Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Pjesma Poludjela ptica pripada zbirci pjesama Vočka poslije kiše. Zbirka je podijeljena na više djelova a djelovi zbirke su Voćka poslije kiše, zatim Vidici srca, Obasjani trenuci, Davno i nedavno, Proljeće koje nije moje...

Dobriša Cesarić peva o prirodi, o njenim malim, ali čudesnim pojavama i jednostavnim lirskim izrazom i klasičnim oblicima stihova i strofa otkriva naoko obične, ali duboke istine o životu. U svojoj poznatoj pesmi Voćka poslije kiše slika jedan mali, običan fragment iz prirode, voćku koju je ugledao posle kiše i simbolički prikazuje da je život prolazan i prožet lepim i tamnim trenucima.

Dobriša Cesarić spada u one pjesnike koji su vrlo popularni kod čitalačke publike. To se može objasniti činjenicom da njegovu poeziju odlikuju jednostavnost, čitljivost, čistota izraza, njegov jezik, sažetost, savršen ukus, osećanje mjere... To su naravno i osobine pjesnika Cesarića, kojima treba dodati i stvaralačku disciplinu.

Napisana poezija Dobriše Cesarića specifična je zbog svoje jednostavnosti. Autor nam priča o, na pravi pogled jednostavnim temama, a i jezik je jednostavan. No, važno je naglasiti da se ne smijemo zaustaviti na prvom dobivenom dojmu. Moramo potražiti dublje značenje jer to je ono što nam autor ustvari želi predočiti. Bitno je pripaziti i na rime i naglaske pojedinih riječi jer autor je i njima htio naglasiti pojedinu radnju. Dakle, za pjesme je specifično da stalno i svaku puta tragamo za dubljim značenjem riječi, stihova i rečenica koje nam je autor htio prenijeti. Iz tog razloga, analize lirskih pjesama su uvijek puno dublje od, na prvi pogled, samih riječi.

Poludjela ptica

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela dòseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica - analiza

__________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Povratak 

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše