Dragojla Jarnević - Povodkinje pod gradom Ozlom lektira

Dragojla Jarnević - Povodkinje pod gradom Ozlom

Dragojla Jarnević - Povodkinje pod gradom Ozlom

 

Novela počinje opisom grada Ozaila, na klisuri, pod kojom teče rijeka Kupa. Suvremeni vlasnik je grof Batjani. Jarnevićeva nam se obraća – ova pripovjetka se dogodila početkom 18. stoljeća, u narodu je živuća, pa će ju ona uvrstiti u Domorodne poviesti, te zabaviti čitatelje.


U maloj kućici naslonjenoj o klisuru, pored rijeke, živio je stari brodar Marko. Prevozi ljude preko rijeke. Imao je samo jednog dječaka kao pomoćnika, nije puno komunicirao s drugim ljudima, niti ih primao u svoju kuću. Razlog je bila njegova kći Ružica, „uzor od krasote". Bila je vitka kao jela, modrih očiju, čiste duše, duge crne kose. Skrivao ju je od ljudi. Nije izlazila iz kolibe, osim ranom zorom da se umije i kasno navečer da ju otac uči veslati. Vlasnik grada ju je poželio upoznati jednom, brodar slaže da je kod tetke, a vlasnik iz poštovanja prijeđe preko toga.

 

Kada je Ružica navršila 18tu, izmijene se upravitelji, i neki stranac dođe na to mjesto. S njim dosele žena i sin Radovan (22 godine, lovi danju i noću). Usred noći bi dozivao Marka da ga preveze, ovaj ljutit, ali nakon nekoliko oblih komada srebra ga prođe ljutnja. Radovan slušao o Ružičinoj ljepoti, raspituje se, želi ju upoznati. Nema mira, jednom pred zoru odlazi do njih. Starac i dječak odlaze u šumu, Radovan se pravi da doziva brodara. Ružica ne odgovara, on ne odustaje. Kad zaprijeti da će tane kroz prozor zatjerati, ona se javi. Ne smije van, nema oca, on inzistira da ga ona preveze ako nema brodara, ona izlazi.


Oboje su zbunjeni u čamcu, ni riječi. Kad ga pogleda i primijeti da ju motri, ispadne joj veslo iz ruke. Radovan ih izvuče na žal. Govori joj kako taj posao nije za nju, nije rođena za kolibu, bolje bi joj grad pristajao. Ona skromna i stidljiva. Pita ju kad bi se mogli opet vidjeti, ali vraća se brodar i ona bježi u kolibu. Ocu odluči prešutjeti što se dogodilo, grize ju savjest, ali iščekuje dolazak Radovana čitav dan. Navečer izlazi sama, i opazi Radovana na žalu. Zagrli ju i poljubi u čelo, Ružica počinje plakati jer joj je neugodno. I kaže on njoj kako će ju tražiti za suprugu, ako mu kaže da ga ljubi. Ona će na to da ga rado vidi. Poljubi ju, ona uzvrati i u tom trenutku se iznad rijeke pojavi magla, i uz zvuk šumeće vode čuju čudnovat glas. Uplaše se, i ona opet zbriše u kolibu. Poslije Radovan zove starca da ga prebaci preko rijeke, i putem natrag brodar čuje čudnovato pjevanje i naježi se od straha.

 

Sutra obavijesti Ružicu da ju šalje tetki, vrijeme je i da se uda. Kad ona stane plakati, objasni joj i zašto.


Priča joj pripovijetku, od postanka rijeke, živjele su u njoj bića povodkinje. Pjevale su i onaj tko bi se našao na žalu bio bi očaran, te skočio u vodu. A onda bi se vraćao svaku večer njima, ostalo je tajna i ne zna se. U prastarim se vremenima orilo pjevanje, ali kako se selo širilo i grad je sazidan, nestalo je pjevanje. Da nisu izumrle znalo se jer bi tu i tamo čuli tužno pjevanje u vrijeme smrti ili neke nesreće.


I pitao Marko oca je li to istina, ovaj njemu da je nije, samo basna. I poželi se Marko ženiti, čuje jedan dan pjevanje, uplaši se. Na dan pira, jedan ga svat obavijesti da se magla spustila i opet se čuje pjevanje, ali kako su godine prolazile, nije se više čulo. Žena, Ružičina majka, rodi 11 djece i nijedno ne poživi ni pola godine. Jednom ju on optuži kako je ona kriva, ona plače, on moli oprost, ona ljuta izlazi van. Nakon nekoliko noći primijeti da je nema u krevetu. Kad se vrati, sazna da je trudna.

 

Marko - starac brodar - Ružičin otac je imao običaj popiti čašu vina prije spavanja. Ali od te noći bi ga ujutro boljela glava. I promatra on ženu, i otkrije da mu u vino stavlja nešto. Bacio ga, pravio se da spava, ova se iskrade van. Prati ju i vidio da je na žalu bacila kamenčić u vodu, bijela se žena uzdigne iz valova i njegovu ženu za ruku povede pod vodu. Kad se vratila ujutro, nije mogla ustati, kaže on njoj da ide u selo po neku ženu, a ona ga preklinje da ju ne ostavlja – one će joj oteti dijete. I čeka sad on da netko dođe sam od sebe, nema nikog, kad eto njegove sestre. Rodi se Ružica. Majka ju nije htjela ispustiti iz ruku, i njegova sestra - tetka inzistirajući nagovori Ružičinu majku da ispriča o kakvom je savezu s povodkinjama riječ.


Ružičina majka je puno o travarstvu naučila u mladosti, koristila korijenje za liječenje, i jednom ih je skupljala na žalu, čula pjevanje, privuklo ju povodkinjama, i one odmah „imale upliv" na nju. Zahtijevale su od nje da im obeća da će im jedno svoje dijete dati. Nije htjela, a nije joj se sviđalo ni njima u kolo dolaziti. I otad su joj umirala djeca. Kad ju je muž Marko optužio da je ona kriva, otišla povodkinjama i obećala im prepustiti iduće dijete. Savez je bio da će im dovoditi dijete svake noći u kolo, od njezine sedme godine, i prepustiti ju njihovom „uplivu". Zauzvrat, majka tražila da djevojčicu obdare neobičnom ljepotom, kako bi si nadoknadila bol za ovih 11 što je umrlo. I kad je osjetila onu noć da će roditi, proradila savjest, i nije ju htjela dati. Pristale se povodkinje male odreći, ali pod uvjetom da majka umre kad rodi, i da djevojčin ljubavnik u njihovu vlast padne. I dolazi redovnik, kaže im da ne vjeruju u to, ona samo fantazira jer bunca. Majka ga zamoli da krsti dijete, i tu je dobila ime Ružica – krasota i čednost. Majka umrla.


I sad pita Ružica što sa vjerenikom? Otac joj odgovara da ju je zato odlučio udati daleko odavde, kod tetke, jer van ovih žala one nemaju vlasti. Kaže da je pjevanje sinoć, kad je lovca - Radovana otpremio, bilo opomena da je došlo vrijeme za drugi dio ugovora. I ispriča ona ocu za Radovana, kako bi ga na vrijeme upozorio. Posluša ju, nije ju puno korio, bla bla.


Odlazi otac Radovanu, ona ostaje pred kipom Bogorodice sluteći nešto loše. Već se vidjela samom i ostavljenom, bez oca i vjerenika, pa se onesvijesti.


Marko na obali sreće neku djevojku, koja ga zafrkava (pijan već ujutro), nije mu do šale, ali od nje sazna da je sinoć starac Aleksa, Radovanov sluga, čekao Radovana i čuo njegovo "skučanje" na žalu, s upraviteljem sletio dolje, i našli ga mokra i grozničava. Dobio vrućicu, bunca, i umire (priča se da je među povodkinje dospio i nema mu spasa). Ni stara travarica mu nije mogla pomoći.

 

I vrati se otac Ružici, ona se trgne iz noćne more, on joj kaže da je Radovan živ i zdrav, ima trn u peti i ne može iz grada. Kasno navečer, ide opet starac u grad. Čekala ga Ružica duboko u noć, on se ne vraća, ona odlazi do žala. Lavež pasa u selu prijeko, sjene prelaze preko jezera, ona se pita što je s njom taj dan, gdje je otac itd. Nekoliko puta čuje kako je netko doziva imenom, misli da je otac, ali on ne odgovara. Potom ju stvarno starac pozove, i kaže joj da pošalje dječaka čamcem po njega. Ali ona ga ne želi buditi i kreće sama. Dok je čamac došao do oca, nje nije bilo.


Sutra u zoru dolaze djevojke na rijeku i nalaze brodara kako drži mrtvu Ružicu na rukama. Radovan se budi iz nesvijesti, sazna od majke da se Markova Ružica utopila, i odjuri na rijeku. Tamo oplakuje Ružicu – anđeo, tvoj duh nije bio za ovaj svijet, ona nas je za malo doba ostavila, čeka nas u prebivalištu anđeoskom, kratka bijaše naše ljubavi sreća u ovom svijetu, ali tamo će zauvijek trajati, poljubi ju zadnji put i skoči s klisure u najdublju vodu.


Redovnik pomaže starcu prihvatiti sudbinu, ali nije ga mogao nagovoriti da ode iz kolibe. Deset je godina sjedio na žalu svaku noć i navodno slušao Ružičino pjevanje. I upravitelj mu je dolazio da se zajedno tješe zbog gubitka jedinaca. Kad su starca pokopali, odselio upravitelj u daleke zemlje.

 

Na dva mjesta u noveli ubačen dio narodne pjesme - nešto iz folklora:


1) Kad se starac vraća iz šume i prekida Ružicu i Radovana, pjeva:


Oj! – goji majka kćercu jedinicu
U bielom gradu na Dunavu.


2) Kad Radovan skoči s klisure i ljudi se ustrče da ga treba spasiti:


Ali:
Pjenuć bježi talas i natrag se vraća
Mladiencem se ipak više ne povraća!   


Dragojla Jarnević - Povodkinje pod gradom Ozlom - verzija 2

___________________________________

 

Dragojla Jarnević je hrvatska književnica i učiteljica. Rođena je 4. siječnja 1812. godine, a preminula je 12.ožujka 1875. godine u Karlovcu.

 

Nakon školovanja živjela je u više europskih gradova gdje je radila kao odgojiteljica i guvernanta u bogatim obiteljima. Kada se vratila u Karlovac, pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a kasnije je podučavala djecu u svom domu. Zalagala se za bolje obrazovanje djevojčica.

 

Kao književnica je za ono vrijeme bila napredna intelektualka. Isticala se kao vatrena Ilirka i veliki borac za ženska prava. Kako je pristupila hrvatskom preporodnom pokretu počela je pisati domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku. Svoje tekstove objavljivala je u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi.

 

U preporodno doba njezina je uloga bila važna i za daljnju afirmaciju kraće umjetničke proze. U 50-ima je važna za održavanje kontinuiteta pismenosti, a tijekom 60-ih i tijekom Šenoine kanonizacije romana kao žanra, počinje pokazivati i rano realistične crte. Uz nekoliko pisaca kao što su Janko Jurković i Adolf Veber, među prvima je uvela "ufinjeno psihološko crtanje".

 

Njezin se pripovjedački model temeljio na miješanju romantičarskih fabularnih uzoraka i globalne prosvjetiteljske pouke s protorealističkim psihološkim motivacijskim sustavom. Bila je dvojezična pjesnikinja pa je tako prvu pjesmu ispjevala na njemačkom jeziku, naslovila ju je "Fantasien eines gequälten Herzens". Kasnijih godina je počela pisati materinjim jezikom.

 

Njezin roman Dva pira s tematikom iz revolucionarne 1848. godine pisan je u tradiciji romantizma te je izlazio u nastavcima u Domobranu, prvi je cjeloviti i izvorni roman u novijoj hrvatskoj književnosti.

 

Najvrjednije djelo je njezin intimni Dnevnik, pisan s prekidima. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa sačuvani su zanimljivi članci i bilješke o političkim događajima i istaknutim suvremenicima. Cijeli dnevnik je obavljen tek 2000. godine.

 

Osim ta dva djela pisala je i drame: Veronika Desinićeva, marija kraljica ugarska i Duvna koje su bile vrlo vrijedna književna ostvarenja, ali su nažalost izgubljene.

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Dragojla Jarnević - Povodkinje pod gradom Ozlom

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u