Dnevnik Ane Frank

Vrsta djela - roman (autobiografija)
Vrijeme radnje - 12. 06. 1942. – 01. 08. 1944. godine
Mjesto radnje - Amsterdam, Nizozemska
Tema - Život djevojčice Ane Frank za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Ideja - Svakom djetetu trebalo bi biti omogućeno sretno djetinjstvo. Kroz dio života djevojčice Ane svatko bi trebao osvijestiti koliko je uistinu bogat te bi trebali biti zahvalni na svom životu.

Djelo je prvi  objavljeno u Nizozemskoj 1947. podnaslovom Het Achterhuis. Holandski naslov ove knjige odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Het Achterhuis ili doslovce "stražnja kuća" nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.

Sadržaj - Ana je bila vrlo vesela i brbljava djevojčica. 12. lipnja 1942. proslavila je trinaesti rođendan. Ana je započela pisati svoj dnevnik jer je htjela iznijeti na vidjelo stvari koje joj leže u srcu. Odlučila je pisati jer nije imala prijatelja kome bi bilo stalo do njenog mišljenja. Trinaestogodišnja djevojčica osjeća se samom na svijetu iako ima roditelje i šesnaestogodišnju sestru Margot, prijatelje i rođake, dom i sve što joj treba, ali ne može se s nikim zbližiti. Njena obitelj je prije dolaska u Nizozemsku 1933. živjela u Frankfurtu. Emigrirali su jer su Židovi, a u Nizozemskoj je njen otac postao direktor tvrtke "Travies" koja je povezanas tvrtkom "Kolen i kompanija" u istoj zgradi u kojoj je njen otac partner. Ostatak obitelji koja je ostala u Frankfurtu osjetili su djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakon nakon kojih je počela patnja Židova. Nakon 1940. započinje rat, dolazak Nijemaca, antižidovski proglasi prema kojima židovi moraju nositi žutu zvijezdu, predati bicikle, dopušteno im  je kupovati samo između tri i pet sati u "Židovskim dućanima", moraju biti u kući do osam sati, zabranjeno im je posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu. Ne smiju sudjelovati u javnim sportovima, ne smiju posjećivati kršćane, moraju ići u židovske škole.

Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov "novi dom" nazvan Tajno sklonište.

13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija. U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan  ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje  odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.

... takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.

Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no "zabranjeno je voće najslađe". Ana radi sa svojim tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.

Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.

17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.

Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15. Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno. Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.

Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.

Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.

Likovi

Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.

Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.

Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.

Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.

Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava "paketićem proturječnosti" tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty.

Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me  većina ljudi smatra tako nesnošljivom.

Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. - Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo "bombice"... zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.

Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer - zacijelo jest - loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju... to je neizrecivo neugodna osoba.

Peter, sin Van Daanovih, "prilično tih, stidljiv i nespretan mladić"... Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!

Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.

Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. - Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.

Margot, Anina sestra - naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu... tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. - Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta... Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja.  A  također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.

Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu

- Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.

Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.

________________________________

Dnevnik Ane Frank

Autor knjige, Ana Frank je po nacionalnosti bila Nemica. Međutim, kada je izbio Drugi svetski rat to državljanstvo joj je oduzeto, te je kao Jevrejka sa celom porodicom postala žrtva progona. Rođena je 12. juna 1929. godine u nemačkom gradu Frankfurtu, ali je veći deo života provela sa porodicom u Amsterdamu. Godine 1940. je nacistička Nemačka okupirala Holandiju, te počela sa progonima Jevreja koji su bili naročito izraženi od 1942. godine. Od tog trenutka se porodica skriva u tajnim prostorijama zgrade u kojoj su se nalazile poslovne prostorije njenog oca, Ota Franka.

Nažalost, nakon dve godine uspešnog skrivanja, neko ih je odao, te cela porodica biva deportovana u koncentracioni logor. Nakon sedam meseci boravka u logoru "Bergen – Belsen" Ana umire, nedugo nakon što je preminula i njena sestra Margot.

Knjiga Dnevnik Ane Frank je ugledala svetlost dana zahvaljajući zalaganju njenog oca, Ota Franka. On je, naime preživeo rat i kada se vratio u Amsterdam, pronašao je zapise svoje ćerke Ane. Knjiga je objavljena prvi put 1947. godine u originalnoj, ali i pak malo skraćenoj verziji, na holandskom jeziku.

Knjiga Dnevnik Ane Frank je svojevrsno svedočanstvo o progonima Jevreja tokom Drugog svetskog rata.

Radnja dela Dnevnik Ane Frank se odvija u holandskom gradu Amsterdamu i to u periodu od 12. juna 1942. do 01. avgusta 1944. godine.

Lektira Dnevnik Ane Frank je, kako sam naziv kaže dnevnik devojčice Ane. Ali, nije to običan dnevnik, kakav vode mnoge današnje devojčice. To je prikaz preživljavanja u uslovima kakve verovatno niko od nas ne može zamisliti.

Ana je pripadala bogatoj jevrejskoj porodici, koja je bila na meti nacista, jednostavno zato što je Jevrejka. Ona je dve godine sa svim članovima svoje porodice bila prinuđena da se skriva u tajnim prostorijama poslovne zgrade njenog oca. Za to vreme, ova devojčica je pažljivo zapisivala sve što se događalo u skloništu. Na taj način je pronašla svojevrsnu utehu od surove stvarnosti. Njen dnevnik je čuvao sve tajne i bio joj je, na vrlo specifičan način jedini pravi prijatelj.

Svako ko je pročitao lektiru Dnevnik Ane Frank shvata da je Ana bila jedna vrlo pametna devojčica, koja je volela da čita i piše. Pored toga, primetna je i njena plemenitost i dobrodušnost, te često razmišljanje o drugim ljudima. Ona je imala i grižu savesti prema onima čiji su životni uslovi bili mnogo teži od njenih, jer je smatrala da su ona i članovi njene porodice zaštićeni u skloništu.

Iako je Ana imala samo 13 godina, prema njenom razmišljanju se vidi da je bila mnogo zrelija. Videla je mnoge ratne strahote, ali se ipak trudila da shvati razlog zbog koga se sve to događa, a svoja razmišljanja je zapisivala u dnevnik koji je vodila.

Nije se žalila na staru odeću koju je bila prinuđena da nosi, niti na teške poslove koje je bila prinuđena da obavlja, ali je ponekad znala da bude i tvrdoglava. Ova radoznala i pametna devojčica je, zapravo samo želela da se rat što pre završi kako bi mogla ponovo da živi normalno i nastavi da ide u školu. Nažalost, te joj se želje neće ostvariti.

Zahvaljujući dnevniku koji je vodila, Ana je uspela da održi svoj duh i maštu budnim. Mada uslovi u kojima je živela nisu bili ni blizu normalnih i poželjnih za život, Ana je pronašla utehu u pisanju, što joj je pomoglo da živi barem prividno normalnim životom.

Dnevnik Ane Frank je možda jedno od najnezgodnijih dela za prepričavanje. Razlog za to je prvenstveno što iz bilo čijeg prepričavanja definitivno ne možete razumeti osećanja devojčice, koja pokušava da pobegne od surove svakodnevice pišući svoj dnevnik. Zato, ukoliko imate pismeni zadatak ili sastav iz srpkog jezika na temu lektire Dnevnik Ane Frank, najtoplije vam preporučujem da pročitate ovo potresno svedočanstvo o stradanju ljudi tokom Drugog svetskog rata. A uz to, možda vam čitanje ove lektire ukaže na bogatstvo vašeg života, koje deca vašeg uzrasta najčešće ne primećuju.

Fabula lektire Dnevnik Ane Frank počinje pričom o samom dnevniku koji je Ana dobila za svoj trinaesti rođendan. Tu vidimo da je reč o pravoj maloj devojčici, koja svoj poklon vidi kao živo biće, najbolju drugaricu, te dnevniku daje ime Kiti. Iako je Ana imala i stariju sestru, po imenu Margot i roditelje, sa kojima je delila sklonište, njen pravi i iskreni prijatelj je zapravo samo njen dnevnik.

I pre odlaska u sklonište, Ana nije bila baš naročito otvorena prema ljudima i retko sa kim je ostvarivala neki dublji kontakt.

U lektiri Dnevnik Ane Frank je opisano, iz prve ruke maltretiranje Jevreja tokom Drugog svetskog rata. Kada je i njena porodica bila prinuđena da se sakrije od ozloglašenih nacista, radnici njenog oca im pomažu da pronađu mesto gde će se skriti, a Ana u svoj dnevnik upisuje da sada počinju da žive u "Tajnom skrovištu", kako ga je sama nazvala.

Ubrzo im se u skrovištu pridružuje i porodica Van Dan, koja ima sina po imenu Peter. A Ana, čini se baš i nema neko lepo mišljenje o ovom dečaku. Iako su se u početku lepo slagali, ubrzo zbog surovosti životnih uslova dolazi do sukoba među članovima dveju porodica. Ana i njen novi sustanar, Peter su svoje vreme gledali da utroše kvalitetno, pa su počeli da uče jezike: engleski i francuski. U tome im je pomagao suradnik gospodina Franka, koji im je donosio krišom knjige iz biblioteke. Kako on nije donosio isključivo knjige za decu, njih dvoje su dolazili u susret i sa knjigama koje možda nisu najbolje razumevali, pa se dogodilo i da se Peter posvađa sa ocem oko jedne neprimerene knjige. Ana je, sa druge strane pokazala veliko interesovanje za istoriju i mitologiju i počela je da sa svojim ocem izrađuje porodično stablo, što joj se naročito svidelo.

Ubrzo im se pridružuje još jedan stanar, Albert Duzel, stariji gospodin, zubar. Iako su svi mislili, u početku da je dobar, ubrzo se otkriva da i nije baš tako. Naime, on se sukobio sa Anom, oko korišćenja stola u sobi. U tu svađu se umešao i gospodin Frank, koji shvata da ako ne donese stroga pravila koja se moraju poštovati, svađe će se događati svakog dana. Zato se u " Tajnom skrovištu " donose pravila koja svi počinju da poštuju. Između ostalih: moralo se govoriti izuzetno tiho, odlazilo se na spavanje u 22h, a ustajalo u 7:30h svakoga dana osim nedelje i praznika, kada se ustajalo u 10:30h, radio se smeo slušati samo nakon 18h, kupanje je bilo dozvoljeno samo nedeljom ujutru... Iako su pravila izgledala prilično surovo, bez njih bi im život bio mnogo teži.

Devojčica je vremenom prestala da govori za stolom, ali je imala veliku potrebu da sa nekim razgovara i pronađe pravog prijatelja... Te je potpuno nenadano, takvu osobu pronašla upravo u Peteru. Među njima se razvija prijateljstvo, koje vremenom prerasta u nešto više.

Nažalost, 04. avgusta Tajno skrovište su otkrili nacistički vojnici i sve ukućane poslali u logore, uključujući i osobe koje su im pomagale da se sakriju.

Glavna junakinja romana Dnevnik Ane Frank umire od tifusa samo dva meseca pre oslobođenja.

________________________________

Dnevnik Ane Frank - verzija 2

Dnevnik Ane Frank - verzija 2 pdf

________________________________

Dnevnik Ane Frank - moj utisak

Deca mog uzrasta imaju potrebu da iskazuju svoja osećanja, ali često, zbog prirodne nesigurnosti ili stidljivosti, nisu skloni da o svom intimnom preživljavanju otvoreno govore. Zato je dnevnik skoro idealna književna forma u okviru koje deca slikaju svoj unutrašnji svet. Razlozi za pisanje dnevnika su , uglavnom , usamljenost, nepoverenje u ljude, nesigurnost, nedostatak prijatelja, ali i želja za literarnim usavršavanjem, opuštanjem, ili potreba da se neki zanimljivi momenti ili događaji zapišu i odbrane od zaborava.

U tradiciji pisanja dnevnika posebno mesto zauzima, danas već klasični Dnevnik Ane Frank, koji je bezazlena jevrejska devojčica vodila usred ratnih užasa i progona Jevreja u Holandiji u Drugom svetskom ratu. U njenom dnevniku izražena je humana poruka o ljudskom pravu na dostojanstven i normalan život. Svojim intimnim zapisom, Ana Frank je nadživela nacističku okupaciju, ostavljajući budućim pokolenjima u amanet da čuvaju pravo čoveka na slobodan i bezbrižan život, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, boju kože i veroispovest. Zbog svoje maštovitosti, duhovitosti, neposrednosti, tuge, straha, strepnje, ali i vere u budućnost, „Dnevnik Ane Frank" je delo koje i dan danas nikog ne ostavlja ravnodušnim. Spontanost i iskrenost koju je Ana iskazala utiče na mnoge da se poistovete sa svojom vršnjakinjom i, samim tim, shvate snagu njenog lika.

Tako je i sa mnom. Posebno me pogodila tragika, nada, humanost osećanja i misli ove divne devojčice. Delo je u meni izazvalo potresenost, mučno osećanje tuge, bola, ogorčenosti, ali i revolt, bes, očaj što je njena mladost zgažena i uništena. Kroz Anin lirski tekst, identifikujući se sa njenim emocionalnim svetom, takođe osuđujem i prezirem rat, diveći se ujedno Ani, koja, iako odsečena od sveta, usamljena i neshvaćena od svoje okoline, potiskuje osećanja i pokušava nadom da se odbrani od depresije i zloslutnih misli.

Još pre dolaska u skrovište, Ana oseća da nema srodne duše kojoj bi se mogla poveriti. U mislima stvara sliku bliskog bića, za kojim čezne već odavno – svoju drugaricu Keti. Jedino je njoj poverila svoje misli, nedoumice, skrivene tajne, nade, čežnje, bez bojazni da će je ta imaginarna drugarica ikada izneveriti i povrediti. U Aninoj svesti Keti izrasta u najodaniju drugaricu koja verno sluša drhtaj Aninih misli i nemim razumevanjem blaži njene strahove, ulivajući joj toliko potrebnu nadu.

Moram priznati da sam neretko zamišljala da sam baš ja ta Keti i da baš meni Ana poverava sve ono što je muči. Zamišljala sam kako zajedno gajimo veru u lepotu života i ljudski humanizam i da zlo koje nas okružuje pobeđujemo dobrotom duše i plemenitošću misli i postupaka.

Anin svesni otpor protiv depresije i težnja za duševnim mirom odvodi je u svet knjiga i mašte. Knjiga postaje njen odani prijatelj, tačnije, prozor u svet. U tome smo, takođe, slične. I ja, kada sam tužna i sama, čitajući knjige, kao i Ana, povlačim se u svoj intimni prostor. Zato tako jako osećam Aninu patnju, doživljavajući je kao svoju. Ostajem nema pred njenom vizionarskom rečenicom: Ponekad lutam putevima ili naše Tajno skrovište gori, ili dolaze i odvode nas noću, dodajući, vidim sve to kao da se zaista dešava i zato mi se čini da se to uistinu može desiti vrlo brzo.

U meni, svedokom njenog dnevnika, posebnu tugu i nelagodnost izaziva Anino predskazanje dana u kojem je 9 meseci kasnije porodica Frank otkrivena i odvedena u logor smrti. Vizije o životu posle rata za Anu su nestvarne kule u vazduhu. Svesna je da, ako i preživi, više nikada neće biti ista bezazlena Ana. Rat ju je promenio. U njenoj svesti se mešaju i ukrštaju strašne, apokaliptične vizije sa prethodnim idiličnim životom i ona više ne zna u šta da veruje.

Doživljavam je kao pticu u kavezu, koja priželjkuje slobodu i mir, ali joj oni izmiču. Njen očajnički vapaj i molba da užasi prestanu u meni prerastaju u njenu molitvu slobodi i nadi u humanost čovečanstva. Njena tragična sudbina , kao i patnja 6 miliona Jevreje najveća osuda ljudskog bezumlja, rasizma i rata. Ostaću joj večno zahvalna na tome što mi je nesebično ukazala kolika je vrednost slobode, herojstva, humanosti i borbe protiv crnog kruga koji zatvara plavetnilo slobodnog neba!

________________________________

Ana Frank punog imena Annelies Marie Frank poznata je autorica Dnevnika koji je pisala za vrijeme Drugog svjetskog rata i u kojem je iznijela svu dramu kojoj je bila izložena. Anna Frank rođena je kao Annelies Marie Frank 12. lipnja 1929. godine u gradu Frankfurtu na Majni u Njemačkoj. Ana je živjela s majkom, ocem i sestrom. Otac Otto bio je iz bogate obitelji kao i majka Edith. Iako je imala oca i majku, Ana je uvijek bila više povezana s ocem kojeg je poštivala dok u majci nikada nije imala podršku na kakvu je računala. Za razliku od sestre Margot kojoj je uvijek više išla artimetika, Ana je bila maštovitija i radost je pronalazila u čitanju i pisanju.

Židovska obitelj Frank bila je cijenjena od strane mnogih, a kada su nacisti preuzeli vlast, poput ostalih Židova postali su nepoželjan dio društva. Uskoro su počeli progoni i Ana je bila primorana sa cijelom obitelji izbjeći u Nizozemsku. Nastavili su život u Amsterdamu gdje su neko vrijeme imali normalan život, a Anne su upisali i u vrtić. Nakon okupacije Nizozemske, Anna se s obitelji morala preseliti u tajno sklonište kako bi izbjegli odlazak u logor.

Od 1942. godine su živjeli u skloništu sve dok ih 1944. godine nije otkrila tajna služba Gestapo zahvaljujući tome što ih je netko odao, a nikada se nije saznalo tko je to bio. Policajac koji je došao uhititi obitelj Frank zvao se Karl Silberbauer, a jednom je priznao kako je ocu Ottu rekao da ima lijepu kćer.

Nažalost uskoro nakon što su ih pronašli poslani su koncentracijske logore gdje su svi izgubili živote osim oca Otta. Ana i sestra su umrle od tifusa, a majka Edith od gladi. Anne je završila u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen. Kada je rat završio Ottu je vraćen dnevnik koji je Ana pisala i ne želeći da se zaboravi što se dogodilo cijeloj njegovoj obitelji odlučio je objaviti dnevnik koji je tada imao naslov Tajno skrovište. Otto je dnevnik dobio od Miepe Giese u čijem su se skloništu skrivali.

Čuvala je dnevnik u želji da ga vrati djevojčici koja ga je napisala, ali to se nikada nije dogodilo. Priznala je da je znala što piše u dnevniku kako bi ga odmah uništila, budući da su se u njemu nalazila imena onih koji su im pomogli da se sakriju.

Dnevnik je prvi put objavljen 1947. godine, a nakon pet godina preveden je prvo na engleski jezik te uskoro na sve svjetske jezike. Bio je to način da se svijeta upozna s užasima rata kroz oči djeteta, koje je unatoč svojim godinama u puno toga bilo zrelo. Dnevnik se neko vrijeme smatrao kontroverznom knjigom budući da je Anne u njemu više puta pokazala znatiželju za svoje tijelo. Osamdesetih godina jedna je škola u američkoj saveznoj državi Alabama htjela zabraniti knjigu smatrajući je neprimjerenom i depresivnom.