Dobriša Cesarić - Jesen

Dobriša Cesarić autor zbirke Tišina i druge pjesme u kojoj pronalazimo mnoštvo njegovih pjesama, među kojima su i dobro poznate Voćka poslije kiše, Oblak, Balada iz predgrađa, Slap i mnoge druge. U ovoj analizi obrađena je pjesma Jesen, koja se također nalazi u zbirci. Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u obrađenim pjesmama. Sve su pisane jednostavnim jezikom i lako su razumljive, a nose dublje značenje. On uzima jednostavne, svakodnevne motive iz prirode, opisuje njihove ljepote i u njima skriva dublja značenja svojih riječi. U Cesarićevu stilu pisanja osim jednostavnosti izraza uočavamo i dosljednost u formi pjesama te dosljednost vezanog stiha. Glavna pitanja koja postavlja, a koja možemo pronaći u svim obrađenim pjesmama su pitanja o smislu života, prolaznosti života i životu nakon smrti. Iako se u većini pjesama osjeća sumorno raspoloženje i nemir te tuga zbog prolaznosti života, dubljim razmatranjem pjesama uočavamo da je pjesnik pun nade i optimizma jer pronalazi odgovor na svoja pitanja, a taj odgovor su njegova djela koja ostaju nakon njega i koja će mu pružiti mogućnost da živi vječno dok god njegova djela nisu zaboravljena.

Kao što se i iz samog naslova može zaključiti, ova pjesma je po vrsti pejzažna pjesma. Cesarić opisuje dolazak jeseni te iskazuje sve njezine ljepote. Uzima uobičajene motive iz prirode, poput jezera, lišća, livada te im pjesničkim slikama pruža ljepotu koju na prvi pogled ne primjećujemo. Zbog pjesničkih slika i načina na koji pristupa opisu jeseni, možemo reći da je pjesma jednim dijelom i misaona. Pjesma se sastoji od pet katrena, ali uočava se nedosljednost u broju slogova (uglavnom deveterci) i u rimi. Iako je pjesma pisana vezanim stihom, u prve dvije kitice rima je stalna; u prvoj strofi ukrštena, abab (kiše - diže, hoda - roda), a u drugoj obgrljena, abba (brda - krda, put - žut). U ostalim strofama rima se pojavljuje u dva stiha od četiri (dna - sna, travke - čavke, skačem - ogrtačem) te unutar jednog stiha ("kuda stiže uvis diže"). Personificirana jesen pojavljuje se u sumornom tonu i tiho se kreće ("u tuzi kiše po poljanama tiho hoda"). Za sobom ostavlja otpalo lišće na putu. Unosi nemir u jezero te priprema medvjede na zimski san. Sa sobom nosi vjetar koji diže lišće, a ljudi prolaze zagrnuti ogrtačem.

Prema ovome vidimo da je cijela pjesma prikazana vizualno, svi motivi u pjesmi prikazani su pjesničkim slikama. Iako je pjesma puna epiteta (tuga kiše, tiho hoda, usplahirena jata, nemirno jezero, uzbunjene travke, uveli list) prevladana sumorno raspoloženje pa je i ritam u pjesmi usporen, a konačan doživljaj odgovara upravo tim prikazanim slikama pa čitatelja ispunjava osjećajima nemira, hladnoće i nespokoja. Unatoč tome, neosporiva je ljepota jesenskih prizora koju nam pjesnik prenosi. Tu ljepotu naglašava aliteracijom i asonancom (polako penje se u brda, a kuda prođe, njezin put od otpalog je lišća žut; a čovjek koji hoda drumom, zaogrnuo se ogrtačem).

U ritmu uočavamo nejednakosti između tihog i mirnog kretanja jeseni (u tuzi kiše po poljanama tiho hoda; polako penje se u brda) i nemira koji unosi svojim dolaskom (uvis diže usplahirena jata roda; u jezero unese nemir). U pjesmi se uočavaju motivi iz prirode te je stoga pjesma po vrsti pejzažna, ali te pjesničke vizualne slike prirode i jeseni nose dublje značenje pa je zato pjesma dijelom i misaona. I u ovoj pjesmi postavljaju se pitanja o prolaznosti i značenju života, česta pojava Cesarićevog pjesništva. U ovom slučaju on to pitanje postavlja kroz simbol jeseni, koja je kratka i prolazna te nas polako uvodi u oštru i dugu zimu. Želi nam poručiti da je kao i jesen i život prolazan i nestalan, a kao i u pjesmi Povratak uočavamo cikličku strukturu, ovaj puta ne u formi pjesme nego u ponavljanju godišnjih doba. Jesen, iako je kratka i prolazna, ponovno će doći i donijeti sve svoje čari.

Personifikacija - A kuda prođe, njezin put od otpalog je lišća žut

Personifikacija je snažno ekspresivno stilsko izražajno sredstvo. Nastaje kada se stvarima i pojavama daju osobine živoga. Budući da se ovdje prenose osobine sa živoga na neživo, presonifikacija je neka vrsta metafore. Ipak, razlika je u tome što kod metafore postoji zajednička osobina s pripadajućim pojmom (biserni zubi: biserni = bijeli), a kod personifikacije osobinu živoga pjesnik unosi u predmet ili pojavu i time postiže veliku životnost i doživljajnost. Mnogi pod personifikacijom smatraju i prijenos ljudskih osnobina na biljke i životinje.

- Lirska pejsažna pjesma

- Tema pjesme: jesen

- Motivi: jesen, poljanama, jata, roda, brda, put, lišća, krda, nemir, medvjed, travke, čavke...

- Taktilna pjesnička slika: A čovjek koji hoda drumom / zagrnuo se ogrtačem...

- Pjesnička sredstva:
a) Epiteti: usplahirena, otpalog, žut
b) Personifikacija: "po poljanama tiho hoda", "polako penje se u brda", "u jezero unese nemir"...
c) Onomatopeja: šušti
d) Inverzija: "Na cesti uveli se list / u čudu digo...
e) Opkoračenje: "A kad livadama dune / njen vjetar...
f) Asonanca: "A kada livadama dune"... 5 x a
g) Aliteracija: "U strništima tužno šušti"... 4 x t

- Kompozicija pjesme:

a) Vrsta strofe: četverostih (katren)
b) Stih je vezani
c) Vrsta rime: 1. strofa - ukrštena, 2. strofa - obgrljena, 3. , 4. i 5. strofa - ukrštena

- Ritam: spori

_____________

Dobriša Cesarić - Jesen

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.  

__________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa 

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak 

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Povratak

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše