Đura Jakšić - Jedna noć lektira

Đura Jakšić - Jedna noć

Đura Jakšić - Jedna noć

 

PRIPOVETKA IZ KALUĐERSKOG ŽIVOTA

 

Oko pet sati popodne stigao sam u Krivi Vir; to je selo u podnožju same Čestobrodice i Rtnja... Prekodan beše užasna pripeka, a ja sam pešice putovao; to je, valjda, sudbina sviju učitelja... Noge su me jako bolele, a sa čela mi je curio znoj; bio sam gladan, ali od umora nisam mogao ništa okusiti do samo vode, lepe, studene, planinske vode... Smejaćete mi se vi koji znate da radije pijem vina; ali kod onoga umora i onake vode, ne bih se nikad setio malvasije.


Posle sam našao, baš pored česme, jedno hladovito mesto; metnuo sam moju torbicu pod glavu, pa sam se onde odmarao. Gledao sam tamo u daljini podgoračke i sumrakovačke planine.... Ono golo tavno stenje plavi se u sivoj daljini; samo onde gde sunčevi zraci dopiru, vidiš kao neke bele kule - to su stene od krečnog kamena.


Ceo taj predeo uzvišen je, divlji, rekao bih da u tim pustim planinama i ne žive ljudi, a, ovamo, i sâm sam u njima proveo dve pune godine - mogao bih reći: dve tužne godine... Jer u tim planinama ja ne imadoh nijednoga poznanika iz doba moga detinjstva, ni brata, ni prijatelja... Pa zašto mi je žao tih planina?... Šta su meni ti Vlasi podgorački i ti Srbi Sumrakovljani?... Ništa drugo nego gostoljubivi domaćini, a ja bejah njihov gost iz daleka, primljen i ugošćen, a po tim mrkim planinama šetao sam se baš kao naša gospoda po parkovima, s tom samo razlikom što mene u mojim mislima nikad ne uznemiravaše muzika ili cerekanje bezobraznih varoških ženturina.


Sam onuda hodao, a oko mene nema tišina... Mogao sam misliti što sam hteo. To mrko stenje čuvalo bi moje tajne i nikad ne bi ono svedočilo protivu onoga koji mu se i srcem i dušom poveravaše...

 

Sa takim mislima sam i zaspao. Kad sam se trgao, beše sunce na zahodu, a čelo moje glave video sam jednoga čoveka gde poji konja... Čovek beše obična izgleda, suvonjav, srednjih godina; na njemu sukneno gunjče, čakšire i crven pojas, a za pojasom jedno pištoljče... To je obična nošnja tamošnjih seoskih trgovčića.


Na konja je natovario tri-četiri stotine jagnjećih kožica, stegao ih je dobro, pa ih je podelio na obe strane drvenoga samara da ne klima ni tamo ni amo... Kad je konja napojio, a on se i sam saže, zaiti šakom hladne vodice, umi se njome, a posle se i sam napio, izvadio je peškir iza pojasa, ubrisao se njime, a zatim se okrete meni:


- A ti, brate, otkud ti putuješ?
- Ja, prijatelju, iz Sumrakovca.
- Da, da, bio si onde uča... Sećam se da sam te, nekako proletos, kad sam onuda kožice kupovao, pred mehanom viđao; i ručali smo zajedno... E, pa lepo! A kuda misliš putovati u ime božje?
- Ja, prijatelju, do Beograda.
- Daleko, — reče čovek, - ali šta ćeš, ljudi smo! Svaki od nas ide za svojom srećom, niko ne zna gde ga šta čeka... Bio sam i ja u Beogradu, ali ne bih želeo više u njega ulesti; istina, i oni su ljudi, ali nekako čudni, smešni!... Sve mi se čini da bih u ovim našim planinama blejanje ovcino pre razumeo nego njihov razgovor... Pa sam onde video i Švaba i Madžara - kakvi su to, opet, gadovi! Da te bog sačuva!...


Čovek se posle toga ućuta malo, a posle se okrete meni, pa, pošto me je još jedanput pogledom premerio, a on će onda reći:


- Znaš šta je, brate, hajde da mi u društvu pređemo Čestobrodicu, dok je za hladovine, a ujutru ćemo biti u Sv. Petci; a ako si baš umoran, eno ti konja, pa sedi gore na one kožice; kad budemo tamo dublje u planini, a mi ćemo se onde i odmoriti.


Ja sam primio ponudu, a na licu putnikovu primetio sam izraz zadovoljstva.


- Nije baš probitačno po ovim planinama bez druga prolaziti, - dodade, zadovoljan što je u meni našao drugara, - ima ovuda svakojakih ljudi; planina je ovo, hej!...

 

Kad smo u planinu ušli, već se smrkavalo, ali se prema vedrini večera lepo video crven put što, kao tanka zmija, presecaše mračnu Čestobrodicu, pružajući se čas gore u visinu, a posle opet u ponore. S jedne i druge strane čuo se tihi šumor mračnih lugova, a tamo izdalje hujao je žubor potoka. Sve je izgledalo veličanstveno, puno tajne, čisto ti disanje u grudima zastaje, čini ti se da je i onaj skakavac što iz guste trave siče, jači od tebe... Na jednome mestu pređe nam put kornjača, ja se htedoh, i sam ne znam zašto, jednim šljunkom baciti za njome, ali moj drugar, koji se zvao Miladin, trže mi ruku.
- Ne diraj je, - reče, - ova je planina njena kuća.


Posle toga se ućuta i tek onako, kao kroza san, šaputao je za sebe:


- Ali što baš tako da se desi da nam prvo kornjača pređe put?... To nije dobra kob!...

 

- A što, Miladine? - rekoh mu ja. - Ta ova planina, puna je svakojakih životinja, pa nam je neka morala put preći, a, posle, svakako je bolje kornjaču sukobiti nego medveda ili vuka...
- Jest, brate, tako je... Ali ja na putu volim sresti i hajduka no kaluđera... Čudno je to, ali se meni na dobro ne sluti...


I Miladin se nanovo udubio u misli: izgledao je tako kao da mu se već desila neka nesreća; a korak mu beše trom, len, kao u čoveka koji ide nekuda gde se nikakvoj radosti nema nadati, a posle diže sumorno glavu i stade mi pripovedati:


- Tako, pre nekoliko godina, išao sam sa mojim kožicama u Paraćin na vašar iz Krivog Bira. Pošao sam još pre svanuća, a kad je zora zarudela, bio sam nasred Čestobrodice... Ne znaš kakva je to milina u ovakoj mračnoj gori dočekati prvi zračak rumene zore! Čoveku kao da nešto odlane; disanje mu je slobodnije, lice vedrije, pa i sam konj uzdigne glavu više, zarže i veselije korača unapred... Tako je i onda bilo. Ali u jedan mah zastadoh, konj mi ušćuli uši, pa ni da kroči unapred. Ukraj puta, u jednom žbunju, čulo se šuškanje. Pogledam bolje, a to zmija uzdignula glavu visoko iznad trave, oči joj se sjaje baš kao oni mali svici u crnoj noći; posle se opruži i brzo kao strela prejuri preko puta, a po prašinjavome njenom tragu video sam nekoliko kapi krvi. Šta li je to proždrla? - mislio sam u sebi. Približim se žbunu... Sirota mala veverica je ležala, sva u krvi...


- U mene se koža naježila, žmarci me podilaziše, slutio sam da će mi se neka nesreća dogoditi... Onaka pogan nikada nije dobra kob... Išao sam dalje, i već sam počeo zaboravljati na ono što sam na putu video, al' kad sam i poslednju ćupriju, baš ispod same Sv. Petke, hteo pregaziti, konj mi se zaplete u nekakvu razvaljenu talpu, te strmoglav pa dole u neku jarugu. Onde je i ostao, siromah! A kakav beše! He, moj brate, ja ti onakoga već neću za života uzjahati!... Na vašaru sam štetovao na kožicama, kod kuće, opet, zastanem ženu gde se razbolela; zlo, da ne beše teta-Mace! Al' ona nešto tamo obaja, te, hvala bogu, eno je i sad, živa i zdrava... Tek, evo, kažem ti: sve je u božijoj ruci, i ljudi i životinje, al' onaku pogan ne treba ni sniti, a toli na putu videti...

 

Tako u razgovoru dođosmo do jednoga proplanka. Tu beše jedna livada vrljikama ograđena. Moj kožarski trgovac dodade mi ular od konja, skide nekoliko vrljika dole, i tako smo preveli konja u livadu.
- Prostri, brate, tvoje japundže, - reče Miladin, - ovde se možemo malo i poodmoriti... Ovo je livada moga pobratima Živka iz Mutnice, neće nam zameriti baš i da nas zastane...


Noć beše tiha, trava mirisna, sve je mirno... Samo čuješ kako konj griska tu mekanu travu...
Miladin je bio od prirode razgovoran, a ta nesrećna kob mu je sasvim razbila san; napunio je lušu, ukresao vatru, pa je zamišljeno pušio i puštao guste dimove iz svoga siromašnog čibučića...

 

- Ja ti, učo, ne mogu zaspati, moram ovu moju krdžu kuriti do zore; nešto ti nisam kao obično, jedna pomisao mi je nezgodnija od druge... A ti, brate, ako ti se spava, spavaj! Možeš biti bez brige, i da nas ko traži, ovde nas ne bi našao.
- I meni se, bogami, ne spava, i ja imam o mnogo koječemu da premišljam... Ali...
- Jest, brate, tako je!


Pa iako Miladin nije nikud dalje od Beograda išao, dodade skoro hvalisavo:


- Da, da, mi koji po svetu putujemo, mnogo smo štošta videli i upamtili; mnogo dobrih, a, bogme, smo i zlih dana dosta dočekali... Ta valjda će dati bog da nam i ovo ne budu poslednji dani! Čovek makar kako da se namučio, opet se još nije nasitio života; isto kao što pijanica viče: „Mnogo je!" i: „Hvala, domaćine, ja ne mogu više!..." a, ovamo, prima čašu, ispija je naiskap i pada, trešten, na zemlju...
- Tako je, Miladine!... - rekoh mu ja, odobravajući, jer sam osećao istinu njegovih reči... - Čovek, i kad je mnogo i mnogo preživeo, nije se naživeo...

 

- Nije, bogami, učitelju, eto vidiš, ovaj moj pobratim Živko... He, moj brate, da znaš kakvi je to momak bio, a sad senka, senka od čoveka! A to su sve učinile dve-tri godine... Beše prav kao jela! A sad?... Snaga mu se slomila, od veselog mladića postade trošan starac, po licu puno bora, oči mutne, bez svetlosti; pije pokatkad po svu dragu noć, a ne ume da se nasmeje; pevati je i zaboravio, a najlepše je gudio u celoj okolini... Kosa seda, a pre tri godine beše vrana. Od radena čoveka postade neradan; katkad će samo uzeti pušku, prejuriće preko ovih planina, ili uloviti il' ne uloviti što, sve mu je jedno, ne tiče ga se ništa!... A od svoje dedovine prodaje parče po parče; kad jedno propije, prodaje drugo da opet pije... Ljudi koji su ga poznavali pitaju ga zašto tako čini, a on samo slegne ramenima pa ćuti. Jednom sam ga i ja, iako sam znao otkuda tolika promena, opet zapitao:
- Pobratime, šta je to s tobom? Šta se to za kratko vreme učini?
- Ne pitaj me, pobratime, reče Živko, ali dalje ne hte ni slovca progovoriti; a posle se tužno osmehnuo i ponudio, me je rakijom:
- Pij, Miladine, ne znaš kako je to dobro piti!... Ja, vidiš, da ne pijem, bih umro, ili bih poludeo... A ovako, eto, kao što me vidiš, živ sam!...


Nato je sasvim žalostivo ućutao; pili smo rakije, ali nismo ništa progovorili. Ja ga nisam hteo ni za šta pitati, jer sam sve znao šta ga boli: znao sam njegove brige, poznavao sam mu prošlost, a tako isto i sadanjost, pa velim: što da ga mučim kad se i sam dosta muči... Siromah!... Ne znaš, učitelju, kako mi ga je žao; i ja sve ne verujem da će on život svoj prirodnim putem svršiti... Ima nešto na njegovom licu što mi kazuje da će kad-tad poginuti. Miladin se ućuta, pripali nanovo ugašenu lulu i, udišući duboko u grudi guste dimove krdžaka, stade, čisto uzdišući, pripovedati iz života svoga pobratima:

 

- Vidiš, učitelju, ti kaluđeri, to su zli ljudi. Ja ga ne marim nikad na putu sretnuti. Isto mi tako dolazi kao i zmiju da vidim. Nevaljatni su, pakosni, nikome ne misle dobra. Vele neki da su pobožni, ali oni ne veruju u boga... O, znam ja njih dobro!... Kam' da ih svi znaju!... Pod onom crnom haljinom nema srca, nema duše; onda kad ti najlepše govori, onda ti najcrnje misli.


Ja nisam znao kakve sveze imaju kaluđeri sa pripovetkom o njegovome pobratimu, čija me je nesreća već počela tištiti, pa sam ga hteo i zapitati, ali on i sam poče da mi razjašnjava ono što nisam mogao razumeti:


Kao što sam ti kazivao, pre četiri godine nije bilo uglednijega ni veselijega momka u celoj okolini nego što beše moj pobratim Živko iz Donje Mutnice; tamo, opet, kod nas ispod Rtnja, nije bilo divnije devojke nego nekakva Stana Čukurova iz Lukova... Što se mene tiče, pravo da ti kažem, meni se nije dopadala. Bilo je nešto na njoj što me je od nje otuđivalo. Kad me pogledi, ja oborim oči dole, a kad mi govori, mene čisto uši zabole. Glas joj tanak, vele da peva kao vila u gori, al' meni, rekao bih, kroz mozak dere. Nos joj je malo prčast, širok, pa su momci i njega hvalili; usta joj behu rumena, napućena. Jedno je na njoj bilo što se meni dopadalo, to beše belo kao sneg lice, koje su gusti pramenovi crne kose kružili, i, posle, jak i krepak stas, koji je tako gibak bio, kao mlada trska koju bi čovek mogao previti u kotur, a da se ne prebije.

 

Pre tri godine, baš na same Duhove, dođe mi pobratim u goste. Beše kao neka zavetina u našem Lukovu. Dan lep, planine se zelene, a povetarac nosi sa golemoga Rtnja miris od zdravca; po vrhovima planinskim igraju se zlatni i ružičasti oblaci, izgledaju kao lep venac od samoga cveća - i, odista, učo, katkad ti se čini kao da ga je neka veštačka ruka u ono modro kamenje uplela, tako su divni i šareni.


Dolazak njegov sve nas je obradovao, jer su ga svi u kući rado imali: svak se od nas žurio da mu, ukoliko više može, ugodi i ugove. Kad smo se malo vinom i jestivom potkrepili, onda ću ga ja ponuditi da idemo malo do pred crkvu, gde su momci i devojke kolo igrali.


- Vala, pobratime, reče Živko, možemo i donde otist; a pravo da ti kažem, zato sam ti i došao da kao i ja vidim kakva vi je slava, da li je u čemu nadmašila našu u Mutnici, što je u Svetoj Petci provodimo.


Zatim je pritegao svoje tkanice, a za pojas je ugodio svoje srebrnjake onako kao što ih Šumadinci nose. Alevi ves je malo nakrivio, a duga svilena kićanka bije ga po ramenu. Na njemu bela džoka bez rukava, a tanka košulja crvenom vunicom ispreplatana... E, učo, milina ga je bilo videti!
Kad smo otišli pred crkvu, ceo narod je pogledao u njega, a nije samo jedna devojka uzdahnula: oh, kad bi joj on u sreću pao!...


Jedan od skupljenih momaka izvadi iza pojasa svoju dugačku vrulu i stade svirati orlovku. Momci i devojke uhvatiše se za ruke i silno kao vihor stade se okretati kolo. Na devojkama zveče nizovi srebrnih i zlatnih novaca, a pod nogama čvrstih planinaca tutnji zemlja, rekao bi ljulja se... Već su se mnogi, oznojeni i umorni, pustili iz kola, samo još poneki momak i devojka igraju, ali usiljeno; samo Čukurova Stana što je visoko digla glavu, pa se lukavo smeši na mog pobratima... U taj mah se i meni dosta dopala. Po belome se licu prosulo ono žarko rumenilo, a oči joj sevaju kao varnice. Kad su se i oni pustili, pobratim, dođe meni, prebaci svoju ruku preko moga ramena, ruka mu je drktala, a beše vrela kao živa vatra.


- Pobratime, reče mi, čija je ono devojka što je do mene igrala?...
- To je Stana Čukurova, rekoh mu ja, to je kći one žene što je pokušavala da otruje svoga muža, te je zbog toga sve doskora bila na robiji.


Moj pobratim spusti ruku sa moga ramena, a ja sam primetio da se duboko zamislio. A kad se kolo opet otpočelo igrati, on se nanovo uhvatio do Stane. Sad je već lakše igrao, kadikad se samo prignuo njenom uvetu i nešto joj šaptao, na koje mu je ona, takođe šapućući, odgovarala... Kad su se pustili, on se izgubi negde među drvima, a ni nju nisam video... Tek posle, kad su se ljudi počeli razilaziti, vratio se i on; al' ona se nije više vraćala, po svoj prilici je otišla kući svojoj.


Živko celim putem do kuće nije progovorio ni reči. Bio je zabrinut, guste obrve su se natklopile na oči. Ko zna o čemu je premišljao; ponekad je uzdahnuo, bolelo ga je nešto. Kad smo doma stigli, ne hte da uđe u kuću.
- Pobratime, veli imam s tobom nešto da razgovaram; imam nešto da ti poverim, a nisam rad da ti i stara majka o našem govoru što čukne, nego da idemo nekuda u kraj.


Kad smo bili nasamo, stade on uzdrhtalim glasom govoriti:
- Pobro, nije vajde, ja ovu Stanu, čija je da je, moram za ženu uzeti... Pa baš da joj je mati tri muža otrovala, ona mora moja biti!
Ja sam ga odvraćao od toga, ali sve uzalud! On se rešio da je uzme, i to još ono isto veče, istu noć!
- A ako devojka ne htedne s tobom ići?... pitao sam ga ja. jer me je tolika njegova naglost uprepastila. Posle sam i to primetio: što će raditi ako joj to majka ne dopusti?
- Za to se ne brini, pobratime, majka neće ni znati: Stana je pse otpratila na salaš, a očuh joj se danas dobro nacevčio, neće osetiti, pa da mu pola kuće odnesemo, a nekmoli što drugo.
- Dakle, i Stana ima volju s tobom da beži?... E, to je čudno! rekoh mu ja... - Čudno, zaista! Jedva se videste, pa se već i zavoleste!... Pobratime, to neće ispasti na dobro...

 

Ja sam govorio kao da sam unapred znao šta će biti... Ali ga nisam mogao odvratiti nego sam mu i sam pomogao u njegovome poduzeću... Kad je bilo pola noći, naši u kući već su davno pospali, u celome selu nigde jednoga glaska da čuješ. Živko osedla i moga i svoga konja, vežemo ih, onako osedlane, za jedno drvo ukraj puta koji vodi preko Čestobrodice, ali stranputicom, pravo u donju Mutnicu. Put je onde jako strm: to je upravo nena putanja kojom bez nevolje niko ne putuje. S jedne i s druge strane goleme bukve i rastovi, i danju je tako debela senka da čovek izdalje jedva razlikuje predmete na tome putu. Ja sam drktao od straha kad mi je kazao da tim putem misli svoju nevestu provoditi, ali se njemu protiviti beše uzalud; on je tako rešio i tako je moralo biti.


Kad je sve bilo spremljeno, onda mi Živko prišaputa:


- Pobratime, vreme je!..
Ponoć je vreme za svako zločinstvo, - pomislio sam u sebi, - ljubav ne može nikad biti zločinstvo, i to sam mislio; ali ovaka kao ova njegova, možda i stoga što je bila neobična činila mi se strašna; izgledao sam sâm sebi kao neki saučesnik u nekome ubistvu... I doista, ja sam te ponoći postao ubica svoga dragog pobratima... Ubica iz ljubavi! Preslušaj me, učitelju, pa ćeš se uveriti da je tako. Prošli smo dva-tri sokačeta onom stranom što je u podnožju Rtnja; nigde pas da zalaje, nigde čovek da nas sretne... Svuda nema tišina, noć, tama... Ja nisam strašljiv, ali te noći kosa mi se uvis dizala; oboje smo ćutali, svaki od nas bio je u svoje misli udubljen, samo isprekidano disanje i kucanje srca što si mogao čuti.


Kad smo bili blizu Čukurove kuće, zastanemo malo, koliko da razgledamo okolinu oko sebe... Noć beše tamna, nigde ništa nisi mogao videti; oko kuće zasađen gust šljivar, u njegovoj senci ništa se ne miče, sve je nemo... Moj pobratim šanu mi na uvo da je vreme da se da znak, i on kveknu, isto kao novorođeno dete. U kraju šljivara nešto se zabele.
- To je ona, reče mi Živko, a glas mu je drktao. - Ona je, ona, pobratime! Poznao bih je po hodu, i po disanju bih znao da je ona.


Ona se približi nama, a na njojzi ne beše ništa do bela tanka košuljica; izgledala je kao vila... U ruci je nosila jedan zavežljaj, u njemu beše njeno stajaće ruho i ženski nakiti. Živko prihvati zavežljaj, a Stana preskoči vrljike, kojima je bila kuća ograđena, tako lako i vešto, rekao bi srna je... Posle toga se vratimo kući, ali kroz druge, praznije sokačiće, u kojima behu samo dve-tri ciganske čatrlje. I tu je bilo sve mirno kao u groblju, samo poneki pas što reži; ali tu se već ničega nismo imali bojati, baš i da se razbude Cigani; iako su u svemu laparavi, u tome bi slučaju ćutali, ako nam ne bi i pomogli, jer oni svaku krađu i otmicu pomažu.


Kad smo prošli ciganske kolibe, okrenemo desno kroz jedan gust branik koji se sa našom kućom sučeljavao... Tu smo odahnuli. Otmica beše izvršena. Stana je drktala - od straha, ili od zime, ponekad bi joj se potkrao i uzdisaj, ali isprekidan, ugušen; a kad je Živko na svoje grudi pritisnuo, čuo sam kako plače... Da li se kajala šta je učinila, ili su to bile suze radosne uzbuđenosti?... Ko će to znati? To su tajne koje žena ni na smrtnom času ne ispoveda.

 

- Pobratime, reče Živko, vreme je da putujemo; ti sedi na svoga konja, a Stani eno moj konj, a ja ću peške pred vama. Meni je cela Čestobrodica poznata kao kuća u kojoj sam se rodio.


Mi posedasmo na konje, a Živko uzme Staninog konja za ular, provodeći ga stazicom kuda samo koze prolaze... Kad je zora svitala, mi smo već bili kod Živkove kuće... Njegova stara mati, bog da joj dušu prosti, lepo nas je primila i dočekala; a kad joj je Živko rekao da joj je doveo i snahu, ona sleže ramenima, ali mi ništa nije prebacila, nego onako tiho onim staračkim glasom reče:
- Lepo, lepo, deco, kad se vi zavoleste i jedno drugom omileste. neka vam je srećno i ajir!


Sa ovim bi se mogla svršiti pripovetka o jednoj običnoj ženidbi; čovek dođe, zaprosti devojku, prstenuje, venča se i živi s njome, dokle ne umre on ili ona... Ali kod moga pobratima beše, kako ženidba, tako i život buran i neobičan... Ako ti se ne spava, učitelju, slušaj me do kraja! Tužna je to pripovetka, sećaćeš je se doveka.
- Pripovedaj, Miladine. Ja rado slušam pripovetke...
Kad se lepo razdanilo, - produžavaše Miladin, - mi se dignemo u manastir. Po travi se još blistala rosa, a golema drva koja su kružila manastirsku avliju, bacahu daleko po mirisavoj dolini svoju gustu senku.


Stupismo na stazu koja u crkvi vodi. Svuda oko nas nema tišina koju ponekad samo cvrkut tičica narušava, a iz crkve se čuo dubok glas arhimandritov gde čita sveto jevanđelje, zatim tanko pojanje manastirskih đaka... Ala je to milina slušati u takoj nemoj gori onu tihu molitvu! Mi smo lakše koračali, bojeći se da ne uznemirimo svete kaluđere. Kad smo stupili u crkvu, stadosmo blizu vrata. Nismo se usudili dublje u crkvu ulaziti; činilo nam se da smo nedostojni... Za pevnicom su čitala poluglasno neke molitve njih dva kaluđera, a jedno đače je pevalo; u oltaru je služio treći kaluđer.
- Taj što služi leturđiju, reče Živko, to je arhimandrit...


Kad se svršila služba, arhimandrit skide sa sebe odeždu i petrahilj, a na crnoj mantiji zablistao se zlatan krst, i, prekrstiv se smireno pred svetim oltarom, pođe tihim korakom vratima. Kad je bio pred nama, mi se obojica poklonismo i priđemo ruci da celujemo... To je poslednji put što sam poljubio kaluđera u ruku... Otac Kalinik, tako se zvao arhimandrit, bio je visoka uzrasta, suvonjav, lice koštunjavo, isprekrštano raznim borama, koje su se sve usređavale oko malih, crnih očiju kojima je jednako žmirkao dok bi s čovekom govorio; glas mu je bio dubok, ali je u govoru zanosio, rekao bi na grčki, i tek sam docnije čuo da je iz Turske i da je Grk. Kad smo izišli iz crkve, on se okrete Živku; njega je, valjda, unekoliko poznavao, jer mu beše parohijanin.

 

- Džanum, sinko, ti kao da si iz donje Mutnice? reče arhimandrit. - Ti si pokojnoga Marka Puljića sin?... Džanum, to je bio dobar čovek, priložnik i ktitor ovoga hrama, eto, božja volja, pa umre, džanum!..
- Umre, oče, reče Živko, uzdahnuvši.
- Pa, džanum, kojim ti dobrom dolaziš, Živko?... Hoćeš li da mu dajemo godinu?... da ga spomenemo u svetoj crkvi?... da mu držimo 'denija?...
- Oče, nisam za to došao.
- Da zašto, džanum? prekide ga arhimandrit. - Da se ne misliš ženiti?...
- Jeste, oče, hoću da se ženim, pa sam već i devojku doveo, samo čekamo na tebe da nas prstenuješ i venčaš...
- Lepo, džanum... A da niste rod?...
Pitao ga je arhimandrit, jednako svojim žmirkavim okom mereći moga pobratima. Baš mu se iz pogleda videlo da se premišlja kako i na koji način da ga bolje oglobi.
- Oče Kaliniče, mi nismo rod; ona je čak s one strane Čestobrodice, baš ispod Rtnja, a ja, kao što znaš, iz Mutnice.
- A pismeno, džanum?... Gde je pismeno?...
Mi se obojica pogledasmo, jer na to nismo ni pomišljali.
- Mi, oče, nemamo nikakva pismena, reče Živko. - Mi, kao velimo, da ti to udesiš, a mi da platimo koliko bude pravo.
Arhimandrit se lukavo nasmešio, videlo se da mu se takvi predlozi veoma dopadaju.
- Da udesimo džanum?... A moja brada?... A moj čin?... A zvanije?... Džanum, džanum, ko će meni to da plati?... Ha?...
Živko izvi iza pojasa kesu s novcima; izbroji tako do deset dukata i pružaše ih arhimandritu:
- Nâ, uzmi, oče, za trud!
- Ne mogu, džanum; stradaću...
Živko izvadi još deset žućaka.
- Uzmi, oče!...

 

Arhimandrit se nije mogao više uzdržati; oči mu sinuše, obrazi mu se zažariše, i u svakom pokretu si mogao videti onu kaluđersku grabljivost.
- E pa dobro, džanum, neka je airli!... A ja ću od lukovačkog pope iziskati pismeno... Nego mi kaži, džanum, kako je ime mladino.
- Stana Čukurova.
On pribeleži ime i prezime.
- Sutra, džanum, dođite da vas prstenujem, a u nedelju će biti venčanje... Moram od njihovoga preosveštenstva izun dobiti, za to moram čoveka s depešom u Ćupriju poslati... razumeš, sinko?, reče arhimandrit, očevidno trudeći se da još koji cekin od moga pobratima iznudi.
- I za to treba platiti, džanum!...
- Da platim oče... A kol'ko treba?...


Arhimandrit se nakašlja i stade nanovo meriti Živka:
- Mi smo naši, džanum, nećemo da se globimo... Daćeš, džanum, još jedno pet dukata!...


Siromah Živko uzdahnu, te malo mu je što i preteklo u kesi, ali šta je znao činiti: izvadi i tih pet dukata, skide kapu, poljubi kaluđera u ruku, a zatim odosmo kući da sutra opet dođemo.
Pred kućom nas je čekala Stana; bila je neveselo zamišljena, oči je oborila dole, gledajući zabrinuto preda se, a prstima čupkala je šarenu ivicu od svoje pregače... Kad je videla Živka, ona mu pođe u sretanje, podiže svoje crne oči gore, u kojima su sve strasti ženskoga srca gorele, na belome licu zatalasalo se tanko rumenilo, a na usnama lebdeo je blažen osmejak.


Lepa je!... mišljah u sebi... - ali ima nešto na njojzi što nije lepo, što me odbija, što me tuđi od nje... Taj pogled njezin, to nije pogled skromne seljačke devojke; u njenome osmejku ima prepredenoga lukavstva, ima nešto što ne umem sebi da razjasnim. Gledao sam je i u kolu, kad igra s momcima, i video sam da se i na njih isto tako smešla kao i na svoga zaručnika... A čovek kome su svi ravni, ili sve mrzi ili sve voli... U selu, istina, niko nije mogao šta da iznese protivu nje — štaviše, ljudi su se čudili kako je mogla onako nevaljala mati ovako čestito dete odnegovati — ali ja sam, pored svega toga, držao da je ona potajna grešnica... Mati je njena pokušavala da otruje muža... To se za ćerku nije moglo reći, a meni se opet činilo da u njenome oku gledam sud u kome se nekome otrov sprema.


Ujutru se iskupilo u kuću i oko kuće ljudi i žena, po većoj časti iz rodbine Živkove; oni su, sve dvoje i dvoje, šaputali, klimali su glavom i uopšte su pokazivali da su takvom ženidbom nezadovoljni, ali mu niko ne hte što primetiti, jedno stoga što su ga svi poznavali kao jogunicu, a drugo kao vele: kad mu je volja, i kad je voli, što bi mu kvarili sreću?

 

Stana je obukla svoje stajaće ruvo, glavu je zabulila belom kupovnom šamijom, pa nije zaboravila više levog uveta i jednu crvenu ružu zadenuti; zubun beo kao sneg, a po njemu razne šare, po kojima, kao malene zvezdice, trepere srebrne i zlatne šljokice... I pobratim nije izgledao loše: ne znaš čemu pre da se diviš, da li licu, oružju ili vitome stasu. Divan par ljudi, pomislio sam, a da l' će biti i srećni?...


Ja sam pri toj misli uzdahnuo; a kad su mi dali nevestu da je kao dever vodim na prstenovanje, u grud'ma mi se učini tako teško kao da me je zmija opasala. Ni reči ne govoreći, išao sam dalje. Kad smo bili u manastiru, reče nam jedan duhovnik da nas arhimandrit u svojoj ćeliji čeka... Ta ćelija beše na gornjem boju. Velika, prostrana soba. U gornjem čelu, na zagasito izmolovanome zidu, visila je slika sv. Petke, pred kojom je gorelo srebrno kandilo, a svud unaokolo pored duvarova behu ponameštani meki minderluci, zastrti zagasito crvenom kadifom. Jastuci su bili iste boje, samo što su na njima ćoškovi bili bogato srmom izvezeni.


Arhimandrit se podbočio na jedan jastuk, a u rukama mu zveckaju brojanice od krupnog ćilibara... Kad nas je video, on se izdiže malo i pruži ruku da je celujemo, moj pobratim priđe ruci, a nevesta za njim... Kad je nju video arhimandrit, on ostavi nastranu brojanice, lice mu se zažarilo, a u očima mu se rasplamtaše želje i strasti, pa, i nehotično, duboko uzdahnuvši, izusti:
- Stano!... Aa!...


Po toj samoj reči, po samome zvuku, video sam da je poznaje - i to da je dobro poznaje. Ja sam to primetio, ali moj pobratim, zanet svojim mislima, to nije video.
- E, džanum, dobro kad ste došli!" reče kaluđer kad se malo pribrao. „To će biti lep par ljudi, džanum!... Da je pokojni Marko živ, ala bi se radovao!
Posle toga sledovao je ispit. Kad su se mladenci darovali, arhimandrit otvori jedno ormanče, koje je u jednom ćošetu prostrane ćelije stajalo, izvadi iz njega na crvenom gajtanu jedan veliki grčki dukat od četiri ćoška, a na njemu beše izrađena mati božija. Taj joj dukat veza oko vrata, pa joj onda onako kroz nos, kaluđerski, protepa:
- Eto, džanum, i ja hoću da te darujem mesto pokojnoga Marka.
Stana se sva zarumenela i saže se da ga poljubi u ruku. Ja sam primetio kako joj kaluđer steže ruku, ali moj pobratim to nije video.


U nedelju je bila svadba. O svadbi šta bih ti i mogao pripovedati, kad i sam znaš kakvi su seljački svadbari: igralo se, jelo se i pilo, malo ko da nije pijan otišao kući... I Stanina mati bila je u svatovi. Ona ništa svojoj kćeri nije prebacila što je od kuće odbegla. I kaluđer je došao, a ja ga nisam gubio iz očiju; pazio sam na svaki način pokret njegov, pravo da ti kažem, počeo sam sumnjati u njegovo kaluđersko poštenje. On je nazdravljao svakojakih zdravica: i domaćici, i Staninoj majci, i mladencima, i svima svatovima, i svadbarima, blagosiljajući ih i želeći u boga svega što bi čovek mogao sebi poželeti... Ali kad su momci stali igrati, a starci pored čaše vina zaboraviše na svoje domaće brige, kaluđer se nekako iskrade iz društva i nestade ga u gustom šljivaru koji je oko kuće zasađen bio. Za njime ode i Stanina mati.


Meni se to nije dopadalo, pa se nekako i ja, sve na prstima, pored plota kradimice prišunjam njima. Stanina mati oborila oči dole, pa sluša gde joj nešto kaluđer šapuće. Nisam čuo šta joj je govorno, ali sam primetio na njenome zbrčkanome licu da kao ne pristaje na ono što joj on predlaže. On stade nanovo šaputati, i ja sam video da se u nje lice razvedrilo, bore se razvukoše, i ona stade jasno govoriti, tako da sam svaku reč razumeo:
- Pa dobro, oče, kako ću ja to da udesim?...
- Lako, džanum, vrlo lako!... Eto, sad skoro će doći Ivanjdan, posle toga Petrov-dan... Ti dođi, džanum, kćeri u goste, pa, naravno, i u svetu crkvu; dok se dete ne navikne svake nedelje i praznika dolaziti u svetu crkvu... Razumeš li me, džanum?...


Ona klimnu glavom kao da razume, a posle ode ona na jednu, a kaluđer na drugu stranu. Kad je bio prema meni, on me pogleda oštro, ispitujući me, kao da l' sam što od njenog govora slušao... Ja sam se činio nevešt, kao da ništa od svega toga ne znam...
- Džanum, ovakvih svatova nisam još video, niti ću videti... Veselje je to, džanum, pravo srpsko veselje!...


Tako razgovaraše kaluđer, a ja sam sve odobravao što je on rekao... A i šta sam drugo mogao činiti?... Mrzeo sam ga, ali to mu nisam mogao kazati. Video sam da se u toj crnoj mantiji krije najokoreliji zlikovac... Ali gde mi je vlast da ga kaznim, da ga uništim?... Ili, zar moju sumnju da otkrijem pobratimu! Onda bih njegov život razorio, njega bih uništio.


Ćutao sam. To je bilo sve što sam mogao činiti... Kad je bilo na Ivanj-dan, dignem se i ja u Sv. Petku, ali rano, pre svanuća, kako me niko ne bi stigao ili sukobio... Kod pobratima, nisam ni svratio, nego sam odseo u manastirskoj mehani; onde popijem kafu i rakiju, a međutim sam pregledao sve manastirske zgrade...


Video sam da se ona ćelija u kojoj je arhimandrit stanovao sučeljava sa brdom koje se na levoj strani manastira diže, a gubi se u golemim planinama Čestobrodičinim. Kad je crkveno zvono zazvonilo i kad se molitva otpočela, ja se kroz gusto šiblje, što je okružavalo manastirsku zgradu, dovučem do iznad samih kaluđerskih prozora. Odande sam mogao celu avliju, a i unutrašnjost ćelije neopažen pregledati.


U crkvu uđoše dva-tri čoveka i nekoliko žena iz obližnjih sela. To je bilo sve... - Ali gde je Stana sa majkom? - mislim sam u sebi - Zar ona neće doći? - Već je i „dostojno" zvonilo, i sad se tek, s one strane manastira, u zagasitom zelenilu, ukaza Stana u svome belom zubunu, za kosom crven cvetak, a oko vrata onaj grčki dukat sjaji se prema suncu; a pored nje iđaše njena gadna mati, čas po čas zastajkujući, nešto joj kazivaše, na koje se ona običnom nemarljivošću smešila. Kad su ušli u portu, zastadoše malo; jedan čovek star, u masnome fesu i poderanoj košulji, iziđe pred njih, nešto im prošaputa, izvadi iza pojasa ključ, kojim je otključao hodnik od kaluđerskih ćelija, i pusti ih unutra... Posle sam čuo kako škripnuše vrata od arhimanditove sobe, i mati i njena lepa kći uđoše pažljivo u sobu.

 

Mati je, umorna, sela na minderluk, a Stana, kao u svojoj kući, premeštaše po astalu na kome behu ponameštane razne šarene sitnice, kao: mirisavi sapuni, staklići sa đulsijom, ogledalca, u koja je Stana pažljivo zavirivala, zadovoljno smešeći se na svoje lepo lice koje je u ogledalu videla... Ne prođe dugo, pa se i arhimandrit ukaza. Žena, koja je svoga muža trovala, diže se i, skoro metanišući, priđe kaluđerovoj ruci. On joj je dopustio da ga u ruku poljubi; to je isto činio i sa Stanom, samo što je njojzi vratio poljubac, strasno je zagrlivši.
- Vidiš, babo, smejao se kaluđer, da svašta može biti!... Je li, moja golubice, da može?


Stana se smešila kao obično.
- A bi l' ti, babo, malo od one naše stare šljivovice?... Idi, džanum, išti od oca Samuila; kaži mu da ti iz one petačke na nateg izvadi... Razumeš, džanum?...


Baba ode, a njih dvoje ostadoše sami. Kaluđeru pojuri krv u obraze, oči mu sevaše kao u zmije, ruke su mu drktale, kojima je gladio Stanino belo lice; i on nije više ličio na čoveka, pre na razdraženoga tigra, koji, žedan, po vrelome pesku lutajući, usijanome želucu traži rashlade. Dijanje mu je bilo isprekidano, reči nerazborite, misao zbunjena... Osećao je mnogo, ali nije umeo ništa da iskaže, samo je grlio i ljubio. A Stana je stajala mirno, gledajući ga svojim običnim smešenjem.
- Poljubi me, zlato! zanesen neprirodnom strasnošću, siktao je kaluđer. I Stana ga je poljubila...


Ja više nisam mogao gledati, ostavio sam svoju zasedu i kao zločinac bežao sam dublje u planinu. Tek posle dugog vremena, kad sam se malo umirio, setim se na moga konja koji je u mehani ostao. Vratim se natrag i vidim još poizdalje gde se i Stana sa svojom majkom vraća u selo... Zamišljeno sam gledao za njima, posle osedlam i ja konja, pa se uputim mome nesrećnome pobratimu. Kad sam pored manastirske porte prošao, sretne me kaluđer, pogleda me oštro i htede nešto progovoriti, ali ja obodem konja i brzo kao strela ostavim za sobom manastir zajedno sa njegovom prljavštinom i prikrivenim gresima.


Pobratim me je jedva dočekao... Siromah, nije znao kakav mu gorak napitak donosim... Ižljubimo se i pozdravimo, kao što davno neviđena braća čine... Priđe i Stana, da me, kao devera u ruku poljubi. Ja trgnem ruku, ona sva pocrveni, oči je oborila dole i više me nije smela pogledati. Živko me posmatraše začuđeno, i tek kad smo bili sami, pitaše me za moje čudno ponašanje... Ja mu sve ispripovedam šta sam sumnjao i o čemu sam se onog dana uverio; kad sam svršio, a ja pogledam u mog pobratima: on je kao prut drktao, a lice mu dođe belo kao listak hartije. Ja sam mislio da ću da čujem njegovu kletvu, psovku, zaveru... Ali on ćutaše nemo, bez reči; jedanput je samo uzdahnuo, to beše grozan uzdisaj, čovek bi rekao poslednji je, s tim će uzdisajem izdahnuti.


Posle toga se ispravi i, ćuteći, uhvati me za ruku; ruka mu beše hladna kao led, ne reče mi ništa, nego me povede kući. Za sofrom je takođe ćutao, jedva je okusio dva-tri zalogaja, a ni s kim nije progovorio, samo je pio... Njegova tašta i žena strašljivo su ga gledale, a sirota majka posmatraše brižljivo njegovo kretanje; videla je nesrećna mati da ga nešto boli a možda je i slutila kakve su rane što su mu srce tako grozno raskidale.


Po večeri svi smo polegali da otpočinemo. Ja nisam mogao zaspati, tištala me je bolja moga pobratima, a i bojao sam se da ne učini kakvu nesreću; ali on je mirno ležao, katkad je samo duboko uzdahnuo... Nije još ni zora zasvitala, a on je već bio na nogama, skinuo je sa čiviluka svoju lepu dvocevku; ja sam pretrnuo, priskočim bliže njemu:
- Pobratime, šta si to naumio?...


On se tužno osmehnu i nekako potmulim glasom mi odgovori:
- Spremam se, kao što vidiš, u lov... Mogu te pratiti, ako hoćeš, čak do Lukova, ne marim da sedim kod kuće.
- Ali, Živko, primetim mu ja, „vreme je da se seno kosi.
- Neka ga goveda pasu zeleno...


Posle iz jednog jandžika izvadi pljosku s rakijom i ponudi me da pijem... Kad smo se napili, krenemo se na put. Majka njegova tužno je gledala za nama... Sirota mati!... Kod moje kuće smo proveli dva-tri dana, moj pobratim se nije sećao da treba kući ići. Tek kad sam mu primetio da će mu se majka za njime u brigu baciti, on se tužno osmehnu.
- I tebi sam dosadio, reče potmulo. - E pa zbogom, pobratime, ja odoh!


Od to doba retko da je odlazio kući, po vas dan luta po planinama ili se šunja oko manastira, nekada, opet, po tri dana pije u manastirskoj mehani; ljudi su ga već naučili, pa ga niko ni za šta ne pita. Ako ga što zapitaju, on samo ćuti. Žena mu također ne izbija iz manastira, cela okolina već zna zašto. Možda i moj pobratim zna, ali on ćuti.


Jedanput - pripovedaju seljaci - dođe on u mehanu, a tu se desio i arhimandrit. Živko, kao obično, zaiska od mehandžije litru komovice, ali kaluđer nije dopustio da mu se donese... Živko ga samo pogleda, ali ne reče ni reči; diže se, ode u ćiler, pa natoči sam sebi rakije.
- Sram te bilo, reče kaluđer, pijanico! Sad, kad je vreme radnji, džanum, ti piješ, kao da nemaš kuće, majke i žene! Napravio si od sebe nigde i ništa, džanum! Vinograde si batalio, stoku si napustio, njive rasprodao. Pijanico jedna!


Živko je ćutao; a kad je kaluđer otišao, on je jauknuo, kao čovek koga su ranili.
Miladin se ućuta, a malo posle pogleda u zvezde.
- Učitelju, - reče, - vreme je da putujemo; eno, pogledaj tamo istoku, videćeš gde se nebo beli, skoro će i da svane.

 

I on metu uzdu na konja, potapka ga po vratu, prebaci uzdicu preko svoga lakta, i mi pođemo lagano, nogu pred nogu, put manastira... Kad su prvi zraci sunčevi obasjali Čestobrodicu, videli smo, duboko u podnožju planina, kako se manastir beli.
- Učitelju, - reče Miladin, - danas nije nikakav praznik, pa gle šta se sveta u manastirskoj porti steklo!... Šta će taj silan svet, pa još pod oružjem? Eno i g. kapetana! Vidiš gde razrađuje ljude ko će na koju stranu.


Ja pogledam bolje i vidim kapetana, a za njim tri-četiri do zuba naoružana pandura za koje se moglo kazati da su odista lepi ljudi! Ali g. kapetan? „Da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat' od uroka". Oči mu behu izbuljene, a na debelome nosu puno crvenih bubuljica, usne otoboljene, a čisto obrijani podvaljak izgledao je kao nastavljeno, belo produženje njegovoga crvenoga lica; na glavi je nosio plavu kačketu sa crvenom vipuškom, a na sebi je imao pantalone, ovamo, opet gunjče, a za pojasom dva srebrnjaka. Glas mu je nekako trostruko izlazio iz debele guše.
- Živa ili mrtva, - vikao je na skupljenu gomilu, - danas ga moramo imati!... Onaka čoveka on da ubije!... Pa da je drugog koga, nego baš arhimandrita!... E! E!
- To mora da je potera... - slušajući kapetanove reči, mislio je Miladin... - Sigurno će za nekim hajdukom.


Kad smo stigli pred manastirsku mehanu, iziđe mehandžija pred nas, pozdravi se sa Miladinom kao sa svojim starim poznanikom i gostom, pa onda ga pođe pitati:
- A, zdravlja ti, gazda-Miladine, da nisi kako u putu sreo tvoga pobratima Živka?
- Nisam, - reče Miladin i ja sam video kako je zadrhtao; - nisam ga video, a što vam treba moj pobratim?...
- Ta, eto, noćas ubio nam arhimandrita, baš pod onim orahom što se raširio ispred crkve... Onom njegovom dvocevkom, lepo pa namesto... Te se, eto, podiže čitava hajka, te ako ga dočepaju, nesrećnika... E, e, šta učini čovek!...
- A zbog čega, zašto ga je ubio?... Dede pripovedaj, zdravlja ti!...
- Šta ti imam pripovedati!... Arhimandrit, kao čovek, svetovao ga da ne pije nego da čuva kuću i ženu, veli: „Zar ja da je hranim?..." Nato će Živko, koji nikad nije progovorio, reći: „Ti li je hraniš, pope?... E, nećeš je više hraniti!..." Oči mu sevnuše divljim plamenom... Kaluđer, kad je to video, naže bežati. Živko poteže puškom kroz otvoren prozor, opali jednu, pa i drugu cev, a kaluđer se stropošta baš ispod onoga oraha.
- A zna li za to Stana?

- Eno je, - reče mehandžija, - gde kuka u porti, nesrećnica!


Miladin pogleda tamo:

- I nju je vreme porušilo; i ona je opala, bog je ubio!


Ja pogledam kroz manastirsku ogradu. Na debelo stablo granatoga oraha naslonila se jedna ženska. Po kroju njenoga stasa, po crtama njenoga mršavoga lica, mogao si suditi da je nekad bila lepa, ali sad izgledaše kao senka: oči upale, jedva si u njima mogao videti i senku od nekadašnje svetlosti, lice mrtvačko, bledo... Kad smo joj se bliže primakli, i kad je ugledala svoga devera, ona pokri lice rukama i, posrćući, ode od nas...
Miladin je dugo pratio tužnim pogledom, pa onda, duboko uzdahnuvši, reče:
- Nesrećnica!

__________________________________

 

Đura Jakšić (1832-1878) rođen je u Srpskoj Crnji, u svešteničkoj porodici. Pošto dvaput beži iz Trgovačke škole u koju ga otac upisuje, završava tri razreda gimnazije a potom uči slikarstvo u Temišvaru, Beču, Pešti, Velikom Bečkereku i Minhenu. Nije stekao šire opšte ili književno obrazovanje jer je sav bio usredsređen na slikarstvo kao poziv i rano je počeo da slika po narudžbini (ikone i portrete) i tako obezbeđuje egzistenciju. Iz Vojvodine prelazi u Srbiju, učiteljuje po zabitim selima (Podgorac, Sumrakovac, Sabanta, Rača - "Ovo je, brate si moj, prava Sibirija", piše on prijatelju Marku Vujičiću). Nemiran duh, prgav i netrpeljiv, večiti bundžija - Jakšić je svuda dolazio u sukob sa pojedincima, društvom, vlastima. Stalno je premeštan, otpuštan iz službe, sudski gonjen zbog svoga književnog rada ili mišljenja. Poslednjih godina radio je kao korektor Državne štamparije u Beogradu. Umro je od iscrpljenosti i tuberkuloze u Beogradu.

 

Jakšićev život (težak, mučan, u stalnoj nemaštini), priroda (plahovit, prek, netrpeljiv, buntovnik), društveno-politička atmosfera u Srbiji i nacionalno-socijalni položaj naroda, su činioci koji određuju njegovu inspiraciju, žanrovsku oprede- ljenost, karakter i ton književnog stvaranja. On je lirski i epski pesnik, pripovedač i dramski pisac. Iako mu je život ispunjen trzavicama, neprilikama, nemaštinom i bolešću, ostvario je obimno kljiževno delo: oko sto pedeset lirskih i epskih pesama, četrdesetak pripovedaka (od kojih četiri imaju romaneskni obim), tri istorijske drame.

 

Đura Jakšić je osobeni temperament. Bio je nezadovoljan sobom i svetom, uvek js bio u sukobu sa sobom i drugima. Njsgova poezija je najrečitiji izraz ovog dvostrukog sukoba - zato je ta poezija i najbolja jer je iskrena po iskazanim osećanjima i originalna po odabranoj sadržini: u njoj nema ničega tuđeg, ničega preuzetog ili izveštačenog. Jakšić je nesrećan i sam, sam protiv svih ljudi, društva, vlasti, silnika, Boga, sudbine, nepravde. Njegov život je proticao u ionositom prkosu, titanskoj upornosti, u borbi protiv svega što je izvan njega, ali i u njemu.

 

On ne može da bude tih, hladai, distanciran. Emotivan je, pun žara, poleta, usklika. Iz njega više izbija ljutlja, gnev, srdžba i bes, a manje mirnoća, blagost, nežnost. Sve je kod njega u naponu, reči su snažne i gromovite, osećanja eruptivna i vrela - njegov se stih prolama kao odjek grmljavine. Jakšić js oratorski tip pesnika: okrenut je ljudima i svetu (sam naspram svih) i kazuje im svoje tegobe, bolove, uvrede, poniženja, srdžbe, proteste. Njegova je rečenica eruptivna sa čestim naglim podizanjem glasa, čak sa probijanjem granica intenziteta ("dere kroz oblak").

 

Opisi prirode potpuna su refleksija njegove prirode i njegovih psiholoških stanja: ni priroda nije mirna, ponajmanje je statična, samo dekor, u njoj su stenje, vrleti, divlje planine, prolomi, gromovi i oluje; njegovo veče je u ranama i krvi. Priroda kod njega nikada nije ispunjena mirnom lepotom, osunčana, prelivena tišinom. U njegovim pejzažima vri i kovitla, sudaraju se elementi, odjekuju oštri sukobi. Priroda je kod njega živa, oduhovljena, personificirana, počovečena. Slikar je u svojoj poeziji oblikovao upečatljive pesničke slike, bogate detaljima, oštrih obrisa, tamnih boja, sa jarkim proplamsajima, crna i crvena boja su u osnovi njegovih slikarskih i poetskih pejzaža.

 

Jakšićeve istorijske drame pisane su sa romantičarskim nadahnućem istorijskom. prošlošću i bile su vrlo popularne u pozorišnom životu onoga vremena. Nejednake su umetničke vrednosti: Seoba Srbalja (1863), Jelisaveta, knjeginja crnogorska (1868), Stanoje Glavaš (1878).

 

Jakšićevo stalno lutanje i nesmirivanje; njegovo nezadovoljstvo sredinom u kojoj živi i ljudima sa kojima živi; njegova stalna napregnutost poput zategnute žice i česta prskanja i pucanja gneva i srdžbe; njegov večiti sukob sa svetom, ali i sa samim sobom, njegov prometejski prkos - sve je to izraz bajronovskog tipa stvaraoca, bajronovske tematike i bajronovske ljubavi prema slobodi i potlačenima, a mržnja prema onima koji robe i tlače. Bajronizam je svoj potpuni izraz dostigao u pevanju Đure Jakšića.

 

U lirskoj poeziji je ostvario tematsko bogatstvo i najveći umjetnički domet iako je objavio samo jednu knjigu pjesama Pesme, 1873. Ove su pjesme iskrene i doživljene, odlikuje ih slikovitost i muzikalnost, snažna osjećanja i bogat izraz. poetski zanos i egzaltirani ton. Široka je lepeza njegovih poetskih motiva: ljubavne pjesme Ljubav, Koga da ljubim, Na noćištu, elegije Na Liparu, Ponoć, rodoljubive Padajte braćo, Otadžbina, opisne Kroz ponoć, Veče, Orao socijalne Ratar, Švalja, polemičke Ćutite, ćutite, Jevropi, satirične Otac i sin, vinske Mila.
 

Đura Jakšić - Jelisaveta kneginja crnogorska

Đura Jakšić - Komadić švajcarskog sira

Đura Jakšić - Mila

Đura Jakšić - Moja ljubav

Đura Jakšić - Na Liparu

Đura Jakšić - Otadžbina

Đura Jakšić - Orao

Đura Jakšić - Pesme 

Đura Jakšić - Ponoć

Đura Jakšić - Sirota banaćanka

Đura Jakšić - Uspomene

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Đura Jakšić - Jedna noć

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u