - Grdun, Ružica, Pavo Slavinić

___________________________________

Krvavi most

Kratka i uska, zagrebačka Ulica Krvavi most podsjetnik je na mračnu stranu gradske prošlosti, obilježenu čestim sukobima dvaju susjednih gradova – biskupskog Kaptola i slobodnog, kraljevskog grada Gradeca. Nekad se na tom mjestu nalazio Pisani (šareni) most, prijelaz preko potoka Medveščak koji je tekao između Gradeca i Kaptola, današnjom Tkalčićevom ulicom. Iako je most i faktički, i simbolički nešto što spaja, ovaj je [pre]više puta služio razdvajanju susjednih gradova, udaljenih svega nekoliko desetaka metara!

Povodi za sukobe bili su mnogi, pogotovo stoga što su se u političkim previranjima gradovi redovito nalazili u suprotstavljenim taborima, ali uzrok uvijek isti – želja za profitiranjem na račun susjeda, bilo stjecanjem zemljišnih posjeda, bilo prisvajanjem, odnosno oslobađanjem od, raznih nameta i dadžbina, bez obzira na opravdanost i zakonitost takvih inicijativa.

Pisani most bio je mjesto pogodno za pokretanje, odnosno zaustavljanje, napada, te se na njemu i oko njega borbe vode već od druge polovine 13. stoljeća kad su se na potoku sukobili pristaše Andrije III. Arpadovića s kaštelanom Medvedgrada, knezom grebengradskim G[a]rdunom. Prema jednoj verziji predaje, već je tada most dobio svoj neslavni naziv, dok Pavao Cindrić u „Gričkom mileniju" daje verziju po kojoj je tek u 17. stoljeću most dobio nadimak: „Tako se zametnula kavga i godine 1667. zbog gradnje mosta. Jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što bi drugi podigli. Kad su 17. studenoga 1667. Kaptolci pokušali urediti svoj dio mosta, došlo je do oružanog sukoba, pa od tog vremena Krvavi most i nosi to ime." Kako bilo, prilika za preimenovanje Pisanog mosta bilo je tijekom Srednjeg i početkom Novog vijeka mnogo!

Vjerojatno najopakije, i politički najozbiljnije, razdoblje sukoba zbilo se krajem 14. stoljeća; na Miholje 1396. kanonici su započeli novu kampanju protiv Gradeca zbog desetinskog vina i žitne šesnaestine na koje su, navodno, imali pravo. Kako bi [se] naplatili, poduzeli su najobičnije razbojstvo – pljačku tovara vina. Dva mjeseca kasnije Kaptolci su (imenom i prezimenom njih 22), prema svjedočenju Gradečana, provalili u Šoštarsku ves, pretukli i opljačkali izvjestan broj građana, a neke i umorili (iako nema imena navodno umorenih i pretučenih!), te silovali nekoliko udanih žena (opet, bezimenih!). Prepad na Šoštarsku ves se, nesumnjivo, odigrao, no manjak detalja u opisu kaptolskih zločina daje naslutiti da je izvješće uvelike pretjerano! Bez obzira na stvarni opseg kanoničkih zločina, susjedi im nisu ostali dužni, te su se svrstali u bojni red i pod vodstvom zastavnika milicije, Firentinca Kona, navalili i provalili u Kaptol, prebili i ranili nekoliko kanonika, spalili neke kurije i opljačkali mnoge vrijednosti među kojima brevijare, misale i kanoničke udžbenike. Kanonici su, pak, već sljedeći dan odgovorili rušenjem gradečkih mlinova na Medveščaku i navalom na gradska sela Črnomerec, Dedić i Gračane koje su zasuli gorućim strijelama. Osim toga, biskup Ivan II. zatražio je od susjeda javnu ispriku i nadoknadu štete, no oni su ga ignorirali. Zbog takvog je stava biskup, a „na molbu kaptolskog prokuratora", na Božić 1396. izopćio (prokleo) Gradec.

U Srednjem vijeku izopćenje je bilo vrlo ozbiljna kazna koja je izopćenika ponekad dovodila u životnu opasnost, kao i u nemogućnost mirnog uživanja u smrti, što se zbilo i ovom prigodom kad su kanonici dali iskopati mrtvace ukopane za trajanja prokletstva – izopćenik i prokletnik nisu smjeli biti ukopani u posvećenu zemlju groblja.

Sam spis o izopćenju sadrži imena 137 građana – buntovnika. Taj je dokument izuzetno važan za proučavanje zagrebačke povijesti na prijelazu 14. u 15. stoljeće, jer je uz svako ime napisano i zanimanje dotičnog građanina, pa nam pruža uvid u društvenu i gospodarsku strukturu Gradeca u promatranom vremenu – kolikogod nepotpuna ta slika bila.

Budući da je Gradec bio kraljevski grad, a s obzirom na ozbiljnost situacije, kralj Žigmund I. poslao je biskupu Ivanu II. u ožujku pismo u kojem traži skidanje prokletstva i vraćanje svih otetih zemljišnih posjeda Gradecu, uz zaključak da će potom čitavu stvar staviti ad acta i svima (i Gradecu, i Kaptolu) oprostiti zločine. Biskup nije imao izbora, te je, što je indicija kaptolske krivice za ovaj sukob, bez riječi bune dao skinuti prokletstvo s Gradeca i tako okončati taj iznimno ozbiljan sukob.

Unatoč mnogim krvavim epizodama, bilo bi pogrešno pomisliti da su susjedi živjeli u trajnoj mržnji, jer su, ukoliko ni zbog čeg drugog, a onda zbog uzajamne potrebe i koristi, često i tijesno surađivali, pogotovo u razdobljima prirodnih nepogoda i epidemija. U 18. je stoljeću među gradovima postignut trajni mir. Zajedničkim su snagama izgradili most koji je postao dijelom kratke prometnice Kamenita vrata – kaptolska vrata (danas u Skalinskoj ulici) i zalog jedinstva. Most je opstao do 1899., kad je, nakon regulacije Medveščaka i izgradnje Tkalčićeve ulice, srušen, a njegovo mjesto zauzela ulica koja, osim sjećanja na ratničku prošlost Zagreba, čuva uspomenu na ulazak grada u moderno doba prvenstveno obilježeno naglim i opsežnim razvojem [tele]komunikacija. Na broju 2 Ulice Krvavi most proradila je, na Novu godinu 1887., prva zagrebačka telefonska centrala. Time je uspostavljena kozmička ravnoteža, jer je mjesto regresa – što rat jest – postalo mjestom progresa.

Krvavi most dobio je i čast naslovljavanja trilera Marije Jurić Zagorke „Tajna krvavog mosta", popularnog izvorno hrvatskog trilera prve klase, što je doprinijelo širenju legende i povijesti tog lokaliteta i Zagreba u cjelini među svim čitateljima na čijim je jezicima djelo dostupno.

___________________________________

Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju i filozofski fakultet (komparativnu književnost i povijest umjetnosti). Svoj je rad započeo kao voditelj Galerije Studentskog centra, zatim prelazi u Društvo književnika Hrvatske i postaje njihovim tajnikom, te se ističe kao urednik nekoliko dječjih časopisa i listova. Počevši s godinom 1972. slovi kao istaknut, ali isto tako rado prešućivan, pa čak i progonjen hrvatski književnik (otac mu je bio domobranski časnik), čija su djela bila zabranjivana gotovo dvadeset godina. U to je vrijeme, usto što neumorno piše i stvara djela koja će se tek kasnije moći nesmetano čitati, na visokim dužnostima u Matici hrvatskoj čiji će, godine 1992. postati potpredsjednik. Tri je godine glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo (1995.-1998.). Autor je preko 50 knjiga u kojima pronalazimo mnoštvo pjesama, novela, putopisa, eseja, kritika te književnih radova za djecu. Bio je ugledan član Hrvatske demokratske zajednice. 

Dubravko Horvatić - Grički top

Dubravko Horvatić - Junačina Mijat Tomić

Dubravko Horvatić - Lijek iz zaleđena jezera

Dubravko Horvatić - Oranje diva Dragonje

Dubravko Horvatić - Stanari u slonu