Dobriša Cesarić - Mala kavana

Cesarićeve ljubavne pjesme su dio njegovog lirskog dnevnika u koji je pohranio svoje skrovite želje, one su njegova sentimentalna zbilja, često bolna, a tek ponekad obasjana srećom trenutka. U ljubavnim stihovima, više no u drugim, pjesnik je neposredan, iskren i autentičan. I ako igdje treba tražiti Cesarića pjesnika i čovjeka, onda ga treba tražiti u pjesmama posvećenim ljubavi. U Cesarićevim ljubavnim pjesmama, u njegovim "čeznutljivim slutnjama" osjećamo i sami vlastite nemire, vlastite doživljene i proživljene ljubavi. Moramo se složiti da nas je pjesnik zauvijek privukao toplinom bliskog doživljaja, da nas svako novo čitanje trajno vraća vlastitim bivšim ili sadašnjim ljubavima, ljubavima koje su možda kao i pjesnikova ostale na "zvjezdanom putu vječnosti" ili su se pak pojavile, da parafraziram pjesnika - jedne večeri u plavom. Nismo li i sami proživjeli "noći tajanstva" u kojima smo bili taknuti nečim neodređenim kao i pjesnik; je li to bio tek dah, jesmo li sreli nečije ruke ili je netko izgovorio naše ime. Sve te male - velike doživljaje i sami pohranjujemo u svojem sjećanju, a pjesnik nam ih tako zorno, tako neposredno priziva u sjećanje svakim svojim stihom. Pjesnik nas uvodi svojim stihovima ujedan začarani svijet u kojem je čudna snaga ljubavi.

Cesasrićevi ljubavni stihovi oduševljavaju svojom "neobičnošću u običnome". Pjesnik nas nije "opteretio" nekom novom strukturom stiha, niti je na bilo koji način u pjesme unosio neko upadno "svoje" obilježje. A ipak, u malo kojeg su pjesnika pjesme toliko vlastite, prožete tako snažnim obilježjem pjesničke stvaralačke individualnosti.

Pjesnik doživljuje ljubav kao besmrtno žarište u čovjeku, kao "vatreni zaborav svega drugog". Ako zavirimo u MALU KAVANU već u prvoj strofi naići ćemo na leksemski trokut: kavana, sunce, stol. Ova tri jednostavna elementa dovoljna su pjesniku za stvaranje atmosfere ambijenta u kojem se našlo dvoje mladih, da bi nas u iduća dva stiha iznenadio pitanjem:

Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Prvi stih, kao što vidimo, uvjerava nas u snagu jedne ljubavi, a drugi završava kadencama nježnog šapata iz kojeg nas zablješti blaženstvo zaljubljenog čovjeka.

Pjesnik, inače ne izbjegava konkretan susret s dragom osobom, ne izbjegava tjelesni dodir jer mu je ljubavni osjećaj toliko moćan da se ne boji da će izgubiti iluziju:

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati
Naić na ruku toplu I spremnu
Da stisak mi dršćući vrati.

Cesarić je i u MALOJ KAVANI okrenut običnim riječima. On ne osjeća potrebu da se upusti u traganje za novim izrazima. Skicozno nabačene riječi stvaraju ritam koji se pamti i možda je rješenje zagonetke upravo u ritmu. U jednostavnom tkanju MALE KAVANE čitatelji ponovno osjećaju zadovoljstvo jer "jedino jasnoća može da uzbudi čitaoca". I opet, na pitanje o jednostavnosti vlastitog izraza pjesnik nam daje još jednostavniji odgovor: "Čemu ići zaobilaznim putem ako se može ići pravcem!"

_________________

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Mala kavana je lirska ljubavna pjesma u kojoj pjesnik ushićen otkrije da je voljen i da mu je ta ljubav uzvraćena.

Pjesnik govori o svojoj ljubavi i dokazuje ju raznim motivima, a motivi čine unutrašnju kompoziciju.

U prvoj strofi dominira motiv prostora, tj. mala kavana i stol za dvoje. Taj motiv predstavlja intimnost, a stih "zbilja me ljubiš" iznenadno je, ali dugo priželjkivano otkriće da je voljen.

U drugoj strofi pjesnik se vraća u prošlost i govori o svojoj ljubavi koja je rasla i ostala tajna, iscrpila ga, a čežnja za voljenom osobom samo je pojačavala njegovu samoću. Kontrastima ljubavi i šutnje, usamljenosti i blizine sreće u dvoje, pjesnik govori o svojoj patnji.

U trećoj strofi pjesnik više nije sam, više nema šutnje jer šapuće svojoj voljenoj. Njegov ushit otkriva da je voljen, ali i nevjerica potvrđeni su retoričkim pitanjem, kontrastom samotne noći i jutra ljubavnog šapata.

U četvrtoj strofi trenutak zamjenjuje vječnost. Metaforom "riznica srca", jutro postaje najvažniji trenutak njegova života, trajno sjećanje na ljubav.

U vanjskoj kompoziciji pjesma ima četiri strofe, tj. četiri katrena i po četiri stiha te nepravilnu rimu (abcd). Rimuju se samo drugi i četvrti stih kroz cijelu pjesmu. Raznolikim ritmom, odabirom slikovitih motiva, uporabom upitnika i uskličnika, pjesnik govori o svojem strahu od ljubavi.

Pjesnički jezik i pjesničke slike vrlo su bogati.

Vizualne pjesničke slike su: trepetanje sunca, stol u kutu za dvoje, taktilne pjesničke slike su: pa ti me ljubiš, naići na toplu i spremnu da stisak mi drščući vrati, te auditivne pjesničke slike: da ću ti meko šaptati riječi.

Stilska izražajna sredstva koja se pojavljuju u pjesmi su:

- epiteti: mala (kavana), drago i jedino (moje), blijed i mnogi drugi
- inverzije: mjesece je ljubav rasla u meni
- asonance: mala kavana, trepetanje sunca
- metafore: i ja ću tog jutra, što će vječno u riznici srca da se zlati

Vrhunac sreće su posljednja dva stiha, fizički dodir dvoje zaljubljenih kada ljubav iz snova postaje stvarnost.

_________________

Dobriša Cesarić - Mala kavana

U ovome ću sastavku interpretirati pjesmu Dobriše Cesarića „Mala kavana". Dobriša Cesarić je pjesnik 20. stoljeća. Tema pjesme je ljubavna i govori o pjesnikovoj zaljubljenosti.

Ljubav kao tema vrlo je širok pojam zato što ljudi na razne načine doživljavaju ljubav, na razne načine pišu o njoj. Pjesnik govori o svojoj ljubavi i dokazuje ju raznim motivima, a motivi čine unutarnju kompoziciju. Možemo ih podijeliti u skupine: kavana, stol kao socijalni motivi, a ljubav, sreća, čežnja, samoća su refleksivni motivi. U vanjskoj kompoziciji pjesma ima četiri strofe po četiri stiha te nepravilnu rimu (abcd). Pjesnički jezik i pjesničke slike vrlo su bogati. Pjesničkom jeziku pripadaju epiteti: mala (kavana), drago i jedino (moje), blijed i mnogi drugi; inverzije : mjesece je ljubav rasla u meni; asonance: mala kavana, trepetanje sunca; metafore: i ja ću tog jutra, što će vječno u riznici srca da se zlati. Pjesničke slike dijelimo na one koje vidimo (vizualne): trepetanje sunca, stol u kutu za dvoje; na one koje osjetimo dodirom (taktilne): pa ti me ljubiš, naići na ruku toplu i spremnu da stisak mi dršćući vrati; te na one koje možemo čuti (auditivne): da ću ti meko šaptati riječi.

Prema temi, motivima, pjesničkim slikama i umjerenom ritmu, mogu zaključiti da je pjesma lirska ljubavna.

________________

Dobriša Cesarić - Mala kavana

U ovom ću sastavku interpretirati pjesmu "Mala kavana" Dobriše Cesarića. Cesarić je hrvatski pjesnik 20. stoljeća. Tema ove pjesme je ljubavna.

Naime, tema je ono o čemu djelo govori. Tema djela može se podijeliti na manje jedinice, tj. motive koje uobličujemo u skupine po njihovoj sličnosti. U ovom djelu navedeni su urbani motivi - kavana, stol; kozmički motivi - sunce; tjelesni motivi - ruka, i drugi. Izgled pjesme određuje njezina vanjska kompozicija. U vanjsku kompoziciju pripada broj slogova u stihu kojih u ovoj pjesmi ima u svakom stihu drukčiji broj. Ova pjesma ima četiri strofe, svaka strofa po četiri stiha, a to još nazivamo katren (a). Rima ove pjesme je isprekidana - abcb primjer: sunca, dvoje, ljubiš, moje. U pjesmi možemo pronaći neke pjesničke slike, a to su: vizualne (one koje možemo vidjeti): treperenje sunca. Taktilne (one koje možemo dodirnuti): da stisak mi dršćući vrati te auditivne (one koje možemo čuti): da ću ti meko šaptati riječi. U ovoj pjesmi ima i nekih figura konstrukcija, kao npr. retoričko pitanje. Kao primjer retoričkog pitanja jest cijeli stih. Pjesnik postavlja pitanje ne očekujući odgovor. U pjesmi se pojavljuju i epiteti kao figure riječi: meke, ispijen... te asonanca: mala kavana. Ritam je polagan i umirujuć.

Ovime zaključujem da djelo pripada književnom rodu lirici te književnoj vrsti lirskoj ljubavno.

_________________

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje -
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjanje u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

___________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić - Oblak

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Povratak

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše