Dobrica Ćosić - Vreme smrti lektira

Dobrica Ćosić - Vreme smrti

Dobrica Ćosić - Vreme smrti

 

Roman Vreme smrti je roman epopeja. Po tematici je istorijski roman. Ovim romanom Ćosić se pridružio piscima koji su za temu uzeli Prvi svetski rat na tlu Srbe. Ćosićev stvaralački pristup Prvom svetskom ratu razlikuju se od svih prethodnih. Dok su ostali pisci ovaj rat sagledavali parcijalno, samo jednim delom, izvan sopstvenog stvaralačkog konteksta, Ćosić ovaj rat i njegovo vreme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja 19. veka pa do Drugog svetskog rata. Time je roman Vreme smrti samo segment široke poluvekovne istorije Srbije. Posebnu draž predstavlja činjenica da su junaci ovog romana proistekli iz Korena, a nastavljaju romaneskni život u Vremenu zla i Deobama.

 

Zamisao o romanu kao o istoriji zemlje i naroda najpotpunije je ostvarena u vremenu smrti, složenoj književnoj kompoziciji od nekoliko samostalnih celina. U njemu je prikazano jedno od najtežih i najsudbonosnijih razdoblja u istoriji Srbije a to je od jeseni 1914. pa do proleća 1916.godine. Vreme smrti sastoji se od 4 knjige. U prvoj Ćosić opisuje prilike u Srbiji posle Cerske bitke i drugu Poćorekovu ofanzivu, u drugoj Kolubarsku bitku, u trećoj epidemiju tifusa i valjevsku bolnicu i u četvrtoj veliku neprijateljsku ofanzivu i povlačenje preko Albanije.

 

Prolog prve knjige donosi nam vesti o ubistvu austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, ultimatum Austro - Ugarske Carevine Srbiji, odgovor naše vlade, pisma evropskih vladara jedni drugima u kojim se vajno trude da izbegnu rat a u stvari mobilišu svoje vojske. Trećeg avgusta Nemačka je objavila rat Francuskoj, 4. avgusta Velika Britanija je objavila rat Nemačkoj. Tako je počeo Prvi svetski rat. A počeo je napadom na Srbiju. Austro - Ugarska carevina uputila je na Kraljevinu Srbiju, svoju "Kaznenu ekspediciju" da je satre i sebi otvori put za Bosvor i Istok. Prvi meci ispaljeni su na srpske vojnike, prva granata bačena je na Beograd i srušena prva kuća. Prva pobednička vešanja civila i žena, ubijanja dece i staraca, silovanja i pljačke, prva rušenja pravoslavnih crkava i trovanja seoskih bunara izvršena su avgusta 1914. na delu srpske teritorije okupirane od vojske Ausro - Ugarske Carevine. U kasnu jesen 1914. u selu Prerovu, odakle potiču glavni likovi čiju će sudbinu pisac pratiti, doboš poziva meštane pred opštinu da čuju imena ranjenih, poginulih ili nestalih. Tu je Aćim Katić bivši radikalski prvak i seoski gazda sa sinom Đorđem, trgovcem, njegov unuk Đorđev sin jedinac, Adam je na frontu. Tu je, Tola Dačić, prvi komšija, siromašak i nadničar, koji je četiri sina ispratio u rat. Jedan je već poginuo. Na njihovo ogromno olakšanje, Katića i Dačića nema na spiskovima.

 

Za to vreme, u Nišu, koji je trenutno ratna prestonica, predsednik vlade Nikola Pašić je na velikim mukama. Izveštaji sa bojišta su sve lošiji. Vojska je iscrpljena, gladna, bez odeće i municije. Saveznici ne šalju ni municiju, koja je već plaćena. Još traže da Srbija ustupi Bugarskoj pola Makedonije kako bi i oni ušli u rat protiv Austro - Ugarske i Nemačke. To im je uslov za dalju pomoć u municiji i ratnom materijalu. Vrhovna komanda ga poziva da hitno dođe u Valjevo da se zajedno dogovore šta valja činiti. Vojvoda Putnik, iskusni ratnik i heroj Balkanskih ratova, izveštava ga da je vojska pred katastrofom. Pašić se pita šta da ćini pred tom istinom i koje to sudbnosne odluke mogu doneti skupština i vlada pa da ta istina ne postane sudbina Srbije. On, koji je odbio ultimatum Austro - Ugarske, jer se njim ruši nezavisnost i ponižava nacionalno dostojanstvo njegove zemlje, koji je shvatio njihovu mržnju i prezir, njihovu rešenost da nas zgaze i unište, nikako ne može da se pomiri sa kapitulacijom. Ponižavajući su mu i zahtevi saveznika da se ustupi teritorija Bugarima koju su Srbi oslobodili u Balkanskim ratovima i na kojoj su ostavljali svoje kosti. Pašić zove na razgovor Vukašina Katića, opozicionog lidera koga zovu i "moralni mač Srbije", starijeg sina Aćima Katića, da čuje njegovo mićljenje.

 

Vukašin, koga je otac poslao u Pariz na studije uveren da će od njega stvoriti školovanog narodnog tribuna koji će se boriti za ideje radikalskog pokreta ali u gunju i opancima, vratio se posle školovanja prepun novih ideja. Bio je uverenja da Srbija treba da raskine sa patrijarhalnom svešću i okrene se Evropi. Suprotna politička mišljenja i ženidba sa kćerkom vođe liberala dovodi do svađe i potpunog razlaza oca i sina. Iako obojca mnogo pate zbog toga, ni jedan od njih ne pruža ruku pomirenja. Aćim nikada nije upoznao svoga unuka Ivana, koji sada ima 20 godina i dobrovoljac je u đačkom bataljonu, ni osamnaestogodišnju unuku Milenu koja, se po izbijanju rata prijavila kao bolničarka.

 

I Vukašina, kao i Pašića, more teške misli. Kako na sutraćnjoj sednici skupštine obrazložiti svoj stav a ne biti izdajnik? On smatra da trba dati Bugarima pola Makedonije i time obezbediti mir na istoku. U isto vreme odlčlno nastaviti rat a od saveznika tražiti da nam posle podele garantuju ujedinjenje sa svim jugoslovenskim narodima. I u privatnom životu Vukašin je rastrzan između brige za svoju decu, sve većeg nerazumevanja žene Olge i dužnosti prema otadžbini. Pašić nudi Vukašinu mesto u vladi jer želi da sudbinu Srbije odlučuje i opozicija. Kako je vojska na frontu pred slomom, nema vremena za zasedanje skupštine. Vlada hitno dolazi u Valjevo na zajednički sastanak sa Vrhovnom komandom.

 

Vojvoda Putnik saopštava stanje svojih armija i završava rečenicom - Srpska vojska je učinila šta je mogla. Predlaže da se povedu pregovori sa neprijateljem što dovodi zgranutosti svih prisutnih. Pašić nikako ne može da dopusti sebi da moli za milost neprijatelja koji nas tako mrzi. Iznosi pred oficire savezničke zahteve znajući da će ih sve to veoma pogoditi, razljutiti i ukloniti nesagledivo opasnu klonost. I Vukašin obrazlaže svoje mišljenje ali nailazi na burno negodovanje. Za sve prisutne, to je nacionalna izdaja. Zaključak sednice je: - Ne damo Makedoniju i borimo se do pobede.

 

Genaral Živojin Mišić jedini optimista među visokim oficirima zahteva da se svi što mogu da nose pušku upute na front: žandarmi, pisari, poslednja odbrana, pa i đački bataljon. Poslednje reči Vukašinu oduzimaju dah. Ne može reč da kaže. Ni da diše. Vrhovna komanda se seli u Kragujevac a general Mišič na svoj zahtev biva postavljen za komandanta Prve armije. Očajni Vukašin odlazi da se vidi sa kćerkom. Pred bolnicom se posle 21 godine susreće sa bratom Đorđem koji ga moli da urgira za Adamovu prekomandu u pozadinu. Ogorčenom Đorđu ne uspeva da objasni da ne može nikoga da moli i da za svoju decu to nije učinio. Milena je odbila da napusti bolnicu a Ivan će na front. U Skoplje, gde je đački bataljon na vojnoj obuci, stiže naredba da se kreće na front. Neki to primaju sa oduševljenjem, a neki sa stahom i zebnjom. Ivan Katić, student filozofije, kratkovid, večno zamišljen i u potrazi za životnim istinama, Bogdan Dragović student prava, socijalista sanja revoluciju, Bora Pub kockar, cinik, nosi traume iz detinjstva od kad mu je otac ubijen, Danilo Istorija, Srbin iz Preka, zanesen srpskim junaštvom, preplivao Savu i došao u Srbiju da se bori. Svi oni imaju različite predstave o ratu.

 

Krajem novembra đački bataljon stiže u Kragujevac. Poslednje veče pred odlazak na front Ivan Katić provodi sa ocem i drugovima u kafani. Vukašin je na stanici dočekao voz sa đacima. Kada ih je video kako iskaču iz voza zaneti i samouvereni, zapanjio se. Ta njihova neočekivana, izazovna, čak raskalašna snaga iščupala ga je iz ošaja. U džepu je imao Pašićevo pismo za Ivanove starešine koje nije tražio, koje ga je srdilo i mučilo, pod čijim se teretom slamao kao nikad u životu. Konačno je odlučio neće sinu sramotom da menja sudbinu i pocepao pismo. Sada može da kaže Pašiću da neće u njegovu vladu.

 

To veče pred dolazak u jedinicu doneće i Ivanu i Vukašinu mnogo radosti i mnogo bola. Prvi put su njih dvojca otvoreno razgovarali kao odrasli ljudi. Vukašin je ispovedio sinu svoj razlaz sa ocem i omogućio Ivanu da ga bolje shvati i uveri se u njegovu ljubav koju nije mogao da ispolji. Vukašinu ostaje kajanje za propušteno vreme, što se više nije bavio sinom, pružao više nežnosti. Rastaju se pred kasarnom muškim zagrljajem i poljubcem. Vukašin odlazi u noć i zamišlja pismo ocu: - Noćas sam, oče, konačno odbio da uđem u Pašićevu ratnu vladu. A mog sam Ivana, dobrovoljca, ispratio na front pošto sam uništio Pašićevo pismo koje bi ga izvuklo iz streljačkog stroja i rova. Tako bi i ti postupio znam. U ovoj zemlji zato i jesmo očevi. Da potvrđujemo Amravovu veru... Da žrtvujemo sinove. Đački bataljon poslednji put spava u kasarni. Vreme smrti tek dolazi.

 

Kompozicija

- početak rata
- front: narod u borbi i povlačenju
- Suvoborska bitka
- valjevska ratna bolnica
- odbrana, pa pad Beograda
- povlačenje naroda, sa stokom i preostalom imovinom na jug Srbije
- povlačenje naroda i vojske preko Albanije

 

Likovi

Vreme smrti ima veliki broj likova iz različitih društvenih slojeva, različitog obrazovanja, mentaliteta, karaktera, vaspitanja, životnih opredjeljenja i ideala - od seljaka, preko zanatlija i intelektualaca do političara i vojskovođa. Lik u ovom romanu ima svoju opštu i posebnu umjetničku funkciju. Pod opštom umjetničkom funkcijom podrazumijeva se sižejno i tipološko funkcionisanje lika u romanesknoj strukturi: iniciranje zbivanja i radnji, na jednoj strani, i prezentiranje određenog tipa ljudske zajednice, na drugoj strani - s obzirom na socijalno porijeklo, mentalnu strukturu, karakterne osobine itd. Pod posebnom umjetničkom funkcijom podrazumeva se da određeni likovi apliciraju neku ideju, viziju ili politički problem.

 

Vukašin Katić - tip intelektualca i aplikacija egzistencijalnog problema raspinjanja između opšteg interesa (dužnosti i poziva) i porodice. U Vukašinu Katiću su koreni ondašnje intelektualno - političke Srbije. Njegov cilj je bio duhovno obogaćivanje i uzdizanje srpskog naroda, zaostalog, neobrazovanog i neprosvećenog. Borio se za ideje, a ne za vlast: - Hoću znanjem da služim ovoj zemlji. Progresu hoću da služim. Srbiji su potrebne fabrike i profesori, a ne stranke i političari. On je bio onaj redak čovek koji želi vlast, a sme svakom da kaze istinu. Političar, a od vlasti više voli istinu, govorili su za Vukašina Katića.

 

Školujući se u Evropi Vukašin je shvatio da se ta Evropa, od koje je srpski narod očekivao tako mnogo, uvek brine samo za svoje interese. Shvatio je da je Srbija, iako je sa saveznicima, sama u ovom ratu. Znao je da srpski narod treba sam da se brine za svoju sudbinu. Mrzio je prizemne ideje i shvatanje naroda, suženu i sebičnu sliku gledanja naroda na opšte interese. Kako god rat zavšio, znao je da će sudbinu srpskog naroda odrediti velike sile, kao i uvek do tada.


Ratovi nas ravnaju: jednaka nam je moć, jednako delo i nada, jednak nam je i vek, bio je moto kojeg se pridržavao Vukašin Katić. Pridržavao ga se i u ratu, kada je zahvaljujući svom položaju mogao da omogući da Ivan ne ode u rat. Nije mogao to da uradi, jer je osećao da tako izneverava svoje principe, a i bojao se da ne povredi sina, zbog ne poštovanja njegove odluke. Vukašin nije  intervenisao da ne bi izgubio dostojanstvo, ponos i osećaj morala u očima drugih i time doživio sebe kao promašenog. Iako tako postupa, Vukašin mnogo voli svoga sina. Tu ljubav pokazuje u trenutku kada saznaje da je Ivan nestao u borbi i da je zarobljen. Ta ljubav se može videti i iz pisma koje mu šalje.

 

Vukašin počinje da razmišlja o svojoj porodici, tek tad shvata da bi mogao izgubiti Ivana zauvek. Počinje da shvata da je uvek bio razapet između dužnosti i porodice. Njegova porodica je trpila zbog njegovih ideala: - Kako je to živeo odričući se bavljenja decom i činjenja sitnih prijatnosti njima, kako to da nije osećao kolika je radost raditi, poslovati, činiti u ljubavi. Pitao se zašto je sve njeznosti poklanjao Mileni, a prema Ivanu je imao sasvim drugačiji odnos. Iz straha da ne ponovi gresku Aćima Katića nije želio da utiče na Ivana. Pustio je da se sam formira kao ličnost. U jednom trenutku ipak je osetio da je i on kao i Aćim "izgubio" sina.

 

Olga Katić - tip supruge i majke. Lik Olge Katić je jedan od najcjelovitijih ženskih likova u romanu. Ona je jako vezana za porodicu, elegantna i otmena, nikad ne gubi neposrednost i ljudsku humanost. Olga je oslonac mužu i brižna majka deci. U odnosu prema njima ona je nježna, pažljiva, odana i iskrena.

 

Njen odnos prema Vukašinu obelezen je ljubavlju (Ona ga je volela baš takvog: zanetog, časnog, bandoglavog. Strogog prema sebi i svakome...). Divljenje, ponos, sreću i neuspehe sve je vezivala za Vukašina i sve je delila sa njime. Prvi veći nesporazum i sukob između Olge i Vukašina započinje kada on odbija da interveniše i preko veza spase sina od frontova i stradanja. Tada se sukobljavaju njena ljubav i njegova ideja. U Olgi se javlja sumnja u njihovu ljubav.


Ubrzo se u njoj javlja osećanje praznine i neispunjenosti. Postaje svesna da je živela jadno; živela je u iluzijama. Ona zaista nije imala pojma ni šta je čovek, ni šta je to ljudski život u ovoj zemlji. A za to niko nije kriv, ni Vukašin. Svesno je uživala u obmanama bogatstva i gospodstva, sa svakojakim iluzijama o svom ponosu, želela za okolinu da bude "srećna žena". Ona je od rođenja u svemu bezbedno živela, sve te svoje 43 godine bez samostalne i značajne odluke, bez ijednog ozbiljnog rizika i sve do rata i bez velike patnje. Po tome, trebalo bi da je srećna. Ali ona je bila srećna samo dok su joj deca bila mala, dok im je bila neophodna, dok su samo nju, oca i igracke volela. Kako je uviđala da je deci, što više rastu, sve manje potrebna, kako ih njena nežnost sve manje raduje, kako su Vukašinu političke i nacionalne brige postajale i pred njom jedine njene brige, ona je svojim ćutanjima i samoćama sve jače osećala neku promašenost i beznačajnost sopstvenog života.

 

Dr. Radić će u njoj otkriti vrednosti žene koje će ga vezati za nju. Javiće se ljubav koju i Olga i Mihajlo Radić prećutkuju, suzdržavaju. Odolevajći toj ljubavi Olga brani svoju prošlost, brani sve ono što je bilo, brani onaj period svog života u Beogradu, kada je za sve bila "srećna žena". Pravo Olgino razumevanje Vukašinove ličnosti počinje kada je od njega dobila pismo u kojem govori o Ivanu, o sebi i svojim osećanjima. Tada shvata da ga nije dovoljno razumela ni poznavala. To mu i priznaje. Tada će ga zavoljeti punom ljubavlju, jer ga je upoznala u novom svetlu.

 

Živojin Mišić - tip vojskovođe i ratnika, aplikacija problema jugoslovenskog ujedinjenja. Vojvoda Mišić je istorijska ličnost. Ima osobine i vrline naših predaka: odvažnost, hrabrost, oštroumnost, pa je zato najizrazitiji predstavnik srpskog kolektiva. Ostavlja utisak uvek budnog, odlučnog, mudrog, iskusnog, humanog i nimalo subjektivnog, zabrinutog, uvek suzdržanog i skromnog komandanta. Komandanta koji ne ratuje za pobede i slavu već za život i opstanak.

 

Narod mu je verovao, jer je Živojin Mišić bio isti kao i oni: - Vidiš li narode, šta je general? General, a isti k'o mi. Živojin Mišić, a liči na sve srpske vojnike! Ako mu skineš šinjel i šapku, videćeš ga za plugom i motikom. Čovek isti ko mi. (Tola Dačić)

 

Mišić hrabri, tješi, žali, saoseća, pati i voli, jer je svestan da rat vode obični ljudi, očevi, braća i domaćini - narod. Kada se obraća vojsci govori jednostavnim jezikom svojih boraca i seljaka. Njegova reč je utješna, ljekovita, prepoznatljiva i bliska. On voli, poštuje i ceni svoje vojnike. Želi da čuje šta taj vojnik misli, šta mu smeta, na koga je kivan i zašto. U nagonu za samoodržanjem vojvoda Mišić je video mogućnost trajanja i obnove snage za nove borbe koje su predstojale srpskom narodu. Smatrao je da onaj ko se bori za svoj opstanak sme više i može duže da trpi od onoga koji se bori za pobedu.

 

Mišić je bio protiv jugoslovenskog ujedinjenja. Smatrao je da to ujedinjenje žele samo političari i pesnici, a to nije po volji naroda: - Ujedinjenje vekovima razjedinjenih naroda vredi onda ako se u to ujedinjenje ravnopravno ulažu krv i kosti! A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore političari i novinari, pesnici i profesori.

 

Nikola Pašić - tip političara i državnika i aplikacija političkog pitanja odnosa Srbije i saveznika. Srpska politika i diplomatija u Prvom svetskom ratu oličena je u liku Nikole Pašića, radikala.

 

U svom političkom delovanju Pašić se rukovodi nekim principima koji su postali njegova životna pravila. Za njega je narod i njegov interes ispred svega. U kontaktima sa narodom nije oholi i samouvereni političar, nego skroman i jednostavan građanin i jedinka iz toga naroda. U poslovima politike narod je za Pašića vrhovno merilo. Može u politici ići u obračun sa pojedincima, ali ne i sa narodom, jer onda je i smisao politike obezvređen. Snaga samokontrole samosavlađivanja je značajna vrlina Pašićeve ličnosti.

 

Njegov životni pricip je optimizam, ne toliko što je po prirodi optimista, nego zato što smatra da političar mora da bude optimista, mora da bodri narod i uliva mu veru. Pašić sve podređuje političkom cilju. On je tu da vodi politiku i da u tome postigne cilj koji je postavio, bez obzira na sredstva koja će morati da upotrebi. Međutim, Pašić je spreman da prihvata kompromise koji će dovesti do sporazuma. Glavno njegovo "oruzje" jeste strpljenje, trpljenje i tolerancija.

 

Iako se u svom političkom i državničkom delovanju rukovodi svojim principima, on im nikad ne robuje, ume da odstupi, da prećuti i oprosti, da odobri i ono što on lično ne odobrava. Uvek vodi računa o situaciji i trenutnim okolnostima. U tome je veličina njegove ljudske ličnosti, zato on deluje ljudski, narodski. Pašić iz "Vremena smrti" je političar i državnik. Njegov lični i porodični život gotovo da ne postoji. Kao političar i državnik usmeren je ka cilju izbavljenja srpskog naroda iz zla.

 

Vreme smrti - Četvorotomnim romanom Vreme smrti Dobrica Ćosić se pridružuje piscima koji su za romansijersku temu uzeli Prvi svetski rat na tlu Srbije: Branislavu Nušiću, Stevanu Jakovljeviću i Rastku Petroviću. Ćosićev stvaralacki pristup Prvom svetskom ratu razlikuje se od svih prethodnih. Dok su spomenuti pisci ovaj rat sagledali parcijalno, samo jednim delom, izvan sopstvenog stvaralačkog konteksta Ćosić ovaj rat i njegovo vreme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja 19. veka pa do Drugog svetskog rata. Time je roman Vreme smrti samo segment široke istorije poluvekovnog života Srbije. Posebnu draž predstavlja činjenica da su junaci ovog romana proistekli iz Korena a nastavljaju romansekni život u Vremenu zla i Deobama. Prikazano je delovanje diplomatije, Skupštine, Vlade, Genaral - štaba; pokreti vojski, bitke atmosfera fronta i bolnice. Ovaj plan je ispunjen i delovanjem velikog broja istorijskih ličnosti, koje su spona između opšteg i pojedinačnog, istorijskog i ljudskog. Ove ličnosti pojavljuju se u dvostrukom svetlu: kao ličnosti koje stvaraju istoriju i ostavljaju tragove u njoj, i kao ličnosti koje imaju individualna svojstva, izražena u čisto intimnim trenucima njihovog istorijskog življenja i delovanja - vojvoda Mišić i Nadežda Petrović, na primer.

 

Roman je zahvatio dve kalendarske godine Prvog svetskog rata, ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlačenja preko Albanije. U njemu su na najbolji način aktivirane sve osnovne epske supstance: vreme, prostor, događaj i ličnosti. Prostor je širok: cela Srbija je poprište ratnih zbivanja i nesrećnih sudbina, ali se, unošenjem dokumentarne građe, prostor proširuje na Evropu i njene glavne gradove, u kojima se javljaju odeljeci golgote Srbije. Događaji su razvijeni i isprepleteni: osnovni događaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija, koje zahvataju različite krajeve, gradove i sela, opšte i pojedinačno, narod, porodicu i pojedinca. Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav, ostavivši svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali.

 

Dokumentarna zasnovanost - Istorijskoj verodostojnosti prikazanih događaja i sudbina doprinosi obilje dokumentarne građe, koja se unosi ne kao ilustracija, kao uzgredno sredstvo, nego sistematski, promišljeno, sa jasnom umetničkom intencijom. Od nebelestričkih javljaju se pisma, zapisi, leci, proglasi, naredbe, depeše, čestitke, izjave novinski tekstovi. Najčešće se jedan oblik javlja u kontinuitetu, u manjim ili većim odlomcima - Ivanova pisma roditeljima, zapisi kralja Petra, proglas prestolonaslednika Aleksandra vojsci. Češći je slučaj da se isti oblik javlja u vidu kolaža - pisma zarobljenika, ženska pisma zarobljenicima, novinski tekstovi. Najčešće se oblikuje kolaž različitih nebeletrističkih oblika-pisama, depeša, novinskih tekstova, zapisa.

 

Zapisi Neznanog Bolesnika javljaju se kontinuirano kroz deo treće knjige kao posebne celine između poglavlja. Epilog romana je kombinacija dokumentarnog materijala (28 dokumenata) i narativnih segmenata koji imaju kopulativnu funkciju.

 

Govor dokumenta nadomestio je Pašićevu obavezu da sve to prikaže narativnim sredstvima, što bi zahtevalo razgranavanje priče, usložnjavanje sižea, uvođenje i oblikovanje novih likova.
Priča se doživljava kao svedočenje, a piščevo oblikovanje priče kao nastojanje da se obezbede ralevantne činjenice.

 

Narod i pojedinac - Narod (Srbija) ima istaknuto mesto u romanu Vreme smrti. To je i razumljivo kada se ima u vidu pišćeva intencija da napiše istorijski roman o stradanju i patnjama Srbije u Prvom svetskom ratu. Narod je oličen u masama vojnika koji ginu za odbranu zemlje, u ranjenicima koji umiru po bolnicama, u masi koja protestuje pred Skupštinom, u kolonama koje se povlače kroz popaljenu Srbiju. Ali narod je skup pojedinaca, zbir pojedinačnih sudbina; to nije kompaktna nego vrlo heterogena masa koju čine različiti karakteri, mentaliteti, htenja, želje, doživljaji, stradanja, patnje, radosti, sitna zadovoljstva, pakosti, niske strasti. Veliki broj pojedinaca koji se ne izdižu iznad mase, kao izrazite individualnosti, ali ipak, nekom svojom crtom karaktera, postupkom, rećju - grade mozaik narodnog mentaliteta.

 

Složenost ljudskog sveta ovoga romana utoliko je veće što se ovde sreću istorijske i fiktivne ličnosti. Svi njegovi likovi su precizno i pažljivo vajani, dovoljno specificni i individualizovani tako da svaki pojedinac predstavlja svet za sebe: originalnost karaktera, psihologije, svesti i misli. Tako je predočena složena i bogata slika jednog naroda sa bogatim registrom naravi - poloticari (Pašić, Vukašin Katić), vojskovođe (Živojin Mišić, Radomir Putnik), vojnici (Bogdan Dragović, Gavrilo Stanković, Luka Bog, neznani Bolesnik), građani (Olga Katić, Nadežda Petrović), itd.

 

Dobrica Ćosić - Vreme smrti - verzija 2

Dobrica Ćosić - Vreme smrti - verzija 2 pdf

________________________________

 

Vreme smrti - esej

 

Vreme smrti je još jedna, do sada mnogo puta pričana, a nikada u potpunosti ispričana, priča o srpskom narodu. Priča o narodu koji je mnogo puta prolivao krv da bi odbranio svoju otadžbinu, ognjište, čeljad i imovinu; o narodu koji nikad nije vodeo osvajačke ratove, nego je uvek branio što je njegovo; o narodu kojeg je kroz dugu istoriju u rat uvlačio kad je ko hteo, da brani svoje, a i tuđe interese.

 

Otkad se naselio na ovu raskrsnicu svih puteva, zvanu Balkan, mnogi osvajači su pokušali da pokore srpski narod. Neki su to i uspeli, ali ni oni nisu mogli da pokore i zatru srpski duh. Nisu mogli, jer "ovaj narod hoce da postoji, po svome i na svome da postoji". Srpski narod je uvek verovao u svoju snagu, hrabrost i junaštvo, jer ipak je on "spasio Evropu turske tirane". Čak i kad je doživljavao poraze znao je da ih pretvori u slavne pobede. Sjetimo se samo u koliko je pesama opevan Kosovski boj, slavljen kao najveća pobeda.

 

Početkom 20. veka srpski narod je još jednom morao da brani svoja vekovna ognjišta. Ali ovoga puta nije ratovao sam. Ratovao je sa velikim silama: Francuskom, Engleskom i večitom uzdanicom srpskog naroda, Rusijom. Neki učeniji ljudi tadašnje Srbije govorili su da je Srbija sama iako je sa saveznicima. Sa ove vremenske distance sigurno bismo se složili sa njima, jer situacija je i danas vrlo slična onoj sa početka 20. veka. Evropi nije stalo do sudbine jednog malog balkanskog naroda, kojeg su smatrali "smrdljivom, prljavom, zločinackom rasom". Njoj je samo trebala njegova junačka vojska za ostvarenje davno postavljenih ciljeva. A seljački srpski rod, neobrazovan i neprosvećen, verovao je u sjajne i moćne saveznike. Verovao je da nece napustiti Srbiju, svoju saveznicu, u najcrnjim danima njene istorije.

 

I tako je narod, s verom u saveznike, koju je dodatno podsticala srpska vlast, krenuo u rat, po ko zna koji put u istoriji. U najboljem gunju i "opancima sa šest kaiševa" praćen pesmom. Čudan je taj običaj našeg naroda da u velike tragedije i stradanja pesmom ispraća svoje najbliže. A ta pesma ubrzo se pretvara u lelek. A u ratu stradaju svi, posredno ili neposredno. U ovom ratu nije stradala samo vojska. Vlada je mobilisala i dečake od deset godina i đake. Učinila ih svedocima svih ratnih užasa. Žrtvovala ih za ideju. "Beše li na svetu još kojeg naroda da je satro decu zbog države i nekih krajeva?" pita se Danko Popović. Čemu sve to stradanje kad nikog neće ostati u državi, da u njoj živi, obnavlja je...

 

Sahranjivali smo tu decu, našu uzdanicu i budućnost, a dičili se što smo prenosili kosti naših vladara. Zar treba te kosti da nadžive srpski rod? Da ostanu kao jedini dokaz naše slavne prošlosti? Nastupilo je doba kada čovek mora podjednako da se bori za očuvanje prošlosti i tradicije i da se bori za svoju egzistenciju. Mnogi ljudi vole da kažu da je u našem životu jedino smrt sigurna. Pa i u Prvom svetskom ratu čovek je smrt prihvatao kao sasvim realan ishod života. Mnogo više se bojao rata, odnosno uticaja rata na njegovu ličnost, jer rat menja ljude: - Ako se vratim iz rata neću biti isti onaj koji je krenuo u rat.

 

Narod nije želio slobodu po svaku cenu. Ničemu život ne sme da bude cena. Najvažne je živeti - "pod tuđinom ili svojim: siromahu je svaki isti, a bogat svakog može da kupi". Ranjenicima, ljudima koji su izgubili svoje najmile i svoje domove sloboda nije bila najvažnija. Oni su tražili pravdu. Tražili su da se poštuju njihove žrtve za državu, jer dok su oni branili otadžbinu u rovovima, liferanti i razni prevaranti bogatili su se na tuđoj nesreći: Na ovom svetu odvajkada jedan kuka, drugi peva.

 

Ćosić se u romanu pita: - Koliko je besmislenih ratova bilo u istoriji? Ali zar nije svaki rat besmislen? Zar nije bilo dovoljno ubijanja i razaranja? Ratovi nam ne donose ništa dobro. Samo mnogo uništenih porodica; majki, žena i dece u večnoj tuzi za svojim sinovima i domaćinima. Ali čovečanstvo to nikako da shvati. Želja za bogatstvom i moći nadvladala je osećaj humanosti.

 

Sudbina srpskog naroda do sada je bio rat. Nije ga bilo moguće izbeći, što zbog prostora na kojem živimo, što zbog našeg mentaliteta. Mi treba jednom da pogledamo sami sebe i da se izmerimo pa da znamo koliki smo. Mi nismo velika sila i zato treba da nađemo druge načine borbe za slobodu i postojanje.

________________________________

 

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". Bio je partijski komesar u resavskom odredu, ratni urednik lista Mladi borac, član Pokrajinskog komiteta SKOJ - a za Srbiju i član AGITROP - a CK KP Srbije. Republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom Daleko je sunce. Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Od 1951. godine slobodan je umetnik. Godine 1971. postaje član SANU. U junu 1992. godine odlukom Savezne skupštine postaje prvi predsednik SRJ. Smenjen je godinu dana kasnije tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.

 

Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996 - 1997 na poziv Zorana Đinđića, tadašnjeg gradonačelnika Beograda.

 

Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodnom pokretu Otpor, ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva. Dobrica Ćosić je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još 1990 - ih. Tokom svog mandata Zoran Đinđić je ovaj predlog prihvatio i pokrenuo inicijativu koja je presečena u korenu njegovim ubistvom. Dobrica Ćosić se u svojoj knjizi Kosovo (2004) bavi ovom temom. U maju 2006. godine, jedan od najpoznatijih svetskih intelektualaca. Noam Čomski je otvoreno podržao ovaj predlog, nazvavši ga "najboljim mogućim".

 

Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom Daleko je sunce 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz Narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman Koreni koji je objavljen 1954 godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera.


Romanom Deobe 1961. godine Ćosić se ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književnoumetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.

 

Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom Bajka iz 1966. godine, Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman Vreme smrti koji je objavljivan od 1972. do 1979. godine u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu Koreni, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom Vreme zla (Vernik 1984. Grešnik 1985. i Otpadnik 1986.), koja se može odrediti kao politički roman, Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romanski život u Vremenu smrti. Tako je Vremenom smrti i Vremenom zla popunjena praznina između romana Koreni i romana Deobe i ostvarena kontinuirana istorija o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Romanom Vreme vlasti nastavlja se istorija započeta romanom Koreni.

 

Dobrica Ćosić - Daleko je sunce

Dobrica Ćosić - Deobe

Dobrica Ćosić - Koreni

loading...
68 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Dobrica Ćosić - Vreme smrti

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u