Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

U Cesarićevim pjesmama nema velikih događaja. Njihovo poprište najčešće je grad, i često je zbivanje viđeno očima prolaznika. Sam je događaj neznatan, pa čak i nevažan, a tek pjesnički čin uspijeva iz njega izdestilirati neki dublji smisao. Taj je smisao opet takav da za njegovo dosezanje nije potrebno ni veliko znanje ni osobit napor, nego je redovito riječ o nečemu što može zapaziti i sasvim običan čovjek. I doista, subjekt tih pjesama i jest običan čovjek, posve nalik onoj masi običnih ljudi među koje se u pjesmi Slavlje večeri kazivač voli umiješati na ulici.

Može li ikoji proljetni dan
Smiješkom tu večer da nadsija?
S hiljadom koji ostavljaju stan
U strujanje ulica ulazim i ja.

Pjesnik nije nikakva iznimka ni po načinu života ni po onome što oko sebe zapaža; on je tek nešto pažljiviji i senzibilniji promatrač koji uspijeva vidjeti više od drugih. Ono što se njemu događa dostupno je, dakle, svakome, i svatko je to mogao doživjeti. Kazivač pak tvrdi da je on to doista i iskusio, i u tom su smislu te pjesme zapravo zabilješke o doživljenome, ili se kao takve žele predstaviti. A kao zabilješke o doživljenome, one su vezane za određeno mjesto (koje se u pjesmi također koji put imenuje), a osobito za određeni trenutak. Spomen toga trenutka, dakle, ima zadaću da fiksira doživljaj, da ga konkretizira, da garantira za njegovu zbiljsku narav.

A iz toga bi se moglo zaključiti kako Cesarić vjeruje da je poezija prisutna u stvarima i zbivanjima oko nas, te kako ju je samo potrebno odande izlučiti i pretočiti u pjesmu. Poezija je više u samome zbiljskom zbivanju nego u interpretaciji toga zbivanja.

Ako sve to imamo u vidu, onda nam je lako zaključiti da isticanje vremenskog podatka ima još jednu funkciju: da olakša identifikaciju čitatelja s pjesmom. To je ujedno i razlog zbog kojega se vremenski podatak tako često javlja na samome početku pjesme: on treba da uspostavi ton koji će omogućiti da čitatelj u tekstu osjeti svoje vlastito iskustvo. Jasno je i zašto je tako: logično je što pri spomenu jutra ili sutona svi smjesta prepoznajemo nešto od vlastita životnog ritma. U pjesmi se, dakle, govori o stvarima što se zbivaju unutar uobičajenih vremenskih relacija, pa je zato lako u njih se uživjeti.

To je pak važno zbog sadržaja Cesarićevih pjesama. Vidjeli smo već da su one posvećene malim stvarima; još je važnije što one ne tvrde odlučno kako su te male stvari doista važne, nego pozivaju čitatelja da ih promotri i eventualno se složi s pjesnikovom ocjenom. U podlozi teksta uvijek je dijaloški impuls, kao da se kaže: ja sam ovo zapazio, a vi ocijenite čini li se i vama da stvari stoje upravo tako. Vremenske oznake pak jako pridonose upravo takvome tonu pjesama: ono što će se u njima govoriti predstavlja se već na početku kao nešto obično, svakome blisko, kao nešto vezano uz neko doba dana ili neki trenutak. Čitatelju se, dakle, i uz pomoć tih vremenskih oznaka – gdje se vrijeme u pjesmi mjeri običnim ručnim satom ili zidnim kalendarom – daje na znanje kako može i smije stupiti u dijalog s onim što tekst kaže, pa u njemu prepoznati sebe.

Ukratko, isticanjem vremenske dimenzije podcrtava se karakter pjesme: ona je doživljaj običnoga čovjeka u običnim okolnostima, pa se zato običan čovjek može s njome identificirati. Dakako, Cesarićeva se lirika ne može sva svesti na takve konstatacije. Spominjanje vremena ima ipak u njoj i neku dublju i dalekosežniju dimenziju. O njoj ćemo moći suditi tek onda kad promotrimo one pjesme u kojima se vremenski podatak ne javlja, te se upitamo zašto je izostao.

________________

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Može li ikoji proljetni dan
Smiješkom tu večer da nadsija?
S hiljadom koji osatvljaju stan
U strujanje ulica ulazim i ja.

Žamor, i šum, i šarena vreva.
Tramvaji zvone, auta se glase.
Duž jednog se krova crvena slova
Pale i gase, pale i gase...

Radosne misli. Hod bez težine.
Večernji vjetar nam proljeće nosi.
S juga je došlo. Prepun svježine
Zbija nam svoje šale u kosi.

Bit' u talasanju ulice talas!
Osjećat život i srce, što voli! -
Večer u svome punome sjaju
I njega svojom svjetlošću poli!...

To su duboki časovi zdravlja,
Koji nas jačima, boljima čine.
Između svjetala večernjeg slavlja
Nije li ovo put u visine?

___________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Povratak 

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše