Dobriša Cesarić - Povratak

Pisanje o ljubavnoj poeziji Dobriše Cesarića predstavlja produžetak doživljaja te iste poezije. Na prvi pogled jednostavna, komunikativna, uvijek iznova atraktivna i svevremena Cesarićeva lirika nas privlači uvijek na nova čitanja i nove doživljaje. Pjesnik nam darežljivo nudi da zavirimo u riznicu njegovih vlastitih, doživljenih emocija u kojima se i sami nerijetko prepoznajemo.

Cesarićeve ljubavne pjesme su dio njegovog lirskog dnevnika u koji je pohranio svoje skrovite želje, one su njegova sentimentalna zbilja, često bolna, a tek ponekad obasjana srećom trenutka. U ljubavnim stihovima, više no u drugim, pjesnik je neposredan, iskren i autentičan. I ako igdje treba tražiti Cesarića pjesnika i čovjeka, onda ga treba tražiti u pjesmama posvećenim ljubavi. U Cesarićevim ljubavnim pjesmama, u njegovim "čeznutljivim slutnjama" osjećamo i sami vlastite nemire, vlastite doživljene i proživljene ljubavi. Moramo se složiti da nas je pjesnik zauvijek privukao toplinom bliskog doživljaja, da nas svako novo čitanje trajno vraća vlastitim bivšim ili sadašnjim ljubavima, ljubavima koje su možda kao i pjesnikova ostale na "zvjezdanom putu vječnosti" ili su se pak pojavile, da parafraziram pjesnika - jedne večeri u plavom. Nismo li i sami proživjeli "noći tajanstva" u kojima smo bili taknuti nečim neodređenim kao i pjesnik; je li to bio tek dah, jesmo li sreli nečije ruke ili je netko izgovorio naše ime. Sve te male - velike doživljaje i sami pohranjujemo u svojem sjećanju, a pjesnik nam ih tako zorno, tako neposredno priziva u sjećanje svakim svojim stihom. Pjesnik nas uvodi svojim stihovima u jedan začarani svijet u kojem je čudna snaga ljubavi.

Da bi se stvorilo umjetiničko djelo, potrebno je dolaziti u sukob s vlastitim idejama, sa stvarnošću i idejama drugih (umjetnik nikad nije u suglasju s vremenom) iz čega se javljaju afektivne istine, koje narušavaju ne samo stereotipne misaone tijekove već i norme lingvističke stilistike. I upravo to razbijanje normi veoma često omogućuje stvaranje originalne umjetnosti. Sve navedeno, pak, ne bi se moglo primijeniti i na Cesarićevu liriku jer je očito da njegova lirika ne izrasta iz nekih vidljivih kolizija. Njeni izvori su, barem tako izgleda, smirena meditacija iz koje teče lirika koja je, u stvari, svojevrsna složena smirenost, svojevrsni oksimoron.

Tišina i druge pjesme zbirka je Dobriše Cesarića u kojoj pronalazimo mnoštvo njegovih pjesama, među kojima su i dobro poznate Voćka poslije kiše, Oblak, Balada iz predgrađa, Slap, Povratak i mnoge druge.

Interpretirajući Cesarićevu pjesmu Povratak trebali bismo stalno imati na umu naoko kontradiktornu sintagmu - misaona emocija i isticati je kao relevantnu značajku.

Iako pjesma teče dobro poznatim tijekovima, ne teži za šokantnim, ipak stojimo osupnuti Cesarićevim metafizičkim viđenjem ponovnog susreta. Već prvi stih ostavlja dojam da je pjesma misaono obojena i da je to početak misaonih spekulacija u stihovima. Međutim, u strofama koje slijede, vidljivo je da su misaone niti isprepletene s emocionalnim, te ćemo stoga reći da nam u ovoj dobro poznatoj pjesmi refleksivna emocija, metafizički intonirana, govori o mogućnosti povratka poslije jedne puste vječnosti¸ u stare lance, makar "bez imalo svijesti" za sve ono što se nekad, u bivšem životu doživjelo.

Oni koji su se nekad voljeli neće toga biti svjesni. Sjećanje će biti izbrisano i sve će prekriti zaborav. Ova ideja, premda veoma tragična, izvlači pjesmu iz banalnosti. Naime, od najstarijih književnosti pa sve do naših dana, upravo je ta nada u ponovni susret u transcedentnom dominantna, a naš Cesarić ne samo da je skeptičan, on izrijekom kaže da ćemo se tek "pogledat ko stranci".

Cesarić nam, dakle, daje novo viđenje starog motiva. Upravo skepsa, ta vječita pratilja neumornog čovječjeg duha, prisutna je u početnoj i završnoj strofi pjesme. Taj poetsko - misaoni lajtmotiv, pomalo sokratovski stiliziran (Znam da ništa ne znam), u stvari je tužna konstatacija ograničenosti ljudske spoznaje.

Pjesnik je uznemiren veličinom pitanja na koje nema određenog odgovora i zato započinje prvi stih jednom, skoro prozaičnom rečenicom: "Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna..." a pjesnikovu stalnu skepsu ilustriraju riječi: možda, ko zna, krhko je znanje itd.

S obzirom da se stih Možda je pao tak istine u me nalazi ispred stiha A možda su sanje - dalo bi se zaključiti da pred ovom filozofsko - poetskom alternativom pjesnik naginje prvom stihu kojemu I daje prioritet u redoslijedu stihova. Između ova dva stiha pjesnik je razapet kao između istine i sanjarije i to je dominantan osjećaj koji nas prati do završne strofe. Od šest strofa od kojih je prva ujedno i posljednja, ima dosta ponavljanja, što može ilustrirati ne samo banalnost ideja nego i banalnost života. Na starim, dobro poznatim idejama, starim koliko i svijet, pjesnik uspijeva da običnim, svakodnevnim prozaizmima podigne atraktivno zdanje čija arhitektura sa svojih šest arkada (šest strofa) ostaje kao trajni monument.

Pitamo se: odakle tolika popularnost pjesme POVRATAK kad znamo da ideja nije nova. Odgovor se, u stvari, nalazi u originalnoj zamisli: dvoje zaljubljenih, nakon nekoliko eona, pri ponovnom susretu neće se prepoznati. Nesumnjivo je da ova smiona hipoteza izvlači pjesnika iz obruča banalnosti stvarajući u čitaocu naročito raspoloženje. Ta nova ideja je vrhunac pjesme jer upravo na tom mjestu malo zastanemo i, zamislimo se i zapitamo: "Je li moguće?" Pjesma POVRATAK još jednom pokazuje da ništa ne može biti tako banalno, a opet toliko originalno kao ljubav. I upravo ove ekstremne točke, banalnost i originalnost, između kojih narasta vjera u novi doživljaj, pri svojem sudaru izbijaju iskru što svojim svjetlom osvjetljava prozaične ovozemaljske pute. Ljudska narav, intimno nikad neće dopustiti da zgasne ova iskra, koju su ljudi nekad, ne bez razloga, nazvali božanskom i stoga se ne miri s prolaznošću najjačeg ljudskog osjećanja, ne miri se s onim poovskim: "Never more".

Možemo ponoviti da je ideja vječna, bliska čovjeku, a pjesnik je, u ovom slučaju čovjek koji vidi nevidljivo, dosiže nedokučivo, živi u smrti i poslije smrti. I kad smo već stigli do najtragičnijeg ljuidskog problema - smrti, zanimljivo je zamijetiti da se u pjesmi POVRATAK ni jednom ne spominje riječ smrt, premda bi se po logici stvari kao posljednja postaja života mogla spomenuti. U pjesmi je, dakle, riječ samo o životu koji neprekidno kipi i hlapi, te je stoga sasvim prirodno da pjesnik u svom optimizmu vjeruje kako u alkemiji postojanja postoji mogućnost povratka.

U prvom stihu: "Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna..." nalazi se i pitanje i odgovor. U drugom segment stiha, koji je, u stvari, odgovor na retoričko pitanje, nalazi se reduplikacija odrične zamjenice koja treba potencirati spoznaju o nemoći čovjeka pred vječnim pitanjima. Treba zapaziti da je to potenciranje naglašeno s četiri odrične riječi: niko, niko, ništa, ne zna – iz čega se rađa drugi stih kao definitivna misaona poanta: krhko je znanje.

S obzirom da je Cesarićeva metaforika veoma skromna, treba se okrenuti analizi nekih stilskih osobitosti kao npr. jezičnom paradoksu: "Neka ista usta". U ovoj prividno kakofoničnoj sintagmi (neka iSTA uSTA) upravo jezični nonsens osvježava nas neobičnošću kazivanja. Pjesnik nas iznenađuje i neobičnom upotrebom "običnog" glagola NAĆI: "... u poljupcu naći neka ista usta". Nova semantička dimenzija glagola NAĆI povlači semantičke modikfikacije i ostalih. Tako POLJUBAC najednom postaje neobičan prostor, neka dvorana ili šuma, u kojemu će se NAĆI (susresti) zaljubljena USTA (bića).

U jezično - stilska obilježja pjesme možemo ubrojiti i ponavljanja; prva i posljednja strofa, riječ MOŽDA koja se ponavlja četiri puta. Mogli bismo reći da je riječ MOŽDA skeptični pratilac pjesnikov, pratilac koji ugrožava vjeru i zasjenjuje istinu.

Interpretacija stilski neobičnog stiha: "Još bi nam mogla desiti se ljubav" ulazi u područje morfonostilistike, gdje neuobičajena sintagma "desiti se ljubav" označava posebnu ulogu povratnog glagola, čime se postiže ekspresivnost stiha motiviranog možda pesimističkim doživljajem ljubavi (desiti se mogu, uglavnom, nezgode), premda postoji mogućnost i vedrijeg tumačenja: bezličnim refleksivnim glagolom "desiti se" pjesnik nas želi približiti ljubavi kao značajnom doživljaju ili pustolovini. Ako bismo išli do kraja, mogli bismo otkriti i ironiju pomiješanu s nevjericom u ljepotu koju bi trebalo doživljavati. Stoga se pjesnik koleba, jer ne zna želi li doživjeti već doživljenu ljubav ili ne, iz čega bi se dalo zaključiti da se u ovom stihu, zahvaljujući smionoj upotrebi povratnog glagola "desiti se", ljubav treba tumačiti kao zebnju, a ne kao užitak. Kao ilustracija za ovu tvrdnju mogu poslužiti i stihovi iz još jedne Cesarićeve pjesme KO SLAMKA SAM U SILNOM VIRU, a koji glase:

Tajanstvo ljubavi ko žudi,
Toga taj bezdan I proguta.

Reduplikacije, morfološke i sintaktičke, otkrivamo i u drugim strofama:

što vječito kipi, što vječito hlapi;

stvaraju se opet, sastaju se opet;

i kad prođe vječnost, jedna vječnost pusta;

no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće itd.

Iz ovih primjera vidimo da su ponavljanja uočljiva karakteristika ove lirske pjesme, značajke koje nam svojom ekspresivnom ritmizacijom i ponavljanjem sugeriraju da se na ovom svijetu ponavljaju ne samo riječi već i životi.

Na kraju nam ostaje razjasniti pitanje: u čemu je atraktivnost ove Cesarićeve pjesme čija popularnost raste s godinama? Možda rješenje leži u jednostavnoj istini: pjesnik je ušao u svijet nedorečenih želja svojih čitalaca koje od iskona muče iste misli i ista osjećanja. On im je ponudio svoju verziju povratka, prilično pesimističnu, I ona im se svidjela. Poruka pjesme djelomično je sadržana I u naslovu: čeka nas, dakle, povratak.

Glavni doživljaj je susret s neočekivanom i neobičnom pjesnikovom idejom, s tragičnom idejom: kad se drugi put vidimo, nećemo se prepoznati! Ideja koja nas između stihova pokušava uvjeriti da nije baš tako besmisleno vjerovati u bizarno i nemoguće.

ZAKLJUČAK - Kao što napisah o ljubavnim pjesmama Dobriše Cesarića, ovom prilikom tek sam napisala prvu stranicu. Samo sam zavirila u književnu radionicu našeg pjesnika u kojoj naiđoh na stihove prepune emocija danih u svojoj najčistijoj formi, bez baroknih uresa i suvišnih konstrukcija. Pjesnik nam je velikodušno ponudio najdublje titraje svoje duše i prepustio ih nama, budućim čitateljima, da im, čitajući ih, udahnjujemo neke nove titraje, neke nove doživljaje. Koliko god se Cesarićeva poezija činila jednostavnom (kvalifikat koji se već izlizao od silne upotrebe op.a.) teško je o njoj pisati jer je riječ o pjesniku koji upravo pišući poeziju "živi svojim suštinskim životom".

Kako pisati o pjesniku koji kaže: "Samo sam srce, samo toplo srce...! Upravo ta toplina isijava iz Cesarićevih ljubavih (I ne samo ljubavnih) stihova, na njima se grijemo i danas, promrzli u ovom dehumaniziranom svijetu gdje su i osmijesi postali rijetkost. Cesarićevi stihovi su trajno pribježište svim onim tankoćutnim i sentimentalnim dušama koje sa napajaju upravo na ovakvim vrelima. I za kraj, možda o Cesarićevoj poeziji ne bi trebalo pisati nego bi je jednostavno trebalo čitati. Uvijek iznova.

Studentica Marija Lukić

_________________

Dobriša Cesarić - Povratak

Povratak je zacijelo najpoznatija i Cesariću najdraža pjesma. Kao što sam već spomenula cijelu pjesmu prožima cikličnost. Cikličnost kao kružno kretanje vremena, ali i cikličnost u formi pjesme (ponavljanje prve strofe na kraju pjesme). Pjesnik obrađuje temu razapetosti lirskoga subjekta između istine i snova, čežnju ljubavi za vječnošću i nastavkom ljepote te sumnja u mogućnost ponovnoga ostvarivanja sreće, ljubavi, ljepote.

Pjesnik naglašava ograničenost ljudske spoznaje.

Originalnost Cesarićeve pjesme Povratak nije u ideji vječnog povratka, nego u činjenici da se dvoje zaljubljenih, pošto se nađu u vječnosti, neće uopće prepoznati.

U početnoj i završnoj strofi (koje su kao takve misaone, za razliku od ostale četiri u kojima prevladavaju emocije) zamjećujemo skepsu ("tu vječitu pratilju neumorna čovječjeg duha") kao poetsko - misaoni lajtmotiv, pomalo sokratovski stiliziran ("Znam da ništa ne znam"), a koja predstavlja tužnu konstataciju ograničenosti ljudske spoznaje. Autor u tome ne prepoznaje pesimizam, nego rezignaciju (tragično mirenje s postojećim).

Dominantan osjećaj koji čitatelja prati do posljednje strofe je pjesnikova razapetost između istine i sanjarije. Ćosić navodi primjere u kojima se javlja ideja o ponovnom viđenju, o ponovnim povratcima.

Osim što pjesnik na planu sadržaja ukazuje na ponavljanje (života), on to čini i na planu izraza (ponavljanje riječi: možda, vječito, opet, vječnost, No vrijeme se kreće, No vrijeme se kreće...)

Poruka pjesme je implicirana i u naslovu – čeka nas, dakle, povratak.

Pjesma je i grafički (crticama) podijeljena na dva dijela: one odvajaju prvih pet strofa od šeste strofe čime se ukazuje na odvojenost života i smrti (jer ponavljanje prve strofe na kraju pjesme ukazuje na relativnost ljudske spoznaje i nemogućnost određivanja granice između života i smrti).

Za Cesarića se može reći da je zatočenik grada. Po njegovim stihovima, grad je jedna neminovnost ovog vremena, ali i čvorište gdje se ljudska zla i sudari, ogoljeni i raspršeni, zrcale u punom svom sjaju. Urbanizacija kao da je samo sredstvo da se čovjek još više osami, zagradi i otruje, da modernizira i usavrši strasti i životne nagone u sebi.

________________

Dobriša Cesarić - Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
-----------------------
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

___________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše