Derviš Sušić - Uhode

Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti - podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

Roman se sastoji od nekoliko priča ispričanih iz različitih perspektiva i lica (nekad je to ICH, nekad ER-forma, ali i rekonstruiranje pseudodokumentacije ili različitih pojedinačnih svjedočenja), koje sve povezuje jedna stvar - uhoda ili špijun, ali i topos (Bosna i Hercegovina). Relacija između ove dvije činjenice jeste ta da uhode dolaze na ove prostore, iz njihove perspektive često viđene kao neprijateljske, zatvorene i nepristupačne, naročito u duhovnom smislu, kako bi došle do određenih informacija po koje su poslani, ali u tome uglavnom ne uspijevaju. Njihov neuspijeh je vrlo često rezultat pogrešnog shvatanja i kulturoloških razlika koje su u njihovom slučaju fatalno nepremostive. Također, priče su hronološki poredane, tako da prva datira još u period Crkve Bosanske, odnosno bosanskog srednjevjekovlja, a posljednje u doba procvata komunizma i komunističke diktature, što je naročito zanimljivo jer je to period u kojem uhođenje postaje prava umjetnost i način života, ali i period stradanja zbog najmanjeg prestupa.

Prvoj detaljnijoj priči prethode izvještaji u vidu pisama iz ranog srednjovjekovlja, napisanih rukom različitih pojedinaca, a u širem pregledu predstavljaju antropološko - sociološku studiju Bosne i njenog karaktera, ali i sa osvrtima na patarenstvo, odnosno bogumilstvo.

Prvi "opričani" uhoda je Dabiživ Vojsalić, koji je ujedno i ljubavnik žene kralja Tvrtka, kraljice Doroteje. Dabiživ je predstavljen kao uglađen gospodin, ali pohlepan i u svojoj gramzivosti često neoprezan. Radi kao uhoda na dvije strane, ali je odaniji Dubrovniku. Inače, Dabiživ se nada premještaju u Dubrovnik jer sumnja da su ga na bosanskom dvoru prozreli, ali i općenita teška politička klima koja se očituje u sve vidljivijim turskim namjerama za osvajanje ovog prostora, tjera ga iz Bosne. Nakon provedene noći sa kraljicom, koji vidno prezire, usprkos njenoj velikoj ljubavi prema njemu, i kasnijem bijegu iz postelje, biva ubijen pri povratku u Dubrovnik, a njegovo ubojstvo biva predstavljeno kao slučajan čin samoodbrane.

Sljedeći uhoda je Ismail, Turčin koji se u Bosni predstavlja kao trgovac konjima, a poslan je kao visoko pozicioniran i cijenjen špijun kako bi osmotrio pozicije i opremljenost bosanske vojske, te dojavio svojima mogućnosti boljeg napada. Njegov bosanski pomagač je Trailo, izuzetno sposoban i lukav mladić, spreman da jednog dana zauzme Ismailovo mjesto, bez obzira na divljenje koje mu non-stop ukazuje (ovaj će se odnos, na Ismailovo iniciranje, pretvoriti i u ljubavni, što će za Traila biti samo jedna neminovna, ali i nepoželjna dužnost nužna za politički uspon, a za Ismaila će biti katalizator njegovog pada, jer će se to pokazati njegovom najslabijom tačkom). Dubrovačka strana, koja će osjetiti da se na Bosnu sprema napad sa turske strane, poslaće Ismailu špijuna u vidu dječaka koji će zavesti Ismaila i prenositi informacije koje je dobio u postelji. Trailo će to dojaviti Turskoj, na što će ovi smaknuti Ismaila nakon njegove prekasne spoznaje da je dječak ipak bio špijun.

Sljedeća priča je o Zulfikaru, nesretnom umirovljenom pograničnom uhodi ismijanom za vrijeme života, ali slavljenom mnogo poslije smrti, i to upravo od strane ljudi koji su ga ismijavali. Zulfikar, nakon svoje duge špijunske karijere, odlučuje da se skrasi i za to bira jednu hvaljenu bosansku kasabu. Međutim, od prvog ga dana mještani ne prihvataju, što se kasnije ispostavlja posljedicom Zulfikarovog nepozvanja kulturoloških uvjeta - što on postaje ljubazniji i otvoreniji, gostoprimljiviji, kasaba ga više odbija i zatvara se u samu sebe, dajući mu i pogrdni nadimak „Zvizgonja". Sluđen ovakvim ponašanjem, Zulfikar odlučuje da ih uvrijedi na sve moguće načine koje je mogao osmisliti (gradeći raskošnu kuću daleko od same kasabe, kradući jednu od najljepših, ali obilježenih djevojaka iz grada itd.). Svi mu se planova za osvetu izjalove i on razjaren ponovo odlazi u ratovanje, gdje i gubi život. Narod od njega naknadno pravi legendu, junaka koji se borio na bosanskoj strani i poginuo, a žene mu odlaze na mezar.

Sljedeća priča je ispričana u vidu pisama koje jedan mladi uhoda piše svojim nadređenim u Turskoj, a tiču se Husein - kapetana Gradašćevića. Njegova su pisma detaljni izvještaji o načinu na koji se infiltrira u Gradačac, kao mladi imam koji na sebe ne želi privući pažnju, ali pomno osluškuje sve što se oko njega i njemu priča o mladom Gradašćeviću i njegovim potezima. Iako stalno napominje kakvu opasnost Gradašćević predstavlja za tursku vladavinu u Bosni, uhoda ne skriva ni svoje poštovanje i divljenje prema njegovoj mladosti i ambiciji, kao i činjenici da se mnogo razlikuje od bošnjačkog plemstva koje ga okružuje po svojoj proevropskoj orjentaciji, obrazovanosti i uglađenosti. I ovaj će uhoda stradati upravo zbog ovih pisama, koja će, na njegovo prekasno saznanje, od početka biti presretana i dolaziti pravo na ruke Gradašćeviću i njegovim saveznicima, tako da će kapetanova pobuna biti realizirana, a mladi će imam poginuti u redovima bosanskih ustanika.

Sljedeći izvještaj je iz perioda Omer - paše Latasa, a modul naracije je u vidu kodiranih, vrlo kratkih uputa koje idu između uhode i njegovih nadređenih. Nakon što uhoda ne uspijeva u svojim nakanama, biva pogubljen i njegovo mjesto zamjenjuje drugi.

Naredno je svjedočenje formulirano u vidu priznanja - iskaza uhode iz perioda neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tj. doba Jugoslavije, gdje ovaj bivši oficir Gestapoa govori kako su ga uhvatili na putu kroz bosanski teren. Istovremeno se u prividnom dijalogu otkriva i razmišljanje druge strane, odnosno ono što izgleda kao opći stav bosanskog naroda (ujedinjenost i u najgorim periodima).

Sljedeći veći iskaz je razgovor između oca i sina, u kojem otac sinu objašnjava svoju očigledno političku prošlost i umješanost u izvjesne špijunske poslove, a povod je fotografija jedne mlade Njemice, gospođice Margaret, u očevoj ladici. Otac sinu otkriva detalje priče, odnosno razlog njegove afere sa ovom ženom; ona je bila jedna od špijunki poslanih pod turističkom krinkom kako bi fotografirala određene vojne objekte, ali očigledno dovoljno neiskusnom da ne osjeti kako šarmantni stariji gospodin koji je dočekuje nije zaljubljen niti oduševljen njom, već samo pokušava saznati koje informacije ona ima i kojim objektima namjerava prići, te konačno, i ime njenog nalogodavca, u čemu on konačno uspijeva. Gospođica Margaret potom biva uhapšena, a otac svoju priču završava zaključkom u prijetvornom licu neprijatelja koje ne smije zavarati čak i kad dolazi u vidu lijepe djevojke.

Posljednje pripovijedanje tiče se bivšeg druga Abida Morlaka, nekadašnjeg visoko pozicioniranog dužnosnika u partiji, uključenog u neke od najvećih jugoslavenskih špijunskih operacija, koji se nakon za njega poraznog isključenja iz operacija povlači u potpunu samoću, ostavlja svoju ženu i odlazi živjeti kao usamljenik. Njegova se pomoć ponovo traži nakon izvjesnog vremena kada je potrebno njegovo znanje povodom jedne neuspjele operacije u kojoj je on ponajviše učestvovao, a koja se ponovo aktuelizira. Na zadatak pridobijanja Morlaka za ovaj čin bivaju poslani par njegovih drugova i kolega iz partije. Jedan od njih pokušava ubjediti Morlakovu ženu Rahimu da ga vrati u grad. Ona, u razgovoru sa drugom Pilavijom otkriva sve pojedinosti svog života sa mužem, od njenog skromnog seljačkog porijekla i odrastanja među muškarcima koji su je na razne načine pokušavali iskoristiti, sve do jedne prilike kada pomaže partizanima da pobjegnu od ustaša, a Morlak, stari prijatelj njenog oca, spašava je od silovanja ustaša.

Nakon nekog vremena ulaze u brak i provode život uglavnom u znaku Morlakovih stalnih poslovnih tajnovitih putovanja i zadataka koje obavlja za Partiju. Rahima sve više počinje shvatati da je supružnička ljubav jednostrana, te da je Morlak ne vidi kao sebi ravnu, iako se i ona aktivira u Partiji. Njena ispovijest se završava Morlakovim naglim odlaskom zbog partijskog neuspjeha koji ga strašno pogađa. Ispovijedanje prelazi sa Rahime na dijaloge Turpije i Pilavije, u kojima bilansiraju sve ono što je prethodilo Morlakovoj izgradnji u (ne)vještog komunističkog operativca, ali i u koijma se iznose njihova međusobna neslaganja. Konačno, Turpija čini posljednjii napor da pokrene Morlaka tako što će s njim razgovarati oči u oči. Na vidjelo izlazi njihova međusobna netrpeljivost, naročito s Morlakove strane jer Turpiju krivi za svoj sramotni završetak karijere. Također, otkriva se da je Morlak u takozvanoj operaciji Stivenson bio namjerno opskrbljen pogrešnim i lažnim informacijama, jer su njegovi drugovi iz partije već tada izgubili povjerenje u njega. Turpijina posjeta završava neuspijehom, a pripovijest se ponovo vraća na Rahimu, koja obznanjuje svoju usamljenost zbog muževog odlaska, i proklinje ono što je dovelo do njegovog odlaska, a to je, u konačnici, posao uhode.

__________________________________

Derviš Sušić - Uhode

Roman Uhode Derviša Sušića je veoma ambiciozan. On nastoji da obuhvati percepciju Bosne od strane drugih od početaka pisanih dokumenata vezanih za Bosnu pa do iza Drugog svjetskog rata, a kroz to i samu historiju Bosne. Pri tome on insistira na jednoj liniji doživljavanja Bosne i na jednoj perspektivi. Ta linija je ona koja počiva na stereotipima i predrasudama vezanim za Bosnu, a ta perspektiva je perspektiva uhode. Kao takav, ovaj roman je izuzetno podatan za čitanje iz perspektive postkolonijalne kritičke misli. Da se, naime, zaključiti da je strani diskurs o Bosni ustvari diskurs orijentalizma u onom smislu kako orijentalizam određuje Edvard Said, a to je diskurs okcidenta prema orijentu u kojem dominiraju kategorije kao što su iracionalnost, primitivizam i u stvari sve ono što se nalazi na negativnoj strani binarne opozicije.

To, naravno, ne znači da te predrasude i stereotipi o nama nisu tačni, jer je vrlo lako moguće da smo od sebe vremenom stvorili to za šta nas se optužuje.

Treba naglasiti i to da Derviš Sušić nije usamljen slučaj u bosanskohercegovačkoj književnosti kad je o temi njegovog romana riječ. Uhode, kao i uopšte strani pogled na Bosnu, je česta tema u našoj književnosti. Kod savremenika se, također, susrećemo sa tom temom. U zadnje vrijeme najupečatljiviji je roman Nenada Veličkovića, Sahib. Zašto je ta tema toliko aktuelna? Mislim da je to stoga što se Bosna konstantno suočava sa uhodama koji lošu sliku Bosne plasiraju u svijet zanemarujući najčešće pozitivne strane ovdašnje kulture. Ako uzmemo podatak da u BiH danas ima uhoda više nego vojnika, onda nam je sve jasno.

Kao kontrapunkt uhodama pisac postavlja našeg čovjeka, u drugom dijelu romana to je najčešće kontraobavještajac, koji je mudar, inteligentan, lukav, najčešće sve ono što je suprotnost svemu onome za šta ga stranac smatra i onda taj naš čovjek iz duela sa strancem izlazi kao pobjednik. Stranci najčešće upadaju u zamku svojih predrasuda što je u ovom romanu nerijetko i izvor humora kojim roman obiluje. Međutim, taj kontrapunkt je često i zamka za samog pisca, jer se na nekim mjestima osjeti bespotrebna idealizacija koja je produkt nacionalno-romantičarskog zanosa. To se možda najbolje osjeti u epizodi koja govori o Huseinu Gradaščeviću i o njegovom pokretu za autonomiju Bosne. Pisac, može se reći, tu čak pribjegava i historijskom revizionizmu, jer historija nas uči da je Husein Gradaščević bio prije svega protivnik reformi u osamnskom carstvu iz čega i proizilazi njegov pokret za autonomiju. Međutim, njegovo protivljenje reformama u ovom romanu stavljeno je u drugi plan. Idealizaciju imamo i u dijelu romana koji se bavi antifašističkom borbom i poslijeratnim stanjem, što možda i ne treba da čudi ako imamo u vidu da je i pisac bio učesnik te borbe i poslije rata na značajnim društvenim funkcijama.

Ovaj roman podložan je čitanju i iz perspektive feminističke kritike. Ako pogledamo ženske likove u ovom romanu lako je uvidjeti da su oni također izgrađeni na stereotipima i predrasudama samo ovaj put na onima vezanim za žene, a ne za orijentalce. Međutim, ti stereotipi su isti. Kategorije koje se u ovom romanu za ženu vežu su emocionalnost, iracionalnost, nemoć, potreba za zaštitom i slično. I tu nema razlike između kraljice Doroteje, Rahime žene hajduka i komunističkog obavještajca Abida Morlaka, te uhode Margaret, magistrice psihijatrije i ugledne obavještajke, a to su najznačajniji ženski likovi u ovom romanu. To što želim reći najlakše je kroz lik Margaret. Izuzetno obrazovana žena, magistar, ugledni obavještajac, biva savladana od Bosanca njenim oružjem. Budeći u njoj emocionalnost, želju za njim, muškarac je iskorištava na profesionalnom planu i izvlači iz nje za njega korisne informacije nakon čega je hapsi. Time pisac, ne samo da ženu predstavlja kao iracionalno biće već i podržava i podražava mit o Bosancu kao velikom ljubavniku, a na planu struke izdiže ga na nivo James Bonda.

U ovom romanu se ne govori samo o uhodama kao bićima robovima svoje struke, već i kao o ljudskim bićima, bićima koje razapinju strasti i koje zbog svojih strasti nerijetko stradavaju. To je donekle i utješno, jer čovjek, ako je vjerovati ovom romanu, nije samo politička životinja, već i prirodna.

Ovaj roman, između ostalog, može se okarakterisati i kao roman ideje jer sve je podređeno tome da se kaže kako je historija Bosne u stvari historija osvajanja Bosne i trgovanja Bosnom. Pisac da bi to ostvario i tu ideju učinio ubjedljivom, pribjegava igri fakcijom, zato se obilato koristi formom izvještaja koji je jedan od čestih indeksa za fakciju u literaturi. Otuda dolazi i to da, ako se upustimo u istraživanje recepcije ovog književnog djela, možemo primijetit komentare da je to „najbolja knjiga o Bosni". Ključna riječ je knjiga! Zašto ljudi kažu knjiga, a ne roman za ovo djelo? To je stoga što je knjiga forma koja činjeničnost podrazumijeva.

Derviš Sušić je bio borac antifašističke borbe i poslije rata ugledni društveni djelatnik, stoga, ako vam zapara oči njegovo otvoreno stajanje na stranu komunističke ideologije i tipovanje na njenu bezgrešnost, pokušajte to opravdati tom činjenicom, a ne morate.

Priredio titotaurus

__________________________________

Derviš Sušić rođen u Vlasenici trećega juna godine 1925. godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba.

Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika. Derviš Sušić gimnaziju je pohađao u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učesnik NOR-a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao učitelj, urednik Oslobođenja, Omladinske riječi i vojnog lista Front. U Tuzli je radio kao upravnik Istorijskog arhiva Tuzla, upravnik Narodne biblioteke Tuzla i dramaturg u Narodnom pozorištu Tuzla. Bio je predsjednik Udruženja književnika BiH, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih društvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine.

U Tuzli  je u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli je dovršio svoju prvu knjigu "S proleterima". U Tuzli sa dovršio roman "Ja, Danilo", napisao "Pobune", "Uhode", "Hodža Strah", "Kurir" i nekoliko propovjedaka. Napisao i drame "Veliki vezir", "Jesenji cvat", "Ne čekajući Mijata", "Bujrum", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije", nekoliko drama za djecu... Najveći dio svoje biografije je u Tuzli, radeći, učeći i pišući.

Derviš Sušić - Jesenji cvat 

Derviš Sušić - Nevakat 

Derviš Sušić - Veliki vezir