Đovani Bokačo - Dekameron lektira

Đovani Bokačo - Dekameron

Đovani Bokačo - Dekameron

Giovanni Boccaccio - Decameron

 

Dekameron je prvo veliko delo pripovedne proze u italijanskoj književnosti. Ono je plod velikog i svestranog životnog iskustva pesnikovog, njegovog dobrog poznavanja života i mentaliteta aristokratskog i građanskog sloja tadašnjih italijjanskih gradova. Nastalo je iz anegdota i kazivanja; pisano je čistim i svežim narodnim jezikom; prožeto je porugom i šalom; obasjano pronicljivim zapažanjima i kritičkim duhom. U naslovu je sadržana struktura knjige: DEKAMERON = knjiga deset dana, odnosno 10x10 novela = 100 novela.

 

Motivacija nastanka knjige i njene strukture data je na početku. Opisuje se, potpuno realistički, haranje kuge u Firenci 1348. godine. Opis ne izražava strah ili negiranje vrednosti života, kako se obično o takvim stvarima pisalo, nego je pohvala prirodi i vitalnoj snazi mladosti. U opustelom gradu, u crkvi Santa Maria Novela sastalo se sedam devojaka i tri mladića. Dane provode u gozbama, igri, muzici i razgovoru. Da bi ubili dosadu i ispunili vreme, pripovedaju o različitim događajima anegdotske prirode. Svako od njih svakoga dana kazuje po jednu novelu (osim petka i subote). Za četrnaest dana bavljenja u crkvi i deset dana pripovedanja ispripovedaju 100 novela (toliko pevanja ima u Božanstvenoj komediji, čijeg je autora Bokačo smatrao bogom na zemlji). Svaki dan završava baladom. Neke novele imaju moralizatorski uvod, nekad i zaključak. Svaki se dan, osim prvog i devetog, posvećuje određenoj temi. Svaka novela je autonomna prozna i umetnička celina, ali se najbolje shvata u okviru i kontekstu.

 

Kazivači novela imaju osobene karakterne crte, koje utiču na izbor tema, likova i tona pripovedanja.

 

PANFILO - srećan u ljubavi.

FILOSTRATO - prevaren u ljubavi i očajan.

DIONEO - veseo, bez skrupula.

PAMPINEA - razumna, srećna u ljubavi.

FILOMENA - vatrena.

ELISA - snažno zaljubljena.

NEIFILE - naivna i čulna.

EMILIJA - ljubomorna.

FIAMETA - srećna zbog uzvraćene ljubavi.

 

Dani i teme u Dekameronu.

 

Prvi dan - Nema određene teme.

Drugi dan - Hirovi Fortune.

Treći dan - Ostvarene želje, uglavnom ljubavne.

Četvrti dan - Tragične novele o ljubavi i smrti.

Peti dan - Sretne ljubavi uz velike prepreke - velike ljubavi sa srećnim krajem.

Šesti dan - Brzi i duhoviti odgovori.

Sedmi dan - Prevare spretnih žena na račun glupih muževa.

Osmi dan - Šale i podmetanja: stradaju glupani i muževi rogonje, a trijumfuju lukavi i okretni ljudi.

Deveti dan - Nema određene teme.

Deseti dan - O velikim i plemenitim delima.

 

Arhitektura desetog dana izražava sintezu svih prethodnih dana:

 

1-3. novela - u znaku Fortune (rimska boginja srećnog slučaja);

4-7. novela - u znaku Amora (rimski bog ljubavi, kod Grka Eros);

8-9. novela - u znaku Uma;

10. novela - sreću se sve tri kategorije.

 

Velika je skala motiva zahvaćenih novelama Dekamerona: ljubav, požrtvovanje, inteligencija (um), plemenitost, iskrenost, humanost, viteštvo, šala, poruga, glupost, hipokrizija. Ostvaruje se moralna progresija od rđavog ili crnog početka ka afirmaciji etičkih vrednosti na kraju knjige - od poroka do vrline.

 

Središnje mesto u Dekameronu ima duboka i uzvišena ljubav kao najmoćnija sila i najdragoceniji dar života. Telesna ljubav je dominantna - to je izraz zdravog prirodnog nagona. Zbog toga je Dekameron u mnogim sredinama i vremenima sagledavan kao lascivna i nemoralna knjiga i zabranjivan. Bokačo, međutim, i kada slika ljubavne prizore, ističe pobedu razuma i duha, odnosno pobedu inteligencije nad glupošću.

 

Dekameron je u novelistici odigrao onu ulogu koju je u lirici odigrao Petrarkin Kanconijer - bio je uzor i nadahnuće.

 

Federigo i Mona Đovana - sugestije za samostalno istraživanje

 

Predmet istraživanja: Federigo i mona Đovana (Dekameron, 5.dan, priča 9).

 

Zadaci za istraživanje.

 

1. Kako je motivisana priča o Federigu i mona Đovani? Kako je označen izvor priče? Koja je umetnička funkcija tog dela novele?

 

2. Izložite sažeto fabulu novele o Federigu i mona Đovani. Sačinite plan priče.

 

3. Bokačo afirmiše novi ideal čoveka i uznosi individualne vrline.

- Kakav je to čovek? Šta je u njemu idealno?

- Koje osnovne vrline krase idealnog čoveka?

 

4. Pisac plemstvo duha stavlja iznad plemstva krvi - u tome je etički smisao novele.

- U čemu se ogleda plemstvo duha, odnosno duše, srca?

 

5. I Federigo i Đovana su plemići.

- Da li u njima dominira plemstvo krvi ili plemstvo duha - pokažite to na nekoliko primera za jednog i drugog junaka.

 

6. Ocrtajte lik Federiga Alberigija. Učinite to u obliku sažetog portreta uz ukazivanje na crte karaktera, postupke i ponašanje.

 

7. Uradite sažeti portret mona Đovane na osnovu njenih postupaka, ponašanja i govorenja.

 

8. Da li Bokačo ulazi u opisivanje (predočavanje) duševnog stanja svojih junaka? Pokažite to na po jednom primeru za oba junaka novele.

 

9. Federigo je ponosan čovek. U kojim se njegovim postupcima ogleda ponos?

 

10. Mona Đovana je jednostavna, skromna, uglađena i pravedna. Dokažite to primerima iz novele.

 

11. Mona Đovana razmišlja: "I kako bih mogla biti toliko bezobzirna da jednog plemenitog čoveka lišim jedinog uživanja koje mu je ostalo".

- Na osnovu čega je ona stekla utisak o Federigovoj plemenitosti?

- Kako razumete Đovaninu odluku da lično ode kod Federiga?

 

12. Đovana kaže sinu: "Ja ću sutra da odem i da ti ga donesem".

- Otkud njoj ta sigurnost da će doneti sokola?

- Je li to izraz njene samouverenosti ili ...?

 

13. Kako Đovana naknađuje Federigu sve ono što je izgubio? Kako razumete njenu "naknadu"? Znači li Federigu takva "naknada"?

 

14. Federigo mnogo voli sokola. Kada je od njega spremio ručak, "vesela lica" saopštava damama da je gotov.

- Kako razumete ovo "veselo lice"?

- Šta je bilo sa njegovom velikom ljubavi prema sokolu?

- Da li je to prirodno i shvatljivo?

- Kakva je simbolika žrtve Federigove?

 

15. Kakvu ulogu u priči ima slučaj - slučajnost?

 

16. Šta je realističko u ovoj noveli - u događaju, ličnostima, njihovim postupcima i karakterima, dijalozima?

 

17. Završetak novele glasi: "Došavši do žene koju je voleo, on je sa njom ostatak svoga života provodio u sreći i zadovoljstvu". Ovakav završetak karakterističan je za bajke.

- Šta je bajkovito u ovoj noveli?

__________________________________

 

Đovani Bokačo - Dekameron

 

Tema - Dianorino obećanje Ansaldu

Likovi - Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge

Misao - Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cenu.

 

Najosnovnije crte fabule

 

Dekameron, tj. "knjiga deset dana", započinje epidemijom kuge u Firenci 1348. godine. Sedam devojaka i tri mladića odlučuju otići iz obolelog grada na selo. Kako je na selu prilično dosadno svako mora svakog dana ispričati po jednu priču. Kako su subota i nedelja verski dani u 14 dana ispričaju tačno sto priča. Svaki dan je posvećen nekoj osnovnoj temi, npr. drugi dan se pripoveda o hirovima Fortune, treći dan o ljubavnim hirovima, četvrti o tragičnim ljubavima i smrtima itd. Zaključnog desetog dana novele su posvećene velikim i plemenitim delima.

 

Bokačo je u kameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čoveka prikazavši svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojnog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.

 

Dekameron je najveće Bokačovo ostvarenje, prvo veliko delo italijanske pripovedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama reč Dekameron je italijanizovani oblik grčkih reči deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podeljena na deset dana.

 

Mesto i vreme u delu - Radnja se odvija u 14. veku od godine 1348 nadalje, u Italiji.

 

Tema i ideja dela - Tema dela su nesputane priče mladih ljudi o ljudskoj prirodi.

 

Ideja dela je pokazati kako ljudi nisu anđeli već najobičniji grešnici, kako sveštenici tako i svakodnevni ljud. Pa na kraju krajeva, ni ispovest nije izmišljena za ukras.

 

Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost sveštenika i ljudi tadašnjeg vremena koja se očitava u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, kojom je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost često dovodi do propasti i siromaštva, pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem.

 

Stil i kompozicija - Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svakodnevna literatura.

 

Kompozicija je još uvek uobičajeno proračunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Delo se sastoji od sto novela podeljenih u deset celina podeljenih po danima.

 

Fabula - Upravo takav stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrašnjih izliva idealizovane ljubavi i romantike iz bajke, Bokačo nudi potpuno jednostavan, komično - zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čoveka, koji retko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakovan u kratke i zanimljive pričice.

 

Razotkrivanje prave čovekove prirode - Bokačo shvata i uzima čoveka kakav je u stvarnosti, i uopšte ne pokazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez grižnje savesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njenoj prirodnosti, na kojoj bi mu i danas mogli pozavideti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga.

 

Mesija novog doba - Bokačo je takvom otvorenošću i filozofijom postigao laskavu titulu navesnika novog doba i čoveka izvan / ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevekovne predrasude i shvata čoveka kao biće i dušu, u ne baš uvek savršenoj simbiozi. Tu potvrđuje svoju naprednost pred crkvom koja u čoveku vidi praktično samo dušu.

 

Ser Ciappelletto - Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toskanu. Svoje poslove poverio je nekolicini ljudi osim uterivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čoveka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvata posao pa na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razboleo braća lihvari ne znaše šta sa njim zbog njegovih silnih greha, ali on to začu pa im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovedi. On prevari fratra, a ovaj poveruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti sahranjen u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon poslednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovek na šta se fratri složiše. Na sahrani fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti pa ga narod proglasi svetim. Uveče Ciappelletto biva sahranjen u kapeli.

 

Jevrej Melkizedeh i priča o tri prstena - Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Jevreja Melkizedeha pa ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htedeći ga iskušati, upita koju veru smatra pravom: jevrejsku, saračensku ili hršćansku. Melkizedeh beše mudar i uman čovek pa shvati Saladinovu nameru i ispriča mu priču o bogatom Jevreju i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena uporedio sa verama pa mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu pozajmi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.

 

Landolfo Ruffolo - Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živeo u gradu Ravellu gde žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, pa je svoj novac uložio u brod, otputovao na Kipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), pa se na taj način duplo obogatio. Jedne noći duvao je vetar i videvši da se brod ne može suprotstaviti vetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako niko ne bi pobegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, pa su mu oteli plen. Sledeći dan more je bilo mirno, ali uveče je duvalo pa je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sledećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, ali nakon što ga je prevrnula sa daske neki kovčeg koji je doplutao, Landolfo se uhvati za kovčeg. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao pa je u nesvesti proveo vreme, sve dok nije doplovio do ostrva Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, pa ga odvukla na obalu i odnela kući. Žena ga je negovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je poneo i dragulje koje je pronašao u kovčegu. Pre Ravella, stao je u Traniju gde je dobio konja i robe ispričavši šta mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, pa od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, pa odluči kako će pošteno živeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.

 

Drugi dan, novela treća - Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bede uspeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu ćerku koja se odmah zaljubila u njega. Nakon venčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

 

Dan deseti, novela peta - U hladnoj Furlaniji je živela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u januaru želi videti zeleni park, pun cveća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspeo to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njen prijatelj, takođe i prijatelj njenog muža.

__________________________________

 

Okvir Dekamerona

 

Sedam devojaka i tri mladića sreću se u Crkvi svete Marije Novele, stvaraju dogovor u kome će priča postati spasonosna sila koja pobeđuje smrt. Postoje mišljenja da su sedam devojaka Bokačove ljubavnice – od Pampineje, koju je prvu voleo, do Elize, koju je voleo kada je pisao delo. Međutim, Pampineja je bujna, Fijameta je raspevana, Emilija je laskavica, LauretaPetrarkina Laura, Neifila ponovo zaljubljena, i Eliza Vergilijeva Didona. Bar tako tvrdi de Sanktis. Devojaka ima koliko i dana u nedelji, planeta na nebu, teoloških vrlina (slobodnih veština).

 

Broj tri, koliko ima mladića, simbolizuje muško načelo i sveto trojstvo. Panfilo sav ljubav prepostavlja se da predstavlja nevernog Bokača, Filostrato pobeđen ljubavlju, predstavlja Bokača odgurnutog. Dioneo, na kraju je jedan od piščevih potpisa, te je ovaj pripovedač razvratnih priča na kraju dana, verovatno sam autor.

 

Pripovedanje novela samo je deo njihove aktivnosti, i oni od toga prave ritual – ceremoniju krunisanja, zadavanje teme i pravila pripovedanja. Maglovit okvir govori o još nekim njihovim stalnim aktivnostima kao što su šetnje. Poruka Dekamerona je možda, budimo velikodušni da bi tako ovekovečili svoje kratke živote.

 

Pripovedanje je podeljeno na četiri teme. Prva slobodna (1 dan), druga o fortuni (2 dana), o amoru (četiri dana) i o velikodušnosti (1 dan). Bokačo nije želeo da stil okvira puno odudara od stila novela pa je uveo i prelaze.

 

Stil Dekamerona

 

Asketski duh koji vladao srednjovekovljem postavio je vrhunac savršenstva u ekstazu. Danteova alegorijska bića odraz su zamagljene vizije sveta, želje da se nešto kaže po ugledu na teokratsku literaturu, legende, misterije, vizije i alegorije. Nasuprot takvom svetu postoji početkom 14. veka živa trubadurska tradicija koja na svet gleda mnogo vedrije, postoje novele – priče o događajima od velikog značaja koji nam se dopadaju kao istiniti. Ipak, nepolodnost dela koja su prethodila Dekameronu je nespecifičnost situacije, opštost likova, i to je polje na kome će Bokačo, učenjak, poznavalac, Dantea i klasike, začeti svoj literarni svet. Oskudan, protokolaran okvir Dekamerona on ispunjava individualiziranim pričama, u kojima glavnu ulogu igraju dve pojave – ljubav i inteligencija. U odnosu na njih se čitav svet ponovo procenjuje.

 

Duh humanizma po čijim je stavovima i pesnik živeo, nameće mu da istakne u svom delu trijumf razuma i duha, prirodnog nagona, nad misticizmom klera. Dekameronom Bokačo uzdiže zemaljski život iz blata, a književni rod novele iz niskih u srednje staleže. Njegovo oružje je vesela karikatura. Kako ona funkcioniše? Karikatura je realno prikazivanje predmeta uz isticanje njegove slabe i smešne strane, i upravo je to sredstvo poslužilo Bokaču da stvori svoj novi svet – koji je prirodan, a ne duhovan. Unutrašnji duhovni život pun misterije i fanatizma koji nalazimo kod Dantea – ovde je potisnut nagonom – silovitom reakcijom na sopstvenu suprotnost. U tom svetu Bog i proviđenje su samo imenovani, dok svetom i ljudskim sudbinama upravlja slepi slučaj – Fortuna, koja se može pobediti samo uz pomoć inteligencije. Natprirodnog nema, može se pojaviti samo kao šala i prevara, dok se Bajka javlja samo u dve novele poslednjeg dana u pričama o čarobnom vrtu i velikodušnosti. Legenda je izložena parodiji, viteški ideali se hvale, ali u sklopu renesansnog zanosa zaštite prirodnog ponošanja, lične inicijative i domišljatosti.

 

Zbog takvih karakteristika Bokačovo je delo nazvano Ljudskom komedijom, čistoj suprotnosti Božanstvenoj Komediji, a ovaj termin upotrebljava i De Sanktis. Ovo definiše poetski svet u kome je telo suprotstavjleno strogosti klera, u kome profani svet karikira svoje gospodare. Zlobno društvo neznalica se suprotstavlja inteligentnom društvu. Komični motiv Dekamerona proističe iz inteligentnog, a ne moralnog sveta. Lukavi duh stalno trijumfiuje nad neukim.

 

Takav pogled prema intelektu dolazi iz kulta lepe forme, lepe reči i najezde antičkog nasleđa koji dolaze posle Dantea. Umetnike interesuje lepa odeća stvarnosti, a u proučavanju ih vodi erudicija. Javlja se naturalizam i realizam praktičnog života. Ali Bokačov svet nije čisto realističan. Pre svega zato što njegov cilj nije da predstavi precizno svet kakav jeste, već da pronađe čudesne i izuzetne slučajeve i da ih predstavi na duhovit način. Novele su samo prividno, površno raspoređene na teme i lelujaju od krajnosti do krajnosti; tragično i komični, visoko i nisko, mešaju se kao odraz šireg pogleda na svet.

 

Autor i slušalac su superiorni nad pričom – nalaze se visoko iznad nje, nepredvidivi, posmatraju svoj predmet kritički, zabavljaju se i naslađuju njime na elegantan način. Vrsta čudesnoga koja iz toga izvire je sasvim nova – ljudska dela u hiru slučaja koja pobeđuu pretpostavke razuma. Zato De Sanktis Dekameron naziva i Karavanom mašte u kome su ljudi oslobođeni svih veza naočigled smrti – pozornica ljudskih dela kojima upravlja slučaj. Pošto je interes Dekamorona u neobičnosti uzroka i posledica događaja, moralno je potpuno uklonjeno – vrlina je takođe književna – prerađena iz viteških romana i svetovne literature. Gospoda pokazuju svoju vrlinu time što se ne služe zlo svojom silom već se pokazuju darežljivi i uslužni. Vrlina tako više nema teološki i mističan karakter – i stvara se osećaj vedrine. Srećne i tužne priče plivaju u lepom okviru sve utopljene u tu vedrinu. Opisi, razgovori i refleksije razblažuju i rasplinjuju svaku tugu i kob – negativnee, ali i pozitivne emocije postaju sasvim površne.

 

Uslovljen istorijskim okolnostima (pobedom gibelina, miru, povratku antičkom nasleđu) intelekt se razmnožio, stvorio svoju klasu (humaniste) i tako se izdvojio od ostatka sveta. Siguran znak učenosti u tom soju postalo je smejanje grešnom, neukom svetu. Čak i propovednici više nisu bili sumorni već su nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama zabave slušaoce. Zato i Bokačo sebi dozvoljava da u Dekameronu svetovni ljudi prilikom ispovesti (Ćapeleto) magarče glupe i tupe sveštenike.

 

Ali šta to vidimo u prelazu, Bokačovom izumu – Pamfilo počinje pripovetku da će se raditi o tome da svaku stvar treba raditi u ime Boga, jer on uzima u obzir čistotu molioca, a ne njegovo neznanje, niti to što je možda u paklu.

 

Zatim se ocrtava čovek koji uživa u grehu, koji sa zadovoljstvom i svesno čini zlo. U Burgundiji se ponaša drugačije, kao ljubazan i blag. Zelenaši se, kad Ćapeleto oboli, brinu da im njegova smrt u njohovoj kuće ne naškodi za posao, jer su Italijanski zelenaši. Iako bi ga otac pustio sa ispovesti brže, matorom Italijanu je stalo da što više slaže, jer u laži uživa, a ovo mu je poslednja. Jednom sam ljunuo u božijem hramu kaže na kraju Ćapeleto, a sveštenik mu odgovara, nema veze svi mi tamo pljujemo po ceo dan. Čak i prevaranti su zgranuti i razveseljeni Ćapeletovim bezočnim laganjem.

 

Pošto je Ćapeleto postao svetac Bokačo zaključuje, da nije važno kakvom se svecu molimo dok god je naša misao čista i iskrena. Iako je pripovedač u ovoj priči moralno neopredeljen zbog štoga što ne procenjuje svetsku pravdu, već svoje mogućnosti, i odnos sa bogom – on postavlja jednu komičnu situaciju – oduševljenog fratra i lažljivog Ćapeleta – i iz rušenja jedne od misterija hrišćanstva – poslednje ispovesti – navir komika.

 

U istom maniru, čuda svetaca (Martelino, Fra Alberto) prikazana su sa komičnom vesečošću. U priči o Martlinu tri lakrdijaša dolaze da vide umrlog sveca Ariga. Da bi ušli u puni crkvu, Martelino se pravi oduzetim. Štos bi mu upalio ali ga je neko prepoznao i onda su ga tukli. Da bi ga spasili, prijatelji ga optužuju za krađu, od čega se on brani, ali je barem spašen od batina zbog glume hendikepiranosti. Svu trojicu spašav i nagrađuje uslužni Sandro, predstavnik plemićke vrline. Priča o Martelinu je zabavna priča, bez oštre poente, koja se igra sa motivom svetosti.

 

Još bezobraznija je priča o Fra Albertu koji je ubedio ženu da se u nju zaljubio Anđeo Gavrilo. Niko ne potencira da je važno to što je on loše završio – važna je priča, koja je prijatna, fluentna i drži pažnju. Tako i Pampineja počinje priču – želi da ispriča novelu koja će sve da nasmeje, ali da se ne udalji suviše od teme pripovedanja. Priča je takođe o prevarantu koji postaje sveštenik preselivši se iz Imole u Veneciju. U ovoj priči Fra Laberto zastupa intelekt, koji se zlo služi svojom moći nad priglupim svetom. Iz toga takođe izbija vrcava komika, posebno kada joj kaže da ga je anđeo prebio i zatražio da se izvini što je kudio njenu lepotu – Lizeta se toliko nadula od uzbuđenja da joj košulja nije prekrivala zadnjicu. Namere fra Alberta su potpuno telesne, ali i smešne. Tu dolazi do onog momenta koji Auerbah navodi kao primer za Bokačovo tretiranje stvarnosti razgovor glupe Lizete i neke žene oko Arhanđela Gavrila, vrhunac komičnog u ovoj noveli. Sa psihološkom rafiniranošću on oslikava prijino ustezanje i tobož verovanje Lizeti da bi joj ona ispričala celu priču. Posle toga su mnoge peripetije – skakanje u kanal Grande, svetkovina na kojoj se Alberto prerušava u divljeg čoveka da bi pobegao od devera.

 

Život predstavljen u Dekameronu je velika slika sveta nad kojom se dižu Danteove paklene Malebolge. Kulturan i uglađen svet u njemu je refleks viteških romana (Federico degli Albriđi). U tom svetu. Utisak je da se u novelama nalazimo u površnom i lakomislenom svetu, okrenutom ka spolja, ka uživanju, sudbinama nošenim tamo - 'vamo vihorovima slučaja i sreće.

 

Kultura u prvom cvatu, ruga se nekulturi nižih slojeva. Osnovni karakter koji daje radost Dekameronovim prizorima je priprostost neukih ljudi. Pripovedači Bokača su renesansni ljudi – oni provode veseo ali pristojan život, zazivaju Boga, i poštuju Vrkvu i religiozne forme – međutim oni se smeju glupanima i lukavcima bez težnje da svet isprave u moralnom smislu, ili da ga reformišu – nalik Kralju Liru na krahu Šekspirove drame, kada drži Kordeliju u naručju, mrtvu. Ta neposrednost smrti je kuga, kod Bokača.

 

Radosnoj atmosferi pripovedaka u mnogome doprinosi njihov okvir – jer su i njihovim pripovdačima one samo sredstvo da se vreme provede ugodno, i da se ne misli na svakodnevne opasnosti. Ono što ih čini zanimljivim jeste Bokačova umetnost lokalizacije – pričanja priče kao da je jedinstvena, kao da se odigrala samo jedan put. Bio je poznat po tome da je do preciznosti hirurga obrađivao predanja sve dok ne bi bile samo njegove priče. (Paklena devojka V, 8).

 

Tu Bokačo priča jednu običnu priču o tome kako žena precenjuje svoju lepotu i kudi druge ,ali zbog načina pričanja, pametne dosetke njenog strica i još nekih detalja, priča izgleda kao da se dogodila samo jednom u Čelatiku. (Shvatila je Freskove istinite reči onako kako bi ih razumela ovca)

 

Forma novele

 

Bokačove inovacije u formi novele bile su uvođenje individualnih crta karaktera, umesto opštih tipova, uvođenje ambivalentnih likova, ograničavanje dajstva Fortune... Njegova kompoziciona struktura sa druge strane pratila je ranu novelističku tradiciju, sa tom specifičnošću što je Bokačova zbližavala razne žanrovske izvore. Bokačova shema u najvećem broju pripovedaka izgleda ovako:

 

- Motivacija ili priprema situacije

- Izlaz iz situacije pomoću aktivne samoinicijativnosti

- Humanistička lekcija iz morala

 

Uz to, postoje i nerešive situacije sa tragičnim krajem, izuzetni slučajevi i bajke (radnje sa karakterom iskušenja). Dešava se da postoje i složenije strukture – da zadovoljenje želje jednog lika vodi šteti drugog; ili sintagmatska serija sa dva toka – sticanje onoga što se želi i izbegavanje nastale pretnje.

 

Bokačova sredstva, su, za razliku od legendi, retorička, a ne čisto narodska. On polaže veliki deo uživanja na dramski efekat rasprava i argumentacija. Kada se koristi vulgarizmima on to čini da ocrta npr. posustajanje duše u ženi (madam Lizeta razgovara sa prijom).

 

Sočnost kratkih novela je u zaključku, baš kao i kod soneta. Taj zaključak je često nenadan i u suprotnosti je sa premisama – te izreke, dosetke, epigrame i šale stvorila je škola trubadura ili "vesele nauke". Međutim, zabavna karikatura je Bokačov zanat, a poenta je uopštena, zabavna stvar koja proizilazi iz raskošnog zapleta situacija i misli.

__________________________________

 

Đovani Bokačo, jedan od najznačajnijih pisaca humanizma, rođen je 1313. godine, najverovatnije u Čertaldu, kao vanbračno dete imućnog trgovca Bokačina di Kelina. Mladost je proveo u Napulju, gde se školovao i započeo svoj književni razvoj. Kada se pojavila crna kuga 1348. godine, Bokačo se nalazio u Firenci. Od kuge su umrli njegov otac i maćeha, i tada je Bokačo ostao na čelu roditeljskog doma. Nakon 1348. godine, književna slava i društveni položaj počeli su da mu donose različita priznanja od firentinske Komune. Pisac se tokom sledeće decenije bavio raznim zvaničnim, diplomatskim poslovima. Veoma veliki uticaj na Bokačov duhovni razvoj i književni rad imao je Petrarka, sa kojim se Bokačo upoznao 1350. godine u Firenci, i sa kojim je ostao prijatelj do kraja života. Propast zavere u decembru 1360. godine, u koju su bile umešane ličnosti veoma bliske Bokaču izmenila je političke odnose unutar firentinske Komune. U tom periodu Bokačo je udaljen od javnih obaveza. Razočaran prevarama i intrigama u gradskom političkom životu pisac se povukao u Čertaldo, gde je učio i meditirao. U novoj fazi političke napetosti, Bokačo je dobio nova javna zaduženja. Od velike važnosti bila je njegova poslanička misija, od avgusta do novembra 1365. godine, koja je papi Urbanu V donela podršku Firence za povratak papskog dvora u Rim. U proleće 1371. godine vratio se u Čertaldo sa svog poslednjeg putovanja u Napulj, i tu je živeo u oskudici, bolestan, među svojim knjigama. Godine 1373. firentinska Komuna ga je pozvala da u crkvi San Stefano di Badija javno čita i tumači Danteovu Komediju. Umro je u Čertaldu 21. decembra 1375. godine.

 

Književna aktivnost u Napulju - Duh Napulja, kao i život koji je tamo vodio sasvim je odgovarao Bokačovim ljudskim, intelektualnim i stvaralačkim težnjama. Kretao se u krugovima učenih ljudi i otmenog sveta. Bilo mu je omogućeno da koristi veliku kraljevsku biblioteku, u kojoj je zadovoljavao svoja široka interesovanja u vezi sa književnošću, astrologijom, mitologijom i drugim područjima. U takvoj društvenoj i kulturnoj sredini, kojoj je obeležje davala hedonistička i aristokratska literatura, Bokačo je započeo intenzivnu književnu aktivnost, kako na latinskom, tako i na narodnom jeziku. Ipak, usredsredio se na dela na narodnom jeziku namenjena dvorskoj sredini u kojima je obradio niz motiva u vezi sa sopstvenom ličnošću.

 

Bokačo, poput Petrarke i Dantea doživljava kao najznačajniji događaj u formiranju sebe kao književnika susret sa ženom, koja će ostati njegova jedina prava i nikad zaboravljena ljubav. I danas je nejasno da li je ova velika Bokačova ljubav samo plod mašte i literarne konvencije ili realan doživljaj presudan u razvoju pisca. Bokačova Fijameta je, kako on sam tvrdi, bila nezakonita ćerka Roberta Anžujskog.

 

Ako se izostave razne Rime, prvo delo koje je Bokačo sastavio bio je kraći spev, Dijanin lov, mala poema od osamnaest pevanja u tercinama.

 

Delo evropske slave iz napuljskog perioda jeste roman u prozi, u pet knjiga, Filokolo. Bokačo je u ovom delu proširio, u književnosti već poznatu temu o doživljajima dvoje mladih ljubavnika, Florija i Bjanćifiore.

 

Herojski, dvorski i viteški pogled ima osnovnu ulogu u Teseidi, poemi u oktavama u dvanaest knjiga, posvećenih Fijameti.

 

Književna aktivnost u Firenci - Firenca je, nasuprot Napulju bila sredina praktičnog, trgovačkog, politikom i borbama angažovanog grada. Bokačo je nastavio sa svojom književnom delatnošću u drugačijem književnom podneblju. On sada piše dela u kojima spaja dvorsku sredinu, u kojoj se prethodnih godina kretao, sa ambijentom grada i njegovom bogatom tradicijom.

 

U delu Elegija gospođe Fijamete žena nije prikazana kao predmet obožavanja, već kao subjekat koji pripoveda o svojoj ljubavnoj patnji.

 

Najzrelije Bokačovo pesničko ostvarenje u firentinskom periodu je Fijezolanska priča o nimfama, mala poema u 473 oktave, odraz poštovanja pisca prema firentinskoj tradiciji.

 

U Dekameronu, remek delu oblikovanom najverovatnije između 1348. i 1351. godine, Bokačo je uspeo da prikaže život u svoj njegovoj punoći i da stvori predstavu svestrane, bogate slike o ljudima, najrazličitijih iskustava i tipova. Dekameron je zbirka od sto novela, vešto osmišljene, precizne strukture, koja najavljuje Bokača kao jednog od najznačajnijih nosilaca humanističkih ideja.

 

Đovani Bokačo - Dekameron - esej

loading...
12 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Đovani Bokačo - Dekameron

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u