Đuro Sudeta - Mor lektira

Đuro Sudeta - Mor

Đuro Sudeta - Mor

 

Romantična priča o nedostižnoj ljubavi između Mora, sina starog upravitelja vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, zaogrnuta fantastičnim ruhom. Iako nastala prije više od sedam desetljeća, zaokupit će mlade čitatelje jer je danas fantastika ponovo u središtu literarnih interesa mladih čitatelja.

 

Zapažanja o djelu - Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino djelo tj. uspjela se probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata stvarnosti, realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i ostalo. Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina bogatstva te likovi. Također se isprepliču različiti osjećji, osjećaji sreće, nesigurnosti, mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom cijele radnje u pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi osjećaj između realnosti i fantastike. Na svijetu ima različitih osoba i vrlo je teško naći dobru i poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je spremna pomoći u svakoj situaciji. Nesmijemo se odmah opustiti jer ta osoba smo vreba za novcem kao što je to Arno.

 

Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko od Alpa (šume, livade) i u vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje nalazi, no ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa starim dvorcem, gdje ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća. Nema nikakvih stranih izraza ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka razumljiva i namjenjena mlađem uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno, sva zapažanja se bilježe, svaki krik ptice što čitatelju daje poseban ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se javlja želja za tako divnim krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i izgled i ponašanje likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako tužan i završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao Morovog oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak trebao nadzirati dvor jer inače ne bi došlo do toga da izgubi kontrolu nad svojim dvorom pa je to ujedno i njegova greška.

 

Stilske karakteristike djela - Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o načinu života na vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisana je u pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga između likova kojih ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi između Mora i oca ili Mora i vlastelinove kćeri Šu.

 

Vrsta djela - Odrediti vrstu ovoga djela unutar klasične podjele književnih vrsta, izrazito je teško. Mor nosi podnaslov fantastična pripovijest, i on je opravdan jer ima fantastičnih motiva. Najznačajnija osobina i vrijednost ove pripovijesti, međutim, jest osebujno miješanje proznih i lirskih elemenata.

 

Pripovijest svakako ima fabulu, radnju koja se razvija i u kojoj možemo pratiti kompozicijske dijelove: uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj radnje. Ono, međutim, što je najzanimljivije u Moru, jest poetizacija ove proze: lirizam je u njoj toliko prisutan da gotovo rastače pripovijedanje, on ga jednostavno nadjačava. Tako pripovijedanje postaje samo podloga za lirsko doživljavanje, lirske reminiscencije, zapažanja, opise; u prvom je planu ugođaj, ozračje, a ne sama priča.

 

Mora možemo stoga najtočnije odrediti kao vrstu imaginativne proze: otvorene proze koja u sebi objedinjuje različite stilske elemente, prozne i lirske, te time ruši klasične granice među književnim vrstama. S druge strane, možemo ovu pripovijest promatrati i kao klasičnu alegorijsku priču: tada otčitavamo njezinu metaforičnost u cjelini i otkrivamo piščeve poruke o odnosu čovjeka i prirode.

 

Tema i ideja- Na prvoj razini možemo Mora odrediti kao tragičnu pripovijest o nesretnoj ljubavi: dvoje mladih dijele staleške razlike koje onemogućuju njihovu ljubav. Priča o nesretnoj ljubavi nosi, međutim, još mnogo poruka koje se otkrivaju pomnim čitanjem. Ova je pripovijest ponajprije hvalospjev prirodi, njezinoj ljepoti, skladu i savršenom uređenju. Ljudi mogu u toj prirodi biti prijatelji, ali i neprijatelji. Ovdje tako pratimo sukob dvaju načela: načela jedinstva čovjeka i prirode i načelo ljudskog nasilja nad prirodom. Mor, njegov otac i Su jesu duše koje žive u skladu s prirodnim zakonima, osjećaju prirodu i ona je njima naklonjena:

- U davno doba neko živio je mladić jedan koji je imao dušu koja je razumjela drveće i životinje, koja je smirivala vjetrove nad šumom i bjesove čopora zvjeradi; on je imao dušu koja je bila moja - i prozora na kući u kojoj sam stanovao; ona je bila vaša - i svih onih koji su je imali - pa su je zaboravili.

 

Ovako priča o Moru grana jorgovana u uvodnom dijelu, za koju čitatelj i ne zna je li to glas Morov, piščev ili zaista glas grane jorgovana. U nedirnutu, skladnu i čistu prirodu naglo i nepozvano ulaze Arno i njegov ortak, novi upravitelj, a pod njihov utjecaj potpada i Šuin otac. Oni su negativno načelo, ne poštuju prirodne zakone i u dotada skladan svijet unose nered, rušilački raspoloženi. Ovi likovi oslikavaju čovjeka egoistična, pohlepna i pokvarena. Zbivanja koja slijede nakon njihova razornog upada u dotada nedirnutu prirodu, nose nam jasnu poruku o posljedicama ljudske oholosti, težnje za materijalnim dobitima i nepoštivanja prirodnih i Božjih zakona. Onoga časa kad čovjek prekorači svoje prirodne ovlasti, kad se usudi bezobzirno dirnuti u prirodu i njezin ustroj (usto, nazivajući to modernizacijom!), sam sebe kažnjava. Gledano danas, s početka 21. stoljeća, svjesni ekološke katastrofe koja se čini neizbježnom, možemo se upitati: je li ova priča pesimistično proročanstvo o prirodi koja gubi bitku pred ljudskom pohlepom, nezasitnosti i oholosti?

 

Zanimljivo je i pitanje zašto je Mor postao baš vukodlak. Motiv vukodlaka Sudeta je uzeo iz narodnih vjerovanja, no znamo da su nesretni ljubavnici u literaturi i narodnoj predaji završavali različito: samoubojstvom, ubojstvom, skamenjivanjem, preobrazbama itd. Zašto je Sudeta Mora, koji nije mogao ostvariti svoju (zasluženu) ljubav, pretvorio baš u vukodlaka, biće između čovjeka i zvijeri, između dobra i zla, biće s granice svjetla i tame? Tvrdi li time da nedostatak ljubavi čini zvijer od čovjeka? Je li se tom preobrazbom pitao što je zapravo čovjek bez ljubavi? S jedne strane, nedostatak ljubavi obeščovječuje Mora (od lijepa i plemenita mladića postaje čudovište); s druge strane, kao vukodlak ne može umrijeti - kao da ga potreba, čežnja za ljubavlju drži na životu i tako postaje njegovo prokletstvo:

- Kad u jesenska predvečerja utonu oblaci iza brda - i zvijezde zaplaču na pustom tajanstvenom obzoru, on pridigne oči i tad se sjeti Nje... Tiho se prikrade do panja na kraju šume, zgruda na njemu i zagleda se tužan u cestu u daljinu. No Su se ne vraća! A on je čeka svako predvečerje. A kad vidi - i vidi da se ne vraća - spušta se, opet, nujan s panja i otpuže četveronoške u šumu. Možda bi se Mor sjetio svega, da ona dođe? Možda bi pošao opet kao čovjek - kako se ide? Možda bi se dosjetio?

 

Mjesto i vrijeme - Kategorije mjesta i vrijemena u pripovijesti uvjetovane su miješanjem stvarnosti i fantastike u razvoju priče. S jedne strane ove kategorije možemo odrediti prema elementima stvarnoga u priči: radnja pripovijesti zbiva se na vlastelinskom imanju (dvor, posluga, velik posjed sa šumama, livadama, oranicama, upravitelj imanja) početkom 20. stoljeća (modernizacija proizvodnje, nadolazeći zakon o agrarnoj reformi, uvođenje sustava kanala u navodnjavanju polja).

 

Prodorom fantastičnoga u razvoj radnje, međutim, i kategorije se vremena i prostora mijenjaju: pripovijest završava stoljećima unaprijed u odnosu na početak 20. stoljeća, ali ako se tada osvrnemo na početak pripovijesti (Grana jorgovana), nameće se pitanje jedno-crtnosti vremena. Ne učini li nam se tada da vrijeme zapravo stoji, okovano u svijesti glavnoga lika (time i u prirodi koja s njime suosjeća!), zaleđeno u svijetu bez ljubavi?


Vrijeme u ovoj pripovijesti nije pouzdana kategorija. Sudeta je temu prokletstva života bez ljubavi obradio kao stanje svijesti, kao nesretno trajanje izvan vremena i prostora. Taj je postupak pretapanja vremena, prostora i stanja svijesti likova dobro poznat suvremenome čitatelju iz - filmova, tako te možemo reći da je Mor pisan izrazito filmično, što svjedoči o njegovoj modernosti.

 

Kratki sadržaj - Fabula je ove pripovijesti jednostavna. Mor je sin upravitelja vlastelinskog imanja. Zaljubljen je u Su, vlastelinovu kćer, koja mu uzvraća ljubav, no oboje su svjesni staleških razlika koje ih dijele. Su i Mor provode vrijeme u prirodi uživajući u ljepoti i skladu šume, rijeke, livada, neba. Oboje vole prirodu, osjećajući njezino bilo osjećaju i svoju ljubav koja sve više raste; njihova je ljubav čista, plemenita, iskrena - baš kao i priroda kroz koju i doživljavaju svoj odnos i bujanje ljubavnih osjećaja.

 

Šuin je otac, međutim, svojoj kćeri namijenio Arna, plemića koji je staleški svakako primjereniji jednoj vlastelinskoj kćeri. Uzaludno se pokušavajući obuzdavati u netrpeljivosti prema Arnu, Mor ga u nekoliko navrata ismije, a kad je u tome - prigodom natjecanja u ronjenju - pretjerao, vlastelin otkaže službu Morovu ocu. Morov otac, vezan za prirodu kao i Mor, umire od bola i žalosti kad na imanje dolazi novi upravitelj, koji je prepun planova kako modernizirati imanje i izvući iz njega što više koristi. Su je odlučila razgovarati s ocem, priznati mu jasno svoju ljubav prema Moru i zamoliti ga da dopusti da on ostane na imanju, no odustaje od razgovora vidjevši oca kako zadivljeno sluša novoga upravitelja i njegove velike planove. Mor je pokopao oca u šumi koju je i on toliko volio, u najljepšem dijelu šume, tamo gdje je samo on zalazio a potom se pretvara u vukodlaka. Vrijeme prolazi a vukodlak se osvećuje: kolje stoku i ispija joj krv, baca otrov u bunare, pali stogove žita... Seljaci se sve više bune a i u vlastelinske odaje uvukao se strah.

 

Su se neposredno nakon Morova nestanka razboljela i njezina se bolest sve više razmahuje. Uskoro se otkriva kakav je čovjek Arno zapravo: iako plemićkoga podrijetla, siromašan je jer je kockar, lupež i pustolov. I novi upravitelj njegov je ortak: svi planovi o modernizaciji imanja zapravo su njihove spletke i prijevare kojima kane namiriti svoje kartaške dugove. Na imanju sve polazi nizbrdo. Su se osamljuje, tuberkuloza sve više napreduje i otac je šalje na liječenje u Švicarsku. Arno naglo nestaje s imanja nakon što se otkriva da je krivotvorio vlastelinov potpis i u nekoliko navrata podigao veće iznose novca. Šu umire u dalekom Davosu, ne vidjevši više imanja ni voljenoga Mora. Pripovijest završava silnom boli i čežnjom Mora - vukodlaka, koji stoljećima svako predvečerje čeka Šu da se vrati cestom prema imanju.

 

Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima u vidu samo novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja, samo je pitanje kakvog. Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je dobro da ih nema previše kako ne bi došlo do zabune. Djelo mi se sviđa i zbog opisa prirode i krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše izgledalo.

 

Citati - Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100. gdje Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom,a vlastelin izbacuje Arna i novog upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se Mor nije više pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je situacija vrlo teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto napravimo trebamo promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije prekasno.

 

Analiza likova

Mor - glavni lik ove pripovijesti, sin je upravitelja vlastelinskog imanja. Odrastao u prirodi, srastao je s njome toliko da razumije njezin govor, kako priča djevojci Su:

- Pa o čemu vi to razgovarate s drvećem? To mora da je vrlo lijepo!
- O čemu razgovaramo? - O svemu! O jugovini! O novembarskom Ušću i zvijezdama! - Ono mi priča što ga boli i raduje...
- To je zanimljivo! A kako, molim vas, mi drugi ne možemo razgovarati tako s drvećem ko vi?
- Ne znam!

- Možda zato što ga volim kao samog sebe. Možda i zato što ga volim više nego ljude!?

 

Mor je snažan i lijep kao priroda kojoj seje potpuno predao, zaboravivši nekadašnje dane školovanja u gradu: Crna mu se kosa razastire kao strast, a grudi škripe kod svakog pomicanja. Brekte mu žile i mišice se nadižu kao živo sječeno gvožđe. Njegove su crte grube, tucane, ni jedan pokret ne odaje ni sjenku sumnje da je nekad prolazio gradskim ulicama kao gimnazijalčić. U njemu živi brdo i vjetar iza njega, šum nabujale Pločnice i jauk gladnih vukova kad snjegovi viju sa sjevernih proplanaka.

 

Kao pravo dijete prirode, čist i neiskvaren, plemenit iako neobrazovan, lijep u svojoj jednostavnosti, Mor je njezino zrcalo: Moja su prsa rutava, zamršena, divlja; moje su oči sive, modre, plave; one su prozirne kao maslačak kad dođe jesen; kao zimzelen kad dođe proljeće; one su kao šuma u kojoj živim. Morova ljubav prema Su je plemenita, on zna samo tako voljeti, prirodno i čisto: - Udarila me grančicom po licu, nasmijala se i potresla kovrčastom kosom, gledajući me duboko i rastreseno, tako rastreseno, da sam zaboravio na sve što sam jutros čuo u šumi i što mi je pričao ocvali glog kad sam išao ocu po vodu...

 

Mor je pošten čak i u svojoj nenaklonosti prema Arnu: Ne volim ga, eto! A ništa mi nije skrivio! Baš ništa! Progovorio je sa mnom tri riječi i to je sve. Pa ipak, ja ga mrzim! Bojim ga se! Opažam: da se gledaju duboko u oči. To me smeta! Smeta me, tako da bih ga najvo-lio! Bože, kako sam čudan! Što mije on kriv? Upravo će ta netrpeljivost prema Arnu biti povodom Morove nesreće. Kad je shvatio daje izgubio i oca i Šu, i to zauvijek, Mor se pretvara u vukodlaka:
- I Mor se zabrinjuje, ogleda se i nešto traži. Pričinja mu se da je nešto drugo - da nije Mor. Mor - to je san, a on je biće iza drveta... Tresu mu se grudi i oči izgaraju od zaprepaštenja... On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta. I Mor se stište uz oca i moli. Moli zoru da što prije dođe.

 

A ona je tako okrutna i dolazi polako. Pa i kad se pretvori u vukodlaka, priroda ga ne odbacuje, ona ga uzima pod svoje, svjesna da je on njezin neodvojiv dio. I to svjedoči o silini njegove nesreće: preobrazba u vukodlaka nije bio njegov izbor, to je od njega učinila nanesena mu nepravda. Ni kao vukodlak Mor nije zao - da jest, priroda bi ga odbacila, kao što odbacuje sve što je loše. Ona ga, međutim, tješi:

- Onda on osjeti nešto bolno, lijepo, grudi mu se napune zanosom i pjesmom, a kad pokušava zapjevati, uvidi da je već sve zaboravio - spusti se nujan i žalostan na četiri noge i ode daleko u šumu. Te dane prilaze mu ptice, sjedaju mu na ruke i ramena i pjevaju mu samo da ga razvesele... Ali njega ne može više nitko razveseliti!...

 

Mor - vukodlak čini zlo seljanima i životinjama, no to ne čini svjesno, namjerno. On živi, lišen najljepšeg ljudskog prava - ljubavi, na granici između života i smrti, između dobra i zla. Nesretan je beskrajno, a održava ga slutnja negdašnje ljubavi i neka nejasna unutarnja potreba za povratkom nekoga tko mu je bio silno drag:

- Samo u proljeće i jesen sjeća se nečeg. Sjeća se svega, ali i to je nejasno. Osjeća to više kao neku bol - a ne kao realnu spoznaju o sebi. A Šu? Kad će se ona vratiti?

 

Tako čekanje postaje smisao njegova "života": A on je čeka svako predvečerje, svako predvečerje sluša kako pada lišće u krošnjama i huji vjetar kroz gole puste grane. A kad vidi - i vidi da se ne vraća -spušta se, opet, nujan s panja i otpuže četveronoške u šumu. Pripovijest završava bolnom slikom Morove patnje koja traje beskonačno i bezvremenski, bez nade za svršetkom: A suza za suzom, čista kao biser, sklize mu se niz lice i pada na lišće i zemlju ispod njega.

 

Otac - Bio je dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti, no on se usprkos tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova majka umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je iznimno dozvolio da je pokopaju u njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve pse u selu.

 

Šu je lijepa vlastelinska kći, zaljubljena u Mora, očarana načinom na koji on živi. Svjesna daje staleška razlika među njima prevelika prepreka, ne suprotstavlja se ocu kad joj za muža namijeni Arna. No kad uvidi svoju pogrešku, i sama je svjesna daje kasno: Sjećaš li se kako mi je Mor donosio cvijeće i kako je bio spretan? On je bio tako dobar i mio. Tako privržen, kao pas. Pa ipak sam ja bila s njim zla. Nikad mu nisam pokazala da ga ljubim.

 

Su prihvaća svoju bolest i skoru smrt gotovo kao kaznu za svoju i očevu oholost: Ti si htio da pođem za Arna, a znao si da volim drugoga. Sada neću poći ni za jednoga. Bit ću samo tvoja. Samo tvoja ću biti. Kao kad sam bila mala, kad si me učio hoditi. Tako Su govori ocu, svjesna da će uskoro umrijeti. Iako se s ocem dogovara da će Mor i njegov otac ponovno preuzeti upravljanje imanjem, Su više ne može spriječiti propast.

 

Arno - kockar, varalica i pustolov plemićkoga podrijetla, uzročnik je tragedije u dotada skladnom svijetu oko rijeke Pločnice. On predstavlja tip čovjeka koji će za lagodan život učiniti sve, pa čak se i oženiti, ne bi li time sebi priskrbio društveni uspjeh. O njemu Mor razmišlja: Njemu nije potrebno da išta pojmi, da išta shvaća, jer mu to ne treba. On i bez toga ima sve, a od svega bira što hoće i kako hoće!

 

Zajedno s novim upraviteljem, koji mu je ortak, kuje planove kako će prodajom dijelova vlastelinova posjeda namiriti svoje kockarske dugove. Ne preže ni od krivotvorenja vlastelinova potpisa kako bi se dočepao novca:

- Novac je podignut na vaše ime, a podigao ga mladi vlastelin.
- Arno?!
- On je imao neke pismene potvrde s vašim potpisom.

 

Naglo, kako je došao, Arno je i nestao iz svijeta oko Pločnice: kad je saznao da je otkrivena njegova prijevara, žurno je otputovao, da se više nikada ne vrati. Samo, iza sebe ostavio je razoren svijet, svi-jet-ruševinu, koji se više nikada neće moći opet podignuti.

 

Jezik i stil - Najdojmljivija osobina ovoga teksta je upravo njegov lirizam: miješanje elemenata lirskoga stila u jednoj priči toliko je snažno da na mahove pripovijest gotovo da postaje pjesma u prozi. Snažna i izvorna metaforičnost jezika, mnogo izuzetnih pjesničkih slika i ostalih stilskih sredstava niže se pred čitateljem u svoj svojoj raskoši, poput ove iznenadne metafore: Ona je bila juče na ovom mjestu. Na ovim je kupinacima ubirala plodove, a oni su mislili da su im njene oči sestre. Lirizam teksta najizrazitiji je u opisima prirode, točnije, u međusobnom prožimanju prirode i duše glavnoga lika:

- Iz daljine plove oblaci, razdvajaju se nad poljanama i livadama, okreću se, izgled im se mrači i rastužuje. Sive melankolijske boje prepliću debla i krošnje, provlače se šikarama i odu nekamo, bog zna sam kuda. Kišica, sitna kao svila, tinja u prozirnim sivim plamečcima i oplakuje umorne linije dolina i šuma. Među deblima plače kiša. Plače kiša, plače tišina, plače srce stare šume. Sve je tako tiho, zamagljeno, mokro. Zašti je baš sve tako? I život i ljudi i sudbina! Sve.

 

Liričnost piščeva ne ogleda se samo u izboru stilskih sredstava (pjesničkih slika, metafora, usporedbi), nego i u načinu na koji oblikuje rečenice: u poretku riječi u rečenici, u odabiru glasova, u odabiru rečeničnih znakova. Tako ćemo u idućem nizu od tri (izuzetno slikovite) rečenice osjetiti ritam prave pjesme, i to ritam koji pravilno opada u snazi od prve prema trećoj rečenici:

- Tako ne plaču ni lopoči kad umiru vode u jesen! Ni žutilovke kad ih ostave mjesečeve vatrice! Ni vukovi kad im ubiju mlado!

 

Ritmičnosti ovoga poetskog niza rečenica pridonose i njihovi anaforični počeci (ponavljanje veznika ni). Zaista, ove tri rečenice čine pravu lirsku minijaturu unutar pripovjednog teksta. O promišljanju stila i pomnom biranju ne samo riječi, nego i glasova, svjedoči i ovaj majstorski opis tjeskobne kišne noći:

- Spustila se noć vrh šume. Sumore krošnje u ponjavama oblaka i sjena, sve prokisle i mokre od kiše i vlage. Potoci se ruše u daljinama i teku bučno u Pločnicu. Krupne kapi kiše klize kladama, klokoću kolosijecima i krševima. Zaspale su ptice i cvijeće. Selo spava, blago i psi i životinje. Sve spava. Samo s južnog brda vlastelinovih šuma fijuče vjetar, i ševar i šikara puca. Netko ide. Šulja se, provlači, dašće.

 

Pri samo jednom čitanju čitatelj i ne uočava majstorsku onomatopejičnost ovoga opisa postignutu brojnim aliteracijama! Rečenica: Krupne kapi kiše klize kladama, klokoću kolosijecima i krševima.

 

Valja istaknuti još jednu stilsku osobitost Mora: izrazitu emocionalnost jezika. Budući da je čitav tekst prožet snažnim, na mahove i potresnim emocijama, Sudeta je našao pravu mjeru između oslikavanja emocije i izbjegavanja njezina prenaglašavanja (koje često završi u suvišnoj patetici). Zadivljujuće je kako Sudeta vješto balansira na granici između pojačane emotivnosti i patetike, nikad ne prelazeći u patetiku, nego uvijek ostavljajući dojam kontrolirane, prigušene emocije.

 

Uz Mora, glavni je lik ove pripovijesti zapravo - priroda. Odnos Mora i prirode postoji na načelu uzajamnosti: Mor, kao dijete prirode, zrcali nju, a priroda suosjeća s Morom. Na paralelizmu Morove duše i prirode sazdana je fina liričnost ove pripovijesti.

________________________________

 

Đuro Sudeta jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih pojava u hrvatskoj književnosti između dva rata, prešao je životni put tipičan za hrvatskog intelektualca tog doba: oboljevši zbog teških životnih uvjeta, umire mlad, u dobi od samo 24 godine.

 

Pjesnik melankoličnih, sutonskih ugođaja, osamljenosti, jesenjih kiša i slutnje smrti, rođen je 10. travnja 1903. godine u Staroj Ploščici kraj Bjelovara, gdje je završio osnovnu školu, a potom upisuje gimnaziju u Zagrebu. Živi teško, stanuje u vlažnim stanovima, te je već kao maturant obolio od tuberkuloze. Od 1923. godine radi kao učitelj u Virju, ali mu se stanje uskoro pogoršava toliko da više ne može raditi. Liječenje ne pomaže, tako te je početkom 1927. legao u krevet iz kojega više nije ustao. Umro je u Koprivnici 30. travnja 1927. godine.

 

Prvo Sudetino objavljeno djelo bila je pjesma Suton, tiskana 1919. u časopisu Luč. Godine 1924. objavljena mu je knjiga pjesama Osamljenim stazama, a dvije godine kasnije zbirka Kućice u dolu. Nakon smrti objavljena mu je zbirka pjesama Sutoni (1929.) te fantastična pripovijest Mor (1930.). Sudeta je izrazit lirski talent, što pokazuje i Mor, koji, iako pripovijest, zaokuplja čitatelja svojom liričnošću i osebujnošću.

loading...
13 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Đuro Sudeta - Mor

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u