Bora Stanković - Nečista krv

Ovo Stankovićevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom – Nečista krv 1900. godine, a potom počelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondašnjim časopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i više verzija roman je bio gotov 1909. godine, da bi se iz štampe pojavio 1910. godine, u nešto skraćenijem izdanju, zbog nedostatka novca za štampu. Završetak romana je skraćen za 30 - 40 strana, s uvjerenjem pisca da će jednog dana moći da ga štampa u prvobitnoj zamisli. Ali, došao je Prvi svjetski rat i rukopis je nestao. Tako je roman Nečista krv definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo.

Roman Nečista krv u sebi nosi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadržani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu. Roman zahvata razdoblje poslije oslobođenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek oslobođenoj Srbiji, obilježavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom.

Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili "pusto tursko", nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi – turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari. Sa oslobođenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiže neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića.

Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestižu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snađe u ovom vremenu. Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca – društvo skorojevića. Hadžije i čorbadžije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali. Dojučerašnji nadničari počeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne želeći da se parniče, hadžije i čorbadžije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraže utjehu i izlaz za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadžijski svijet počeće i biološki da propada, što će – na tematskom planu – biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti odslikano i opšte.

Međutim, u djelu Nečista krv postoji i biološki aspekt, koji se javlja kao primaran, nadređen prethodnom aspektu, što roman i čini psihološkim djelom i romanom ličnosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholoških stanja i duševnih drama u srpskoj književnosti.

Polazeći od predaka svojih junaka i idući od generacije do generacije, Bora Stanković prati njihova biološka, nasledna svojstva, posebno se zadržavajući na njihovim nagonima i strastima, dodirujući manje ili više i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo prozirnu stranu njihovog bića. To je i prvi takav prilaz ličnostima u našoj književnosti. U prvom planu romana Nečista krv su, dakle, materijalno, moralno i biološko propadanje, pri čemu naslov romana prvenstveno upućuje na ovo potonje - na moralno i biološko propadanje, čiji su korijeni u "nečistoj krvi" koja je ovladala hadži Trifunovom porodicom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prošlo i ovo sadašnje. Prošlo je samo jedna vrsta uvoda u sadašnje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman.

Predstavnici prošlog su preci junakinje Sofke:

- pradjed hadži Trifun,

- prababa Cona,

- djed Kavarola,

- njegova sestra Naza

- tetak ludi Rista.

U njima su uzroci i korijeni kako materijalnog tako i moralnog i biološkog propadanja, ako se iz toga isključi hadži Trifun.

Predstavnici sadašnjeg vremena, kojima je ispunjen prostor romana, jesu potomci:

- efendi Mita i

- Sofka, njegova kćerka

Oni su - noseći nečistu krv predaka i teret jednog vremena koje ih je materijalno razorilo - postali siromsi, materijalno i biološki propao svijet koji okončava u potpunom krahu i materijalnom porazu. Njih je porazila vlastita krv i život, u kome nisu mogli da nađu oslonac za dalji porodični opstanak.

Roman Nečista krv je uostalom roman drama, neponovljiva pripovedna drama u našoj kniževnosti, jer je to:

- psihološko - sociološka drama među ličnostima i u samim ličnostima,

- drama društvene sredine Vranja krajem 19. i početkom 20. vijeka,

- roman drama ličnih strasti koje haraju i polove (cijepaju) ličnosti.

Glavni akter romana je Sofka, ljepotica, čiju sudbinu Bora Stanković prati od prvih njenih djevojačkih dana pa sve do usahnuća njene snage i zgasnuća njene ljepote. S vremena na vrijemr, u pojedinim situacijama, javlja se i njen otc efendi Mita; zatim gazda Marko i sin mu Tomča, za koga je udaje efendi Mita, uvjeren da će mu to donijeti materijalno izbavljenje (dobiće silan novac za nju).

Roman Nečista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo važno za razumijevanje osnovne teme sadržane u naslovu i uzroka propadanja jedne hadžijske porodice, čiji je poslednji muški izdanak efendi Mita. Pisac počinje od porodičnog prosperiteta koji je došao sa hadži Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem bogatstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. Međutim, nakon njegove smrti sve se izmjenilo: više nije bilo reda u kući, niti pravoga rada - u trgovini se sve više gubilo, imanja su propadala. Muški sviet se sve više udaljavao kako od posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi, svojim željama, navikama, ličnim potrebama i nagonima. To se isto dešavalo i sa ženama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoši, uživanjima, željama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njima (i u muškarcima i u ženama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bića, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu počeli da pobolijevaju i postaju svijet izopačenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko rađanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito odlaženje čuvenih ećima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vođenje kod vračara... Eto, iz takve porodice, na takvom porodičnom stablu, pojaviće se zakasnjeli izdanak - efendi Mita, a potom i njegova kćer Sofka.

Mlada Sofka nikad nije htjela da razmišlja o tim svojim precima jer bi se pri tom počela i sama osjećati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je postajala sve ljepšai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep čovjek. Sa propašću turskog, i on se povlači, kao da bježi od nove stvarnosti i novog života. Odlazi preko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!... Međutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijeđe dolazi kući, kao da zazire od njene blizine. Osiromašio i materijalno sasvim propao, on odlučuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i kršnom mladiću, sada već u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodišnjeg Tomču, bolje reći da je proda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojučerašnji seljak gazda Marko prvi put ugledao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaželio da je ima za snaju, odnosno za sebe, ne žaleći koliko daje. On, dakle, to čini iz dva razloga: zbog njene raskošne ljepote i zbog želje da se kao pridošli i imućan, ali bez ugleda, što više potvrdi u novoj sredini, orođujući se sa starom hadžijskom porodicom.

Sofka, poražena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno  pristaje da bude žrtva radi materijalnog spasenja oca.

Uoči svadbe, po običaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomješana sa drugim ženama nagih tijela, sluša pomalo žalobne pjesme o udaji, rastanku, o oproštaju od mladosti, što će je rastužiti i natjerati na plač, utoliko više što udaja nije bila vlastiti izbor i što nije obećavala sreću i neki trijumf, nego sramotu, poraz i rušenje svih iluzija. I zato joj, po povratku kući iz amama, "njoj cela kuća, naročito zbog tog šimšira, kao da zamirisa nešto pokojno, mrtvačko". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih iluzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojačke samoće.

Došao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kući sve je organizovano i otmjeno u izgledu i držanju ljudi, sve suzdržano u govoru i ispoljavanju osjećanja; svuda i u svemu se osjećao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj stare slave i bogatstva, iako je sve to bilo plaćeno parama gazda Marka. U kući pak gazda Marka sve je drugačije - sirovo, gruboi neukrotivo, bučno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika ječi i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli, viče, igra. Sve je sljačko i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". Žene će "trista čuda iz besa i strasti učiniti". To je prava erupcija seljačke zdrave energije i one "radom ubijene strasti". Muškarci, neukrotivi i podivljali od pomame čula i strasti, vade noževe i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidišu na žene. U tim trenucima, užasnuta Sofka sve muškarce doživljava kao jednog muškarca, a "sve ženske" takođe vidi kao "jednu opštu žensku".

Tu se Tomča gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sofku, tražeći od nje da kaže koga najviše voli. A kad je ona izgovorila: Sve, kuću, tebe, a najviše tebe... u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da će ta ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara škrinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razastire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred njom i u mraku joj se ispovijeda. a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi starog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu bračnu noć sa snajom, samo njemu brane, samo on ne može. Svi su oni ženili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mladog oženio i sigurno je i njegova žena prvo sa njegovim ocem spavala i, kasnije, živjela... Zato je i razgoropađen, uvrijeđen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tuče ženu, sa željom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemoćao od silne požude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje, noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i uđe u sobu. A ženino cviljenje i kuknjava nalik su na nož koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se ruši kuća i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjećajući se poraženim, a ne znajući kako da izađe iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i traži da mu osedla konja. Uzjahaće u bijesu konja, i udarajući ga nožem u sapi, odjuriće u noć, da se tamo na granici sa Arnautima bori i da pogine.

Ubrzo je Marko teško ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kući, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala"... Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci.

Nakon smrti gazda Marka počinje novo poglavlje u životu Sofke. Tomča je odrastao, sazreo u pravog muža, a Sofka je bivala sve srećnija. Ali, ne zadugo. Taj harmonični porodični život, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji će uništiti život kćerke. Prvi je bio kada se odlučuje da je proda, drugi sada kada je došao da traži novac od Tomče koji mu je njegov otac obećao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o čemu Tomča ništa nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovažavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obećao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje čedo, kćer? Ko si ti? Šta si ti? Kerpič jedan, seljak jedan!...

Tomča je preneražen onim što je čuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a još i ponižavanje riječima "kerpič" i "seljak", u Tomči izazivaju gnijev i očaj. On, i ne brojeći novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, viče na Sofku, tuče je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se pažnja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim očima kupljena stvar, vlasništvo sa kojim može da radi šta hoće. Retko dolazi, a kad dođe, tuče je, vrijeđa, tjera silom da pije i tako, probuđenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlači u sebe, vene, njena ljepota sve više nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita traži od Sofke da se vrati staroj kući, ali ona tu  pruženu ruku spasenja odbija, spremna na još veću patnju. Svekrva, ojađena, kune sve što je muško: i muža Marka, i Mitu, i sina Tomču, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavši sama, sve više se opija da bi, mučena od muža, sebe što više umrtvila. A kad bi zavladalo unutrašnje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge, i zato su onda svi momci što bi služili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Nečista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se rađala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispočetka i sa početka života: propadanje, materijalno, moralno i opšta degeneracija.

U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Nečista krv javljaju se tri čvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman čine velikom dramom ljudske duše; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog života.

Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kćerku Sofku nepoznatom strancu, bogatašu seljačkog porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodišnjeg sina Tomču, samo da bi se oslobodio bijede i konačne propasti.

Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pićem i pohotom, želi da se suviše približi lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi između tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvećih iskušenja i za samu Sofku, čijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tuče ženu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom što je u tome spriječen, na konju odlazi u noć, da u sukobu sa Arnautima pogine.

Treći dramski momenat je kada efendi Mita uleće u kuću Tomče i Sofke, kada traži novac, vrijeđa Tomču i sa novcima bježi, a tomča "kupljenu" Sofku tuče i tretira kao svoje vlasništvo.

Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate čorbadžijske porodice, koja svoj materijalni prosperitet doživljava u vrijeme hadži Trifuna. On je "efendi" - gospodin, lijep, obrazovan: govorio je grčki, turski i arapski. Svima iz neposredne sredine je bio tuđ i stran, ali uvijek blizak agama, begovima i pašama, u čije je domove odlazio i čije je društvo volio. Bio je otmjen i gord. Kada je došlo vrijeme ženidbe, pred njim su bile dvije mogućnosti: da se oženi bogatom i prostom ženom, seljankom, ili pak lijepom, a siromašnom. On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, često je ostajao sam; sam ručavao; uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i rušilo staro.

Do njegovog otuđenja posebno dolazi nakon oslobođenja, kada je počelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono što je pripadalo hadžijama. Ne želeći da se tuži sa onima koji su niži od njega, a koji bezobzirno prisvajaju ono što je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo traži utjehu, nemoćan da prihvati taj novi život i da se uključi u njega. Povremeno je dolazio kući, i kao krijući se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a on sa "tatina Sofkice". On je u Sofkinim očima i ustima vidio nešto i kao da se, gledajući ih, sjećao nečega.

Međutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuđuje, on je sve rjeđe dolazio, čega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plašio grešne pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a što bi bila posljedica "nečiste krvi", one predačke, naslijeđene, rušilačke krvi, kojoj ništa nije sveto. I kad bi došao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo noću.

Poslednji put kada je došao, već je donio odluku: udaće svoju Sofku, ljepoticu, nju koju je najviše volio, za gazda Markovog sina Tomču, dvanaestogodišnjaka, i ne sluteći da će mu se ona suprotstaviti. Silno uzbuđena i sva drhteći silno će otvoriti vrata, ući u sobu i reći mu: Ja ne mogu i ... neću! Pa opet: Ja ne mogu i neću za takvoga da pođem!... To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kršeći nepisano pravilo po kome su, u tom svijetu, roditeljska riječ i odluka neporecive. Efendi Mita je iznenađen i začuđen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenađenje Bora Stanković kazuje samo jednom konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive: Samo vide kako se on podiže, sa nekim suvim podsmehom... Njegove riječi su, na prvi pogled, smirujuće: Sofke, sinko! Ljiepota i mladost za vrijeme je... Umjesto da je smiri, to ju je još više razgnijevilo jer je znala da nije tako: da je on, kad se ženio, pošao za ljepotom, a ne za bogatstvom. Kada je brzo zapazila, "kako mu se po ćilimu prsti od nogu u čarapama grče, tresu", zbog nemoći, očaja i straha da ne izgubi poslednje uporište u toj ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za slamku. Od bjesa on počinje da se trese i prvi put počinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristeći kao poslednji i najjači razlog, pokazuje unutrašnju stranu svoga kaputa. Kad je razgrnuo pred njom mintan, Sofka je vidjela nešto što nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je kako su rubovi njegovog mintana bili opšiveni skupocijenom postavom, kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela leđna postava, iznutra, bila stara, masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove, nepresvlačenje, neopranost, masnoću". Raspamećena od onoga što je vidjela, Sofka će pobjeći tetki da bi pristala na vlastitu žrtvu, ali to je bio ne manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo; nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je i njegov ugled. Pokazujući poderanu i prljavu unutrašnjost i prljavu unutrašnjost mintana, on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i ništa, da je jedan propao čovjek, sveden na poniženja i golo trajanje.

Efendi Mita pojaviće se u još jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, nošen egoizmom i krajnje bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagorča život. Kada je već bila ušla u vode skladnog porodičnog života, pojavljuje se on, osoran i prek, pobjesnio što još jednom mora da manifestuje svoje propalo stanje i traži nešto zbog čega bi morao da se stidi.

Efendi Mita, u toj situaciji, nije ni slutio da je uništio ostatak života Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u "Tomčinim očima postojala druga, obična, neka stvar, koja se, kao svaka stvar, može novcem kupiti"...

Efendi Mita je predstavnik hadžijskog vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovima propada i materijalno, i moralno, sa nekim skrivenim tragovima "nečiste krvi" u sebi, ponete još od predaka.

Sofka je poslednji izdanak nekadašnje hadži Trifunove porodice. Naslijedila je spoljašnju ljepotu oca i majke, a nemir i vrelu krv od svoijh predaka, mada se ta "nečista krv" i "dvogubo" u njoj nije, bar u prvo vrijeme, tako vidno i jednostavno manifestovalo. Prateći njenu pojavnost i različite načine ispoljavanja njenih unutrašnjih nemira i životni put koji vodi u patnju i biološko propadanje i degenraciju koja se sluti, ali čiji se kraj ne vidi, Bora Stanković je od Sofke načinio centralni lik u romanu i najizrazitiji umjetnički profil žene u srpskoj književnosti, neponovljiv po svojoj psihološkoj punoći i nemjerljiv po životnom udesu.

Na početku drugog poglavlja vidimo kako Sofka ne želi da misli na svoje pretke zbog nekog pritajenog strahs da i ona u nečemu može biti slična njima. Od njih je ponijela gospodski izgled, unutrašnju gordost i niz drugih crta koje su se ispoljavale u držanju, u suzdržanim odnosima prema drugima, u nesvjesnoj želji za dominacijom u odijevanju i izgledu u odnosu na svoje vršnjakinje u želji za dopadljivošću i u provociranju drugih svojim pogledima, u potrebi da u svemu bude jedina i neponovljiva. I sva ta svojstva bila su svojstvena i njenim pretkinjama.

Pojavom, raskošnom ljepotom i djevojačkom psihologijom Sofke, Bora Stanković se detaljnije bavi u četvrtom poglavlju svog romana.

Prvo nam daje portret Sofke: bila je lijepa, a sa godinama ta ljepota postajala je sve "raskošnija i zanosnija"; "ramena i leđa jednako su joj bila jedra, puna, razvijena" - ruke su bile oblije i jedrije; bila je ljupka i prava, "dugih i suvih ruku, sa istim suvim, ali nježnim prstima i sa još nježnijim više dlana oblim i punim člankom ruke koji su pokazivali svu bjelinu njene kože; imala je bijelo lice, visoko čelo, krupne crne oči, uvijek vrele jagodice i stisnute tanke usne, uvijek vlažna i strastvena. A od svega toga što je bilo oblo i kao saliveno i činilo njenu ljepotu, koja kao da je stala zanavek, uobličena, jedino je kosa bila bujna, crna meka i teška". Sofkina ljepota određene je atributima koji naglašavaju tu neponovljivu, idealnu žensku ljepotu i njenu čulnost: oblost, jedrost i vitkost tela, belina ruku i belina kože, krupne oči, vrele jagodice, bujna, meka, crna i teška kosa i vlažna i strasna usta.

O samog početka saznavanja svijeta i sebe Sofka je bila uvjerena da će biti lijepa i najljepša, i da će tom  ljepotom zadivljivati i njome poražavati svijet. Iz te samosvjesti ishodilo je i Sofkino ponašanje:

- ljepota je učinila gordom i srećnom;

- "muškarce je zaluđivala";

- "sama sobom bila zadovoljna", samu sebe voljela;

- ravnodušna i sa visine gledala na sve djevojke oko sebe;

- uvjerena da njenoj ljepoti niko nije dorastao i da se takav nikad neće pojaviti;

- u svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drugih izazivala divljenje, poštovanje i strah od svoje blizine i prisustva; svakoga je muškarca gledala u oči dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom.

Sofkin unutrašnji život obilježavaju misli o sebi i drugim djevojkama, strijepnja i strah da će se pojaviti neka mlađa i ljepša; ispunjavaju je nade, snovi, strasti i zanosi. Njen unutrašnji život se iskazuje u različitim vidovima. Iz četvrtog  poglavlja saznajemo da ne voli posjete, svadbe i okupljanja, već samo samoću i tišinu. Zato i više voli zimu. Tada joj sve biva "lakše i slađe". A kad se u njoj pokrene taj unutrašnji život, kada se intenzivira i počne čulnost neukrotivo da narasta, onda se javljaju njeni nespokoji i psihička mučenja:

- svu je obuzme ono "njeno": "snaga joj u času zatrepti i sva se ispuni miljem";

- "topi se od neke sladosti"

- "od beskrajne čežnje za nečim oseća da bi jauknula";

- uhvati je ono njeno "dvogubo" ja, kada osjeća da umjesto jedne Sofke postoje dvije: jedna ona sama i druga izvan nje - nagonski dio, nosilac "nečiste krvi"; dio koji često ovlada njome i ona mu se predaje.

- Nagonsko, čulno, iskazuje se tako što je ta "druga" Sofka strašno grli, obavija, ljubi, miluje.

- Kada je kapija zaključana i kada je sasvim sama, odvojena i daleka od svijeta, odaje se sanjariji (vidi svoju svadbu, čuje muziku, gleda njega, izmišljenog. I takav momak prilazi joj, uzima je i ona, u tom zagrljaju, tone, sasvim se predaje neizmjernoj sreći i čulnom uživanju).

- Jednom kad je bila sama i kada je došlo ono "njeno" pozvaće sebi i polunijemog i pijanog slugu Vanka, ali, u poslednjem trenutku, odoliće iskušenju.

Vrijeme prolazi, a Sofka se ne udaje, pa se javlja novi strah - da će ostati neudata. Međutim, svi njeni snovi o mladom, visokom tamnoputom i snažnom mladiću, na kome će joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kuću sa efendi Mitom došao i gazda Marko, prvo, da kupi njihovu kuću, a potom i da je isprosi za svog maloljetnog sina Tomču. Opet se u njoj javlja psihička podjeljenost, samo malo drukčije prirode: na jednoj strani je ono o čemu je sanjala - sve njene želje i djevojačka nadanja, a na drugoj strani - pristanak oca, njegova odluka, surova stvarnost koja potire snove. Ne želeći da se pomiri sa nametnutim rješenjem, ona, mimo običaja, nalazi snage da se pojavi pred njim, da se smjelo suoči sa njim i da mu kaže svoje: Ja ne mogu i... neću!

Pisac taj momenat obrađuje dramski, uvodi dijalog, razvija unutrašnju dramu svojih junaka. Kada se Sofka popela da ocu izrazi svoje neslaganje, pred vratima je ugledala njegove cipele i odmah je počela da drhti, ali je našla smjelosti u sebi: "silno otvori vrata i uđe". Silina otvaranja vrata govori o njenoj riješenosti i odlučnosti da se usprotivi i sačuva sebe od poniženja. U tom trenutku, ona je bila uzbuđena, a iz očiju joj je izbijala "silina", koja je značila otpor i nemirenje, gorčinu i uvrijeđenost. Suočen sa svim tim, a nenavikao na takvo ponašanje svoje kćerke, on će se samo namračiti i usne će početi da mu drhte. Pokušaće, prividno mirnim tonom, da je smiri govoreći joj o prolaznosti ljepote, ali kad je još jednom čuo ono njeno "ja ne mogu", on će, preneražen, odskočiti od nje, sav se trewsući od bijesa. A kad joj je pokazao svu bijedu njihovog siromaštva ona će, preneražena, sasvim klonuti i skoro pasti pred njegove noge, izgovarajući riječi: - Oh, tato, tato!... Zatim će izaći u noć, već pomirena da mora pristati, spremna da se svjesno žrtvuje zarad očevog i porodičnog spasenja od potpune bijede koja je već bila prisutna, ali vješto sakrivana od nje i okoline. Zato i njene riječi upućene njemu: - Oprosti, tato, nisam znala... a on, srećan što je pristala, reći će samo: - Hvala, čedo! Hvala, Sofkice!

Nakon svega što joj se desilo, pa i onda kada je svekar došao da je vidi, ona će osjećati samo "otupjelost", ravnodušnost na sve i nezainteresovanost za bilo šta. Ona je bila nalik na predmet u funkciji tuđih namjera i želja.

Jedna od izuzetnih scena u kojoj je u prvom planu Sofka jeste i ona iz hamama; slika puna života, atmosfere, raspjevanosti, raspojasanosti, ženske nagosti i čulnosti i uzajamnih zadirkivanja, kada Sofka grca od bola u sebi, sa utiskom da joj se "srce čupa a snaga raspada". Razlog nije u činjenici što ide za nedragog, već u nečemu drugome - što više neće biti ono što je dosad bila: Dosad bar iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, čekala ga, snevala i u snu ga ljubila.

Ali, i pored ovakve žalopojke srca, ostaje crta mora se, pa ma koliko sve to bilo bolno i ništeće kada je u pitanju njena sreća i sudbina. Čak u njoj ima i kajanja što se opirala i suprotstavljala jer bi, tek sada, u očima svih "postala velika". Tada bi joj "i sam njen sopstveni bol i jad, ukrašen požrtvovanjem, sigurno bio lakši, blaži, i slađe bi ga podnosila". Ima, dakle, u Sofki i nesebičnosti, i samoodricanja, samopožrtvovanja, i samomučenja, i samoranjavanja.

Spremnost na ličnu žrtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kuću i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomči, čime je zapečatio i njenu sudbinu. Stoički, ćutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnoseći udarce, ponižavanja, fizičko i psihičko satiranje. Na kraju, vidimo je kako sasvim povučena, često i pijana priziva sluge, savim podlegavši svojoj preostaloj čulnosti i "nečistoj krvi".

Bora Stanković je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresovanu i ravnodušnu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreničnim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjišta i zgasle vatre i prutom šara po pepelu, kao da simbolično ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i život nalik na taj pepeo.

Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psihološki najuvjerljivijih muških likova u prozi Bore Stankovića. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je došao sa efendi Mitom u njegovu kuću da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upiše" u svijet uglednih ljudi. Tada će se prvi put i čuti njegovo ime, kada  efendi Mita kaže: - Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj. Ovo je ta "efendi Mitina kuća". Ovo je moja domaćica, a ovo je moja kći, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko biće očaran kućom, što se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kući i dugo sa uživanjem gledao u nju. Iz narednog poglavlja čitalac saznaje da je on iz gornje čaršije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pčinjskog kraja.

Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teške katance na njima u svojoj sobi čitaocu treba da sugeriše da ima dosta para i da iza te seljačke sirovosti krije dobro bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi – da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i opušten da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove žene Stane treba još više da istakne njihovo porijeklo i ukaže koliko je velika razlika između onoga što oni, došljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kuće. Ona treba da pokaže i kakav je odnos između gazda Marka i nje. Među njima je otuđenost i potpuna ravnodušnost, bez ikakve vidljive osjećajnosti. Njegova žena je bila blijeda, suva i koščata i "sva je mirisala na seljački miris, na mleko, na vonj đubreta i svežinu jaka prosta odela"... Vjerovatno da je gazda Marko, ostavši sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kuće i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u svoju kuću i da nju "kupi" umjesto kuće, da mu bude snaha, ali sa podsvjesnom željom da on ima tu ljepotu pored sebe.

U 13. poglavlju Bora Stanković daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prošlost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomču i sestru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u društvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pčinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve duže odsustvo dva prijatelja i sve veća bliskost između Markove sestre i Jusufa dovešće do tragičnog razriješenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti naplaćeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, čuvajući se "krvne osvete", sa ženom i sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Došli su tu bez ugleda, prosti, bez prijatelja, kao skorojevići, neprihvaćeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljačku prirodu. Gazda Marko će svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u noći, uz piće, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je želi, ali i pokušava da se "od samoga sebe otrgne". Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaćen u namjeri i presječen u želji da joj se što više približi, on tuče ženu; na kolenima i laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i čuje njene damare. Uhvaćen u svojoj promašenosti i neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i ženska ljepota, gazda Marko bježi od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja nožem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim viče Arsa: - Ode gazda i poseče alata!

I gazda Marko, kao i ostale Borine ličnosti, nosi neiživljenost i promašenost života, jer i njega su na silu i bez ljubavi oženili dok je još bio dijete, ostajući uskraćen za mnoge mladalačke snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako sanja i nosi je kao nedosanjani san.

__________________________________

Bora Stanković - Nečista krv

Kada se pojavio 1910. godine, Stankovićev roman Nečista krv postao je književni događaj koji je označio prelomnu tačku u razvitku srpskog romana. Bio je zanimljiv i originalan po mnogim svojim osobinama:

- po tematici koju obrađuje, po podneblju koje uvodi u književnost,

- po živim i dinamičnim likovima,

- po junakinji Sofki čije je skrivene nemire i čežnje prikazao sa izvanrednim poznavanjem psihologije mlade devojke,

- po bogatstvu unutrašnjeg života junaka,
- po složenoj psihologiji.

Središnji motiv romana je nečista krv: on je u samom naslovu, on je i u glavnim junacima. Motiv nečiste krvi toliko je zaokupio Stankovića da mu podređuje sve ostalo: i komponovanje romana, i oblikovanje likova, i predočavanje društvenih okolnosti. Prateći Sofkin život, u kojoj je po njemu nečista krv kulminirala, Stanković obraća pažnju na onaj deo njenog života, koji obeležava rast ličnosti, rascvetavanje lepote, psihološke nemire i čežnje. Do tridesetog poglavlja, sa malim izuzecima, Sofka ide uzlaznom li- nijom svoga života. U tridesetom poglavlju opisan je njen krah. Dva kratka poglavlja potom i poslednje duže, epiloško, zahvataju duži vremenski peri- od u kome nema životne dinamike, uspona, lepote. To je razdoblje Sofkinog definitivnog pada i ono kao da ne interesuje Stankovića: rekao je što je želeo o svojoj junakinji, a njeno gašenje nije mogao da opisuje sa pažnjom i dubljim interesovanjem. Otuda se stiče utisak o naglom završavanju romana.

Tema Nečiste krvi - Stanković opisuje vreme posle oslobođenja Vranja 1878. godine kada nastaju značajne društvene promene koje iz temelja potresaju ustaljene odnose u društvu. Tada nastaju promene koje pogađaju čorbadžijske porodice: njihova imanja zauzimaju čivčije, materijalno bogatstvo naglo se topi, a time je poljuljan i njihov društveni ugled. Na društvenu scenu stupaju bogati seljaci: naseljavaju se na periferiji goada, u njihovo vlasništvo prelaze hanovi i dućani, svojim nagomilanim bogatstvom počinju prodor u sve društvene pore. Oni su nova društvena snaga puna energije, preduzimljivosti i samopouzdanja. Stanković prikazuje klasni preobražaj u Vranju toga vremena suprotstavljanjem dva sveta: starog, golemaškog, koji počinje da gubi društvene pozicije, i novog, seljačkog, koji nezadrživo nastupa. U središtu opisanih zbivanja je sudbina lepe čorbadžijske kćeri Sofke koja će na sebi osetiti posledice nastalih društvenih promena. Priča o sudbini lepe Sofke je u prvom planu, Sofka je glavni junak romana: samo u četnri poglavlja ona je izvan romaneskne priče. Sve ostalo - propadanje čorbadžijskih pororica, seljaci kao društveni činilac novoga vremena, slika sredine, običaja i naravi - samo je okvir u koji je smeštena sudbina ove devojke. Čak je Sofka i nosilac romaneskne priče (sećanja) iz perspektive njenih poslednjih dana opisanih u završnom poglavlju.

Prva rečenica romana ukazuje na činjenicu da su Sofkini preci veoma poznati i da se mnogo znalo i pričalo o njima: njen otac i ona sama, poslednji izdanci te porodice, nisu bili toliko poznati. U romanu, pak, precima je posvećeno prvo poglavlje, njenom ocu nekoliko poglavlja, a ona, Sofka, zauzima centralno mesto. Ali naznačena činjenica da se o precima Sofkinim mnogo znalo i pričalo ukazuje na bogatstvo i zanimljivost života njenih predaka, na činjenicu da ti preci imaju neku ulogu u Sofkinom životu. Po navedenoj rečenici očekivalo bi se da Stanković pruži iscrpnu pripovest o Sofkinim precima, ali to očekivanje nije ispunjeno: pisac sa neznatnim prekidima (IX, XI, XII poglavlje) prati život ove devojke - poslednjeg izdanka čuvene porodice.

Sofkinom sudbinom ilustrovan je stalni motiv Stankovićevog dela: neostvarena ljubav. Ovaj motiv postaje lajt-motiv u pripovetkama, dramama i romanima Borisava Stankovića, pa je prisutan i u romanu Nečista krv. Nalazi se u sudbini ove lepe devojke, ima ga i u prikazivanju sudbina drugih likova iz romana. Na ovaj motiv se i izričito ukazuje:

Nijedna nije bila srećna. Nijedna da je polazila za drago. Gotovo sve su ovako kao Sofka plakale, jadale se, ronile suze... Ali koja vajda! (...)

Pisano je, nema se kuda, i onda — hajde, da se ide tamo kud se mora.

Stankovićeva povest o Sofki i njenim precima snažno je prožeta mišlju o nečistoj krvi kao činiocu koji dovodi do materijalne i moralne propasti. Na početku je ta misao ilustrovana povešću o Sofkinim precima (prvo poglavlje), ali Stanković nečistu krv vidi u Sofki, u seljacima, u gazda Marku, u Sofkinom potomstvu. Za Stankovića je nečista krv dominantan faktor koji utiče na tokove ljudskih sudbina, pa zato sistematski prikazuje vidove manifestacije nečiste krvi. Građa koju je pružio, međutim, demantuje Stankovića: prisustvo nečiste krvi nije odlučujući činilac nego promene koje se u društvu događaju. Stanković kao da je to osetio pa je ublažio neke scene u romanu, a od nekih je odustao. U fragmentu A rukopisa za dramsku obradu romana Nečista krv Vanko se javlja i na kraju: (IX Tom. je razdražio (i) otišao. Vanko. Tom se vraća. Tom - Sof) U romanu nema ove scene.

Kompozicija - Pripovedanje u romanu ima hronološki tok sa povremenim i neznatnim retrospekcijama. Ali tok priče nije ujednačen: pojedini vremenski segmenti iz života Sofkinog ili njene porodice dobijaju različit tretman. U jednom poglavlju opisuju se zbivanja koja obuhvataju period od nekoliko vekova; u drugom će to biti period od nekoliko decenija; ima i poglavlja koja opisuju zbivanja od samo nekoliko dana ili časova. Na drugoj strani, zbivanja koja traju nekoliko dana, dobila su u romanu veliki prostor - čak nekoliko uzastopnih poglavlja (VI - XII, XVI - XXV). Jasno je da je u središtu Stankovićeve romansijerske pažnje sudbina lepe Sofke, i to period koji je za nju najznačajniji: vreme pune snage i lepote, udaja, dani svadbe. Preko ostalih zbivanja Stanković prelazi veoma brzo, opisujući u jednom poglavlju period od nekoliko decenija ili nekoliko vekova.

I. Prolog. Preci. Hadži Trifun, Cona, Kavarola, Naza - doba ugleda i moći, ali i doba moralnih posrnuća i materijalnog propadanja.

II. Roditelji: otac i majka i njihovi odnosi, život u kući, odlasci na čifluk.

III. Oslobođenje i efendi Mitin odlazak u Tursku.

IV. Sofka: lepota, nemiri, sanjarenja.

V. Pred Uskrs. Glasnik od oca.

VI. Uskrs: nemaština, odnos čivčija prema gazdama.

VII. Efendi Mitin dolazak. Prodaja kuće.

VIII. Gazda Markov dolazak. Prodaja kuće.

IX. U gazda Markovoj kući: izgled, odnosi u porodici.

X. Sofka i efendi Mita: Sofka se protivi očevoj nameri da je uda za maloletnog Tomču.

XI. Sofka o svojoj žrtvi. Ona i otac. Proševina.

XII. Efendi Mita u Markovoj kući.

XIII. Markovi preci. Ahmet. Jusuf. Stana. Tomča.

XIV. U efendi Mitinoj kući. Markovi darovi.

XV. U amamu.

XVI. Svadba - veče. Sofka u kolu.

XVII. Svadba - noć. Efendi Mita i gosti.

XVIII. Svadba - noć. Gazda Marko.

XIX. Venčanje.

XX. Sofka u Markovoj kući.

XXI. Svadba. Sofka dolazi među goste.

XXII. Svadba. Marko i Sofka.

XXIII. Svadba. Vrhunac veselja. Razularenost pijane mase.

XXIV. Sofka u sobi. Markova borba sa samim sobom pred njenim vratima (I jedva, pomoću laktova i kolena, uspe nekako da se od samoga sebe otrgne, oslobodi i posrćući pođe u dvorište).

XXV. Sofka u groznici.

XXVI. Markova pogibija.

XXVII. Sofka i Tomča.

XXVIII. Sofka i Tomča.

XXIX. Sofka i Tomča.

XXX. Efendi Mita i Tomča: efendi Mita traži od Tomče novac.

XXXI. Tomča se otuđuje od Sofke.

XXXII. Tomča muči Sofku.

XXXIII. Epilog: Sofka je uvenula. Šaranje po pepelu.

Ko kazuje priču - U romanu Nečista krv primenjene su različite perspektive pripovedanja.

(1) Objektivni autorski pripovedač (pripovedanje spolja) koji se nalazi izvan sveta književnog dela: prilazi mu spolja, posmatra ga iz svoje pripovedačke perspektive. Nije personalizovan, sveznajući je, kazuje priču u trećem licu. Nije određen ni imenom, niti nekim svojim karakteristikama. Kazivanje odlikuje smireni ton. Prepoznaje se u sledećim iskazima:

Više se znalo i pričalo o njenim čukundedama i pramdedama.

Jednom umalo ne učini ludost...

Bilo je to pred Uskrs.

Međutim, sama Sofka odavno se osuši.

(2) Pripovedač svedok (pripovedanje iznutra) nalazi se u delu, deo je prikazanog sveta, ali to nije fiktivni personalizovani pripovedač. O njemu se ne zna ništa, nije konkretizovan, prepoznaje se u iskazima:

Nije laž. Živi ljudi još to pričaju i kunu se.

Docnije Tomča, smejući se samom sebi, pričao je.

Ali kakva deca, kakav porod.

Kazivanje pripovedača svedoka uvek je emotivno obojeno.

(3) Sofkino sećanje je osnovni izvor priče u romanu: ono obezbeđuje građu kako za autorskog pripovedača, tako i za pripovedača svedoka. Sofkino sećanje, naime, pretapa se u objektivno pripovedanje, a izvesna snaga i svežina ovom pripovedanju pridolaze uključivanjem pripovedača svedoka i javljanjem njegovog glasa. Česta su ukazivanja na Sofkina sećanja kao izvora priče:

Sama Sofka uvek se sa jezom i strahom sećala...

Sofka i sada, kada ?od bi se setila ludog tetina Riste, meso bi nekom odurnošću zaigralo. Seća se da zbog toga...

I sada, kada se toga seti, Sofka bi počela...

Seća se docnije...

I što bar tada ne bi pametna?

Ovde se javlja pitanje: iz koje to vremenske perspektive teče Sofkino sećanje? Koji je to trenutak označen sa i sada? Imamo li u vidu onu poslednju sliku kako Sofka sedi pored ognjišta po čistom i mekom pepelu povlačeći neke meke, nežne poteze, možemo da zaključimo da Sofka u tim trenucima razmišlja o sebi i seća se svega.

Likovi - Razumevanje lika junakinje romana Nečista krv i potpuno shvatanje svih okolnosti u kojima Sofka živi i deluje zahteva pažljivu analizu još dva ključna lika romana. To su efendi-Mita i gazda Marko, koji reprezentuju društveni sloj kome pripadaju. Uočavanje bitnih razlika u osobinama i karakteru efendi-Mite i gazda Marka omogućava da se uspostavi socijalni kontekst u kome se nalazi Sofka, te da se njena sudbina razume kao rezultat sticaja subjektivnih i objektivnih okolnosti. To će nas takođe dovesti do misaone razmeđe karakteristične za ovaj roman - da uočimo elemente individualnog i biološkog i elemente opšteg i društvenog. Na toj razmeđi nalazi se i problem subjektivne i objektivne ideje, uvek prisutan kada se govori o romanu Nečista krv.

Analiza lika Efendi Mita - Efendi-Mita je poslednji muški izdanak porodice čiji sjaj, bogatstvo i ugled započinje čuvenim hadži-Trifunom. Bio je prvi gospodin u gradu, lepšega u varoši nije bilo, veoma obrazovan. Malo je govorio, bio je tuđ i stran čak i najbližima; probirač u jelu, poznavalac ženske lepote. Zbog njegove učenosti cenili su ga begovi i paše i u svoje kuće pozivali; i on ih je sebi pozivao na gozbe koje su luksuznošću i retkostima prevazilazile one turske.

Krut i hladan bio je efendi-Mita prema svima u porodici, pa i prema ženi Todori. Jedino je Sofku prizivao sebi, u svoju sobu, igrao se s njom i tepao joj Sofkice!... Tatina Sofkice. Ova njegova ljubav prema Sofki unosila je povremeno harmoniju u porodične odnose: tada bi bio nežan i prema ženi, išao bi s njima na čifluk u Donje Vranje i tamo provodio dane koje Sofka pamti kao najlepše i najsrećnije dane svoga detinjstva.

Efendi-Mita je često odlazio na put i tamo dugo ostajao tobož trgujući. Njegovi dolasci kući bili su prave male svečanosti za porodicu, a posebno za Sofku. Ali oslobođenjem i nestankom turske vlasti nastaju promene koje zauvek odnose one retke časove porodične harmonije i sreće: sa Turcima i begovima prebegao je i efendi-Mita. Njegov odlazak u Tursku za okolinu je trebalo da znači odlazak poslom, u trgovinu, ali je za porodicu bio jasan razlog: on beži iz straha od sirotinje i što nije hteo ni smeo da dočeka prodaju imanja i obelodanjivanje dugova. Imanje je rastureno, presušili su svi izvori prihoda, a Sofka i njena majka žive od onoga što im seljaci, nekadašnje sluge i čivčije, donose. Njegov dolazak posle Uskrsa unosi nemir u duše ukućana jer su osećali da taj dolazak ima neko značenje, da donosi nešto što ih neće obradovati. Prva misao je da je efendi-Mita prodao kuću i ta misao je prisutna u Sofkinim zebnjama za sve vreme očevog boravka, njegovog odlaska i ponovnog vraćanja sa gazda Markom. Njihov tihi razgovor u sobi Sofka shvata kao pogađanje oko kuće, razmišlja o tome ko će doći u njihovu kuću, kuda će se seliti. Stanković lagano priprema udarac koji će biti zadat Sofki - ona je okupirana mišlju o prodaji kuće i ni jednog trenutka ne pomišlja da bi to moglo biti nešto drugo. Otuda će saznanje o udaji delovati kao grom, u njoj će probuditi buru protesta, pokrenuti je na ozbiljan razgovor sa ocem. Ta uverenost da otac prodaje kuću, a saznanje da je u stvari prodao nju, svoju Sofkicu, toliko porazno deluje na Sofku da ona nema snage da se brani: povlači se, pristaje, svesno prihvata žrtvu i trpljenje jer shvata da tom žrtvom spasava oca i majku.

Efendi-Mitina osornost i tvrdoća sada su izraženiji: njegova ruka je suva i hladna, susret sa Todorom i Sofkom je ćutljiv, smiren i mučan. Glas je suv i stran, u njemu nema ni malo topline i treperenja. Njegova pojava ne uliva poverenje već:

A znala sam ja da od njega što drugo, dobro kakvo, i ne može biti. Sva beda efendi-Mitine ličnosti i lažni spoljašnji sjaj izbijaju u onoj sceni kada Sofka odbija da se uda za Tomču, a efendi-Mita, da bi opravdao sebe i smekšao Sofku, razgrće pred njom mintan i koliju. To je bio njegov poslednji adut i Sofka, prosto bežeći, izlazi iz sobe: Nije bila ni vrela, niti osećala jad, bol, već je bila utučena i čisto skamenjena. To je njen prvi pad: žrtvuje sebe svesno, skoro uživljavajući se u ulogu srećne udavače i prikrivajući svoju nesreću i patnju. I za efendi-Mitu je ova situacija porazna: Sofkinim pristankom i udajom on će za svet ostati onaj stari efendi- Mita, ali u Sofkinim očima, svestan je toga, gubi i divljenje i poštovanje.

Efendi-Mitin dolazak kući izaziva strah i strepnju. On kao da uvek donosi nešto hladno, neprijatno, povređujuće i opasno. Kada se pojavljuje u Tomčinoj kući, Sofka je čisto ukopana. I ta njena slutnja, zebnja od očevog prisustva, obistinjuje se: efendi-Mita je došao po novac, duboko uvređen što on njima mora da dođe na noge umesto da su to oni sami njemu doneli. U toj uvređenosti i srdžbi on će Tomču nazvati pezevenk jedan, kerpič jedan, seljak jedan. Ove reči pogađaju Tomču koji shvata da je Sofka kupljena i da nije došla za njega što je želela i volela ga. Ovim svojim postupkom efendi- Mita je zadao Sofki još jedan i poslednji udarac: već stvorena bračna harmonija se raspada i od tada za Sofku nastaju dani trpljenja i patnji. Ono što je njen otac započeo obećavši je gazda Marku, sada je dovršio.

Efendi-Mitu Stanković ne opisuje sa simpatijama: on se pojavljuje u situacijama koje po ostale junake imaju tragične posledice. Od drugog poglavlja pa do kraja romana efendi-Mita je čovek koji ne može da se smiri na jednom mestu, koga proganja propast čorbadžijskog bogatstva i koji egoistički nastoji da sačuva svoju kožu ne vodeći računa o drugima, pa ni o voljenoj Sofki. U njemu nema životne snage, nema energije koja stvara, nema psihološke stabilnosti i trezvenosti u ponašanju. Deluje nesigurno, stalno je zaokupljen sobom; njegov lik je bled, pojava istrošena; dostojanstvo je samo maska za unutrašnji fizički i moralni raspad. On je poslednji izdanak one loze koja je bahato živela i moralno se srozavala, razjedana neurednim životom i mnogim boleštinama.

Analiza lika Gazda Marko - Gazda Marko je, posle Sofke, najživotniji lik romana. Njemu Stanković prilazi sa simpatijama i oblikuje ga postupno, pažljivo i produbljeno. On je predstavnik seljačkog sloja koji sve više nadire u grad i svojim materijalnim bogatstvom baca u zapećak gospodstvo dotadašnje čorbadžijske i hadžijske aristokratije. Kao predstavnik ovoga sloja, gazda Marko je najavljen u petoj glavi romana slikom obesnih seljaka na konjima koji gaze sve ispred sebe, a u romaneskno zbivanje ulazi u osmom poglavlju kada se pojavljuje u efendi-Mitinoj kući kao kupac. On je tada skrušen, ustručava se u toj nadaleko čuvenoj gospodskoj kući, oseća se stešnjeno i sputano. Zadivljen je i zaprepašćen sjajem gospodstva efendi-Mitine kuće, ali još više Sofkinom lepotom. U tom trenutku kao da se koleba i pita nije li došao u pogrešnu kuću, zar je njemu mesto u ovakvom gospodstvu i pored ovakve lepote, njemu seljaku sa blatnjave periferije varoši. Ali kada drugi put dođe u ovu kuću, Marko je pribran, siguran u sebe, opušten i raskomoćen. Markovo samopouzdanje i sigurnost potiču iz njegove svesti da je efendi- Mita materijalno slab, da je na rubu propasti, a on, Marko, ima toliko novca da bi mogao sve preostalo efendi-Mitino imanje da kupi.

Ali gazda Marko ne želi da Sofka bude kupljena, želi da ona svojom voljom dođe u njegovu kuću. Svestan je da novac može da kupi čoveka ali da se novcem ne može da reši porodična sreća:

BOGOM da ti nije prosto ako pristaneš, pre no što se ti sama rešiš; BOGOM da ti nije prosto ako pođegi i dođeš u moju kuću, a da ti sama nećeš... Istina, za sada tata nema takvu kuću kakva treba za tebe, ali će to tata tebi...

Marko je srećan što ga Sofka oslovljava sa tato i što, eto, takva lepota dolazi u njegovu kuću. On ume da ceni njenu dragu volju, njen pristanak, te je stalno obasipa poklonima koje po drugima šalje ili lično donosi. U njemu je oduševljenje, ali i neka strepnja da sve to nije možda varka, da se Sofka možda ne predomisli. Ona situacija na venčanju, kada Sofka očajnički gleda u Marka jer više ne može da zadrži Tomčinu oznojenu ruku, savršeno slika Sofkino i Markovo psihološko stanje: u njoj je očajnički strah da ne ispusti Tomčinu ruku, u njemu još veći strah da se Sofka ne pokaje. U kući je neprestano nutka, hrabri; stalno se stara da joj bude dobro, ugodno, da se oseća lepo. Ne dozvoljava joj da ide među svatove jer se plaši da njihova sirovost i divljina ne povrede Sofku; kada ona ipak dolazi među njih, izazvavši iznenađenje, Marko u tome vidi izraz njene pažnje i ljubavi i prema njegovoj porodici i prema tim seljacima.

U Markovoj ličnosti i njegovom odnosu prema Sofki uočava se dvojstvo: na jednoj strani njega opčinjava i uzbuđuje njena lepota, na drugoj strani, on je poklonik lepote, poštuje je i ceni. Na jednoj strani je odnos muškarca prema ženi, na drugoj strani je odnos čoveka prema nečemu što zasenjuje svojom lepotom. U tom dvojstvu se stalno raspinju Markova osećanja, da bi na kraju taj napon suprotnih htenja doveo do fizičkog kraha, do svesnog i namernog odlaska u smrt.

Prvi susret sa Sofkom izaziva iznenađenje i zanemelost: svestan je Sofkine neviđene lepote, raskošnosti njenoga tela, svežine njene mladosti. On ne može da odvoji oči sa nje, njega njen vrat čisto u teme, u mozak bije i seče; njen poljubac u ruku zapahuje na kupanje; kada pod svojom rukom na njenom ramenu oseti kako joj se telo uvija i drhti.

Marko beži iz sobe i od nje; kako gosti odlaze, on oseća sve veći strah što ostaje sam sa Sofkom u blizini; kada seda do nje, seda podalje. Bura strasti stvara lom u njegovoj duši: Marko je razapet između onoga čemu ga vuče krv i onoga što mu nalaže svest i respekt prema Sofki. On je gazda Marko koji smatra da ima pravo na ono što su radili svi njegovi preci dovodeći snahe za nejake sinove; ali on je i onaj gazda Marko koji je Sofki govorio čedo, koji je u Sofki video nedostižnu lepotu kojoj se čovek može prikloniti i služiti joj. U robustnom gazda Marku pobeđuje onaj drugi - poštovalac i poklonik lepote. U tom grubom seljaku živi lirska duša koja zna šta znači lepota, Sofkina lepota, koji je svestan da je ta lepota nežna poput svetlosti, da se ta lepota njegovim uzimanjem prava može samo oskrnaviti i uništiti. U njemu pobeđuje ne ljubav i strast prema ženi, već ljubav prema lepoti koju treba sačuvati. U Marku je svest da u Sofki ne treba ubiti onu volju što je došla u njihovu seljačku kuću, da ne treba pogaziti onu njenu pažnju prema njemu i njegovim seljacima.

Scena Markove borbe sa samim sobom pred vratima Sofkine sobe je najsnažnija scena u romanu, scena dostojna velikih tragičara. I kao što je u onom trenutku svadbe bežao od Sofke i njene blizine, i sada beži: seda na alata i odlazi među Arnaute kojima duguje krv. A kada ga teško ranjenog voze kući, Marko kida zavoje jer ne želi da se živ vrati. Beži od sebe, od svoje krvi i požude za Sofkom. Ali to je i njegova žrtva: oduzimajući sebi život, Marko lepoti daje da živi.

Gazda Marko je od onih ljudi koje raskidaju suprotne težnje. Ipak preovladava kult lepote karakterističan za mnoge Stankovićeve junake. U liku gazda Marka zapažaju se neke crte Borisava Stankovića: i on je cenio lepotu, u njoj nalazio smisao života, posvetio joj i svoje književno delo.

Analiza lika Sofka - Sofka je glavna junakinja romana Nečista krv jer je njena sudbina u središtu romanesknih zbivanja. Aktivno se javlja u dvadeset i devet od trideset i tri poglavlja: Stanković iz poglavlja u poglavlje prati njen život i njeno reagovanje u različitim situacijama. Ono što ovaj roman čini reprezentativnim u vremenu u kome se pojavio i umetnička vrednost njegova, ostvareni su najviše na planu oblikovanja ovoga lika. Niko do Stankovića nije ušao u intimni svet žene i opisao složenost njene duše. Žena je u književnosti imala sekundarno mesto kao i u životu, te pisci retko uzimaju ženu za književnog junaka. Ako se to ponegde i dogodi, to je pre svega uzor patrijarhalne žene i majke: njoj se prilazi isključivo spolja, posmatra se pretežno u socijalnom kontekstu. Ženina intima, njen duševni svet i svet osećanja ostaju teme koje se zaobilaze.

Stankovićeva stalna tema je neostvarena ljubav i žal za mladost. Ova tema traži da se i o ženi progovori na nov način, da se razgrne veo njenog duševnog života. Romanom Nečista krv Stanković čini podvig: junakinja je mlada i prelepa devojka Sofka koja nije patrijarhalno tiha, skromna i povučena. Ona živi u svom svetu snova i maštanja, ispunjena čežnjama i nemirom krvi, obdarena raskošnom lepotom i snagom tela. Stanković se ne libi da uđe u Sofkine skrivene misli, da naslika njene noćne more, da opiše njenu neviđenu lepotu, da pokaže svaki detalj njenoga tela, svaki drhtaj njene snage. Opisaće Stanković i neke scene koje su plašile urednike i izdavače, ali u tim opisima, iako je bilo erotskog, nije bilo banalnog, sablažnjivog: on je voleo lepotu, a lepota uvek oplemenjuje i obogaćuje. Zato u tim njegovim opisima uvek ima mere i smisla - u njima je poetsko, u njima je lirsko treperenje čovekove čežnje za lepotom.

Oblikujući Sofkin lik jednim svestranim i analitičkim postupkom, Stankovnć je napisao i prvi moderni psihološki roman u srpskoj književnosti.

U stvaranju Sofkinog lika Stanković primenjuje kompleksan postupak. Naime, on detaljno prikazuje njen portret, karakter i psihologiju. Četvrto poglavlje romana u potpunosti je posvećeno Sofki. U ovom portretnom poglavlju, najobimnijem poglavlju u romanu, čitalac upoznaje Sofku kao kompletnu ličnost: upoznaje njen izgled, njenu lepotu. Ovde je naznačen i njen karakter u trima osnovnim karakteristikama: sigurnost, samosvest i snaga volje. Ovde je, najzad, čitalac uveden u psihologiju Sofkine ličnosti, u snove i maštanja, u Sofkine nemire koje izaziva ono njeno. Stanković primenjuje postupak realističke škole: na početku romana, u jednom poglavlju, čitaocu se pruža celovita slika o junaku. Ali ove osnovne crte portreta i karaktera, predočene u četvrtom poglavlju, stalno će se dopunjavati, razvijati i konkretizovati u nizu situacija do tridesetog poglavlja. Sofka nije jednom definisani i statični lik: ona živi intenzivnim životom i svaka nova situacija je prilika da se iskaže neka od osobina njene ličnosti.

U Sofkinom portretu naglašena je senzualnost, izuzetnost i trajnost lepote:

Sve se to tačno zbilo i ispunilo. Jer, kada ne samo što poraste, već pređe i dvadesetu, i, pošto je bilo poznato da se svaki ne sme usuditi nju da zaište, čak pređe u dvadesetpetu i šestu godinu, ona i tada ne samo da je jednako još bila lepa, nego i raskošnija i zanosnija. Samo što je nestalo one gojaznosti i suvišnosti mesa, dok sve drugo na njoj neprestano je sve lepše i izrazitije bivalo. Ramena i pleća jednako su joj bila jedra, puna i razvijena; gornji deo ruke, mišice, bile su oblije i jedrije, te je zajedno sa punim joj plećima činile i dalje vitkom i pravom, i zbog toga joj se svakad stas i bedra jače isticali. Malo dugih, suvih ruku, sa istina suvim ali nežnim prstima i sa još nežnijim, više dlana oblim i punim člankom ruke, koji je pokazivao svu belinu njene kože. Lica ne toliko sveža koliko bela, nešto malo duga, omekšala, koščata ali sa čistim i visokim čelom, crnim, krupnim, malo uskim očima, uvek vrelim jagodicama i stisnutim tankim ustima, tek pri krajevima vlažnim i strasnim. A od cele lepote njenog tela, koja joj je bila stala, kao skamenila se, da se ne bi trošila, jedino kosa, kako joj je i tada jednako bujala i rasla. Kosa je bila crna, meka, teška, tako da ju je uvek osećala kako joj, kad je raspusti po vratu i plećima, lako i senovito leži.

Stanković će još jednom, u XXIX poglavlju, dati celovit portret:

Na njoj teške od jumbasme šalvare sa širokim, zlatnim nogavicama. Ispod njih viri njena obla peta u belim čarapama od konca. Na prsima leže nize dukata i kriju ovlaš oko vrata zakopčanu košulju s čipkama. Bedra joj ne kao u devojke, no kao u svake nove žene, zasićene nasladama, nabrekla, puna i izdvajaju joj se tako oblo od polovine. Sama ona oseća kako je mišica, poduprta onim klupčetom, odskače i nadimllje rukav. Lice joj sasvim čisto. Osobito oko vrata, podbratka i vilica, počela ona mlečna, ženska belina. Nigde, ni po potiljku, ni oko ušiju, nema malja. Pozadi vrata, onaj prostor ispod ušiju, otkriven zanesenom kosom u stranu i uvijenom u svilenu šamiju, blešti joj i pokazuje svu jedrinu ramena joj. Iz cele nje bije ona čista bela, ženska sređenost, zasićenost, a koja se kod nje najviše pokazivala u njenim mirnim očima, u nabranim, tankim, povijenim obrvama i onim sustalim, vlažnim, srećnim ustima. 

Prvi portret je portret Sofke devojke, drugi je portret Sofke udate žene. Između ova dva portreta posejane su brojne portretne crte koje ukazuju na bogatstvo i raskoš Sofkine lepote: bujnost i nabreknutost snage, puna i jedra prsa, slobodan prkosan pogled, ispupčenost kukova (IV); prsa se otimaju iz jeleka, plećka je obla i jedra (VI); sva snaga se ocrtava (VIII); obla ramena i jedre, vrele mišice; tanke obrve (XI); užagrene oči, kao krv rumena usta (XIV); teška kosa, svež i ružičast, kao naliven vrat; meko i oblo rame (XXII); toplo, jedro telo (XXVII). Na kraju romana, u poslednjem opisu, ističu se Sofkina usta tanka vlažna i sveža i navek rumene i vlažne usne. To nije mogla da uništi ni Tomčina grubost, ni Sofkina zapuštenost i neuredan život.

Sofka je svesna svoje lepote, njene izuzetnosti i nedostižnosti; da je to lepota koja se ne rađa često i ne vene brzo; lepota koju može da poseduje samo ona, efendi-Mntnna Sofka, i ni jedna druga. Ta lepota uliva joj sigurnost i samosvest jer već je tada ona bila uverena da nikada, nikada neće biti toga, neće se roditi taj koji bi bio ravan i dostojan nje; dostojan i njene ovolike lepote a i same nje kao Sofke efendi-Mitine. Zato nju ništa nije moglo da zbuni, ni od čega nije prezala: Mogla je, kad god hoće, da izlazi na kapiju i tamo stoji. Svakoga muškarca, mladića, gledala bi pravo u oči. Ona se ne ponaša kao patrijarhalna devojka koja obara oči, krije pogled i lice, izbegava da se javno pokazuje. Sofka prkosi svima, smelo gleda u oči, muškarci ne mogu da izdrže njen pogled i obaraju oči. Prkosno stoji na prozoru, slobodno ide ulicom, ne boji se ni mraka. Kao što je jedinstvena njena lepota, jedinstven njen ugled, tako je jedinstveno i njeno držanje, kretanje i ponašanje.

Takva Sofka ima i snažnu volju, nju odlikuje odlučnost i istrajnost. Ona nije ta koja bi, kada nešto naumi, na po puta stala, ustukla. Ima hrabrosti da izađe pred oca i kaže mu ne, ali ima hrabrosti i da prihvati žrtvu i da do kraja nosi teret te žrtve. U sceni sa Vankom Sofka će svoju volju staviti na ispit: podleže iskušenju da oseti dodir muške ruke, ali ima i snage da tu mučnu scenu i preseče:

I druga da je bila na njenom mestu, sigurno bi podlegla, izgubila bi se, ali ona, gnušajući se, samo ga odbaci od sebe i izađe, zakopčavajući se.

I u najtežim trenucima ona je uporna i istrajna. Neposredno pred svadbu i u toku svadbe, ona će biti vedra lica, pažljiva prema svekru i njegovim seljacima - kao da prkosi sebi, ocu, celom svetu. I kada Tomča počinje da je maltretira, otac hoće da je dovede natrag; ona to odbija rečima da je njoj dobro, sasvim dobro.

Duševni život Stankovićeve junakinje veoma je razvijen i bogat. Takav duševni život određen je pre svega Sofkinom lepotom i svešću o toj lepoti, njenim položajem u sredini, nemirom njene krvi i čestim eksplozijama čežnji i strasti, krahom njenih snova i udajom za maloletnog Tomču. Sukob snova i stvarnosti izaziva u Sofki unutrašnje borbe, rvanje sa samom sobom, želju da se jaukne i krikne i želju da se izdrži i time sakrije lični, ljudski i emotivni poraz. Otuda je Sofka književni lik od krvi i mesa, sa bogatstvom telesnih i duševnih karakteristika i preliva: lik koji je iz života ušao pravo u literaturu, ali se može ponovo sresti u životu; u ovome liku nema ni konstrukcije, ni patetike; on deluje verovatno i uverljivo, tako blisko i razumljivo; ostaje upečatljiv po lepoti tela, po bogatstvu snova i mašte, po konačnoj svojoj sudbini.

Sofka nije skrušena patrijarhalna devojka koja krije svoje telo, svoj pogled i svoje misli. Stanković je ušao u najskrivenije kutove duše mlade devojke, opisao sve njene nemire, sanjarenja i čežnje. U Sofki je ostvaren sklad tela i duše: bujnost tela i snage prati bujnost i nezadrživost njenih mladalačkih snova; u njoj su najtananije, najslađe i najluđe, želje, čežnje, strasti.

U Sofki je nemir mladalačke duše, vatra čežnje; telo se uznemiri, zadrhti na jedan pogled, na jednu misao; ono njeno često je hvata, naročito u večernjim časovima, u noćima pod mesečinom. (Snaga joj poče goreti, čelo, ruke, sve u znoju.) Sofka često beži od tih trenutaka kada naiđe ono njeno: raduje se ako neko naiđe ili se prihvata nekoga posla. Ti trenuci je zamaraju i ona posle toga oseća neku mrzovolju i umor. Tim bekstvom od navale strasti i čežnjivih razmišljanja može se objasniti scena sa gluvonemim Vankom: Sofka stavlja Vankovu ruku na svoje otkrivene grudi da vidi kako je kada se oseti muška ruka na sebi. Ali

Oseti samo bol i ništa više. Brzo, stresajući se od jeze, ustade (...) gnušajući se, samo ga odbaci od sebe i izađe, zakopčavajući se.  

Ovo je učinila samo zato da uguši ono njeno u sebi. Ovo je njen svestan pokušaj samoizlečenja od bolesnih sanjarija. U tome ne uspeva potpuno. Nemir njene krvi oseća se u mnogim situacijama.

Sofka doživljava slom svojih snova i maštanja, mora da se uda za maloletnog Tomču, da se odrekne svega onoga o čemu je u časovima osame i u dugim noćima sanjarila. U prvom trenutku u njoj se javlja bura bunta, odlazi ocu da mu kaže kako ne prihvata ovu ponižavajuću udaju, to mu i kazuje. Ali on je poražava onim što je ona samo naslućivala: bedom u koju je zapao, izgledom mintana, bespomoćnim izgledom, prekorima. Ona shvata uzaludnost opiranja, ali kroz pristanak i žrtvu želi da održi svoje dostojanstvo. Ona njena samosvest, želja da bude nenadmašna, da joj se dive, sada postaje jača, ali i dobija novu sadržinu:

Ona se poče osećati kako se čak i zagreva tim svojim junaštvom i požrtvovanjem (...) Tolikom žrtvom sigurno će zaprepastiti i zadiviti sve. I u očima svih, ne samo što će ostati onakva, nego će sve veća bivati i dizati se a ne možda, kao što je svet mislio i nadao se pa sigurno i čekao, kad će ona, već jednom, pasti, pokleknuti. 

I zato, zbog tog sveta, Sofka svoj poraz pretvara u trijumf: njenu patnju niko ne može da vidi, te da se naslađuje. Ona ponosito drži glavu, u amamu se ponaša normalno (ne pokazuje tugu), igra u kolu, pokazuje pažnju i ljubav prema Markovoj porodici i njegovim seljacima, ulazi među seljake - svatove i time ih čini srećnim, zadovoljnim. Ta njena volja i prkos okolini, spremnost da prihvati novi život kao sasvim svoj i normalan, omogućavaju joj da uspostavi skladan odnos s Tomčom. On je voli, privržen joj je, srećan je u njenoj blizini. I kada otac grubo razbija tu harmoniju i prekida jednom uspostavljenu nit srećnog porodičnog života, Sofka i tada prkosi i trpi: neće da se vrati ocu. U tom njenom prihvatanju novog života i trpljenju ima dosta fatalizma karakterističnog za ljude iz ove sredine. Sofka je uverena da tako mora da bude, da su to suđenice dosudile, da se od sudbine ne može pobeći.

Sofkin slom počinje u tridesetom poglavlju. Sledeća dva poglavlja su kratka - u njima se opisuje Tomčino ponašanje i smrt njegove majke. Poslednje poglavlje ima epilošku funkciju: rađaju se bleda i podbuhla deca, Sofka je stalno uz ognjište i rakiju, njena lepota je uvenula, izgubljeno šara po pepelu neke meke, nežne poteze. Stanković naglo prekida pripovedanje, desetine godina sabija na nekoliko stranica, ostavlja Sofku da životari pored ognjišta. Taj Sofkin život nije ni po čemu zanimljiv i nalik je životima svih drugih žena. Ono što Stanković želi da opiše jeste tragika mlade lepe devojke u spletu različitih okolnosti. Ta tragika je utoliko veća, ukoliko je devojka lepša, samosvesnija, puna ideala i želja, uverena da je predodređena za sreću. Otuda Stanković pažljivo prati uspon njene ličnosti: vremenu bujnosti snage i lepote, iako je kratko, posvećuje skoro ceo roman. Vremenu poraza, raspada ideala, osipanja snage i lepote koje traje duže, posvećuje samo tri kratka poglavlja.

Ideja romana - Najčešći je slučaj da se u delu sreću istovremeio subjektivna i objektivna ideja. Subjektivna ideja sadržana je u piščevoj koncepciji i postavljenom književnom cilju, a objektivna ideja sadržana je u književnoj građi, u celini prikazanog sveta.

Roman Nečista krv je tipičan primer romana sa subjektivnom i objektivnom idejom. U njemu se uočava jasno postavljen književni zadatak, ali se naslućuje i ono što je izvan programa postavljenog zadatka. Pisac se uporno trudi da objasni ono što mu predstavlja stvaralački problem, što je postavio sebi kao zadatak i naznačio naslovom; ali građa koju nudi otvara mogućnost i za drugačije viđenje zbivanja i ljudskih sudbina.

Vodeća ideja romana je ideja o nečistoj krvi. Stanković želi da pokaže da se nečista krv vekovima taložila u žilama predstavnika jedne porodice i da je ona uzrok nesrećne sudbine lepe Sofke. Ta nečista krv različito se manifestovala kod pojedinaca iz ove ugledne čorbadžijske porodice, a vrhunac je dostigla u Sofki i u njoj se manifestovala u svim svojim vidovima. Ali Stanković nije ostao samo na tome. Nečista krv ne teče samo u žilama potomaka ugledne aristokratske porodice, već je ima i u krvi predstavnika seljaka - sloja koji sve više nadire u grad. Nečiste krvi, saznanje je pisca romana, ima u žilama svih ljudi ovoga podneblja i rezultat je više činilaca: podneblja, načina života, nasleđa, izgrađenih odnosa, tradicije. Na jednoj strani je težnja da se ta krv prevlada, da se njeno manifestovanje potisne i zapreta pod pritiskom novih običaja i moralnih shvatanja. Na drugoj strani je njeno zakonito proticanje i manifestovanje i u onima koji tek dolaze na svet ili se još nisu ni rodili.

Građa koja je Stankoviću poslužila da uobliči pripovedne tokove, izgradi siže i oblikuje likove ponudila je drugačije viđenje romanesknih zbivanja i doživljenih sudbina. Na osnovno pitanje: zašto je lepa Sofka doživela ovako nesrećnu sudbinu? - nameće se odgovor: zato što je došlo do značajnih društvenih promena koje su uzdrmale ustaljene odnose u društvu i položaj čorbadžijskih porodica. Oslobođenje je skinulo sa društvene scene čorbadžije - feudalce: njihovu zemlju zauzimaju čivčije, nestaju veliki zemljišni posedi kao izvori prihoda; presecaju se trgovački putevi sa Turskom, još jedan izvor prihoda; čorbadžije osiromašuju; njihov društveni ugled naglo opada. Efendi-Mita želi da odloži svoju agoniju, da dođe do para koje će mu pomoći da sakrije svoju materijalnu propast, te praktično prodaje svoju kćer Sofku. Da do toga nije došlo, ona bi možda ostvarila svoj san o udaji za mladića koji bi joj bio ravan i po lepoti i po ugledu - izbegao bi se njen prvi poraz: udaja za maloletnog Tomču (X poglavlje). Da nije bilo materijalne bede njenoga oca i njegove egoističke želje da sačuva svoj ugled, Sofka bi ostvarila svoju sreću sa Tomčom - još jedna mogućnost da se izbegne krah. Ali njen otac traži obećani novac, vređa Tomču i razbija njegovu veru u Sofkinu ljubav - krah je neizbežan (XXX poglavlje) i Sofka se od toga udarca ne oporavlja: srozava se i fizički i moralno. Eto još jedne prilike da se pokaže dejstvo nečiste krvi, ali do te prilike dovele su sasvim druge - društvene, objektivne okolnosti.

Uvođenjem motiva nečiste krvi Stanković otvara mogućnost za produbljenu psihološku analizu svojih junaka, za prodor u skrivene predele ljudske psihe. Niko pre njega nije pokazao takvo poznavanje ljudske duše; niko nije uspeo da uđe u tajne ženskih snova i maštanja, nemira i čežnji; niko nije dosegao snagu psiholoških lomova, na pragu svesti i podsvesti; niti je uspeo da uhvati one sitne, treperave, teško uhvatljive trenutke psiholoških nemira. Pogledajmo scene Sofknnih noćnih mora, čežnjivih sanjarenja, strasnih igara koje dovode do osećaja umora i slomljenosti. Setimo se situacija u kojima Sofkina snaga podrhtava, uvija se pod dejstvom ljudskog glasa, nekoga šuma, dodira ruke. Zadržimo se na onim momentima kada Sofka čežnjivo očekuje samoću u kojoj će se pojaviti ono njeno, a opet beži od samoće, od sebe: u podsvesti su oni devojački snovi, želje i čežnje, u svesti je ono što se sme i što se ne sme. Vratimo se ponovo na onu scenu sa venčanja u kojoj se uspostavlja dijalog Sofkinih i gazda Markovih očiju, u kojoj se čitaju misli onog drugog. Pogledajmo ponovo one situacije kada se gazda Marko nađe u Sofkinoj blizini: želi da bude pored nje, da je gleda, da uživa u njenoj lepoti; a opet, nešto u njemu goni ga da beži od te njene blizine. Gazda Markovo duševno lomljenje pred Sofkinim vratima je sukob svesti i podsvesti, krvi i savesti, grubosti i nežnosti, pohotljivosti i poštovanja. Tako snažno mrvljenje čoveka samim sobom niko do Stankovića nije uspeo da prikaže.

________________

Mnogi tumači Borinog djela, kada je riječ o romanu Nečista krv, smatraju da je u prvom planu sociološki aspekt romana i da je propadanje efendi Mitine porodice uslovljeno društveno - istorijskim trenutkom u kome on živi. Ima istine u tome, ali za Boru Stankovića u prvom planu je nešto drugo, dalekosežnije i dublje, mnogo bitnije za njega kao stvaraoca, a to je – biološko propadanje i opšta degeneracija koja je zahvatila porodicu, a što je uzrokovano biološkim, nasljednim faktorom, za čije je označavanje pisac uzeo metaforu nečista krv. Biološko propadanje, psihičke devijantnosti (izopačenja) prethode materijalnom, one ga čak uslovljavaju i ubrzavaju.

Sam pojam nečista krv otkriva se u dosta složeniom značenju: podrazumijeva različite vidove svoga ispoljavanja. Postoji čitav registar izvedenih pojavnosti ovog biološkog činioca, određujućeg za porodicu i sudbinu Borinih junaka.

Oblici ispoljavanja nečiste krvi kod predaka:

- predavanje izobilju i raskoši i udaljavanje od rada i bilo kakvih poslova;

- uživanje u jelima, slatkišima i odevanju;

- obraćanje pažnje na izgled ("da se viđaju lica bela, nežna, očuvana i negovana"), da se što više pred drugima istakne i naglasi svoja ljepota i strastvenost, naročito kada su u pitanju žene;

- želja žena da budu zavodljive, bez obzira na pol i rod. Iz njihovog ponašanja je izbijao imperativ: ... moći svojom silnom lepotom sve ostale ženske iza sebe baciti, a sve muške po kući – ne gledajući ni rod, ni doba – osvojiti i zaludeti.

- vođenje razvratnog života na imanjima sa seljankama, Cigankama, lakim ženama, otpuštenim iz turskih harema; uživanje u bahanalijama;

- jaki nagoni i strasti kada se gubi kontrola nad sobom (ponašanje Kavarole, Sofkina prababa zaljubljena u učitelja Nikolču i njegovo pjevanje, presjekla je žile u kupatilu; Sofkina tetka Naza tri puta bježala od kuće i tri puta se turčila);

- bolesti (oduzetost, umobolnost, slabo zdravlje i neotpornost, kao što je i hadži Trifunov sin bio "bled, suv i tanak; više žensko no muško").

Kod Sofke se nečista krv iskazuje na sličan način, sa utiskom da je mnogo štošta naslijedila od svojih predaka. To su:

- naglašena čulnost koja dijeli biće na svjesni i nesvjesni dio, ističući u prvi plan ono njeno "dvogubo ja";

- predavanje sanjarijama u kojima se iskazuje njeno erotizovano biće;

- potreba za dopadljivošću, divljenje drugih prema njoj i osvajanje (stoji na kapiji, pogledom i držanjem izaziva prolaznike);

- povlačenje u sebe i svoju samozaljubljenost – njena narcisoidnost;

- pohota ispoljena u susretu sa gluvonijemim Vankom, a na kraju romana sa gluvonijemim slugama;

- degeneracija izražena kod poroda: djeca su fizički slaba, psihički labilna, karakteriše ih podbulost, malikrvnost i bolesti.

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan i ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično i bolno za njih.

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

Ali, u svemu ovome ima i nešto što je samo privid "nečiste krvi", samo nalik na "nečistu krv". Tu se u prvom redu misli na psihička "mutna" stanja i njena ponašanja u mladosti, koja su u tim godinama i normalna, kao što su sanjarenje o mladiću, čulnost, obuzetost ljubavlju, snaga erosa koja ispunjava biće. O svemu ovome moglo bi se razgovarati, utoliko više što dosta toga Sofka nosi kao plemenitost, obzir, samopožrtvovanje i stoicizam.

Roman Nečista krv donosi sumu Stankovićevog pripovedačkog iskustva i njegovog poznavanja čoveka i sveta. Zasnovana kao društvena hronika rodnog grada, Nečista krv prerasla je u izrazit roman ličnosti, psihološki utemeljen, a da pri tome nije izgubila bitnih obeležja društvenog romana. To je, možda, jedinstven slučaj u našoj književnosti da je postignut pun sklad između sociološke i psihološke motivacije. Lik neobične lepotice Sofke, kao i likovi drugih junaka romana, među kojima se izdvaja snažna ličnost gazda Marka, Sofkina svekra, osvetljeni su iznutra, psihološki ili, čak, psihoanalitički, frojdovski, ali sve što se s njima događa motivisano je sociološkim činjenicama: istorijom dveju porodica koje pripadaju raznim staležima, sukobom između starog i novog, između starih bogataša, čorbadžija, koji beskrupuloznu borbu za samoodržanje prikrivaju gospodskim ponašanjem, i novih bogataša, obično seljaka koji se spuštaju u grad, noseći u sebi svežu krv, neistrošenu energiju i rušilačku agresivnost. Drugi Stankovićev roman, nedovršeni i posthumno objavljeni Gazda Mladen, jeste povest o sudbini čoveka koji je postao dobrovoljna žrtva dužnosti; prosperitetu porodice on je žrtvovao sve, pa i voljenu ženu. Umetnički je ostvaren drukčijim postupkom od Nečiste krvi. Sve je u njemu sažeto, usmereno na ono što je glavno, nema epizoda ni digresija, iskaz je najčešće lapidaran, skoro epigramatičan, rečenice ponekad liče na formule. Gazda Mladen deluje, pre svega, celinom, a Nečista krv i obiljem dramatičnih situacija, u kojima izvesni detalji često prerastaju u višeznačne simbole. U oba ta romana i u čitavom svom nevelikom opusu Stanković je stvaralac neobične, elementarne snage, koji je s velikom mukom nalazio jezički izraz. Pod navalom osećanja i slika kao da mu se pero povija, rečenica se zapliće i posrće, glas mu postaje zagrcnut, mucav, ali to je "mucavost genija" koji je više od drugih naših pisaca proniknuo u ponorne dubine ljudskog bića.

Jezik Bore Stankovića je bogat i detaljan. U najdramastičnijim scenama izraz mu je pragnantan, aluzivan, moderan. Rečenica je tada krajnje jednostavna, ponekad krnja, ali nabijena unutrašnjom emocionalnošću. Dijalog u romanu je škrt.

Kompozicija "Nečiste krvi" postavljena je kao u romanu - hronici. Međutim, izlaganje istorije jedne porodice ne teče sasvim pravolinijski. Vraća se Stanković u prošlost kad traži i nalazi Sofkino korijenje, motivaciju likova i njihovih postupaka idaje ponekad u opširnim epizodama, koje zaustavljaju  tok naracije. I kompozicija je, jednako kao i jezik, izraz Stankovićevog stvaralačkog temperamenta,a to znači osobna i izvorna.

_______________

Odavno su ljudi shvatili da ne postoji apsolutna ljepota i savršenstvo. Ali, da li su izuzeci ipak mogući? Jedn primjer ljepote i savršenstva je svakako Sofka, tragični lik  Stankovićevog romana "Nečista krv". Zla krv koju je Sofka naslijedila od predaka poslužila je piscu, da objasni moralne postupke i postepenu degradaciju  Sofke. Bijaše lijepa, kao boginja i svi su mislili da će kao takva naći i dobrog, muža.

Međutim, to se ne dogodi. Otac, pijanac, kockar i propalica je uda za gazda-Markovog sina. U Sofki teče vrela krv, a srce nemirno tuče.

Puna je životnih sokova, snage i mladosti.- Gazda - Markov sin nije u stanju da Sofku zadovolji i ispuni joj život srećom i blagostanjem. Između njih se osjeća jaka fizička privlačnost, neki naboj koji ih neodoljivo vuče u zagrljaj. Gazda - Marku nisu dopustili da uživa u Sofkinoj ljepoti, to ga vrijeđa. Vrijeđa, prije svega njegovu mušku sujetu i egoističnost. Zastaje pred njenim vratima i bori se, u njemu su dvije vatre, vatre razuma i vatre strasti. Želi da zubima pokida sva vrata i prepreke, kako bi došao do Sofke. Nezadovoljan životom i okruženjem u kojem se nalazi, nije u stanju da pronađe izlaz.

Sofka se udala iz ljubavi, ali iz ljubvi prema ocu, jedinoj i pravoj ljubavi u njenom životu. U određenim trenucima, u njoj počinje da kola vrela krv i duh joj se uznemiri. To se javlja "zla krv" iz prošlosti. Tada ona čini moralno nezamislive i neprihvatljive stvari. osjeća odvratnost prema samoj sebi. Ona nije takva, samo se krvi oduprijeti ne može. Korijeni su za svakog čovjeka najvažniji. Naslijeđeni talog predaka se javlja u kriznim situacijama. Oni oblikuju našu ličnost i daju nam usmjerenje u životu. Sofka je  žena koja ima izraženu strastvenu crtu. Samo niko nije bio u stanju da razumije tu mladu ženu i da joj pomogne u borbi protiv zlih predaka, koji se javljaju stalno i ne puštaju je na miru. Žele još jednu žrtvu uzavrele krvi. Samo koliko će ih biti?

Na kraju  romana Sofka je pred ognjištem,  šara po pepelu žaračem.

Oko nje nigdje nikoga, sve je pusto. Ostala je sama, kako joj je bilo suđeno. Njena tragedija je utoliko veća što nema nikoga,  ko bi je utješio. Sofka je ostarila, a nije shvatila, kakav je ona u stvari čovjek i koja je suština života.

Zašto je živjela toliko godina, da bi na kraju shvatila da je moralno degradirana kao i njeni preci. Njena greška je u tome što se previše odala silama strasti i onom čulnom, tjelesnom. Tjelesno je samo varka, koja nas obmanjuje iz dana u dan.

Ono što vidimo je samo puka slučajnost i igra života. Ako se u životu predamo samo onom tjelesnom, odali smo se velikom poroku. Zapali smo u začarani krug i više nismo u stanju da saslušamo svoje unutrašnje ja. Ono je postalo malo i beznačalno u odnosu na strast i čulno.

Čula su ta koja nas obmanjuju. Zato svakog čovjeka treba upoznati i tek onda prosuditi o njegovim moralnim crtama. Da li je Sofka zaista zaslužila takvu sudbinu? Šta bi se dogodilo da je ocu rekla ne prije nego što se udala?

Da li bi to ne promjenilo njen život ili bi još više moralno degradiralo? Sofka je samim svojim rađanjem zaslužila takvu sudbinu. Njeni preci su joj darovali vrelu krv i nemirnu prirodu. To je njen krst koji nosi kroz  život. Postupila je kako  je najbolje mogla. tu sudbinu je zaslužila kao član porodice, ali ne kao jdinka. Bilo kakva da je ishod njena sudbina bi bila kobna.

_______________

Kulminacija i sinteza Stankovićevog književnog djela svakako je roman "Nečista  krv". Široka je to slika Vranja iz piščevog doba i onog nekadašnjeg, starovremenskog, i onoga koje tek nstaje na rubovima grada, istorija jedne čorbadžijske, hadžijske porodice i intimna drama njenih poslednjih članova, ali i poetska evokacija onog Stankovićevog nedosanjanog sna  i sreći, unutrašnje bujnosti, koja tinja iz  kapdžika, ali kad bukne, sažiže požarom.

Glavno lice, Sofka, poslednji je izdanak svkoje porodice, čudesno lijepa kasna ruža na sasušenoj stabljici, koja više korijenjem ne upija životvorne sokove iz tla. Tih je sokova nestalo u novim društvenim i ekonomskim prilikama u kojima se našlo Vranje nakon oslobođenja. Bogatstvo i ugled stekli su Sofkini preci trgovanjem po golemom turskom carstvu. Nestla su njihova velika imanja, trgovački putevi su presječeni, a Sofkin otac u panici pred siromaštvom i, još više, pred sramotom zbog pada, bježi u Tursku i ostavlja ženu da čuva bar vanjski sjaj i tradicionalni ugled kuće. Čuva i njeguje efendi - Mitina žena Todora i posljednju porodičnu vrijednost - svoju Sofku.

Umjetno održavano stanje, privid nekadašnjeg ugleda ne može dugo opstati. Pred dilemom: potpuna propast i krajnje poniženje ilikrvna žrtva, amputacija najvrijednijeg člana porodice - efendi Mita se odlučuje na ovo drugo. I žrtva je Sofka, njena mladost, njena nabujala ali neoživljena ženskost, njeni snovi o sreći i ljubavi, čitavo njeno fizičko i psihičko biće. Čuvana pod staklenim zvonom majčine brige i njege, mažena od rodbine, pažljivo odvajana od svakog mogućeg vanjskog neugodnog dodira, Sofka se odjednom našla suočena sa surovom stvarnošću, u situaciji da bude protagonist strahovite tragedije i nosilac sofoklovske tragične krivnje. Žrtva se u prvi mah ne prima pasivno, jer je neshvatljiva, previše iznenada, naizgled nerazumna i nadasve okrutna. Ali kad u jednoj od najdramatičnijih scena Sofka sagleda svu unutrašnju  trulost svoje porodice i njene neprikosnovene glave, efendi-Mite, nastaje njenog otpora, ali zajedno s njim za neko vrijeme i svega što je u njoj bilo ljudsko, žensko, životno. Ona  će da prihvatiti očev nagovor  da se uda za nedorasla dječaka, sina bogatog skorojevića, dojučerašnjeg seljaka, bez imena i ugleda. Intimne krize, drame, uništavanje i samouništavanje duha i tijela Stankovićevih junaka, u kojima kola "nečista krv", odvijaju se u jednom ambijentu koji njih određuje, ali i koji je njima određen. Stankovićev je taj ambijent tako majstorski naslikao, tako ga oživotvorio da i on postaje i trajno ostaje snažan doživljaj  čitaoca. Efendi-Mitina čorbadžijska kuća, kojoj Todora neumorno  održava stari sjaj, i grubo,  na brzinu građeno Markovo stanište na  rubu grada dva su antipada ondašnjeg Vranja, kao i njihovi vlasnici. Ta dva svijeta slikana su u onim dugim opisima slavlja, pa i onog svadbenog ujednoj i u drugoj kući. Odjeća i obuća a Stankovićevim junacima, kao vanjski znak njhovog entiteta, prikazani su do najsitnijih detalja. Stankovićevo poznavanje tog ambijenta rezultiralo je neobičnom, u našim literaturama rijetko dosegnutom preciznošću opisa. Za odjevne predmete svojih junaka upotrijebio je dvadeset četiri različita izraza: anterija, bošča, čajka, ćemer, đizija, šalvare, itd.

Jezik Bore Stankovića je bogat i detaljan. U najdramastičnijim scenama izraz mu je pragnantan, aluzivan, moderan. Rečenica je tada krajnje jednostavna, ponekad krnja, ali nabijena unutrašnjom emocionalnošću. Dijalog u romanu je škrt.

Kompozicija "Nečiste krvi" postavljena je kao u romanu - hronici. Međutim, izlaganje istorije jedne porodice ne teče sasvim pravolinijski. Vraća se Stanković u prošlost kad traži i nalazi Sofkino korijenje, motivaciju likova i njihovih postupaka idaje ponekad u opširnim epizodama, koje zaustavljaju  tok naracije. I kompozicija je, jednako kao i jezik, izraz Stankovićevog stvaralačkog temperamenta,a to znači osobna i izvorna.

__________________________________

Bora Stanković rođen je u Vranju 1875. godine. Rano je ostao bez roditelja pa je odrastao uz babu Zlatu i njene priče o starim vremenima. Poslije gimnazijskog školovanja u Vranju i Nišu, završio je školovanje u Beogradu. Radio je kao državni činovnik poslove koji nisu imali nikakve veze sa njegovim književnim afinitetima i ambicijama. Vezan za zavičaj i to za zavičaj vremena koje je prohujalo, Stanković je u njemu nalazio teme za svoje pripovjetke, romane i drame. Nije imao afiniteta za savremenost i savremena zbivanja, još manje za nova književna zbivanja - ostao je izvan savremenih tokova, u svom svijetu staroga Vranja. Ponirao je u prošlost i tamo pronalazio nesrećne ljude, promašene sudbine, vječite bolnike i patnike. U književnost je ušao tiho, zbirkom Iz starog jevanđelja (1899) koja, arhaičnim naslovom, nije privukla značajnu pažnju. Tek će njegove pripovjetke objavljene u časopisima i listovima, i zbirke Stari dani (1902) i Božiji ljudi (1902) predstaviti Stankovića kao "najjači pripovjedački talenat koji je ikada bio u srpskoj književnosti" (Jovan Skerlic). Roman Necista krv (1910) još više je učvrstio uvjerenje da se u srpskoj književnosti pojavio rasni pripovjedač. Pored toga ostala su iza Stankovića i dva nedovršene romana: Gazda Mladen i Pevci. Drama Koštana (1902) imala je uspjeha i predstavila je Stankovića kao dramskog pisca. Međutim, ni kasnije drame Tašana i Jovča nisu Stankoviću obezbedile mesto značajnog dramskog pisca. Napadan zbog saradnje u okupacijskom listu za vrijeme Prvog svjetskog rata, Stanković se povukao u sebe, prestao da stvara i umro, usamljen i razočaran, 1927. godine u Beogradu.

Stanković je samonikao talenat, ali snažan i osoben. Čitav njegov stvaralački opus slika je zavičajnog Vranja iz vremena kada je ono gubilo obilježje šarolike istočnjaćke kasabe i dobijalo novu građansku fizionomiju. U to doba su u Vranju bile svježe uspomene na bogate age i begove ali i domaće bogataše, tzv. čorbadžije. Na jednoj strani bogati posjedi i raskošni domovi, a na drugoj siromašni kmetovi - čivčije. Čorbadžije su svoje bogatstvo rasipali na uživanje svake vrste. Osim njih Vranje je imalo i svoj zanatlijski stalež, sitne trgovce i brojnu domaću poslugu. 

Stanković je s podjednakom toplinom i razumjevanjem slikao sve društvene sredine starog Vranja: i bogate i vec osirotjele čorbadžije, ali i trgovce i činovnike, čivčije, seljake, Cigane, a i prosjake "božjake", ljude poremećene psihe. U pričama o vranjskim božjacima, o ljudima obolele psihe i čula, prvi u srpskoj književnosti sugestivno je prikazao duševna pomračenja, duševnu tamu i pomračenje uma, u čemu se približio velikom ruskom psihoanalitičaru Dostojevskom.  

Stanković spada u one pisce kod kojih utisci i sećanja iz detinjstva imaju presudnu ulogu u književnom radu. U više pripovedaka on je dao poeziju mladosti i nekadašnjeg života u rodnom gradu (Đurđevdan, U vinogradima, Nuška). Slika stvarnosti, svetla, prozračna, poetična, pomućena je u drugim delima otkrivanjem društvenih sukoba i duševnih potresa. Stankovićev svet, iako vremenski i prostorno udaljen, nije idiličan i beskonfliktan. Sukobi su stalni i raznovrsni, između starog i novog, kolenovića i skorojevića, bogatih i siromašnih, pojedinca i društva. U središtu svih zbivanja nalazi se pojedinac i njegova sudbina. Težište je prikazivanja na psihičkim lomovima i unutrašnjim potresima, ali se pri tome nikada ne gubi iz vida dublja sociološka zasnovanost likova i situacija. Sudbina Stankovićevih junaka odigrava se u trouglu sila koje čine novac, moral i eros. Društveni moral sredine te materijalni interes i prestiž porodice suprotstavljaju se erotskom nagonu pojedinca, nameću mu svoja ograničenja i zabrane - na toj tački počinje individualna drama bezmalo svih Stankovićevih junaka. U više pripovedaka Stanković je prikazao osujećenu ljubav usled toga što mladić i devojka pripadaju raznim staležima (Stari dani, U noći, Oni, Stanoja, Uvela ruža). Među njima je najlepša Uvela ruža, lirska, elegična pripovetka, napisana u prvom i drugom licu, u stvari mali lirski roman. Ljubavna priča, kao i u Disovim pesmama, pripada davnim danima, sva je u znaku mladosti, lepote, svežine letnjih večeri i opojnih mirisa orijentalnih bašta. Ona oživljava u sećanju, u trenucima kada od svega toga ništa više nije ostalo.

Stanković otkriva svet poniženih i uvređenih. Čitava njegova zbirka Božji ljudi, sastavljena od kratkih pripovedaka i crtica, posvećena je onima koji su odbačeni od društva, prosjacima i poremećenim, od kojih svako živi u nekom svom nestvarnom svetu. Više nego i jedan drugi naš pisac Stanković se bavio sudbinom žene. Žena je glavna junakinja u njegovim najboljim delima, u pripovetkama Uvela ruža i Pokojnikova žena, u drami Koštana i romanu Nečista krv. U Pokojnikovoj ženi junakinja se nemoćno batrga u mreži patrijarhalnih običaja. Ona je obezličena do anonimnosti: najpre sestra svoje braće, zatim žena svog muža a posle muževe smrti njegova udovica, pokojnikova žena, uvek pred strogim ispitivačkim pogledom rodbine i sveta, kao pred očima sudija. Istinska ljubav stalno se potiskuje i na kraju sasvim odbacuje. Jedina odluka koju je Anica samostalno donela životu bila je uperena protiv nje same: odbila je ruku čoveka koga je oduvek volela i pošla za nevoljenog. Koštana je najznačajnija od tri Stankovićeve drame (druge dve, Tašana i Jovča, nastale su dramatizacijom pripovedaka). To je "komad iz vranjskog života s pevanjem". Polazeći od tradicionalne sheme ovog žanra, Stanković je napisao potresnu dramu tragičnih ljudskih sudbina. Dve velike teme njegovog sveta, tuga za prohujalom mladošću, "žal za mladost" i čulna opsesija ženskom lepotom, sublimirane su ovde u trećoj, u temi pesme. Narodne pesme koje peva Koštana nose u sebi čežnju za lepotom, u njima je život slobodan od svih stega, pun radosti i pustolovine, one su utočište od sivila prozaične svakodnevnice. Sve su ličnosti ispunjene tom čežnjom, pesma u ovoj drami predstavlja svojevrsnu kolektivnu opsesiju, sličnu opsesiji erosom u drugim njegovim delima, naročito u romanu Nečista krv. 

Bora Stanković - Đurđevdan

Bora Stanković - Gazda Mladen

Bora Stanković - Gugutka

Bora Stanković - Jovča

Bora Stanković - Koštana

Bora Stanković - Moj zemljak

Bora Stanković - Naš Božić

Bora Stanković - Nečista krv - roman

Bora Stanković - Nečista krv - smrt lepotice Sofke - sastav

Bora Stanković - Nuška

Bora Stanković - Oni

Bora Stanković - Pokojnikova žena

Bora Stanković - Rista krijumčar

Bora Stanković - Stanoja

Bora Stanković - Stari dani

Bora Stanković - U noći

Bora Stanković - Uvela ruža

Bora Stanković - U vinogradima

Modernizam Bore Stankovića