Čarls Bukovski - Dva meko kuvana jaja lektira

Čarls Bukovski - Dva meko kuvana jaja

Čarls Bukovski - Dva meko kuvana jaja

 

Ušao sam u zgradu Timesa. Dve godine sam studirao novinarstvo na gradskom koledžu u Los Anđelesu. Zaustavila me je jedna mlada dama za pultom.
- Da li vam je možda potreban reporter? - upitao sam je.
Ona mi pruži odštampani obrazac.
- Molim vas, popunite ovo.


U većini novinskih kuća, u većini gradova situacija je ista. Angažuju te zato što si slavan ili zato što imaš vezu. Ipak sam popunio formular. Napisao sam podatke o sebi. Zatim sam izašao i krenuo niz Spring strit. Bio je vreć letnji dan. Počeo sam da se znojim i da osećam svrab. Svrbelo me je među nogama. Svrab je postao nepodnošljiv. U hodu sam se češao. Nikad neću biti reporter, nikad neću biti pisac, nikad neću naći dobru žensku, ništa drugo ne znam nego da hodam naokolo i da se češem kao majmun. Požurio sam do kola koja sam osta vio na Bunker Hilu.


Jan nije bila kod kuće. Otišao sam ukupatilo i svukao se do gole kože. Zario sam prste među noge i našao nešto. Izvukao sam to na svetlost dana, stavio na dlan i pogledao. Bilo je belo i imalo je mnogo sićušnih nožica. Micalo se. Opčinilo me. Onda je odjednom skočilo na podne pločice u kupatilu. Zacrveneo sam se. Još jedan brzi skok i nestalo je. Verovatno se vratilo u moje stidne dlačice! Smučilo mi se i razbesneo sam se. Počeo sam da tražim tu životinjicu. Nisam mogao da je nađem. Želudac mi se podigao. Povratio sam u WC šolju i ponovo se obukao. Apoteka nije bila daleko. Za pultom su stajali baba i starac. Prišla mi je baba.

 

- Ne, hteo bih s njim da porazgovaram.
- O - otelo joj se.
Prišao mi je starac. Bio je to apotekar. Izgledao je vrlo čisto.
- Ja sam žrtva nepravde - rekao sam.
- Molim?
- Čujte, imate li nešto protiv...
- Protiv čega?
- Protiv pauka, buva... mušica, gnjida...
- Protiv čega?
- Imate li nešto protiv picajzla?
Starac me gadljivo odmerio.
- Pričekajte me ovde - reče i ode po nešto ispod kraja pulta. Vrativši se, pružio mi je zeleno-crnu kutijicu stojeći podalje od mene. Ponizno sam je primio i pružio mu novčanicu od 5 dolara. Sitniš mi je vratio daleko ispruženom rukom. Baba se povukla u ugao apoteke. Osećao sam se kao lopov u pljački banke.
- Čekajte još malo - rekoh starcu.
- Šta je opet?
- Trebaju mi i prezervativi.
- Koliko?
- Pa, jedan paketić, pet, šest komada.
- Običnih ili podmazanih?
- Molim?
- Običnih ili podmazanih?
- Dajte mi podmazane.

 

Starac mi je oprezno pružio perezervative, a ja njemu lovu. Opet mi je uzvratio sitniš daleko ispruženom rukom. Izašao sam. U hodu sam izvadio sve prezervative i pogledao ih, a onda ih bacio u slivnik.


Čim sam se vratio u stan, svukao sam se dogola i pročitao uputstvo. U uputstvu je pisalo da se mast nanese na ugrožene delove tela pa da se onda čeka 30 minuta. Upalio sam radio, našao neku simfoniju ii istisnuo sadržaj tube. Mast je bila zelena. Temeljno sam je namazao.Onda sam legao na krevet i pogledao na zidni sat. Trideset minuta. Dođavola, što mrzim te picajzle, čekaću ceo sat. Nakon 45 minuta počelo je da me peče. Potamaniću ja vas sve do jednoga, pomislio sam. Sve me je više peklo. Prevrnuo sam se na krevet i stisnuo šake. Slušao sam Betovena. Slušao sam Bramsa, junački se držao. Nekako sam izdržao sat vremena. Natočio sam vodu u kadu i skočio u nju da sperem mast sa sebe. Kad sam izašao iz kade, nisam mogao da hodam. Međunožje me je peklo, jaja su me pekla, trbuh me je pekao, koža mi je bila jako crvena, kao u orangutana. Pošao sam sasvim lagano do kreveta. Ali, bar sa potamanio picajzle, gledao sam kako ih voda odnosi. Kad se Jan vratila kući, previjao sam se na krevetu. Stajala je predamnom i gledala me.

 

- Šta ti je? - upitala me.
Prevrnuo sam se i opsovao.
- Ti jebena kurvetino! Pogledaj šta si mi napravila.
Skočio sam na noge i pokazao joj svoje međunožje, trbuh i muda. Muda su mi visila, crvena i bolna. Kurac je bio upaljen.
- Bože! Šta je to?
- Zar ne znaš? Zar zaista ne znaš? Ja se nisam ni sa kim drugim ševio. To sam od TEBE dobio. Ti si prenosnik, zaražena droljo!
- Šta?
- Picajzle! Picajzle! Dobio sam od tebe picajzle!
- Ne. Ja nemam picajzle. Valjda ih ima Žeraldina.
- Kako?
- Prenoćila sam kod Žeraldine. Sigurno sam ih dobila sedeći u njenom WC-u.
Bacio sam se opet na krevet.
- Ma, nemoj da mi prodaješ takve pizdarije. Idi bolje kupi neko piće! U ovom jebenom stanu nema ni kapi alkohola!
- Ali, nemam love.
- Uzmi iz mog novčanika. To bar znaš kako se radi. I požuri! Donesi mi nekakvo piće! Skapaću od žeđi.

 

Jan je otišla. Čuo sam je kako silazi niz stepenice. Na radiju su svirali Milera.


Kad sam se sutradan ujutro probudio, bilo mi je mučno. Jedva da sam mogao noću da spavam pokriven čaršavom. Ipak, činilo mi se da je upala malo splasla. Ustao sam, povratio i pogledao se u ogledalo. Dobro su me udesili. Loše mi se piše.


Ponovo sam legao u krevet. Jan je hrkala. Nije glasno hrkala, ali je hrkala postojano. Tako nekako zamišljam da prase hrče. Skoro bi se moglo reći da rokće. Pogledao sam je i pomislio s kim ja to živim. Imala je malen prćast nos, a plava kosa poprimala joj je sve više »mišiju boju« kako je ona tvrdila, a zapravo je sedela. Lice joj se otromboljilo, dobila je podvaljak, bila je deset godina starija od mene. Jedino kad je bila našminkana i kad ne nosila visoke potpetice i suknju pripijenu uz telo, izgledala je dobro. Guzica joj je još bila čvrsta, kao i noge, a u hodu je pomalo njihala bokovima. Dok sam je sad gledao, nije izgledala baš bajno. Ležala je na boku i trbuščić joj se obesio. Ipak, bila je fantastiča jebačica. Nisam znao za bolju jebačicu od nje. Reč je o načinu na koji je ona to primala. Ona je zarpavo doživljavala jebačinu. Čvrsto me je držala rukama, a isto tako čvrsto i picom. Većinajebačina nije bog zna šta. Obično je to mučan posao, kao kad se penješ uz vrlo strm i blatan breg. Ali sa Jan nije bilo tako.


Zazvonio je telefon. Zvonio je nekoliko puta pre nego što sam se iskobeljao iz kreveta i javio.

 

- Gospodin Kinaski?
- Da.
- Ovde uprava Timesa.
- Da?
- Razmotrili smo vašu molbu i želimo da vas uposlimo.
- Kao reportera?
- Ne, nego na održavanju i čišćenju zgrade.
- Dobro.
- Javite se večeras u 9 sati na južnom ulazu nadzorniku Bernesu.
- Razumem.
Spustio sam slušalicu. Telefon je probudio Jan.
- Ko je to bio?
- Dobio sam posao,a ne mogu ni da hodam. Moram večeras da se pojavim. Ne znam šta ću sada, do đavola!
Vratio sam se do kreveta kao kornjača koju boli dupe i izvalio sam se.
- Nešto ćemo već smisliti.
- Ne mogu ništa da obučem. Ne znam šta ću.
Ispružili smo se na krevetu i zagledali se u plafon. Jan je ustala i otišla ukupatilo. Kad se vratila rekla mi je:
- Imam ideju!
- Oho!
- Omotaću te gazom.
- Misliš da će to koristiti?
- Ko bog.

 

Jan se obukla i otišla do radnje. Vratila se sa gazom, selotejpom i bocom muškata. Izvadila je iz frižidera kockice leda, natočila nam je vino i pronašla makaze.
- Dobro, hajde sad da te oblepimo.
- Čekaj malo, na posao se moram prijaviti tek u 9 sati. To je noćni rad.
- Ali, ja bih htela da se malo vežbam. Hajde, idemo.
- Pa, dobro, do đavola!
- Podigni jedno koleno.
- Dobro. Samo polako.
- Evo, sad ćemo lepo ovako naokolo. Kao stari dobri ringišpil.
- Je li ti iko ikad rekao da si strašno smešna?
- Nije.
- Dabome da ti nije rekao.
- Eto, vidiš. A sad malo selotejpa. Pa još malo. Eto, tako. A sad, ljubavniče, podigni drugo koleno.
- Samo bez romantike, molim.
- Okolo, naokolo! I okolo, naokolo. Oko tvojih debelih nogu.
- I tvoje debele guzice.
- No, no, no, budi dobar, ljubavniče! Još malo selotejpa. I još samo malo. Sad ćeš opet da budeš kao nov!
- U majčinu!
- A sad da pređemo na jaja. Ta tvoja velika crvena jaja. Bićeš taman za Uskrs.
- Čekaj malo! Šta ćeš sad sa mojim jajima?
- Omotaću ih gazom.
- A nije li to opasno? Mogli bi mi smetati u stepovanju.
- Neće ti ništa škoditi. Ne boj se.
- Iskliznuće mi.
- Strpaću ih lepo u čauru.
- Daj mi pre toga još nešto da popijem.


Seo sam sa časom u ruci, a ona je nastavila da me obmotava.
- Okolo, naokolo i okolo, naokolo. Sirota mala jaja! Sirota velika jaja! Šta su vam to učinili? Idemo lepo okolo naokolo, i okolo naokolo, i još jednom. A sad malo selotejpa. I još malo. I još malo.
- Pazi da mi ne prilepiš jaja za šupak.
- Blesavko! To ti nikad ne bih učinila, ipak te volim.
- Aha.
- A sad lepo ustani i prošetaj se. Pokušaj da šetaš.

 

Ustao sam i polako krenuo da šetam po sobi.
- Hej, nije loše! Osećam se kao evnuh, ali je inače sve u redu.
- Možda i evnusi nose nešto slično?
- Biće da nose.
- Kako bi bilo da ti skuvam dva meko kuvana jaja?
- Može. Mislim da ću preživeti.


Jan je stavila lonac s vodom na šporet i spustila u njega četiri jaja. Čekali smo da se skuvaju.

___________________________________

 

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

 

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

 

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

 

Napušta koledž i odlazi od kuće 1941. godine posle jedne od svađa sa ocem koji mu je, pročitavši neke od njegovih priča, izbacio sve stvari iz kuće. Ne želeći da se priključi američkoj vojsci, Bukovski u ratnim godinama živi gotovo kao beskućnik i skitnica putujući Amerikom i povremeno odrađujući sitne poslove kako bi zaradio nešto novca. 1944. godine časopis "Stori" objavljuje njegovu priču "Aftermath of a Lenghty Rejection Slip". Bukovski odlazi u Njujork u nameri da se izdržava isključivo od pisanja ali prolazi potpuno nezapaženo. Razočaran, uskoro se vraća u Los Anđeles.

 

1947. godine upoznaje Dženet Koneli Bejker, ženu deset godina stariju od njega, takođe alkoholičarku, koja ubrzo postaje njegova ljubavnica i sa kojom će uz manje prekide provesti gotovo čitavu deceniju. U tom periodu Bukovski gotovo sasvim odustaje od pisanja, preživljava radeći slabo plaćene uslužne poslove i sve više tone u alkoholizam. 1952. godine privremeno se zapošljava u pošti gde će provesti naredne tri godine. 1955. godine biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. Prekida svoju vezu sa Dženet koja će nekoliko godina kasnije umreti od prevelike doze alkohola i daje otkaz u pošti. Počinje ponovo da piše poeziju. Ženi se Barbarom Frej, bogatom vlasnicom literarnog časopisa "Arlekin". U naredne dve godine, koliko je potrajao ovaj brak, Bukovski radi kao novinar u "Arlekinu" i objavljuje nekoliko svojih pesama u ovom časopisu. Posle razvoda 1958. godine ponovo se zapošljava kao poštanski službenik, a dvanaest godina provedenih na ovom poslu opisaće u svom prvom romanu "Post Office".

 

Šezdesetih godina njegova karijera pisca napokon kreće uzlaznm tokom. Počinje redovno da objavljuje svoje pesme u malim "andergraund" časopisima. Svoju prvu zbirku pesama "Flower, Fist and Bastial Wail" Bukovski objavljuje 1959. godine. Knjiga je imala tridesetak strana i štampana je u samo dvesta primeraka. 1960. godine upoznaje vlasnika nezavisne izdavačke kuće "Outsider" Džona Veba. 1963. godine dobija nagradu "Outsider of the Year", a pojavljuje se i njegov prvi intervju u književnom časopisu "Chicago Literary Times". Upoznaje Frensis Smit sa kojom će prvesti par godina i dobiti ćerku Marinu. Njegova prva zbirka priča "All Assholes in the World and Mine" objavljena je 1966. godine. Uskoro objavljuje zbirke pesama "At Terror Street and the Agony Way" (1968) i "The Days Run a Way Like wild Horses ower the Hill" (1969). Piše svoje kolumne pod nazivom "The Notes of the Dirty Old Man" u časopisima "Open City" i "Los Angeles Free Press" koje će kasnije biti objavljene u knjizi istog naziva. Postaje sve poznatiji u neformalnim književnim krugovima a beleži i svoja prva javna čitanja poezije.

 

1970. godine Čarls Bukovski definitivno daje otkaz u pošti kada mu vlasnik izdavačke kuće "Black Sparrow Press" Džon Martin nudi mesečnu stipendiju od sto dolara kako bi se u potpunosti posvetio pisanju. Iste godine upoznaje Lindu King, pesnikinju i vajarku, sa kojom će provesti nekoliko vrlo burnih godina i piše svoj prvi roman "Post Office". Tokom sedamdesetih godina piše neka od svojih najpoznatijih dela i stiče zavidnu popularnost ali i dalje važi za "andergraund" pisca čija dela objaljuju mali, nezavisni izdavači uglavnom na zapadnoj obali. Verovatno zbog svog sirovog, ponekad čak vulgarnog književnog izraza i buntovničkog stava prema establišmentu uglavnom biva ignorisan od strane zvaničnih književnih i akademskih krugova. Široj javnosti postaje poznat 1973 godine posle prikazivanja dokumentarnog filma "Bukovski" reditelja Tejlora Hačforda. U narednim godinama dosta putuje i pojavljuje se na mnogim književnim večerima i festivalima širom Amerike i Evrope. Stiče zavidnu popularnost među čitalačkom publikom naročito u evropskim zemljama.

 

1976. godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama "The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

 

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

 

Danas su veoma popularni i njegovi romani: Holivud, Bludni sin, Žene, Zabeleške starog pokvarenjaka, Palp, Šekspir ovo nikad nije radio i drugi...

 

Zbirke kratke proze: Đavo je bio vruć, Priče o običnom ludilu, Fotografije iz pakla, Ljubav i ludilo u LA...

 

Književni stil - Iako nikada nije zaista bio povezan sa Henrijem Milerom, Alanom Ginsbergom i ostalim tipičnim predstavnicima "bitničke" generacije pisaca, zbog svog neformalnog književnog izraza i buntovnog stava prema tadašnjem establišmentu, Čarls Bukovski se danas smatra jednim od najoriginalnijih i najuticajnijih pisaca tog perioda. Sam Bukovski svoje književne uzore pronalazio je u Hemingveju, Dostojevskom, Robinsonu Džefersu, Džonu Fanteu, Luisu Ferdinandu Selinu...

 

Dela Čarlsa Bukovskog su u osnovi autobiografska. Teme su šarolike i raznovrsne a u centru interesovanja ovog pisca su uvek patnje i problemi običnog čoveka. Njegovi junaci su očajni, nesrećni ljudi, gubitnici i osobenjaci sa margina društva ogrezli u poroke, često na ivici ludila, emocionalnog sloma i materijalne bede. Svakako najpoznatiji junak je Henri Kinaski, alter-ego Čarlsa Bukovskog koji se pojavljuje u mnogim njegovim pričama i romanima. On je simpatični gubitnik, pijanac, kockar i ženskaroš koji živi na ivici bede, druži se sa propalicama i prevarantima, a žene povremeno koristi kako bi se dokopao visokog društva. Baš kao i Bukovski, Henri Kinaski preferira da bude sam, pije, piše i sluša klasičnu muziku. Prvi put se pojavljuje u priči "Confessions of a Man Insane Enough to Live With Beats", a njegovu dalju sudbinu pratimo kroz romane Post Office, Faktotum, Žene, Bludni sin.

 

Književni izraz Čarlsa Bukovskog je jednostavan, oslobođen metafora, razumljiv svima, ali i izuzetno duhovit i ciničan u isto vreme. Jezik je sirov, ulični ponekad vulgaran i brutalan. Verovatno zbog toga je Bukovski svoja dela objavljivao pretežno kod malih i nezavisnih izdavača. Važio je za "andergraund" pisca i za života je stekao mnogo manje slave i uspeha kod književnih kritičara i čitalaca nego što je ima danas.

 

Čarls Bukovski - Čudo najkraće tajne 

Čarls Bukovski - Zabeleške matorog pokvarenjaka

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Čarls Bukovski - Dva meko kuvana jaja

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u