Daniel Defoe - Robinson Crusoe lektira

Daniel Defoe - Robinson Crusoe

Daniel Defoe - Robinson Crusoe


Robinson Crusoe pripada vrsti pustolovnog romana, a neki ga čak smatraju začetnikom te vrste romana. Radi se o izmišljenoj autobiografiji engleskog brodolomca koji je 28 godina svog života proveo na tropksom otoku gdje je doživio razne pustolovine. Roman je objavljen 1719. godine i odmah je postigao velik uspjeh. Do današnjih dana roman je ostao svjetski slavan, a mnogi pretpostavljaju kako je Daniel Dafoe napisao priču prema istinitom događaju.

 

U prvom poglavlju romana Robinson nam predstavlja svoje podrijetlo. Rođen je 1632. godine u engleskom gradu Yorku, u obitelji koja se u Englesku doselila iz njemačkoga grada Bremena. Otac mu je stekao lijep imetak baveći se trgovinom, tako te je njegova obitelj pripadala srednjem staležu. Robinson je imao dva brata. Jedan je bio potpukovnik i poginuo je u bitki kod Dunkirka, a što se dogodilo s drugim, nikad nisu saznali. Otac se je trudio da svom trećem sinu pruži dobro obrazovanje, usmjeravajući ga prema pravu, no Robinson je od rane dobi imao samo jednu želju: postati moreplovac. Iako gaje otac molio i preklinjao da se posveti sigurnijem poslu, prikazujući mu sve blagodati staleža kojem je pripadao, iako ga je više puta u razgovorima uvjeravao da mu srednji stalež može osigurati dobar, zdrav i miran život, Robinson je ostao pri svome. Otac i mati prikazali su mu nesigurnosti i opasnosti mornarskoga života, upozoravajući ga da mu taj poziv može biti na propast, no što su ga više uvjeravali, on je to više žudio za plovidbama i nepoznatim morima.

 

Tako se Robinson, bez roditeljskog blagoslova, u dobi od devetnaest godina uputi, zajedno s jednim školskim drugom, brodom njegova oca u London. Pobjegao je od kuće, ne obavijestivši ni oca ni majku kamo i kako odlazi. Prva mu je plovidba bila pravo »vatreno krštenje«: od samoga početka pratila ih je oluja na moru. Robinson je, sav u strahu i duševnim mukama, oluju shvatio kao znak da mu nije suđeno biti moreplovac, te je odlučio da će se, čim stupi na kopno, vratiti ocu i zamoliti ga za oprost što je tako ružno pobjegao, te da nikada više neće stupiti nogom na brod. No čim se more smirilo i plovidba postala ugodna, Robinson je zaboravio sva svoja obećanja i zavjete - nastavio je ploviti. Uskoro ih, međutim, zadesi nova oluja kod Yarmoutha. Ova bijaše neusporedivo jača od prve, toliko da je uništila njihov brod, a mornari su se spasili samo trenutak prije no što je brod potonuo. U Robinsonu se je opet javio glas razuma, no tvrdoglavost ga je tjerala dalje: nije se vratio roditeljima, nego se uputi kopnom u London, s nešto novca u džepu, što su brodolomcima dale gradske vlasti u Yarmouthu kao pomoć.

 

Nakon nekog vremena, željan bogatstva i slave, ukrca se na brod za Gvineju, s nakanom da trguje. Bilo je to jedino Robinsonovo putovanje morem koje je bilo uspješno: vratio se iz Gvineje znatno umnoživši novac koji je uložio u trgovačku robu. Ponesen takvim uspjehom, opet se ukrcao na brod za afričku obalu. Sreća ga je, međutim, napustila - kod Kanarskog otočja napadoše ih gusari. Nakon bezuspješne borbe brod se je morao predati, a Robinson zapade u tursko zarobljeništvo. U maurskom ropstvu proveo je više od dvije godine. Pobjegao je malim čamcem zajedno s dječakom Ksurijem, nadajući se izbavljenju. Nakon tridesetak dana opasne plovidbe nepoznatim morem, spasi ih jedan portugalski brod koji je plovio za Brazil. Kapetan tog broda bio je izuzetno ljubazan i pošten prema Robinsonu, pomogao mu je novčano, a kupio je i dječaka Ksurija uz obećanje da će ga za deset godina osloboditi ako se pokrsti.

 

Kad su stigli u Brazil, kapetan je Robinsona preporučio jednom svom prijatelju koji je imao plantažu i tvornicu šećera te se on tako upoznao s tim poslom. Kupio je mnogo neobrađene zemlje i napravio od nje plantažu šećerne trske. Nakon četiri godine, taman kad mu je plantaža počela napredovati i on dobro zarađivati, opet ga zla kob povuče na more. Vlasnici plantaža dogovorili su da pošalju brod na obalu Gvineje, gdje će nabaviti crnce za rad na plantažama i potajno ih među sobom podijeliti, budući da se nije smjelo trgovati ljudima. Robinson je trebao ići kao stručnjak za trgovinu u Gvineji. Budući da nije mogao odoljeti tako privlačnu pozivu, najprije se osigurao da ne izgubi svoju plantažu, a potom - 1. rujna 1659. - uputio se brodom za Gvineju.

 

Nakon dvanaest dana mirne plovidbe zahvati ih snažan tornado, upadoše u oluju, a brod se nasuče. U očajničkoj borbi s pobješnjelim morem ukrcaše se na pomoćni čamac nadajući se spasu. Divlje more, međutim, začas je prevrnulo čamac i svi se nađu u vodi. Od jedanaestorice putnika spasio se samo Robinson jer ga je more bacilo na obalu. Budući da nije znao gdje je, je li otok pust ili naseljen, ima li na njemu divljih zvijeri, odlučio je noć prespavati na stablu. Prije toga pronašao je pitku vodu, što ga je silno razveselilo.

 

Kad se probudio, bio je vedar, miran dan. Vidio je daje plima podigla brod s mjesta gdje se nasukao i približila ga obali do jedne stijene. Otplivao je do broda ne bi li uzeo štogod za preživljavanje. Otkrio je daje sva brodska hrana suha te se nahranio. Potom je od brodskih jarbola i dasaka napravio splav i na nj natovario daske, letve, hranu, žito, piće, odjeću, škrinju s tesarskim alatom, oružje, streljivo i barut. Otkrio je mali prirodni kanal u kopnu što ga je činila rječica te je njome dopremio svu robu na obalu.

 

Nakon toga pregledao je okolicu ne bi li našao prikladno mjesto za stanovanje. Popevši se na nedaleko brdo, otkrio je da je svuda uokolo otoka samo more i da nema ni traga kopnu. Tako je shvatio da su mu šanse za izbavljenje vrlo malene. Okrenuo se stoga borbi za preživljavanje. Uvidio je daje otok pust, nenastanjen te da nema divljih zvijeri, a od ostalih životinja vidio je mnoštvo njemu nepoznatih ptica. Od dasaka s broda napravio je nekakvu kolibu u kojoj će prespavati iduću noć, a potom se opet uputio na brod i donio još potrebnih stvari: čavle, metke, još odjeće, jedro, mrežu za spavanje i nešto posteljine. Sve je te stvari sklonio pod šator koji je napravio od jedra.

 

Idućih dana Robinson je često odlazio na brod i donio s njega sve što je mogao, prije no što je brod uništila oluja. Potom se dao u potragu za mjestom gdje bi podigao svoju nastambu, kako bi bio siguran od napada bilo divljaka, bilo zvijeri. Odabrao je jedan zaravanak na obronku brda, s kojega mu se pružao pogled na more, a sa zadnje strane bila je stijena koja je imala maleno udubljenje. Na tom je mjestu Robinson podigao svoj šator, a uokolo njega napravio čvrstu ogradu od stupaca i konopa. U nastambu se radi sigurnosti ulazilo ljestvama. S vremenom je unutar toga kruga prenio sve stvari s broda i smjestio ih u špilju koju je iskopao na mjestu one udubine u stijeni. Tako je dobio i svoj podrum.

 

U međuvremenu Robinson je otkrio da na otoku ima divljih koza, što mu je pružalo sigurnu hranu: uz malo lukavštine naučio ih je loviti. S vremenom je koze i pripitomio, kako bi imao hrane i kad mu nestane baruta i sačme. Da ne izgubi pojam o vremenu, načinio je vlastiti kalendar: nožićem je bilježio vrijeme na drvenom križu što ga je postavio na obalu. Kako bi se zaštitio od kiše, nakon godinu i pol napravio je krov iznad šatora i prekrio ga granama, tako da se izdaleka njegova nastamba nije mogla vidjeti. Uz mnogo truda napravio je za sebe drveni stol i stolac, te počeo voditi dnevnik, koji je pisao sve dok je imao tinte, koju je donio s broda.

 

Robinson je imao vremena napretek te se trudio da ga ispuni radom i stvaranjem, kako ga ne bi mučile tmurne misli i kako bi život na pustom otoku, daleko od ljudi i civilizacije, učinio lakšim i sigurnijim. Tako je rukom napravio razno oruđe: lopate, korita, košare, napravu za brušenje sjekira. Čak je svladao umijeće pečenja zemljanog posuđa. Silno se obradovao kad je vidio da su pokraj njegove nastambe nikli žito, ječam i riža. Posijao ih je nehotice on sam kad je bacio neku vrećicu sa žitom koju je uzeo s broda. U iduće četiri godine, prateći kišna i sušna razdoblja, Robinson je uspio uzgojiti žito i rižu da ih ima i za sjeme i za hranu.

 

Nakon što je dobro utvrdio svoju nastambu, počeo je istraživati otok. Nigdje nije vidio ljudskih tragova, no otkrio je obilje divljih limuna, naranča, četruna i grožđa, što je znatno obogatilo njegovu prehranu. Grožđe je naučio sušiti, tako da je tijekom cijele godine uživao u toj poslastici. U toj plodnoj dolini na drugoj strani otoka Robinson je sebi sagradio još jednu nastambu - sjenicu, kako bi imao gdje prenoćiti kad boravi na toj strani. Kasnije je uokolo obiju svojih nastambi zabo u zemlju grane, koje su se razrasle poput pravog drveća i činile šumicu. Tako je bio potpuno zaštićen od neželjenih gostiju.

 

Kad je otkrio da na otoku ima i kornjača, mogao je biti prilično zadovoljan svojom prehranom, jer je zaista bila raznovrsna: kozje meso i mlijeko, ribe, kornjačino meso i jaja, divlji golubovi, grožđe, limuni, naranče, kruh. Na jednom od svojih putovanja otokom Robinson je ulovio mladu papigu. Pripitomio ju je i nazvao je Poli. Naučio ju je govoriti, što mu je uveseljavalo usamljeničke godine na otoku. Kad mu se odjeća počela raspadati, uspio je napraviti odijelo od životinjskih koža. Izgledao je jadno, no bio je zaštićen i od kiše i od sunca. Štoviše, izradio je i kišobran, koji mu je bio vrlo koristan.

 

Budući da ga nikada nije napuštala želja da napusti otok, ručno je napravio čamac, dubeći jedno stablo. No taj je čamac bio pretežak da bi ga sam porinuo u vodu. Stoga je za dvije godine napravio drugi, lakši kanu i njime se otisnuo na more, želeći oploviti otok. Jaka vodena struja odvukla ga je, međutim, na otvoreno more i on se jedva spasio. Stoga je u desetoj godini zatočeništva odustao od zamisli da u čamcu otplovi s otoka.

 

Nakon godina i godina samoće Robinson je iznenada jednog dana na obali uočio tragove ljudskih nogu. Silno se prestrašio, danima i noćima nije izlazio iz svoga skrovišta, povećao je zalihu streljiva i dodatno ogradio nastambu. Bio je zbunjen jer on, koji je toliko silno čeznuo za ljudskim društvom, kojemu je na tom bogatom otoku nedostajalo samo društvo - on se toliko prestravio da nije znao što da radi. Tako je dvije godine živio u nemiru, dok nije otkrio što se zbiva. U osamnaestoj godini boravka na otoku, dok je lutao njegovim zapadnim dijelom, kamo nije često dolazio, uočio je na moru čamac. Došavši do obale, otkrio je stravičan prizor: po obali su bile porazbacane ljudske kosti. Bili su to ostaci ljudožderske gozbe. Iako je u prvi mah Robinson bio odlučio da idući put poubija sve ljudoždere koji ovamo dođu, glas razuma govorio mu je daje bolje da ostane skriven, kao dosada. Postao je oprezniji nego prije i izlazio manje.

 

U dvadeset trećoj godini boravka na otoku opet je uočio ljudoždere na njihovoj krvavoj gozbi. Ovaj put, međutim, došli su na njegovu stranu otoka, što gaje opet silno uznemirilo. Ustanovio je ipak da njihovi dolasci na otok nisu prečesti: proteklo je petnaest mjeseci prije no što su opet došli. U to doba nedaleko od otoka nasukao se je neki brod. S njega je dovukao neke potrebne stvari, no nije našao nikoga živog od posade.

 

Nakon dvije godine Robinson je ipak dobio ljudsko društvo. Kad su ljudožderi opet došli na otok, vodeći dvojicu zarobljenika za svoju gozbu, jedan im je pobjegao. Robinson mu je pomogao, zajedno su svladali one koji su ga progonili, a ostali divljaci otplovili su s otoka. Svoga divljaka Robinson je nazvao Petko, prema danu u tjednu kad ga je izbavio. Petko mu je bio neizmjerno odan, bespogovorno ga je u svemu slušao, bio je spreman za njega dati svoj život. Tijekom vremena Robinson je Petka odviknuo od ljudožderstva te ga naučio engleski, tako da je sada imao s kime razgovarati. U jednom razgovoru Petko mu je rekao da u njegovoj zemlji žive neki bijelci koje su oni spasili od utapanja. To je Robinsonu dalo nade da bi svi zajedno mogli nekako pobjeći odatle. U toj nadi gradili su čamac koji će ih odvesti do Petkove zemlje.

 

Jednog dana na obalu opet doploviše divljaci. Kad je Robinson čuo da je među njihovim zarobljenicima i bijeli čovjek, odlučio je napasti ljudoždere. Tako su Robinson i Petko spasili život jednom Španjolcu, ali i domorocu koji je bio - Petkov otac. U razgovoru sa Španjolcem Robinson je doznao da na kopnu ima još šesnaest bijelaca, brodolomaca. Sada je Robinson mogao planirati bijeg s otoka: dogovorili su da Španjolac s Petkovim ocem ode na kopno dogovoriti s ostalima plan bijega i pitati ih pristaju li na Robinsonove uvjete.

 

Nakon nekoliko dana dogodilo se nešto neočekivano: nedaleko od otoka usidrio se engleski brod, a na otok je doplovio čamac s jedanaest ljudi. Ispostavilo se da je taj brod uvelike skrenuo sa svoga puta jer su ga preuzeli pobunjenici, koji su sada na otoku željeli ostaviti kapetana i dvojicu mornara njemu vjernih. Robinson je uz Petkovu pomoć uspio svladati pobunjenike i osloboditi zarobljenike. Zahvalni mu je kapetan obećao besplatan prijevoz u Englesku i sve što Robinson zatraži.

 

Zahvaljujući Robinsonovoj snalažljivosti i strpljenju, čemu ga je naučio dugogodišnji život na pustom otoku, uspjeli su se domoći i samoga broda. Većina posade pokajala se je i obećala vjernost kapetanu, no kolovođe pobune u Engleskoj je čekala smrt. Stoga oni prihvatiše Robinsonov prijedlog da ostanu živjeti na otoku. Robinson im je ispričao povijest svoga boravka na tom mjestu i uputio ih u sve tajne preživljavanja.

 

Potom su počele pripreme za Robinsonov povratak u civilizaciju. Nakon više od dvadeset i osam godina zatočeništva, dana 19. prosinca 1686. godine Robinson Crusoe napustio je svoj otok. Sa sobom je poveo svoga vjernog Petka i jednu papigu. U rodnu Englesku stigao je nakon pola godine naporna putovanja.

 

U Engleskoj ga više nitko nije poznavao jer mu je većina porodice pomrla. Stoga zajedno s Petkom otputuje u Lisabon, kako bi našao staroga kapetana koji bi mu rekao što je s njegovom plantažom u Brazilu. Kapetan mu je ispričao da plantaža stoji izvrsno, no da su svi mislili daje on mrtav te su je razdijelili prema njegovoj oporuci. Ako Robinson, međutim, zatraži svoj dio, on će ga nedvojbeno i dobiti. Budući da su svi koji su bili povezani s plantažom, pošteno isplatili Robinsonu novac, on je sada bio bogat. Obilno je nagradio vjernost tih ljudi te novčano pomogao svoje dvije sestre na selu.

 

Odlučio se vratiti u Englesku kopnom. Put je bio naporan i nadasve opasan, tako da su jedva izvukli živu glavu u borbi s izgladnjelim vukovima u španjolskim planinama. Robinson je sada razmišljao što učiniti s plantažom u Brazilu te je odluči prodati. Od prihoda je novčano pomogao svoje nećake, a potom se smirio od lutanja: oženio se i dobio troje djece.

 

Vrsta djela - Robinson Crusoe pripada vrsti pustolovnog romana. Štoviše, u povijesti književnosti on se smatra začetnikom te vrste romana. Čim je bio objavljen 1719. godine, Robinson Crusoe postigao je velik uspjeh, a do današnjih dana postao je svjetski slavan roman. Brojne su njegove imitacije, koje se prema glavnom liku nazivaju robinzonade, a nadahnjivao je i stvaraoce u drugim umjetnostima, tako te je Robinsonova sudbina obrađena i u brojnim stripovima, filmovima ili TV - serijama.

 

Zanimljivo je da je Defoe napisao ovaj roman na temelju stvarnog događaja: škotski mornar Aleksandar Selkirk pripovijedao mu je kako je proveo četiri godine i četiri mjeseca na osamljenom otoku Juan Fernandez, nakon svađe s kapetanom broda na kojem je plovio, te kako ga je spasio jedan od brodova britanske kraljevske mornarice. Nadahnut tom ispovijesti, Defoe je napisao jedan od najuspjelijih i najpopularnijih romana u svjetskoj književnosti, koji ni danas, u doba informatike i istraživanja svemira, nije izgubio na svojoj privlačnosti i zanimljivosti.

 

Tema i ideja - Ovaj je roman priča o snazi čovjekova duha, ali i o čovjekovoj malenkosti u usporedbi s prirodom. Tema je romana preživljavanje brodolomca na pustom otoku, njegova svakidašnja borba za opstanak.

 

Nemilosrdnom igrom sudbine i moćnih prirodnih sila čovjek je bačen na pusto mjesto, daleko od civilizacije, od ljudi. U tim teškim uvjetima Robinson Crusoe ispočetka gradi svoj svijet. Uspijeva zagospodariti divljinom; dan za danom, godinu za godinom, korak po korak, učinio ju je ugodnim mjestom za čovjeka. Prateći Robinsonovu snalažljivost i dosjetljivost, moramo se zapravo diviti svim dostignućima ljudske civilizacije.

 

Mnogi čitatelji uočavaju borbu čovjeka s prirodom: zaista, potrebno je mnogo inteligencije i marljivosti da čovjek prirodu pokori sebi. S druge pak strane, Robinson tu prirodu i poštuje. Tek tako -poštujući i prepoznavajući prirodne zakone, uvažavajući i ne narušavajući prirodnu ravnotežu - Robinson je mogao preživjeti. U stanjima očaja i malodušnosti Robinson Crusoe nije imao prijatelja koji bi ga ohrabrio. I to mu je zapravo bila najteža kazna: nemati čovjeka pored sebe. Na taj način potvrđuje nam spoznaju da je daleko važnije od materijalnog blagostanja - biti čovjek.

 

Oboružan strpljenjem i razborom Robinson ostaje gospodar svoje sudbine, ma kako loša ona bila. Ipak, nijednoga trenutka svoga dva-desetosmogodišnjeg boravka na otoku, nije ga napustila ključna vrlina: vjera. Čitavo vrijeme Robinson vjeruje da će se izbaviti iz zarobljeništva pustog otoka i u toj vjeri poduzima sve za ostvarenje svoga sna. Bez te vjere, koja ga potiče na stalan i uporan rad, ne bi uspio preživjeti. Tako ključni pojmovi romana postaju upravo: vjera i rad.

 

Mjesto i vrijeme - U skladu s uvjerljivošću i preciznošću čitavog romana, pisac je dao točne vremenske odrednice radnje. Priču je smjestio u svoje doba, kako bi joj pojačao vjerodostojnost. Godina Robinsononova rođenja vrlo je bliska godini rođenja samoga pisca, a tijekom čitava romana daje nam točne datume ključnih događaja. Tako saznajemo da je Robinson prvi put stupio na brod 1. rujna 1651. Na kobno putovanje koje će završiti na pustom otoku kreće 1. rujna 1659. godine, naglašavajući podudarnost u danima. Svoga zatočeništva oslobađa se 19. prosinca 1686. godine - nakon 28 godina, 2 mjeseca i 19 dana. 

 

Sva zbivanja u romanu odvijaju se na prostoru gotovo čitava svijeta, od Engleske do Brazila, kuda vode mornarski puti. Mjesto Robinsonova zatočeništva ima upravo tu draž da je - nepoznato. Saznajemo samo da je negdje u ekvatorijalnom pojasu, u morima kojima se u ono doba nije plovilo.

 

Osnovna misao - Treba biti snalažljiv da bi se preživjelo

 

Likovi - Robinson Crusoe,Petko, Četvrtko, roditelji, mornari, divljaci, ljudožderi

 

Robinson Crusoe - iako ga svi zamišljamo kao usamljenika odjevena u životinjske kože sa smiješnim kišobranom na glavi, kako luta pustim otokom, valja se prisjetiti njegova porijekla. Robinson potječe iz dobrostojeće trgovačke obitelji: Bio sam iz dobre obitelji. Nije, doduše, bila engleska jer mi je otac bio stranac iz Bremena. On se najprije doselio u Huli, gdje je stekao lijep imetak trgovanjem, a onda se, napustivši trgovinu, preselio u York i tu se oženio mojom majkom. Otac je, kako se i priliči tom društvenom staležu, nastojao sina dobro školovati: - Moj otac, koji je bio vrlo star, pružio mi je primjerno obrazovanje, koliko mi ga je mogao dati kućni odgoj i besplatna seoska škola, i odredio da budem pravnik.

 

Pisac nam daje zanimljiv opis srednjeg staleža kad otac upozorava mladog znatiželjnika kako u njemu: čovjek nije izložen nevoljama i tegobama, mučnom radu i stradanju težaka i radnika, niti je opterećen ohološću, željom za raskoši i zavisti gornjih slojeva ljudskog društva. Bačen na pusti otok, lišen svakodnevnih ugodnosti što ih pruža civilizacija, Robinson je morao zanemariti svoj izgled. Svjestan toga, precizno opisuje sam sebe u desetoj godini boravka na otoku:

- Imao sam golemu, visoku kapu bez ikakva oblika. Napravio sam je od kozjeg krzna. Straga na kapi visio je komadić krzna, koliko da me štiti od sunca, toliko i da odbija kišu i da mi ne curi za vrat. Nema ništa opasnije u ovom podneblju nego kad kiša prodre pod odjeću na tijelo.

- Imao sam kratak haljetak od kozje kože. Skutovi su mu sezali otprilike do polovice bedara. Od istog sam krzna imao i kratke hlače do koljena. Čarapa i cipela nisam imao, ali sam napravio, ne znam pravo ni kako da to nazovem, par nekakvih čizama koje su mi omatale noge i vezale se sa svake strane uzicom.

 

- Imao sam na sebi širok pojas od sušene kozje kože, a stezao sam ga sa dva remena od iste kože, umjesto kopčama. Sa svake strane pojasa imao sam neku vrstu omče u kojoj je (...) visila mala pila i sje-kirica. Na leđima sam nosio košaru, na ramenu pušku, a nad glavom nespretan ružan kišobran od kozje kože. Sto se tiče moga lica, ono doista nije bilo pocrnjelo koliko bi se očekivalo. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra.

 

Ovaj nam roman pruža prigodu da pratimo duhovni razvoj glavnog lika. Tako uočavamo kako je neiskusni, znatiželjni i neposlušni mladić s početka romana, tjeran sudbinom, sazreo u mudra, snalažljiva i temeljita muškarca. Na početku Robinson ne može obuzdati svoj prkosni skitalački duh: Rekao sam joj da svim svojim mislima težim samo za tim da vidim svijeta i da se neću nikada postojano smiriti ni u čemu, pa da je bolje da otac da svoj pristanak nego da me sili da odem bez njegova dopuštenja.

 

Usprkos očevim željama i upozorenjima, radoznalost pobjeđuje: Ali, nažalost, nakon nekoliko dana pali su očevi savjeti u zaborav i, ukratko, da ne bih ocu više omogućio da nagovaranjem djeluje na me, nekoliko tjedana nakon toga odlučih pobjeći od njega. Mladom Robinsonu nije strana ni oholost i pohlepa: Za svoju robu donio sam kući dva i pol kilograma zlatne prašine, i to me ispunilo slavohlepnim mislima, koje su od onda tako zapečatile moju propast. Ja sam sada sebi utvarao da sam gvinejski trgovac.

 

Slika zrelog Robinsona sasvim je suprotna. Tijekom 28 godina boravka na pustom otoku stekao je mnoge vrline, poput strpljivosti, razboritosti i temeljitosti u promišljanju. Te su mu osobine često znale spasiti život, kao onda kad je otkrio tragove ljudožderske gozbe: Ja stadoh hladnije razmišljati u što li se ja to spremam upustiti - odakle mi pravo i pozvanost za suca i izvršitelja kazne nad tim ljudima kao nad zločincima. Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene. Vrlo često sam o tome sam sa sobom ovako raspravljao: sigurno je da ti ljudi ne rade to kao zločin. Oni to ne rade suprotno prigovorima svoje savjesti. Život u divljini naučio ga je vječnom oprezu: Ne mogu izraziti koliko sam bio smućen, premda je veselje da vidim brod, i to takav za koji sam s pravom mogao vjerovati da su na njemu moji zemlja ci, a prema tome i prijatelji, bilo neopisivo. Pa ipak, nekako me mučila potajna sumnja, ne znam zašto, koja mi je nalagala da budem na oprezu. U prvom sam redu zapitao što bi engleski brod mogao raditi u ovom dijelu svijeta.

 

Robinsonova snalažljivost dolazi do izražaja u bezbroj situacija: kad je načinio stup koji mu je služio kao kalendar kako ne bi izgubio pojam o vremenu, kad je porazmjestio barut po udubinama pećine kako ne bi eksplodirao sav odjednom, kad je otkrio način pečenja kruha. Uz dosjetljivost važna je i upornost. Nije odustajao dok nije postigao ono što je htio, ma kako se mučio, ma kako loši bili prvi rezultati rada, kao kad je izrađivao svoje prve zemljane lonce: Izazvao bih samilost ili, bolje reći, smijeh čitalaca kad bih stao pripovijedati na koliko sam nespretnih načina pokušao napraviti tu smjesu i kakve sam sve čudne, bezoblične i nakaradne stvari izradio.

 

Osim borbe s prirodom, morao je voditi borbu i sam sa sobom. U časovima očaja i beznađa, razmišljao je trezveno i sam sebe ohrabrivao: Da, istina je, ti si potpuno sam. Ali, reci mi, molim te, gdje su tvoji ostali drugovi? Niste li jedanaestorica ušla u čamac? Gdje je onih deset? Zašto se oni nisu spasili, a ti propao? Zašto si ti izdvojen? Je li bolje ovdje ili tamo? U svakom zlu treba nastojati naći i nešto dobro i znati da je moglo biti i gore.

 

Taj je optimizam, stalna težnja za boljitkom, potreba da uspije Robinsonu sačuvala život. Možemo reći da Robinson na pustom otoku nije izgradio samo svoje malo gospodarstvo, nego je izgradio i svoju osobu, svoj karakter.

 

Petko - Divlji domorodac kojega je Robinson nazvao prema danu u kojem ga je spasio od sigurne smrti, došao je Robinsonu kao dugo željeni dar: jedino za čim je istinski žudio na otoku bilo je ljudsko društvo. Temeljit u svemu, Robinson nam i Petkov izgled opisuje detaljno: Bio je pristao, lijep momak, dobro građen, ravnih i čvrstih ruku i nogu, ne prekrupan, visok, skladan i, po mome mišljenju, star oko dvadeset i šest godina. Crte lica su mi se svidjele ne odavajući ni okrutnost ni divljinu, nego jedino neku istinsku muževnost. A opet, kao da se na tom licu odražavala i sva ona mekoća i blagost karakteristična za Europljanina, pogotovo kad bi se smijao. Kosa mu je bila duga i crna, i nija bila kovrčasta poput vune. Čelo i visoko i široko. Iz očiju mu sijevala neka velika živahnost i bistrina. Boja kože ne crna, nego smeđastožuta, ali ne onakve ružne, suviše žute odvratne nijanse kakva je u Brazilaca ili Virginijanaca i drugih američkih domorodaca, nego više svijetla mrkomaslinasta, na neki način privlačna, samo je to teško opisati. Lice okruglo i puno, nos malen, ne spljošten kao u crnca. Usta lijepo oblikovana, usne tanke, a zubi krasni, pravilni i bijeli poput bjelokosti.

 

Premda iz ljudožderskog divljeg plemena, Petko pokazuje kvalitetne ljudske osobine. Stoga njegov lik opisuju kao »plemenitog divljaka«, divljaka koji poznaje ljudske vrijednosti i spreman je na uljudbu. Najprije Robinsonu izražava svoju zahvalnost i doživotnu pokornost što mu je spasio život: - Čim me ugledao, dotrčao je do mene i legao na tlo izražavajući svim mogućim znakovima svoju odanost i zahvalnost praveći pri tome mnogo smiješnih i neobičnih pokreta. Na kraju je položio svoju glavu na zemlju, tik uz moje stopalo, i podigao moju nogu na svoju glavu, kao što je to bio učinio i prije. Zatim je i opet izveo cijeli niz svih mogućih znakova podložnosti, ropske pokornosti i podvrgavanja mojoj vlasti dajući mi time na znanje da će mi služiti dok god bude živio.

 

I zaista, Petko je u potpunosti odan svome gospodaru, rado izvršava sve njegove naredbe. A Robinsonu je prvi cilj bio da ga civilizira. Petko rado i brzo uči: Bio je učenik kakva samo možeš poželjeti. Uvijek radostan, uvijek marljiv, pokazivao je toliko veselja kad bi me razumio, ili kad bi mi uspio nešto reći, da je zaista bilo ugodno razgovarati s njim. Robinson ga je odvikao od ljudožderstva. Iako bi Petko rado kušao ljudsko meso, prihvaća Robinsonove izraze gađenja prema tom činu i prihvaća njegov stav: Na koncu me obavijestio, kako je već znao i mogao, da više nikad neće jesti ljudskog mesa, a meni je to bilo zaista drago čuti.

 

Dobrodušan, oštrouman i poslušan Robinsonu, Petko je brzo naučio govoriti engleski: Petko je ubrzo počeo sasvim dobro govoriti. Znao je nazive svega što sam mogao zatražiti od njega kao i ime svakog mjesta kamo sam ga mogao poslati, a i sam mi je neprestano nešto pričao. Kratko rečeno, opet sam se počeo služiti svojim jezikom i za govorenje, za što sam ranije imao vrlo malo prilike. Uživao sam u razgovoru s njim, ali sam s momkom i inače bio posebno zadovoljan.

 

Plemenitost Petkove duše ogleda se i u ponašanju prema ocu: Teško mi je naći riječi da izrazim koliko me dirnulo kad sam vidio onaj zanos i onu sinovu ljubav što je buknula u tom bijednom divljaku kad je ugledao svog oca i shvatio da je otac izbjegao smrti.

 

Petkova dobrota i odanost natjerali su Robinsona da ga istinski zavoli: Svakog dana otkrivalo mi se sve više njegovo prostodušno i nehinjeno poštenje, pa sam ga zaista zavolio. Sto se njega tiče, mislim da je volio mene više nego ikad ikoga u svom životu. Kao zahvalu za odanost, poštenje i bezuvjetnu vjernost, Robinson Petku na kraju poklanja slobodu.

 

Jezik i stil - Temeljna je osobina Defoeva pripovijedanja jednostavnost i sažetost. Pisac stvara priču običnim, tečnim jezikom, kao da doslovce bilježi nečije pričanje. Zato se roman čita s lakoćom i u jednom dahu, iako gotovo uopće nema dijaloga - čitava se priča gradi opisivanjem i pripovijedanjem.

 

Opisi svakodnevnog Robinsonova života na otoku zadivljujuće su uvjerljivi. Pisac nam do u najsitnije pojedinosti opisuje kako izrađuje neki alat, peče glinu ili obrađuje zemlju. U isto vrijeme pratimo tijek njegovih razmišljanja, upoznajemo njegov unutarnji život. Pripovijeda nam o svojim strahovima i nadanjima, željama i duševnim razmatranjima.

 

U romanu je zamjetna naglašena poučnost, pisac kao da svaku zgodu koristi kako bi nam naglasio njezinu pouku. Tako na jednom mjestu u romanu time čak opravdava njegov nastanak: kaže da sve ovo priča kako bi nekome bilo na pouku.

 

Bilješke o djelu - Zapanjujuća uvjerljivost većim dijelom izmišljenih zgoda Robinsona Crusoea dala je cijelom nizu generacija vrlo jasnu sliku o borbi čovjeka s prirodom. Taj je predmet odgovarao općim osjećajima i predstavljao možda najživlji dio ljudskog zanimanja što ga literatura uopće može pružiti. Nenamjerno, ali po svom unutarnjem osjećaju, Defoe je napisao ne samo poučnu pripovijest o nevoljama koje mogu zadesiti krhko ljudsko stvorenje nego i simboličnu dramu o mučnim i strpljivim naporima s pomoću kojih je ostvarena civilizacija.

 

Najviše me se dojmila ova rečenica - Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomočnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takav život. Potresla me je tragičnost te misli.

 

Daniel Defoe - Robinson Crusoe - verzija 2

________________________________

 

Daniel Defoe je romanopisac, novinar, putopisac i trgovac. Rodio se 1660. godine u Engleskoj, a umro 1731. Bio je sin sitnog obrtnika Jamesa Foa, koji je kasnije dodao "De" svome prezimenu da bi zvučalo više plemićki pa se nadao da će mu to pomoći u napretku u društvu. Daniel Defoe je obrazovanje stekao jednim dijelom privatno, do trinaeste godine, a nakon toga se školovao na Akademiji velečasnog Charlesa Mortona. Naučio je latinski, grčki, španjolski, francuski, nizozemski i talijanski jezik. Iako mu je namijenjena svećenička služba, on se počeo baviti trgovinom. Godine 1684. je oženio bogatu nasljednicu Mary Tuffley s kojom je imao sedmero djece.

 

Tijekom života Defoe se bavio trgovinom čarapama, vinom, duhanom i drugom robom. Pridružio se nekoliko pobuna i revolucija. Godine 1692. je bankrotirao, a nakon toga radi kao špijun po Engleskoj i Škotskoj za Williama III. Oranskoga.

 

Zbog pamfleta ironične naravi koji govori o postupanju s vjerskim neistomišljenicima završio je na neko vrijeme u zatvoru, a bio je zavezan i za stub srama. Zbog boravka u zatvoru bankrotirao je i po drugi put.

 

Pisanjem se počeo baviti 1697. kada je napisao Esej o projektima, zatim je objavio poetski sastav Rođeni Englez, a 1706. Istinit izvještaj o prikazanju stanovite gospođe Veal. Razdoblje u kojem je objavio svoj najpoznatiji roman Robinson Crusoe njegovo je najplodnije razdoblje. Nakon toga objavio je i Memoare viteza, Kapetana Singletona, a 1722. napisao je romane Moll Flounders i Pukovnik Jack.

loading...
116 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Daniel Defoe - Robinson Crusoe

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u