Bora Stanković - U noći lektira

Bora Stanković - U noći

Bora Stanković - U noći

 

Na njivi je sedela Cveta i očekivala muža, Jovana, da dovede vodu, te da natope duvan, što su još prosle godine zasadili, a nikako dosad "navadili". Ona beše sela, zgurila se, naslonila bradu na skupljena kolena, i gledala je sanjivim pogledom u toplu, tamnu noć. Po polju, svuda oko nje, viđahu se ljudi, kako po izbrazdanim zasađenim njivama rade pri fenjerima.

 

Na istoku ocrtavahu se bregovi i bila planinska, odudarajući od tamnorujna neba, na kojem trebaše da iziđe mesec; a ispred nje, po reci i putu, dizahu se visoke topole i guste vrbe, te u ovoj tamnoj noći, sa svojim šuštanjem i njijanjem, izgledahu kao živa, ljudska bića... Ponekad čuo bi se tup, metalan zvuk motike, promukli glasovi radnika i njihovo dozivanje, ali je sve to, opet na mahove, raznosio još topao vetrić koji je pirkao preko ove ravnice.   Cveta beše mrtva umorna, ali se silom savlađivaše da ne zaspi. Odjednom, ona ču bat ljudskih koraka koji joj se približavahu, i posle razabra glas svoga muža.

 

- Eto, na! - govoraše on nekome. - Pogle, brate moj: cele godine suša, ni kapke vode da padne... Gle, kako je uvelo, grehota čoveka i da pogleda... Eto, od deset korena ako jedan prihvati. Nesreća, kažem ti!...

- Istina, istina! - odgovaraše onaj drugi.

- Bože, opet on?! - trže se Cveta preplašeno kad ču onaj drugi, više ženski no muški glas. I zatim brzo se diže i, kao bežeći, uđe u njivu, uze motiku i poče kopati. U tome dođe Jovan.

- Radiš li? - oslovi je. Zatim skinu motiku s ramena, zabi je u zemlju, ostavi fenjer i sede na među. - Hodi ovamo, gazda-Stojane, - okrenu se on onome koji iđaše za njim. - Hodi, sedi malo.

- Sad, sad! - ču se. I nesigurnim koracima, upadajući s jedne i s druge strane međe, ukaza se visoka, protegljasta prilika, takođe s fenjerom i motikom. - 'Bro veče! Radite li? - upita on tiho i nekako plašljivo.

 

Cveta na pozdrav ništa ne odgovori. Tobože, zaneta poslom, nije čula.   - Eto, mučimo se, gazda, kao svaka sirotinja, - odgovori mu Jovan i pomače se, te mu načini  mesta do sebe. - Sedi. Odmori se. Hoćeš duvana?

 

- Pa, mogu. Daj! - I, obzirući se, polako sede, skrsti noge i uze da savija i puši duvan, ali nevešto i brzo. Međutim, Jovan otpoče da mu se tuži na zle godine, rđava vremena, opštinu, vodeničare i na sve što mu smetaše, te ne mogaše da dobije vode. Stojan ga slušaše, klimaše glavom u povlad, pušaše odgovarajući mu oretko i kratko. I ko zna dokle bi to tako trajalo, da Jovan odjednom ne đipi, nagnu se nad zemljom i oslušnu; pa kad ču kako voda izdaleka dolazi, ono njeno miljenje, tih žubor, baci od radosti cigaru, zgrabi ponovo motiku, i bez fenjera otrča u susret.

 

- Cveto, spravljaj te brazde, - reče njoj, koja jednako kopaše podaleko od njih. - A ti, gazda, čekaj; eto mene sad, odmah... - E-e-hej! - rastegnu on veselo i izgubi se u noć.

 

Stojan kao da se uplaši od njegova nagla odlaska, jer se i on brzo diže i pođe za njim, ali se opet vrati, sede, i uze da čupka suvu travu, slušajući Cvetine udarce motikom. Odjednom, prema Cveti opkoli rukom usta i tiho viknu:

- Cveto!

Ali od nje ne ču odziva, do samo udarce motike.

- Cveto! - viknu on jače.

Ona opet ćuti.

- Cveto, čuješ li? - i naže se, napreže sluh i oči, ali vide samo nju kako se zgurila, pa udara silno motikom, iz koje ponekad, kad naiđe na kamen, odsevne svetlac. - Cveto, dođi, ili... - i htede da se digne, ali se trže iznenađeno kad vide nju gde dođe i naže se nad njim.

- Što si došo? - upita ga ona prigušeno.

- Ja?! - zagrcnu se on i uplaši. - Nesam, veruj, nego znaš, pođoh na njivu, i tvoj me čovek nađe, te... dođosmo! A ti se ljutiš?

- Odmah da si išo! - i okrenu se ljutito od njega.

- Ljutiš li se? Nemoj!

- Ne ljutim se, - poče ona da guta, kao suze. - Ne ljutim se, ali šta će da kaže svet, ljudi! Idi, ako misliš dobra. Šta hoćeš ti? Ta ja sam žena!

- Istina je, - odgovori on meko.

- Pa kad je istina, što dolaziš? Što me ne ostaviš?... Eto, imaš ženu, decu.

- Eh, - odbi on rukom - ne spominji mi.

- Da, ti imaš, a ja? Pa još i to, da nešto on čuje, onda gde ću ja, gde?

- Nemoj, Cveto, - viknu on kad oseti kako joj glas na plač zadrhta. - Idem, evo odmah sad. Istina što kažeš, ali ja... Znaš ti mene. Ja samo onako..., dođoh da te vidim. A ti, eto, baš kad hoćeš, neću više, neću... Zbogom!

 

Ona mu ne pruži ruku, da se s njim rukuje, nego se odmače od njega i reče oštro: - Zbogom. Idi!

- Eh, ljutiš se ti! - potvrdi on udivljeno i, prebaciv motiku preko ramena, ode.

 

A kad se on izgubi, ona brzo, silom i, kao braneći se od nečega, okrenu se i uze motiku da opet produži kopanje, šapćući u sebi:

 

- Laže on, laže. Opet će doći. Oh, a šta traži? (Mada je znala.) Što je ne ostavlja već jednom? A da kaže mužu, ne sme. Jer, kakav joj je muž, i krv bi potekla... A ovamo, opet, s njime se viđa; govore, on joj dolazi, i muž joj ne zna zašto je sve to... Kud će joj duša i telo na onom svetu?... Grešno je to, grešno... Majko Bogorodice!

 

I otpoče da se krsti, šapuće molitve! Ali ova topla noć, tup i metalan zvuk motike, micanje ljudskih senaka s tamnim fenjerima... još je više to potrese, ispuni strahom i slatkim sećanjem. Pamet, nasuprot volji, kštenju, molitvama, poče joj silno stvarati i iznositi sve što beše...

 

... Bila je dete kad je njeni ubogi roditelji dadoše Stojanovima, da tamo služi, kako bi je ovi posle lepo udomili. Otac Stojanov beše prek i surov čovek. Po natmurenom i kosmatom licu izgledaše da niko od njega nije čuo blagu i nežnu reč. Sa ženom i Stojanom, koji mu beše jedinac, postupaše kao sa ostalim slugama. Svi su se njega bojali i strepeli od njega. I da ne beše matere Stojanove, žene milostiva srca, možda bi i Cvetu postigla sudba njenih drugarica, sluškinja u tako bogatim kućama, koje bivaju ili upropašćene od slugu, a nekad i od samih gazda, ili zakržljave od prekomerna rada. Ali mati Stojanova poče je paziti, jer se njen Stojan, kao dete, najradije igraše s njom. I zato je zaklanjaše od slugu, ne davaše joj težak rad, te se ona docnije razvi i prolepša. Ona njena snaga, lepota, jedrina, zanošaše svakog, a najviše Stojana, koji se docnije, kad je odrastao, gotovo nikad nije ni odvajao od nje. Uvek su bili zajedno. Na njivi, polju, uvek, uvek behu oni jedno do drugog. On joj nikad ne dade da oseti da je ona kod njih samo sluškinja. Svakad joj je poklanjao ponešto, davao - krijući od oca - žita, brašna i drugo, da ona odnese svojim sirotim roditeljima. Beše on blag, miran, tih i raden kao niko. Ah, ti dani!

 

Odu na njivu da filize duvan.   Korenje ih pokriva do pojasa, pod bosim nogama krši se i roni suha zemlja, a oko njih, svuda, u nedogled, zelenilo i bujnost. Svež, čist i sjajan zrak greje ih, te im krv brizga u jedre obraze. Oni rade, kidaju mlade izdanke. Iz reke duše vetrić, a iz požnjevena polja, strništa, dopire pesma grlicina... Rade, utrkuju se, dirkaju jedno drugo, pa se sporečkaju i, tobož rasrđeni, odmiču se. Čute oboje. A ovamo gledaju se krišom ispod oka, a oko usta im igra prkosan osmeh. Ona, u tesnom jelečetu, povezana šamijom, s nestašnim i prkosnim osmehom na rujnim joj ustima, gleda ga krišom, vidi: kako se on češe, vrpolji, gleda u nju i hoće nešto da joj kaže, a ona mu tada okreće leđa i čini se nevešta.

 

- Cveto! - veli on naposletku. - Hajde da pevamo.

- Neću.

- A što? Eto, ja te molim!

- Pa baš i ti. Neću.

- Ali kad te ja molim? - pita on slobodnije i pristupa joj.

- A što me ljutiš? - govori ona, pa se tad nasmeje od srca i, tobož srdita, prilazi mu. - Hajde. Počni!

 

I počnu. Zapevaju pesmu koja se tad najradije pevala. Glasovi im čisti i dršću od radosti. Ruke im lete na rad, a okolinom se razležu reči pesme:

 

Vetar duše, vetar duše, al-katmer miriše;

dragi dragoj, dragi dragoj, sitnu knjigu piše!

- Cvet-o-o! - klikće Stojan i odmiče se od nje da bi je bolje video.

- Šta ti je? - pita ga ona vragolasto.

- Ti si, ti - moja!

- Eh! - nehotice, iznenada poleti joj usklik iz dna grudi. I brzo se saginje da sakrije radost i kao krv rumene obraze. - Nemoj, Stojane! Hajde da se radi.

- Ne, ne... - muca on. I ostrag, ispod pazuha, hvata je i stiska... Ona se otima, izvija, brani, ali tako malo, malaksalo, da mu se baš time još više podaje i privija uza nj.

- Nemoj. Dosta je, dosta, slatki Stojane... - šapće ona i krije lice. - Dosta... videće ko... oh!...

- Još, još. Daj! - grca Stojan i sve je više stiska, grli i ljubi gde stigne.

- Ta dosta... Oh, baš si ti!... - I, iznemogla, obamrla, blažena, predaje mu se i pruža mu onda čas levi čas desni obraz da ga on celiva naizmence.

 

Ali jedne jeseni, uveče, rekoše joj da se lepo obuče i nakiti. Zatim iziđe Stojanov otac, uze je za ruku i uvede u gostinsku sobu.   - Ljubi u ruku! - reče joj i pokaza na ljude koji behu tu. Ona klecnu, pogleda ga preklinjući prestrašeno i htede pasti, ali njegov oštar pogled i surov izraz lica povratiše joj snagu. I, jedva idući, poljubi sve one ljude u ruku. Oni je darivaše, pa čak i Stojanov otac, na iznenađenje sviju, poljubi je u čelo i izvadi veliki dukat - dublu.

 

- Neka ti je srećno, ćerko, i dugovečno. U mojoj kući jela si drvenom kašikom, a u tvojoj srebrnom, dabogda!

 

I izvedoše je. Ona pade. Celu noć nije znala za sebe. Od toga dana do svadbe, Stojana nikako nije videla. I udade se. Pođe za ovim Jovanom, čovekom istina ne sirotim, ali udovcem, tvrdicom i prekim do zla boga... Srce joj htede pući, ali jaka priroda i večit, težak svakodnevni rad pobediše... Uguši sve što beše. Ali, eto sad, od neko doba, opet on, taj isti Stojan, gleda, vreba zgode da se s njom nađe, vidi i razgovara. A ona ne može da ga gleda ni da sluša taj njegov mek, više ženski glas. No i on se nije usrećio. Oženili ga bogatom devojkom, iz znane kuće. Ali kao da ga nisu oženili, jer on otada nikad da se skrasi kod kuće. Ženu ni da pogleda, već uvek, tobož poslom, beži u sela kod čivčija, gde su njihove njive, i tamo ostaje po čitave nedelje. Šta ti nisu radili, samo da ga zamiluju sa ženom, ali ništa ne pomaže! Prskali ga nekom vodom, čini mi se od tatule, davali mu bilja, vodili manastirima i među vračare, ali on nikako da postane razgovorniji, življi i bolji. Uvek samo ćuti, radi, dopušta materi da radi s njim šta hoće. Ni s kim se ne prepire. Otac mu da pobesni. Jednom ga istukao na mrtvo ime i isterao. Otada niko nije smeo njegovo ime u kući da spomene. Mati mu, sirota, da presvisne od tuge i srama. Molila ga, preklinjala, bar njoj, ako ocu ili kome drugom neće, da kaže zašto beži od kuće i žene, ali uzalud... I ko zna dokle bi to tako trajalo, da rodbina mladina, kad vide u čemu je stvar, ne poče iskati da im se devojka, iako venčana, vrati natrag. Jer, vele, nisu oni nju dali za njega, starog, i njegovu kuću, već za Stojana... Tada ga dozva otac k sebi, ne znajući šta da čini.

 

- Sedi! - rekao mu mrko i pokazao mu mesto do sebe na minderluku. Stojan, kao uvek, samo stao pred njim.

- Neka - odgovori mu -, mogu i da stojim.

- Sedi do mene, sedi ko što priliči mužu, domaćinu! - i reč "domaćin" naglasi. Stojan je pokorno ćutao i nije seo.

- Sedi i govori! - odjednom je planuo starac i skočio sa svog mesta. - Jesi onemeo, dabogda! Govori, hoću da čujem, vidim: da li znaš, da li umeš da govoriš; hoću da ti čujem glas... Da znam, živ li si?!

- Šta da ti govorim? - šanu Stojan i, gotov na sve, slegnu ramenima.

- Šta, šta???... - ubrzao starac i počeo, sav nakostrešen i guzvajući svoj gunj, da se nadnosi jarosno nad njime. - I još pitaš, pitaš? Ubiću te, bre, ubiću, nikakav sine! - I diže pesnicu. - Zar ja to da dočekam, da mi devojku, venčanu, natrag odvedu?... I to ja, ja?!... Govori, kazuj! - I uhvati ga besno za prsa, te ga poče da drmusa, gnjavi. - Kazuj... Ubiću te, ubiću te! Bar da te ne gledam takvog!...

- Ubij me!

 

Starac odskoči od njega.   - Da te ubijem? I hoću, sad, evo! - I poče da se vrti po sobi, kao da nešto traži čime će ga ubiti. Stojan samo ćuti, pognuo glavu i čeka... Hoću, evo sad! - govori starac i odjednom viknu: - Ne, bre, sinko! - Nemoj tako, molim te!... Evo, ja, ja te molim! - I dršćući, sagao se pred Stojanom, skinuo kapu, te mu se bela kosa rasula po vratu i ramenima. - Evo, na! Ubij ti mene... ti me ubij! - grcao je starac, a ruke mu, pleća, glava, celo telo drhtalo je.

Stojan, na sve gotov, spreman, samo ne na to - njegovu, očevu molbu, trgao se preplašeno:

- Ne!... - i prignu se da ga digne, uspravi; ali kad spazi čak i krupne, vruće suze kako iz starčeva oka kaplju i padaju mu na ruke, on ustuknu, prepade se i pobeže iz sobe.

 

I od toga dana za nekoliko meseca Stojan se popravio, zamilovao sa ženom i otpočeo da živi ko drugi oženjeni ljudi. Sedeo je kod kuće, nadgledao rad i išao ponekad sa ženom i materom po rodbini i saborima... I svi se tome zaradovaše. Ali, evo, opet, otkad nastade leto - ko zna šta mu bi? -, on otpoče ponovo da ide kao i pre po polju, selu, i tamo da ostaje duže i - što je najvažnije i najstrašnije za nju, Cvetu, on poče dolaziti k njoj. Istina da je dolazio svakad s njenim mužem, ali je ipak ona znala, osećala, zašto on dolazi. Uvek je gledao da se nađu. Ako ona pođe na njivu, on bi izdaleka išao za njom, obilazio puteve samo, kako bi izgledalo da se slučajno sretaju. I mada joj, sem uobičajenih pozdrava, nikad drugo onako što nije kazao, ipak se ona bojala. Ne mogaše da ga vidi a da je ne prođu jeza i strah. Samo kad ga sagleda gde se primiče k njoj, a očiju ne skida, trepće, i oko usta igra mu neki bolan, učmao osmeh, - njoj se srce steže, snaga ustreperi i suze polete... Sebe je odavno prežalila, već kad ga vidi takvoga, dođe joj da njega žali, oplakuje. Ali mora da se uzdržava, čini se silom stroga i uvek gruba prema njemu, jer ko zna šta bi onda bilo da ne radi tako? Ali, sve uzalud. Istina, svakad, kad god dođe njoj, zaklinje se da više neće drugi put dolaziti, a opet dolazi, opet!... Ah, a od prošlih dana ostao mu samo lep, zvučan, mek glas. Retko je otada pevao. Ali sada, kad god bi zapevao, pevao je tako tužno i izrazito, da bi svi padali u sevdah... Koliko puta, sama ona, u zoru, kad mesečina sja, gleda ga kroz svoj prozor gde izdaleka, na konju, s paše dolazi kući i peva tiho, jasno, tužno... peva on, a niotkuda glasa, samo mesečina sja i trepti. A njoj tada dođe - sačuvaj bože, kao neka napast! - da i ona, kao što se u pričama kazuje, poleti, sedne do njega na konja, obgrli ga, i da oboje, zagrljeni, na mesečini, preko polja i gora pobegnu daleko, daleko!...

 

- Na mesečini, zagrljeni, daleko, daleko!... - nesvesno otpoče Cveta da šapuće glasno, njihajući se napred i stiskajući prsa. - Na mesečini... Jaoh! - kriknu ona sva prestrašena i odstupi korak uplašeno, kad spazi sebe i okolinu osvetljenu od meseca, koji beše za to vreme davno izišao i sve obasjao.

- Bože moj, Gospode!... Gospode bože, sveta Bogorodice... Gospode, Gospode... bože, šta je ovo? - šaptaše ona, dršćući od straha i krijući pogled od svetlosti. - Umudri me, slatki Gospode!... Oh, grešna i crna ja! - I misao o grešnosti, mučenju na onom svetu zbog takvih nečistih misli, sve to iziđe pred nju u crnoj i strašnoj boji... I da bi sebe koliko-toliko umirila, opravdala, diže se, pa gledajući u osvetljenu okolinu, prateći mesečevo jurenje preko čista neba, poče da se krsti, metaniše, šapuće molitve od zlih duhova, napasti i nečiste krvi... A svetlost je obasjavala svu: njen vitak stas, široka ramena, lepo razvijeno i zažareno lice s vrelim ustima i crnim, tamnim, dosta upalim i užagrenim očima... Ona se krstila, metanisala, a mesec je sjao i obasjavao sve. A kao da je sa svetlošću došao i život. Sa sviju strana čuo se žagor, vika, dozivanje i pesma ovog noćnog, radenog sveta. Osvetljena prostrana polja, blage udolice, reka i potoci s visokim topolama i gustim vrbama, sve se pokrenulo, kao dahnulo, i učas se osetio onaj tih i kao balsam noćni miomir. Cveta se krstila, drhtala, slušala u daljini kako žubori reka, šuštanje lišća, konje kako sputani pasu, udarce motike... Slušala je, strepela, a ništa nije mogla da radi. Misao o svome grehu, što je o tome, njemu, Stojanu, mislila, pamet joj obuze i svu ispuni neopisanom tugom i strahom. Stajala je kao ukopana, naslonjena na motiku, i ništa nije videla, pa čak ni vodu koja je došla i, romoreći, šušteći, upadajući u suve, žedne rupice, tekla u drugu, susednu njivu... I odjednom usred ove blestave sjajnosti i noći, jedan jasan i tužan glas uzdiže se, zatrepta i razastre se na sve strane.

 

Cveta je već znala, i obamre.   - U-u-uh! - strese se ona i poklopi se ničke na zemlju.

... - Hej, Stojane! Čuj, Stojan peva! - kao odgovor na njegovu pesmu čuše se odasvud oduševljeni uzvici i glasi. I, zaista, to beše Stojan, koji, udaljen, idući valjda kući, pevaše onu istu pesmu:

 

Vetar duše, vetar duše, al-katmer miriše;

dragi dragoj, dragi dragoj, sitnu knjigu piše!

 

- Oh, dosta, dosta!... - kao i sebi i njemu poče besvesno šaputati Cveta, onako poklopljena, zgurena, stiskajući prsa i gušeći se od suza i navrelih osećaja. I, ne mogući da izdrži više, besno, mahnito ljubljaše i ugrizaše prsa, gojne mišice na ruci, gurajući pesnicu u usta, kao da bi sprečila ono što iz nje izbijaše i svu je obuzimaše... Međutim, pesma jednako brujaše. Stojan pevaše tako izrazito i tužno kao nikad dotle. Njegov jasan glas treperaše i gr'otaše, unoseći se u obasjane, bleštave visine ove tihe i sjajne noći...

 

Da znaješ, mome mori, da znaješ

kakva je žalba, mori, za mladost!

 

Ču se gde zapeva on.

- Žalba!... - dahnu silno Cveta. I slomljena, pobeđena, diže glavu, zinu put Stojana, otkud dolažaše njegov glas, te kao da htede da i poslednji akord njegova glasa, kojega nestajaše, upije u sebe.

- Voda došla, a ti? - trže je muževljev glas. Učas beše dotrčao Jovan, radostan što je jedva doveo vodu. Ali, kad spazi kako ona nije pazila niti otvorila brazde, da bi voda u njih išla i natapala ih, već ih ostavila, te voda otišla na stranu, u susednu njivu, on se zgranu, uzdiže motiku i, sav cepteći od jeda i besa, ustremi se na nju.

- Šta je ovo, a-a-a? - zaciči on.

- Ne, Jovane! - poče ona da muca, jer tek sad vide da je na vodu bila sasvim zaboravila. I, osećajući se kriva, očekujući udarac za to, samo je zaklanjala glavu i mučila se da pred njim ustane. I, ne znajući čime da se izgovori, poče ga moliti:

- Nemoj, bolna sam!

 

Njeno obasjano i zažareno lice, ugrizena usta, vrele oči, kosa u neredu, jelek raskopčan, sve to učini te Jovanu sinu misao da je možda trudna i baš sad osetila čedo pod pojasom. On spusti motiku i zadrhta radostan.

- Pa šta ti je?

- Oh, ne znaš ti! - grunu ona u jauk i silan plač. - Ne znaš!

Jovanu se učini to kao prekor: što je on, mada vidi kakva je, trudna, opet goni noću da radi.

- Ta ne plači! Što ne kažeš, pa da te ostavim doma. Čekaj! - reče on meko i saže se, uze je u naručje, odnese do međe, položi, skinu sa sebe gunj i pokri je, da ne ozebe, zatim brzo otrča i vrati vodu...

- Ama dosta, ne plači. Ne boj se. Proći će to, - hrabraše je on natapajući vodom brazde i slušajući kako ona grca, plače i bunca...

__________________________________

 

Bora Stanković - U noći

 

Bora Stanković je u pravom smislu pesnik starog Vranja. On je sa puno lirizma i nostalgičnih tonova oblikovao umetničke slike Vranja koje je nestajalo i prelazilo u pamćenje i priču starih ljudi. Noseći prezir prema novom kao odveć banalnom i vulgarnom, on će dosta rano, još 1890. godine, zavapiti: - Staro, staro mi dajte! Ono što miršie na suh bosiljak i što sada tako slatko pada. Pada i Greje, Greje srce (Stari dani). A to „staro" bilo je neki eho iz detinjstva i baba - Zlatinih priča koje je on slušao i, kasnije, pretakao u svoje novele. Bora Stanković je u tom „starom" video poeziju domaćeg ognjišta, praznične svetlosti, „tople sobe meko nameštene i ututkane", čiste i mirišljave, „tople pesme", „tople noći" i „tople igre", sveće i svećnjake, ikone i vinovu lozu, bunar i dud pred kućom; video je bašte pune cveća, gospodstvo i bogati hadžijski svet; video je ozbiljan patrijarhalan svet, red i poredak. Ali, kao pisac od nerva i istine, on nije mogao a da ne vidi i ono što „muti" predstavu o tom „starom" svetu, a to je ona podeljenost u njemu na bogate i siromašne, na stare i mlade, na one koji zapovedaju i na one koji su predodređeni samo da slušaju, nezavisno od toga šta misle, osećaju ili za čim žude. To je nešto što se prenosilo iz generacije u generaciju i što je za posledicu imalo osećaj bića o neiživljenoj mladosti, osećanje promašenosti, prazninu u duši i onaj večni „žal za mladost" koji je u našu literaturu pristigao upravo sa Borom Stankovićem. Gledano iz tog ugla, može se reći da niko u našoj literaturi nije dao tako snažno sliku sudara opore i surove stvarnosti i snova, mladalačkih i nikada ostvarenih, slike ponora ljudske duše na čijem se dnu odigravaju neslućene drame čovekove intime.


Jedna od Stankovićevih priča koja se bavi upravo dramom ljudske intime je kratka pripovetka U noći iz zbirke Stari dani (1900). U osnovi priče je odnos starih i mladih u patrijarhalnom svetu; to je lirska i potresna priča o "napuklim srcima", a može se reći i jedno od njegovih dela na temu "žal za mladost". Glavni likovi u njoj su Cveta i Stojan. Oni treba - svojim sudbinama, promašenim životima i neiživljenom mladosti - da konkretizuju piščevu istinu o "napuklim srcima", o razorenim prostorima sreće i ljubavi i da pokažu kako u stvarnosti i delu funkcioniše tugovanka "Žal za mladost". Cveta i Stojan su, u tom smislu, umetničko sredstvo za ostvarenje Stankovićevih zamisli.


Pripovetka počinje opisom noćnog ambijenta. Noć je topla, još tamna, ali tamnorujna boja neba na istoku nagoveštava izlazak meseca. JBudi ne spava- ju. Nalik na svice, kreću se po polju sa fenjerima u rukama. Izašli su da skretanjem vode iz reke u brazde natope tek zasađen duvan. U toj noći sve izgleda tajnovito i mistično. Na istoku se ocrtavaju bregovi i vide obrisi planina, a u blizini, pored reke, vrbe i visoke topole vetrić blago povija u vrhovima, pa se čini kao da su u pokretu tamle ljudske irilike. Pored ovih vizuelnih slika, pisac uvodi i akustičke (zvučne) slike, što toj noći daje izuzetnu punoću: topole šušte, čuje se metalni zvuk motike, glasovi i dozivanje ljudi po polju.

 

U ovoj toploj noći, među onima koji čekaju vodu u polju, prisutni su Cveta i Jovan. Dok sedi "mrtva umorna" na međi i bori se da je ne ophrva san, Cveta čuje glas muža koji se vraća u društvu sa još nekim. Prepoznavši taj drugi glas, prosto preplašeno je ustala, počela da pravi brazde i glasno da se pita: "Bože, opet on?" To "opet on" naglašava da se taj 'on" i ranije pojavljivao i da se na relaciji ONA - ON dešava nešto što remeti njenu svakodnevicu, da je stavlja u osobit položaj i emotivno stanje. Iz narednih Jovanovih obraćanja (još nepoznatom), saznajemo da je to Stojan. On svoje prisustvo oglašava "tiho i nekako plašljivo", dok ona na njegov "pozdrav ništa ne odgovara", kao da ne čuje njegov glas. Sledeća slika pokazuje kako Stojan i Jovan sede na međi i kao stari i vrlo bliski znanci uvijaju cigare i započinju razgovor o "zlim godinama", o teškom vremenu i dažbinama... Čuvši da voda izdaleka žubori, Jovan odlazi da je usmeri u brazde na svojoj njivi, a za njim polazi i Stojan. Potom, kao da se nečega prisetio, vraća se i, prigušenim glasom, uzbuđeno, obraća Cveti. Čitalac ima utisak da je uplašen i da oseća neku nelagodu. Prigušenim glasom traži od nje da se oglasi.

 

Cveta prilazi i pita ga zašto je došao i dokle će tako da se ponaša: "Odmah da si išo!" Malo kasnije, gušeći se od bola, Cveta pokušava, pred samom sobom, da motiviše svoj zahtev. Saznajemo da je u pitanju strah od sveta, od ljudi. Zatim se ređaju pitanja, prekori, osuda: "Šta hoćeš ti? Ta ja sam žena!... Što dolaziš? Što me ne ostaviš?... Eto, imaš ženu, decu... "Nakon tih njenih reči, dramatično izgovorenih, Stojan pokazuje razumevanje za njenu situaciju i odlazi obećavši da više neće dolaziti i pričinjavati joj neprijatnosti. Međutim, ona zna da to neće dugo trajati, da će se on ponovo pojaviti i ljudi će pričati kako se viđaju, a muž o tome ništa ne zna. Cveta već čuje glasove prekora gomile koja, zgražena nad tim postupcima, viče: "Kud će joj duša i telo na onom svešu? I ona - uplašena tom osudom menja (sredine) - vidi sebe kao grešnicu: "Grešno je to, Grešno... Majko Bogorodiie!" Kao patrijarhalna i pobožna žena, Cveta se krsti, izgovara molitve, traži od Boga oproštaj, a u isto vreme - pod dejstvom "tople noći" i "micanja ljudskih senki s tamnim fenjerima" - ona oseća strah, ali oseća i ono od čega strepi i što je u suprotnosti sa njenim molitvama - potpunu ispunjenost bića "slatkim sećanjem".


Ovde se u priči završava sadašnjost - vremenska ravan u kojoj se traje - i započinje retrospekcija - zaokret ka prošlom u formi unutrašnjeg indirektnog monologa i pravog dijaloga koji je rekonsturkcija minule situacije. Postupak retrospekcije kome pribegava Bora Stanković nosi u sebi Cvetine reminescencije na detinjstvo, na prekinutu i neiživljenu mladost, na Stojanove nespokoje, lutanja u noćima punim mesečine, na svoje samoće, patnje i sanjarije.


Reminiscepcija na detinjstvo i dolazak u kuću Stojanovih roditelja. Siroti roditelji daju je - još dok je bila dete - u kuću Stojanovih roditelja da bude njihova sluškinja, a kad odraste da je opreme ruhom i udome. Stojanov otac - seća se ona - bio je "prek i surov čovek", sa natmurenim licem: sa ženom i sinom Stojanom postupao je isto kao i sa slugama: "Svi su se njega bojali i strepeli od njega."

 

Majka Stojanova bila je nešto drugo: "milostava srca", sklanjala ju je od teškog rada i pazila od slugu kada je počela da izrasta u devojku. Reminiscepcije na ranu mladost i dane provedene sa Stojaiom u radu i ljubavi. Cveta vidi sebe jedru, punu snage, sa Stojanom koji se ne odvaja od nje. On je pažljiv, "blag, miran, tih i radan kao niko". To je vreme njihove bezbrižnosti, buđenja prvih emocija, zaljubljeničkih diskretnih pogleda. Nostalgija za tim danima je vrlo intenzivna i na najbolji način je iskazuje Cvetin uzdah: "Ah, ti dani!"

 

I započinje, u toj toploj noći, na njivi, buđenje slika iz vremena njene rane mladosti. Tačno vidi sliku kako njih dvoje filize duvan, a "oko njih, svuda, u nedogled, zelenilo i bujnost (...). Sjajan zrak greje ih, te im krv brizga u jedre obraze". Odmah se primećuje, dok čitamo, to saglasje njihove mladosti i prirode: svuda je bujanje oko njih i bujanje u njima (bujaju emocije); brizganje sokova u biljkama i brizganje krvi u njima. Njihov egzistencijalni trenutak o kome govorimo obeležavaju: rad, utrkivanje u radu, zadirkivanje, uzajamno gledanje ispod oka, pevanje pesme o dragoj i dragom u koju oni unose sebe, svoju uzajamnu ljubav i svoju raskriljenu dušu... Prvi dodiri, grljenja, nalet strasti, ekstaze, grcanja, molba Stojanova da se sve to nastavi u nedogled i njena preklinjanja da prestane. Zatim njena klonulost i obamrlost od stišanih i zgaslih strasti. Sve prerasta u prostor neizmerne sreće dvoje mladih.


Reminiscencija na udaju i prekinutu mladost. Sećanje na veče kada su u kuću Stojanovih došli neki nepoznati ljudi, kada je Stojanov otac naredio da se lepo obuče i da pozdravi goste, da ih poljubi u ruku. Sećanje na psihičko stanje u kome se u tom trenutku nalazila: bila je poražena saznanjem da se idila, lepota i zanos njene mladosti prekidaju. Tada je klonula, kolena su joj "klecnula", htela je pasti užasnusta, ali despotski pogled Stojanovog oca i "surov izraz lica" bili su dovoljna opomena da tako mora biti. I ne pitajući udao ju je za mnogo starijeg udovca Jovana, prostog, tvrdokornog, "tvrdicu i prekog dozlaboga". A ono što je preostalo u njoj ugušio je težak rad. Jedino je znala za napor, teške poslove, pokornost i ćutanje. Cvetina sudbina je bila sudbina mnogih devojaka koje su morale da žive tako, bez obzira iz kakve su porodice poticale.

 

Reminiscencija na Stojana, njegova noćna lutalja i dolaske. Ni Stojan nije bio mnogo srećan. I njega su ubrzo oženili bogatom devojkom, a nisu ga pitali da li mu se sviđa i da li će moći sa njom da živi. Još od prvog dana braka, čeznući za svojom prvom mladalačkom ljubavlju i bežeći od očevih stega i banalne bračne svakodnevice, Stojan je - dobro se seća Cveta - ostavljao kuću i po nedelju dana i više provodio na selu gde su im njive i čivčije. Sujeverna i pobožna majka sve je činila (preko gatara) da ga vrati na pravi put, ali od toga nije bilo ništa. I dalje je Stojan bio ćutljiv i nem za sve njih.


Dramatičan trenutak u Cvetinim sećanjima predstavlja susret oca i sina. Otac traži objašnjenje od Stojana za njegove postupke, ali nailazi na ćutanje kao vid otpora. Nenavikao na otpore, otac "gužva svoj gunj", drhti, u svojoj izluđenosti viče, preti pesnicama, guši se, ponavlja iste reči: "Ubiću te, bre, ubiću!... Govori, kazuj!... Kazuj!... Ubiću te, ubiću!" A kad mu Stojan, pomirljivo i pokorno, spreman na sve, ali ne i na život koji nije odabrao, kaže "ubij me", otac će preneraženo odskočiti a potom - do tog trenutaka osion despot, surov i grub - skinuti kapu i, psihološki slomljen i poražen, kao očajnik, pasti pred Stojanove noge. Kao kroz vapaj izgovoriće reči: "Ne, bre sinko! Nemoj tako, molim te! Evo ja, ja te molim!... Eno na. Ubi ti mene... ti me ubi!" Suočen sa potresnom slikom oca (skinuo kapu, te mu se bela kosa rasula po vratu i ramenima, grca, a ruke mu i pleća drhte, suze teku), Stojan će ustuknuti i preplašen pobeći sa tog mesta.

 

Treba reći da je ovakvo Stojanovo ponašanje u stvari pobuna protiv despotske samovolje u patrijarhalnom porodičnom svetu; pobuna protiv autoritativne svesti starijih kojom se poništavaju i mladost, i polet duše, i ljubav i sreća, onaj dublji smisao čovekovog trajanja. Stojan će formalno pristati na jednoličnu svakodnevicu u kojoj, sem obaveza i nepisanih pravila ponašanja, nema nežnosti, uzajamne ljubavi i razumevanja. Jednostavno, "otpočeo je da živi ko drugi oženjeni ljudi", ali nakratko. Iznova je počeo na konju da luta okolinom, da obilazi oko njene kuće i da je doziva onom istom pesmom koju su nekada zajedno pevali i u njoj prepoznavali svoje zaljubljeno biće.

 

Naročito se to dešavalo u proleće i leto, u toplim noćima sa mesečinom. I uvek bi u takvim trenucima, krijući se od muža, kopnila za njim, osećajući kako joj "snaga ustrepti i suze polete". A u susretu s njim nastupala je s "maskom", kao da je stroga i bezosećajna. Stojanovu pesmu u tim toplim noćima, punim mesečeve svetlosti, ona je doživljavala kao nostaligično i čežnjivo dozivanje.

 

Stojanova pesma i nije ništa drugo do jecaji "napuklog srca" i tugovanka nad svojim i Cvetinim promašenim životom. A Cveta, u takvim trenucima, zatvorena u svojoj sobi kao ptica u krletki, obasjana mesečinom koja "sja i trepti", počinje da tone u oniriku (sanjariju) koju njena duša razvija pod uticajem narodnih priča: kako sedi do njega na konju i tako zajedno, zagrljeni, na mesečini, preko polja i gora jezde i beže negde daleko, daleko... Ovo je tzv. lunatična (mesečarska) sanjarija u demonijačnoj formi (kao da duhovi lete). Šta se ovom sanjarijom pokazuje? Subjekat sanjari o bekstvu i izbavljenju iz sveta zatvorenosti, grubosti i nerazumevanja, sanjari o voljenom biću i jedinoj mogućoj sreći sa njim, ali na nekom drugom mestu, negde "daleko, daleko", gde nema naredbi i slepog izvršenja, gde umesto diktata spolja caruje sloboda izbora i opšteg usrećenja.

 

Na ovom mestu se završava retrospekcija kao pripovedački postupak, a samim tim prekidaju se i Cvetine reminiscencije (uspomene, sećanja), odnosno reprodukovanje slika i predstava o onome što je biće bilo i želelo biti. I od ovog trenutka u priči Cveta se ponovo vraća u sadašnjost u kojoj živi, kojom je određena. To vraćanje i prelaz iz sfere uspomena i sanjarenja (onirike) u stanje sa početka priče ili u vreme sadašnjosti ostvaruje se majstorski - preko deliričnog stanja bića (stanje uzrokovano strastima, velikim uzbuđenjem i zanosom):

 

- Na mesečini zagrljeii, daleko, daleko!... nesvesno otpoče Cveta da šapće glasno, njihajući se napred i stiskajući prsa. - Na mesečini... Jaoh! - kriknu ona sva prestrašena i odstupi korak uplašeno kad spazi sebe i okolinu osvetljenu od meseca koji beše za to vreme davno izašao i sve obasjao...

 

Dakle, mesečina, upamćena i poneta iz mladosti, i sanjarija o letenju na mesečini i u zvezdane prostore, i mesečina iz noći u kojoj je Cveta na njivi - stopile su se u njoj (Cveti) u jednu intenzivnu lunarnu svetlost koja je pokrenula krv, strasti, imaginaciju, zapretane i sakrivene nagone iza svakodnevice i umora tela. U njenom iskazu "Na mesečini zagrljeni, daleko, daleko!" - koji se pretočio iz vremena mladalačkog sanjarenja u trenutak na njivi - predstavlja nesvesno i nekontrolisano šaputanje; trenutak je deliričnog stanja. A prelazak pak iz nesvesnog i deliričnog u svesno stanje označen je Cvetinim saznanjem da je "grešna" i njenom molitvom koja treba da je "očisti" od greha i oslobodi straha da je kriva pred Bogom: - Bože moj, Gospode!... Gospode Bože, šta je ovo!... Oh, Grešna i crna ja!... Zagledana u mesec, somnambulno (mesečarski, kao u snu) se "krsti, metaniše, šapuće molitve od zlih duhova, napasti i nečiste krvi..." Pod snažnim dejstvom mesečeve svetlosti započinju promene u njoj - prvo spoljašnje, koje su izraz unutrašnjih intenziviranih osećanja, a to su: ili je zažareno, vrela usta, crne, tamne, dosta upale oči... A kada se "usred bleštave sjajnosti i noći" čuo Stojanov glas, jasan i tužan, kada je taj glas na toj svetlosti zatreptao, Cveta je obamrla, stresla se i pala na zemlju. Pesma koja je dolazila iz polja bila je ona stara pesma, čas nalik na sećanje, čas na dozivanje. Sa jačanjem pesme, jačala su i osećanja u njoj, postajući silovitija i razornija u svom dejstvu. Silovitost i neukrotivost tih strasti iskazana je i vizuelno: „Besno, mahnito ljubljaše i ugrizaše prsa, gojne mšice na ruci, gurajući pesnicu u usta, kao da bi sprečila ono što iz nje izbijaše i svu je obuzimaše... "A sa narednom pesmom i stihovima:

 

Da znaješ mome, mori, da znaješ

Kakva je žalba, mori, za mladost...

 

u njoj se sve obrušava: "slomljena i pobeđena, ona diže glavu", kao da želi što više da upije u sebe svaki zvuk... Svetlost i zvuk, dva najmoćnija elementa kada je u pitanju čovekova duša u Stankovićevoj prozi, doveli su do takve ekstaze u biću koje, na kraju, izmučeno strastima i žudnjama, tone u mrtvilo. A tragovi tog unutrašnjeg požara su zažareno lice, ugrižena usta, vrele oči, kosa u neredu, jelek raskopčan. Jovanova pak motika nad njenom glavom kao pretnja i mogući udarac govori o nerazumevanju među njima u surovoj svakodnevici u kojoj se našla zatočena strastvena priroda promašene i tragične Cvete.

 

Na kraju priče, sve što se dogodilo, ostaje kao Cvetina tajna, ali i Jovanova zabluda da joj je teško zato što očekuje dete. Očevidno, reč je o dva sveta koji isključuju jedan drugi, a opet moraju da traju jedan pored drugog jer drugog izbora nema. U tome i leži tragizam Stankovićevih junaka.

__________________________________

 

Bora Stanković - U noći

 

Ova Stankovićeva pripovetka objavljena je u prvoj knjizi pripovedaka Iz starog jevanđelja (1899). Ona je moderna po izboru građe, po načinu oblikovanja i po tananoj psihološkoj analizi likova. To odvaja Stankovića od plejade srpskih realista i njihovog vremena i stavlja ga u epohu srpske moderne kao pisca prvog modernog psihološkog romana u srpskoj književnosti. Građu za priču našao je u patrijarhalnoj porodici koju je dobro poznavao i voleo i u njenim krutim odnosima i dominaciji starešine kome se podređuju i bespogovorno ga slušaju svi članovi porodice. Jedan takav starešina predočen je u liku Stojanovog oca (prek i surov čovek), drugi se naslućuje u liku Cvetinog muža Jovana (prek do zla boga). Iz te građe izvukao je motiv neostvarene ljubavi i umetnički ga ostvario u liku dvoje mladih - Stojana, gazdinskog sina, čoveka čista srca, meke duše, gananih emocija; i Cvete, siromašnog deteta koje raste u gazdinskoj kući i razvija se u lepu, zdravu i jedru devojku. U oblikovanju priče Stanković je pokazao veštinu dobrog pripovedača: priča se odvija u dva vremenska sloja uz izvanredno raspoređivanje segmenata priče, odnosno razvijanje sižea. I najzad, ova Stankovićeva pripovetka je moderna po pažljivoj i preciznoj, fino izvedenoj, psihološkoj analizi likova.

 

Pripovetka U noći nije građena na hronološkom principu odvijanja priče, nego je primenjen složeniji postupak - kombinacija hronolonpsog i retrospektivnog pripovedanja. Ovaj način oblikovanja sižea razbija pripovednu jednoličnost, unosi promenu vremenskih perspektiva, ove promene deluju kao iznenađenje i ulazak u novi ambijent, događaje i dramske sukobe.

 

U prvom vremensko sloju je kazivanje o Cveti i Stojanu, o njihovoj neostvarenoj ljubavi, uzajamnoj čežnji i prevelikoj patnji. To je spoljašnja priča pripovetke, čiji je junak Cveta u kojoj se susreću i sukobljavaju oprečne želje i misli. Spoljašnja priča ima svoje vreme koje je jasno omeđeno: jedna noć. To je priča o jednoj od mnogih Stojanovih "slučajnih" poseta mestima na kojima radi Cveta, o razgovoru dvoje mladih koje su rastavile surove norme patrijarhalnog društva, o njihovom još jednom rastanku koji je iznudila Cveta i još jednom Stojanovom obećanju da više neće dolaziti. Po Stojanovom odlasku Cveta se prihvata posla ne bi li pobegla od misli na sebe i Stojana, ali ne uspeva: muče je ovi susreti, muči je svest o grešnosti njenih viđanja i razgovora sa Stojanom. I usred tih misli pojavi se "slatko sećanje" na "sve što beše".

 

Tu počinje unutrašnja priča iz dubljeg vremenskog sloja (malo dalje prošlosti): ona opisuje događaje koji su prethodili sadašnjim događajima, odnosno koji su ih uzrokovali. Unutrašnja priča nema jasno određeno vreme trajanja, ali je ono, bar prema nekim činjenicama, znatno duže od vremena spoljašnje priče. Akteri priče su Cveta i Stojan kao devojka i mladić koji zajedno odrastaju i u tom odrastanju doživljavaju čistu ljubav. Ali je ta ljubav, dočarana jednom poetskom slikom mladalačke igre kroz koju se otkriva, naglo prekinuta Cvetinom udajom i Stojanovom ženidbom. Tu priča počinje da prati Stojanovo tugovanje i njegov protest protiv očeve stege i samovolje. Razgovor sa ocem je snažna scena sa eksplozijom i srdžbe i patnje, sa snažnim klimaksom i naglim padom. Stojanov protest je na kratko prekinut da bi ubrzo opet oživeo u vidu zanemarivanja porodice, besciljnih lutanja, tugovanja za Cvetom, pevanja nekadašnjih zajedničkih pesama. Ta slika Stojanovih lutanja na konju i setnih pesama, stvorena u Cvetinom sećanju, toliko je sugestivna da je Cveta doživljava kao stvarnost a sebe kao njenog aktera. Ovaj prelaz iz sanjarija u stvarnost, iz retrospekcije u tekuća zbivanja, izveden je vrlo lepo, neosetno, ali prirodno i psihološki efektno:

 

- Koliko puta, sama ona, u zoru, kad mesečina sja, gleda ga kroz svoj prozor gde izdaleka, na konju, s paše dolazi kući i peva tiho, jasno, tužno... peva on, a niotkuda glasa, samo mesečina sja i trepti.

- A njoj tada dođe - sačuvaj bože, kao neka napast! - da i ona, kao što se u pričama kazuje, poleti, sedne do njega na konja, obgrli ga, i da oboje zagrljeni, na mesečini, preko polja i gora pobegnu daleko, daleko!...

 

Na mesečiii, zagrljeni daleko, daleko!... - nesvesno otpoče Cveta da šapuće glasno, njihajući se napred i stiskajući prsa. - Na mesečini... Jaoh! - kriknu ona sva prestrašena i odstupi korak uplašeno, kad spazi sebe i okolinu osvetljenu od meseca, koji beše za to vreme davno izišao i sve obasjao.

 

Cveta se toliko bila zanela sećanjem i sanjarijama da je potpuno zaboravila na vreme: mesec je davno izišao i sve obasjao, ta svetlost je budi i vraća u stvarnost, u toj stvarnosti je misao o grehu koja se javila kada je utonula u sećanja. Misao o grehu ispunjava 11. pripovednu celinu kao dominanta, ali ono što se javilo u Cvetinoj retrospektivnoj viziji (Stojanova pesma), sada se, u 12. celini, javlja u stvarnosti: - Usred ove bleštave sjajnosgi i noći, jedan jasan i tužan glas uzdiže se, zatrepta i razastre se na sve strane - Ova pesma izaziva buru osećanja, Cveta zapada u groznicu koja je kida, čupa, grize. Iz toga transa je opet budi nova stvarnost: njiva, muž, grdnje, grubosti. Uspeva da se odbrani od udarca motike samo zahvaljujući Jovanovoj naivnosti i površnosti - on je više mislio na vodu nego na ženu. Takav nije ni mogao da nasluti tajnu njene groznice, užarenog lica, vrelih očiju, niti da razume njeno grcanje, plač i buncanje. Među njima je duboka provalija nesklada i nerazumevanja.

 

Stankovićeva deskripcija nije samo dekor nego suštinsko sredstvo za predočavanje situacija i atmosfere i oblikovanje lika aktera priče. U okvirnoj (spoljašnjoj) priči nalaze se dva kratka opisa noći, koji se nalaze u kontrastnoj povezanosti. Opis pejzaža iz prvog segmenta pripovetke vrlo je detaljan (ljudi, njive, fenjeri, planine, bregovi, tamnorujno nebo, mesec, reka, put, topole, vrbe, noć, zvuk motike, promukli glasovi, vetrić). Svi detalji nalaze se u mraku (tamna noć, fenjeri). Drugi opis je sastavni deo opisa psihološkog stanja Cvetinog (11. segment). Dok je prethodni opis ispunjen mrakom i tamnim prilikama i senkama, ovaj je potpuno svetao, živ i dinamičan:

 

- Ona se krstila, metanisala, a mesec je sjao i obasjavao sve. A kao da je sa svetlošću došao i život. Sa sviju strana čuo se žagor, vika, dozivanje i pesma ovog noćnog, radenog sveta. Osvetljena prostrana polja, blage udolice, reka i potoci s visokim topolama i gustim vrbama, sve se pokrenulo, kao dahnulo, i učas se osetio onaj tih i kao balsam noćni miomir. Cveta se krstila, drhtala, slušala u daljini kako žubori reka, šuštanje lišća, konje kako sputani pasu, udarce motika.

 

Prvi opis pejzaža, iz uvodnog dela pripovetke, motivisan je Cvetinom zagledanošću u noć (Gledala je sanjivim pogledom u toplu, tamnu noć). Pejzažna slika, zatamnjena, sa povremenim zvucima kao znakovima života u potpunom je skladu sa situacijom koju najavljuje i koja će otkriti ljudske odnose, izgubljenost, bol i patnju. Ova Cvetina zagledanost u tamnu noć, posle kratke situacije koja otkriva uzroke sumornih raspoloženja, produžiće se, kroz njeno vraćanje u prošlost, sve do kraja pripovetke: vreme je prolazilo, mesečina je osvetlila polje, voda je stigla do njive, ali Cveta je bila izvan svega toga - u stvarnost je vraća razbešnjeni muž sa podignutom motikom nad njenom glavom. Drugi opis, svetliji i življi, sav u bleštavoj svetlosti mesečine, najaviće blesak emocija i strasti pod magičnim dejstvom Stojanove pesme - Cveta će se uvijati i lomiti, drhtati i jaukati, ljubiti i gristi samu sebe.

 

Noć i mesečina su osnovne supstance većine opisa u delu Borisava Stankovića. Noć (mirovanje) i mesečina (buđenje) dva su motiva koji suštinski određuju njegove junake. I najružnije i najlepše stvari događaju se u noći, pod mesečinom. I kada se tome pridruži i treća supstanca - muzika i pesma - onda je noć samo vranjska: svetla i vrela, uzbudljiva i uzbuđena. U takvim noćima javljaju se čežnje, bude se strasti, događa se ljubav - erotsko prožima noćne pejzaže Stankovićeve proze, ali samo kao misao, čežnja osećanje, slutnja. U tome je čistota i lepota Stankovićevih noćnih pejzaža. Oni predstavljaju najlepše poetske strane ovoga pisca.

 

Cveta je glavni junak pripovetke U noći: o njoj govori prva rečenica pripovetke; njeno grcanje, plač i buncanje završavaju poslednju rečenicu pripovetke; njena sudbina je u središtvu svega događanja; psihološka analiza kao novina i stvaralački postupak, najbolje je ostvarena u oblikovanju ovoga lika.

 

U Cvetinom životu postoje dva perioda: onaj, kada je bila devojka i kada je rasla uz Stojana u kući njegovih roditelja, i onaj posle udaje. U prvom je doživela najlepše trenutke osetivši pažnju i nežnost Stojanove majke i nežnost, dobrotu i ljubav Stojanovu. U njenom sećanju je živeo dan kada je sa Stojanom filizila duvan i doživela vrhunac sreće: zajednička pesma, Stojanova ushićenost i ljubav, prvo milovanje. Posle udaje život se potpuno menja: umesgo pažnje i nežnosti, grubi muževljevi postupci; umesto da rad doživljava kao potrebu, doživljava ga kao teret; umesto ljubavi, prazan i besmislen život. Trenuci sreće i blažene obamrlosti bili su retki; ceo kasniji život sveo se na težak rad (mrtva umorna) muževljeve grubosti (prek do zla boga), tugu za Stojanom (na mesečini, zaagrljeni, daleko, daleko).

 

Stanković vrlo pažljivo i svestrano oblikuje lik svoje junakinje Cvete. On je prikazuje u okolnostima uslovljenim vremenom, običajima i naravima; sagledava je kao mladu i lepu devojku koja odrasta kao sluškinja u bogataškoj kući; sagledava je kao nesrećno udatu ženu čije su misli na strani mladića koga je volela; daje njen potret, ali ovlaš, uzgrednim zapažanjima: snaga, lepota, jedrina, kao krv rumeni obrazi, vrele oči, vitak stas, široka ramena, užareno lice, vrela usta, crne, tamne, užagrene oči. U glavnom delu priče, okvirnoj priči, ona se u tri situacije predočava kao zgurena: takvom su je učinili neostvarena ljubav, nesrećan brak i neizmerni bol za Stojanom koji čezne i pati. U oblikovanju Cvetinog lika Stanković u prvi plan stavlja duševni svet junakinje: emocionalna stanja i psihološke lomove.

 

Cveta se preplaši kada čuje Stojanov glas i shvati da on dolazi u njihovu njivu. "Bežeći" ulazi u njivu, počinje da kopa silno motikom da sakrije svoj nemir, strah, čežnju - složeno duševno stanje kada ne zna šta da čini, kuda će sa sobom. Kao što silno udara motikom, tako će oštro, ali prigušeno, reći Stojanu: "Što si doš'o" i "odmah da si otiš'o". Njene reči pogađaju Stojana, on se zagrcne i uplaši, odgovara meko, povlači se pred njenim rečima. Ali ta njena oiggrina je samo prividna, ona se kao ljuti na Stojana što je došao a guta suze, glas joj zadrhti na plač. Tera ga od sebe, a drago joj je što je tu. Tera ga ne zato što to želi njeno srce, nego zato što podrazumevaju (i traže) društvene norme:

 

- Ne ljutim se - poče ona da guta, kao suze. - Ne ljutim se, ali šta će da kaže svet, ljudi. Idi, ako misliš dobra. Šta hoNeš ti? Ta ja sam žena!

 

I opet, da prekine mučenje, da okonča nemir u sebi, ona mu, ne pružajući ruku, oštro kaže: - Zbogom. Idi!

 

Šta to goni Cvetu da ovako tera od sebe Stojana? Iz jedne rečenice mogli bismo da zaključimo kako ga prekoreva što se oženio drugom i stvorio porodicu (Što me ne ostaviš?... Eto, imaš ženu, decu). Ima u ovoj rečenici blagog prekora, što je sasvim prirodno, ali nije to razlog što govori Stojanu da ide. Odgovor na ovo pitanje nalazimo u opisu njenog psihološkog stanja posle Stojanovog odlaska:

 

- Laže on, laže. Opet će doći. Oh, a šta traži? (Mada je znala). Što je ne ostavlja već jednom? (...) A ovamo, opet, s njime se viđa: govore, on joj dolazi, i muž joj ne zna zašto je sve to... Kud će joj duša i telo na onom svetu?... Grešno je to, grešno... Majko Bogorodice!

 

Ključ je u rečenici "grešno je to, grešno". Ovo sastajanje i razgovori nisu u skladu sa moralom sredine jer je ona udata a on oženjen. Motiv greha ima središnje mesto u 11. segmentu pripovetke, u opisu psihološkog stanja Cvetinog. Zaneta mislima o prošlim danima, o Stojanovim lutanjima i pesmi, u jednom trenutku je pomislila (u stvari poželela) "da i ona, kao što se u pričama kazuje, poleti, sedne do njega na konja, obrli ga, i da oboje, zagrljeni, na mesečini, preko polja i gora pobegnu daleko, daleko!..." Ta misao je probudi iz njene zanesenosti prošlim događajima, prestraši je: "Oh, grešna i crna ja!". Ovaj uzvik izazvan je strahom od grešnosti njenog razmišljanja o Stojanu - ona ne sme ni da misli o Stojanu, a kamoli da ga viđa i s njim razgovara.

 

I još nešto: kad god vidi Stojana "njoj se srce steže, snaga ustrepti, suze polete". Srce se steže od strepnje da se ne zaboravi i popusti, snaga ustrepti od radosti što ga vidi, suze polete od žalosti za njim jer "sebe je odavna prežalila, već kad ga vidi takvoga, dođe joj da njega žali, oplakuje". Tri različita osećanja slila su se u jedan trenutak - to je sila koja slama njenu mladost.

Dok se ona molila tražeći oproštaj zbog "grešnih" i "nečistih misli":

 

- I odjednom usred ove bleštave sjajnosti u noći, jedan jasan i tužan glas uzdiže se, zatrepta i razastre se na sve strane.

 

Dok Stojanova pesma kod svih radnika u polju izaziva oduševljenje i radosne uzvike, Cveta je obamrla kada je čula pesmu koju su zajedno pevali u danima zajedničke sreće i ljubavi. Njen emotivni grč Stanković opisuje jezgrovito ali živo:

 

- Oh, dosta, dosta!... - Kao i sebi i njemu poče besvesno šaputati Cveta, onako poklopljena, zgurena, stiskajući prsa i gušeći se od suza i navrelih osećaja. I, ne mogući da izdrži više, besno, mahnito ljubljaše i ugrizaše prsa, gojne mišice na ruci, gurajući pesnicu u usta, kao da bi sprečila ono što iz nje izbijaše i svu je obuzimaše...

 

Koliki je bio emotivni lom u duši Cvetinoj svedoči njen izgled: - Njeno obasjano i zažareno lice, ugrizena usta, vrele oči, kosa u neredu, jelek raskopčan. Stojanova pesma, tužna i treperava, napravila je lom u Cvetinoj duši, on je izmoždio telo. Cveta "zinu put Stojana, otkud dolazaše njegov glas", željno je upijala poslednje reči pesme koja js govorila o njegovoj ljubavi i žalu zbog izgubljene ljubavi. Snaga bola dostigla je vrhunac u poslednjoj situaciji. Jovan je zaokupljen mišlju na vodu, besan je što žena nije otvorila brazde, u besu podiže motiku da je udari, ali ga zaustavi Cvetina molba "Nemoj, bolna sam". Njegovo pitanje "Pa šta ti je?" ispunjeno radošću, iaziva u njoj novu navalu plača. Njen odgovor "Oh, ne znaš ti!" nije samo to. U njemu je Cvetina ispovest da on ne zna za njene misli o Stojanu; on znači i to da Jovan ne zna kakav je bol zbog neostvarene ljubavi. Za Jovana ovaj odgovor znači da on ne zna za probleme trudne žene. Tako su na kraju pripovetke Cveta i Jovan ostali kao dva potpuno udaljena sveta. Ona je ostala sa svojim bolom, a on zaokupljei brazdama i vodom, a tek usput sluša, "kako ona grca, plače i bunca".

 

Stojan - Stankovića više interesuje ljudska duša i ljudski karakter; njega interesuju uzroci ljudske tragike i čovek u tragičnim okolnostima. Zato će ovlašno portretisati svoje junake, naznačiće nekoliko osobina i karakternih crta, a onda će ih prepustiti okolnostima i događajima.

 

Između Cvete i Stojana skoro da nema razlike u prvim situacijima pripovetke: oboje se plaše susreta, oboje se osećaju kao krivci. Čim čuje Stojanov glas, Cveta se prepadne i beži u njivu. Stojan prilazi nesigurnim koracima; pozdravlja Cvetu "tiho i nekako plašljivo", puši duvan "nevešto i brzo"; prepadne se kad Jovan ode u susret vodi, zbuni se; nervozno "čupka suvu travu". Od prvog Cvetinog pitanja "Što si došo" zagrcne se i uplaši; odgovara meko; odlazi ne želeći da ljuti Cvetu. U njemu je sukob različitih misli i osećanja: dragost što je u Cvetinoj blizini, osećanje krivice pred njom, osećanje krivice pred Jovanom. To je jedino pojavljivanje Stojanovo u spoljašnjoj priči ove pripovetke.

 

Njegov lik je dobio istaknuto mesto u unutrašnjoj priči. Predočeno je njegovo odrastanje sa Cvetom, druženje sa njom ("Uvek su bili zajedno"). Bio je pažljiv prema Cveti, trudio se da ona nikad ne oseti da je sluškinja, krijući od oca davao joj je namirnice da nosi svojim roditeljima. U njenom sećanju "beše on blag, miran, tih i raden kao niko". Uzdah "Ah, ti dani!" probudiće sećanje na jedan trenutak iz tih dana - filizenje duvana na njivi. Sami njih dvoje; rad, skriveni pogledi i osmesi, zadirkivanje, pesma. Stojan je razdragan, iskazuje svoju ljubav (Cvet-o-o... Ti si, ti - moja!), prvi dodiri i poljupci. A onda se nad njihovu ljubav nadnose nevolje. Cvetu udaju za Jovana, Stojana žene bogatom devojkom iz ugledne porodice. Cveti je prepuklo srce od tuge, podnela je to što je snašlo, težak svakodnevni rad ugušio je "sve što beše". Stojan ne mari za ženu, nikada nije u kući, vreba zgode da se vidi sa Cvetom. Potpuno je utučen, ništa ne govori, ćuti i radi šta mu se kaže. Razgovor sa ocem podseća na onu scenu iz Nečiste krvi (koju će Stanković uraditi dvanaest godina kasnije). Ovaj razgovor je slika sukoba oca i sina u patrijarhalnoj porodici. Napetost je dostigla vrhunac kada je Stojan rekao ocu "Ubij me". Otac je bio slomljen ovim sinovljevim rečima:

 

Ne, bre sinko! - Nemoj tako, mopim te... Evo, ja, ja te molim! - I drhćući, sagao se pred Stojanom, skinuo kapu, te mu se bela kosa rasula po vratu i ramenima. Evo, na. Ubij ti mene... ti me ubij. - Grcao je starac, a ruka mu, pleća, glava, celo telo drhtalo je. Stojan, na sve gotov, spreman, samo ne na to - njegovu, očevu molbu, trgao se preplašeno:

- Ne!... - i prignu se da ga digne, uspravi; ali, kad spazi čak i krupne, vruće suze kako iz starčeva oka kaplju i padaju mu na ruke, on ustuknu, prepade se i pobeže iz sobe.

 

Ovaj očev čin uticao je na Stojana da se smiri u kući i otpočne da živi kao porodičan čovek. Ali nakratko. Opet je počeo da odlazi od kuće, da dolazi Cveti. Noćima, kroz polja, čuo se njogov lep, zvučan, mek glas koji se razastire na sve strane. Ali pesma mu je bila tužna. Pesmom je pozdravljao Cvetu posle odlaska s njive, budio je iz sanjarenja i sećanja, ali i bacao u bunilo i buncanje.

 

Unutrašnji monolog - Stankovićevi junaci su poraženi ljudi: ne nailaze na razumevanje sredine, ne mogu da ostvare svoju ljubav, usamljeni su, pritisnuti tugom i bolom. Zato se oni okreću sebi, zatvaraju se u sebe. Nemaju kome da se izjadaju ili povere, pa, pritisnuti navalom osećanja, sami se sebi ispovedaju, sami sa sobom razgovaraju. Tako nastaje unutrašnji monolog kao sredstvo ispoljavanja i karakterizacije junaka u modernoj pripovednoj prozi. Ova Stankovićeva pripovetka svedoči da je on bio među prvim srpskim piscima koji su uveli unutrašnji monolog kao sredstvo oblikovanja likova. Naravno, unutrašnji monolog je neophodno sredstvo za psiholopšo oblikovanje junaka, pa je pojava tehnike unutrašnjeg monologa povezana sa pojavom psihološke proze.

 

Unutrašnji monolog se pojavljuje u dve osnovne forme:

- direktni unutrašnji monolog: Razmišljao sam kako da izađem iz ove situacije.

- indirektni unutrašnji monolog ili opis psihološkog stanja: Razmišljao je kako da izađe iz ove situacije.

 

Direktni unutrašnji monolog je u obliku prvog lica jednine, a indirektni unutrašnji monolog ili opis psihološkog stanja je u trećem licu jednine. U prvom slučaju junak sam kazuje o čemu razmišlja; u drugom slučaju narativni subjekt kazuje o čemu junak razmišlja. U pripoveci U noći pojavljuju se oba tipa monologa:

 

Bože moj, Gospode!... Gospode bože, sveta Bogorodice... Gospode, Gospode... Bože, šta je ovo? - šaptaše ona, dršćući od straha i krijući pogled od svetlosti. — Umudri me, slatki Gospode... Oh, Grešna i crna ja!

 

A njoj tada dođe - sačuvaj bože, kao neka napast! - da i ona, kao što se u pričama kazuje, poleti, sedne do njega na konm, obrli ga, i da oboje, zagr.ljeni, na mesečini, preko polja i gora pobegnu daleko, daleko!...

 

Kod Stankovića se javlja i preplitanje direktnog unutrašnjeg monologa i opisa psihološkog stanja:

 

- Laže on, laže. Opet će doći. Oh, a šta traži? (Mada je znala), Što je ne ostaviš već jednom? A da kaže mužu, ne sme. Jer, kakav joj je muž, i krv bi potekla... A ovamo opet, s njime se viđa; govore, on joj dolazi i muž joj ne zna zašto je sve to... Kud će joj duša i telo na onom svetu?... Grešno je to, grešno... Majko Bogorodice!

 

Poslednji primer pokazuje izvesnu nedoslednost u oblikovanju unutrašnjeg monologa. Citiranom mestu prethodi iskaz narativnog subjekta Šapćući u sebi, ali je sadržina toga šaptanja označena kao dijaloška replika. Međutim, ona to nije jer ne postoji dijaloški kontekst. U navedenom segmentu ima rečenica koje se mogu smatrati direktnim unutrašnjim monologom (podvučene u gornjem citatu), ali je većina rečenica u trećem licu, one govore o Cvetinoj uznemirenosti, pa spadaju u indirektni unutrašnji monolog ili opis psihološkog stanja.

 

Bora Stanković - U noći - verzija 2

Bora Stanković - U noći - verzija 2 pdf

__________________________________

 

Bora Stanković rođen je u Vranju 1875. godine. Rano je ostao bez roditelja pa je odrastao uz babu Zlatu i njene priče o starim vremenima. Poslije gimnazijskog školovanja u Vranju i Nišu, završio je školovanje u Beogradu. Radio je kao državni činovnik poslove koji nisu imali nikakve veze sa njegovim književnim afinitetima i ambicijama. Vezan za zavičaj i to za zavičaj vremena koje je prohujalo, Stanković je u njemu nalazio teme za svoje pripovjetke, romane i drame. Nije imao afiniteta za savremenost i savremena zbivanja, još manje za nova književna zbivanja - ostao je izvan savremenih tokova, u svom svijetu staroga Vranja. Ponirao je u prošlost i tamo pronalazio nesrećne ljude, promašene sudbine, vječite bolnike i patnike. U književnost je ušao tiho, zbirkom Iz starog jevanđelja (1899) koja, arhaičnim naslovom, nije privukla značajnu pažnju. Tek će njegove pripovjetke objavljene u časopisima i listovima, i zbirke Stari dani (1902) i Božiji ljudi (1902) predstaviti Stankovića kao "najjači pripovjedački talenat koji je ikada bio u srpskoj književnosti" (Jovan Skerlic). Roman Necista krv (1910) još više je učvrstio uvjerenje da se u srpskoj književnosti pojavio rasni pripovjedač. Pored toga ostala su iza Stankovića i dva nedovršene romana: Gazda Mladen i Pevci. Drama Koštana (1902) imala je uspjeha i predstavila je Stankovića kao dramskog pisca. Međutim, ni kasnije drame Tašana i Jovča nisu Stankoviću obezbedile mesto značajnog dramskog pisca. Napadan zbog saradnje u okupacijskom listu za vrijeme Prvog svjetskog rata, Stanković se povukao u sebe, prestao da stvara i umro, usamljen i razočaran, 1927. godine u Beogradu.

 

Stanković je samonikao talenat, ali snažan i osoben. Čitav njegov stvaralački opus slika je zavičajnog Vranja iz vremena kada je ono gubilo obilježje šarolike istočnjaćke kasabe i dobijalo novu građansku fizionomiju. U to doba su u Vranju bile svježe uspomene na bogate age i begove ali i domaće bogataše, tzv. čorbadžije. Na jednoj strani bogati posjedi i raskošni domovi, a na drugoj siromašni kmetovi - čivčije. Čorbadžije su svoje bogatstvo rasipali na uživanje svake vrste. Osim njih Vranje je imalo i svoj zanatlijski stalež, sitne trgovce i brojnu domaću poslugu. 

 

Stanković je s podjednakom toplinom i razumjevanjem slikao sve društvene sredine starog Vranja: i bogate i vec osirotjele čorbadžije, ali i trgovce i činovnike, čivčije, seljake, Cigane, a i prosjake "božjake", ljude poremećene psihe. U pričama o vranjskim božjacima, o ljudima obolele psihe i čula, prvi u srpskoj književnosti sugestivno je prikazao duševna pomračenja, duševnu tamu i pomračenje uma, u čemu se približio velikom ruskom psihoanalitičaru Dostojevskom.  

 

Stanković spada u one pisce kod kojih utisci i sećanja iz detinjstva imaju presudnu ulogu u književnom radu. U više pripovedaka on je dao poeziju mladosti i nekadašnjeg života u rodnom gradu (Đurđevdan, U vinogradima, Nuška). Slika stvarnosti, svetla, prozračna, poetična, pomućena je u drugim delima otkrivanjem društvenih sukoba i duševnih potresa. Stankovićev svet, iako vremenski i prostorno udaljen, nije idiličan i beskonfliktan. Sukobi su stalni i raznovrsni, između starog i novog, kolenovića i skorojevića, bogatih i siromašnih, pojedinca i društva. U središtu svih zbivanja nalazi se pojedinac i njegova sudbina. Težište je prikazivanja na psihičkim lomovima i unutrašnjim potresima, ali se pri tome nikada ne gubi iz vida dublja sociološka zasnovanost likova i situacija. Sudbina Stankovićevih junaka odigrava se u trouglu sila koje čine novac, moral i eros. Društveni moral sredine te materijalni interes i prestiž porodice suprotstavljaju se erotskom nagonu pojedinca, nameću mu svoja ograničenja i zabrane - na toj tački počinje individualna drama bezmalo svih Stankovićevih junaka. U više pripovedaka Stanković je prikazao osujećenu ljubav usled toga što mladić i devojka pripadaju raznim staležima (Stari dani, U noći, Oni, Stanoja, Uvela ruža). Među njima je najlepša Uvela ruža, lirska, elegična pripovetka, napisana u prvom i drugom licu, u stvari mali lirski roman. Ljubavna priča, kao i u Disovim pesmama, pripada davnim danima, sva je u znaku mladosti, lepote, svežine letnjih večeri i opojnih mirisa orijentalnih bašta. Ona oživljava u sećanju, u trenucima kada od svega toga ništa više nije ostalo.

 

Stanković otkriva svet poniženih i uvređenih. Čitava njegova zbirka Božji ljudi, sastavljena od kratkih pripovedaka i crtica, posvećena je onima koji su odbačeni od društva, prosjacima i poremećenim, od kojih svako živi u nekom svom nestvarnom svetu. Više nego i jedan drugi naš pisac Stanković se bavio sudbinom žene. Žena je glavna junakinja u njegovim najboljim delima, u pripovetkama Uvela ruža i Pokojnikova žena, u drami Koštana i romanu Nečista krv. U Pokojnikovoj ženi junakinja se nemoćno batrga u mreži patrijarhalnih običaja. Ona je obezličena do anonimnosti: najpre sestra svoje braće, zatim žena svog muža a posle muževe smrti njegova udovica, pokojnikova žena, uvek pred strogim ispitivačkim pogledom rodbine i sveta, kao pred očima sudija. Istinska ljubav stalno se potiskuje i na kraju sasvim odbacuje. Jedina odluka koju je Anica samostalno donela životu bila je uperena protiv nje same: odbila je ruku čoveka koga je oduvek volela i pošla za nevoljenog. Koštana je najznačajnija od tri Stankovićeve drame (druge dve, Tašana i Jovča, nastale su dramatizacijom pripovedaka). To je "komad iz vranjskog života s pevanjem". Polazeći od tradicionalne sheme ovog žanra, Stanković je napisao potresnu dramu tragičnih ljudskih sudbina. Dve velike teme njegovog sveta, tuga za prohujalom mladošću, "žal za mladost" i čulna opsesija ženskom lepotom, sublimirane su ovde u trećoj, u temi pesme. Narodne pesme koje peva Koštana nose u sebi čežnju za lepotom, u njima je život slobodan od svih stega, pun radosti i pustolovine, one su utočište od sivila prozaične svakodnevnice. Sve su ličnosti ispunjene tom čežnjom, pesma u ovoj drami predstavlja svojevrsnu kolektivnu opsesiju, sličnu opsesiji erosom u drugim njegovim delima, naročito u romanu Nečista krv

 

Bora Stanković - Đurđevdan

Bora Stanković - Gazda Mladen

Bora Stanković - Gugutka

Bora Stanković - Jovča

Bora Stanković - Koštana

Bora Stanković - Moj zemljak

Bora Stanković - Naš Božić

Bora Stanković - Nečista krv

Bora Stanković - Nečista krv - roman

Bora Stanković - Nečista krv - smrt lepotice Sofke - sastav

Bora Stanković - Nuška

Bora Stanković - Oni

Bora Stanković - Pokojnikova žena

Bora Stanković - Rista krijumčar

Bora Stanković - Stanoja

Bora Stanković - Stari dani

Bora Stanković - Uvela ruža

Bora Stanković - U vinogradima

Modernizam Bore Stankovića

loading...
10 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Bora Stanković - U noći

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u