Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen je pjesma o pjesničkoj samospoznaji tišine. (U pahuljama tišina je sama.). Ta je tišina jedna od fundamentalnih odrednica postojanja, univerzalna kategorija koja nas okružuje, bit duboko urasla u nas i postoji kao tajnovit dio našega života i našega bića. U pjesmi susrećemo jedan pjesnički, gotovo mistični odnos prema pojavnostima u prirodi u kojoj jesen i zima pjesniku govore svojim univerzalnim jezikom šumova i šapata. (Tiho, o tiho govori mi jesen: / Šuštanjem lišća i šapatom kiše.).

Pjesnik je u čudesnoj komunikaciji s okolicom koju osluškuje i razumije, s kojom se potpuno suživljava. I dok se u jeseni glasaju zvuci koji tek najavljuju tišinu, predstavljajući našu vanjsku osjetilnu spoznaju, prava iskonska tišina kao atribut vječnoga je u mama i može se spoznati jedino srcem, zapravo dubinom našega bića. (Al zima srcu govori još tiše.). To je ona zimska tišina snježnih pahulja, ona apsolutna tišina koju naslućujemo u kontemplativnim trenutcima, samo u izuzetno dubokoj spoznaji kada smo do dna svoje srži združeni sa svijetom i njegovom biti.

U sivom ogrtaču od magle i haljini od žute kukuruzne svile jesen je polako i nečujno ušetala u moj život. Zagrlila me je svojim zlatnim rukama i prošaputala: Promeniću sve oko tebe. To mi je zadatak. Nastavila je da tiho govori, a ja sam pažljivo slušao njene reči.

Rekla je da će prirodu ogrnuti sivim ogrtačem, a ispod ogrtača na nju navući bakarnu i zlatnu odeću, da će e zeleno lišće drveća obojiti u žutu i narandžastu boju, a preko uvele žute trave staviti veliki meki šareni tepih. Obećala mi je pečeno kestenje i korpu punu zrelog voća. Zamolila me da se ne ljutim na njene prijatelje, oblake, vetar i kišu, da im oprostim njihove vragolije. Slušao sam jesen kako tiho govori i gledao kako se priroda polako menja pred mojim očima. Kišni oblaci su prekrili nebo i sakrili sunce. Nežna plava boja neba nestala je u tami oblaka. Gledao sam kako se vetar igra sa požutelim lišćem i umornim granama drveća. Uvelo lišće polako je padalo na vlažnu zemlju, drveće je spavalo sa spuštenim granama dok mu je vetar kidao odeću, a gole grane tužno su gledale svoje lišće rasuto po zemlji. U vazduhu se osećao miris vlage pomešan sa mirisom zrelog voća. Mirisale su dunje, jabuke i kruške i vinogradi puni grožđa. Jesen mi je darovala njihove zrele plodove, baš onako kako mi je i obećala.

Ne znam da li je jesen princeza u žutoj haljini koja sa čarobnim štapićem sve oko sebe pretvara u zlato ili je slikarka sa četkicom i paletom prelepih boja. Znam samo da je promenila sve oko mene, da je ispunila svoj zadatak i svoja obećanja, a ja se nisam naljutio na njene dosadne prijatelje.

Dojam o pjesmi - Pjesma je nježna i osjećajna, pomalo sjetna, ali ne i tužna, iako pjeva o jeseni i zimi. Bez puno pjesničkih ukrasa, s pjesmom od samo pet stihova, pjesnik postiže pravi jesensko – zimski ugođaj.

Sadržajna analiza - Ovo je pjesma tišine, smirenja i jesenskog – zimskog ugođaja.

Stilska i strukturalna analiza - Jesen ima svoje zvukove "šuštanje lišća" i "šapat kiše". Pjesnik osluškuje te zvukove i dočarava nam ih korištenjem onomatopeje, zatim sve utihne, smiruje se i spušta se tama. Samo se pahuljice bijele i donose s neba mir i tišinu. Najjednostavnijim riječima pjesnik postiže vizualnu i akustičnu sliku zime "I kada snježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama."

Prvi stih se ne rimuje s ostalima – najvljuje kako to jesen "govori". Ostali stihovi imaju parnu rimu.

________________

Dobriša Cesarić - Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

__________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak 

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Povratak

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše