Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa

Socijalna poezija Dobriše Cesarića nastajala je dvadesetih godina 20. veka. Njegove pesme su tipične pesme o bedi i siromasima i slika njihovog življenja, konkretizovana na čist goli ambijent sa tragičnim ukusom bivstvovanja. Jedna od najpoznatijih, Balada iz predgrađa je potresna poetska slika u kojoj su socijalni detalji povezani sa iskrenim saosećanjem pesnika sa patnjom sirotinje o kojoj je pevao. Balada iz predgrađa je pjesma autora Dobriše Cesarića, a pripada njegovoj zbirci pjesama pod imenom Voćka poslije kiše. U nastavku ćemo detaljno obraditi njezinu temu, značenje, ritam i stil. Osim što je Dobriša Cesarić često spominjao prirodu u svojim pjesmama koja je imala ponekad i preneseno značenje, on se često dotaknuo i malog čovjeka. Čovjeka koji se nalazi svuda oko nas, sa svojim patnjama, tugom, boli i siromaštvom. Upravo to je tema pjesme Balada iz predgrađa. Balada iz predgrađa je lirska pjesma koja u pozadini ima socijalnu temu. Uz to, naslov nam govori da se radi o baladi. Balada je posebna vrsta pjesme koja sadrži obilježja pripovijedanja i epike.

Radnja je obično kratka, kao i pripovijedanje. No, naglašava se osjećajnost, slikovitost jezika te jedinstvo zvuka i ritma. Ritam je lagan, a prevladavaju i tužno raspoloženje i nesreće, a česti su i tragični završeci glavnog lika. Pjesma se sastoji od četiri katrena (prve dvije i zadnje dvije strofe) te dva peterostiha (dvije strofe u sredini). Prva i zadnja strofa sasvim su jednake.

Neki od motiva koji se pojavljuju u cijeloj pjesmi su: blato – stari plot – sirotinja – mrak – lice – brige – večer – bolest – zima – maj...

Svi ovi motivi, kao i njihov raspored u pjesmi ukazuju na to da se radi pjesmi koja ima epske, lirske i pripovjedne elemente. Radnja je kratka, a lik je nepoznat i neimenovan. Znamo samo da se radi o jednom stanovniku predgrađa. Strofe opisuju uvijek iste, siromašne sudbine. Mjesto je svevremensko, dok je vrijeme također, vječno. Od druge strofe vrijeme radnje je konkretnije pa saznajemo da je zima pa da je maj (svibanj), dok se na kraju pjesme ponovo ponavlja prva strofa. Vremenski tijek pjesme određen je i ponavljanjem nekih veznika. Oni djeluju i na ritmičnost pjesme. Tako možemo primijetiti ponavljanje veznika "i" i "a", kao i ponavljenja riječi "nema". Sva spomenuta ponavljanja imaju bitnu ulogu kod određivanja značenja pjesme. Kao što se ponavljaju riječi, glasovi, veznici i cijela stroga, tako se ponavljaju i sudbine ljudi.

Dobili smo dojam da su sve ljudske sudbine u datom predgrađu iste i niti jedna se ne ističe niti nema posebno značenje. Svaka od sudbina siromašnih ljudi djeluje jednolično i bez posebnog značaja. Autor je ovom pjesmom dao kritiku društvu, razlici između bogatih i siromašnih i činjenici da bogati ne mare za sirotinju.

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa

... I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožut
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A mor'o bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

_____________

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa - interpretacija

Vizualnom slikom blatnoga, zapuštenog prostora obasjanog samo mutnom crvenkastom svjetlošću petrolejske lampe pjesnik nas uvodi u svijet siromašnoga predgrađa. Izborom motiva (svjetlost, ali ne sjajna, debelo blato, stari plot i cigle razbacane po putu) pjesnik dočarava zapuštenost i nekako mutno i teško ozračje.

U drugoj strofi uvodi motiv sirotinje – lirski subjekt, uvije ista sirotinja. Kontrastom svjetlosti i mraka naznačuje odakle dolazi ta sirotinja i na neki način aludira na mrak u njihovim životima što pojačava izrazom brige na njihovim licima, a svjetlost koja povremeno i zasjaji kao ideja boljega života, nestane u trenu, u njihovih par koraka koliko im treba da prođu ispod lampe. U istoj strofi pjesnik uvodi još jedan lirski subjekt. No on je nepoznat netko, bilo tko koji se u moru sirotinje jednoga dana ne pojavljuje. Ponavljanjem, anaforom veznika a (suprotni veznik) pojačava suprotnost sirotinje i tog nekoga i njegove isključenosti iz svakodnevice predgrađa. S druge strane, taj se svakodnevni život nastavlja naznačen ponavljanjem sastavnoga veznika i i ponavljanjem riječi gori. Dakle sve je isto, sve traje, jedino je netko tu izostavljen.

Taj izostanak nekoga nastavlja se u trećoj strofi ponavljanjem ponovno veznika i gradacijom (sutra, preksutra, mjesec, dva, dolazak zime) označavajući prolazak vremena – motiv prolaznosti čest kod Cesarića. Netko je navodno bolestan. A vrijeme prolazi i ne zna se točno što je s njim. Osjećaj iščekivanja pjesnik je pojačao trotočjem na kraju treće strofe.

Četvrta strofa počinje kontrastnim veznikom a i vraća nas u svijet predgrađa u kojem se ništa ne mijenja, jedino vrijeme prolazi i došlo je proljeće. Stanka označena crticom daje nam vremena da iščekujemo nekoga da se pojavi, ali sljedeći stih briše svaku nadu ponavljanjem riječi nema, da bi završio izričajem nema ga više. Riječi su konačne, ali Cesarić nam opet trotočjem ostavlja vremena za razmišljanje, osjećanje – gdje li je, je li umro, je li našao bolji život...

A život se nastavlja u posljednoj strofi, ništa se nije promijenilo, ponavljanjem prve strofe, uokvirenom kompozicijom, jasno je da sve počinje ispočetka. Netko drugi će opet jednostavno u jednom trenutku prestati prolaziti ispod lampe, vrijeme će i dalje prolaziti, a sve će opet u tom začaranom, mutnom, maglovitom predgrađu ostati isto.

_________________________________

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. - Zagreb, 18. decembra 1980.) hrvatski pesnik. Dobriša Cesarić detinjstvo provodi u Osijeku gde završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gde završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vreme radi u zagrebačkom kazalištu (pozorištu), a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Preminuo je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.

Književna karijera - U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom I ja ljubim. Prvu zbirku pesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... objavljuje književne prikaze, prevodi sa nemačkog i ruskog jezika. Objavio je sledeće knjige: Lirika, Spasena svijetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svetskih pesnika, Knjiga prepeva. Pesničko delo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pesama i veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Dobriša Cesarić pripada starijoj generaciji hrvatskih pesnika, koja se javlja u književnosti posle Prvog svetskog rata. Afirmisao se kao pesnik širokog tematskog i emocionalnog raspona, izgrađenog ukusa i stvaralačke discipline. On peva o pesniku i pesmi, zavičaju i detinjstvu, urbanoj sredini i prirodi, proleću i jeseni, ljubavi i smrti, siromaštvu gradskih predgrađa. Ne podnosi urbanu sredinu, oduševljava se prirodom i slavi njene blagodeti. Predgrađe je simbol siromaštva i pevanje o tome čini Cesarića socijalnim pesnikom izrazite angažovanosti. Raznolikost tema nameće i široku lepezu emotivnih tonova. Ima kod njega sete, tuge i melanholije, pomirenosti sa nedaćama i sudbinom - preovladavaju slike jeseni, sutona i večeri, nesreće, poraza i smrti. Pesimizam je dominantno raspoloženje i doživljavanje stvarnosti ("Mi smo ko lišće, koje vetar trese"), ali i gnoseološki (saznajni) agnosticizam kao sumnja u ljudsko znanje ("Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje"). U panteistički intoniranim pesmama, a takvih je dosta, ima svetlosti, vedrine i optimizma - to su slike jutra, proleća, detinjstva, povratka u zavičaj. Pesnik, pesma i pevanje, radost stvaranja, česta su tema u Cesarićevoj poeziji. Opšte odlike Cesarićeve poezije mogu se svesti na nekoliko odrednica: neposrednost, otvorenost, jasnost, preciznost, slikovitost, muzikalnost, ekspresivnost. Preveden je na četrnaest jezika.

Prevodio je poeziju Getea, Rilkea, Hajnea, Puškina, Ljermontova, Jesenjina.

Dobriša Cesarić - Jesen 

Dobriša Cesarić - Mala kavana

Dobriša Cesarić - Oblak 

Dobriša Cesarić - Pjesme

Dobriša Cesarić - Poludjela ptica

Dobriša Cesarić - Povratak

Dobriša Cesarić - Slap

Dobriša Cesarić - Slavlje večeri

Dobriša Cesarić - Tiho o tiho govori mi jesen

Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše