Bolani Dojčin - Pokosovski ciklus narodnih epskih pesama

Pokosovski ciklus pesama srpske epske poezije, opeva događaje neposredno posle Kosovskog boja, odnosno, poslednje otpore Otomanskom carstvu, koje su pružali srpski despoti i banovi, knezovi i vojvode iz moćnih feudalnih porodica: Jakšića, Brankovića, Crnojevića. Najčešće su to pesme pune stradanja i poraza, ličnih i opštih tragedija. U njima opevan je pojedinačan otpor poslednjih vladara kad se organizovanom vojskom nije raspolagalo, pa je krajnji ishod takve borbe unapred bio poznat. Imenica smrt bez ijednog vokala (samo u našem jeziku) zvučno ističe tragediju, i glavni je motiv u ovim pesmama. Poslednji otpor plaća se životom; gine se hrabro i ponosno; u smrt idu i žene iako bi bile pošteđene od okupatorske vojske - neće da žive u sramoti. Najpoznatije pesme ovog ciklusa su: Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kaice, Dioba Jakšića, Bolani Dojčin...

Pesma Bolani Dojčin dobra je ilustracija da su posle Kosovskog boja ostali samo iznemogli junaci, i dečaci koji teško mogu pružiti ozbiljniji otpor nasilnicima. Kad se u Solunu razboleo jedini ozbiljniji junak Dojčin, silnik Uso Arapine razapinje šator u polju i traži da mu neko na megdan izađe. Kako nema ko da mu na megdan izađe, on je grozan porez udario:

Sve na dvora po jalova ovna,

Po furunu ljeba bijeloga,

I po tovar vina crvenoga,

I po kondir žežene rakije,

I po dvadeset žutijeh dukata,

I po jednu lijepu đevojku,

Ja đevojku, ja nevestu mladu,

Kojano je skoro dovedena,

Dovedena jošte ne ljubljena.

Pošto se ceo Solun izređao, red je došao i na Dojčinove dvore. Njegova žena i sestra Jelica su porez sakupile, ali ga Arapin bez Jelice neće primiti, pa ona plače nad posteljom bolesnog junaka. I da skratim priču: Dojčin se diže iz postelje i u zavojima odlazi na megdan crnom Arapinu. Dok prolazi gradom, izmamljuje poglede divljenja:

Al' govore solunski trgovci:

Vala Bogu, vala jedinome!

Otkako je Dojčin preminuo,

Nije bolji junak proišao

Kroz Soluna, grad bijeloga,

Ni boljega konja projahao.

Kad ga je Arapin ugledao, toliko se uplašio da Dojčina poziva na piće i, navodno, oprašta mu porez. U dvoboju pobeđuje Dojčin, pre svega što ima dobrog konja koji vešto izbegava Arapove udarce, ali i nadošloj snazi zbog srdžbe. Na povratku ubija i svog pobratima Petra koji je za potkov konja od Dojčinove žene tražio da je ljubi dok Dojčin ne plati.

Završni stihovi pesme malo su bljutavi za moj ukus:

Eto, sele, oči Arapove,

Neka znadeš da ih ljubit nećeš,

Sele moja za života moga!

Pa izvadi oči nalbatinove,

Te ih daje ljubi Anđeliji:

Naj ti, Anđo, oči nalbatinove,

Neka znadeš da ih ljubit nećeš,

Ljubo moja, za života moga!

To izusti, a dušicu pusti.

Likovi

Ženska imena Jelica i Anđelija vrlo su česta u našim epskim pesmama, pa je za konkretizaciju likova neophodan poziv na određenu pesmu. U dve pesme ovog ciklusa pominju se dve Anđelije: Dmitrova i Dojčinova. Lik Anđelije Jakšić narodni umetnik gradi s mnogo truda i ljubavi; opevana je kao uzor žena - mudra, snalažljiva, osećajna i bogobojažljiva; što bi narod rekao: adamsko koleno.

U lik bolesnog Dojčina utkana je ideja da u teškim vremenima iznemogli junaci ne mogu mirno sačekati poslednje trenutke života. Dojčin, takoreći, ustaje iz mrtvih da bi poslednji put stao na put tiraniji, ali mu je uz epitet junački - dodata i jedna prenaglašena nota osvetnika, što pomalo odudara od narodnog religioznog pogleda da na osvetu ima pravo samo Bog. Ovde ne mislim na to što Dojčin ubija Arapina i kovača, nego što im i oči vadi za dokaz svoje pobede.

_________________________________

Bolani Dojčin sedeo je godinama u svom dvoru u Solunu, ogrezao u svojoj bolesti i duboko povučen u sebe. Uz njega su bile samo njegova sestra Jelica i verna mu ljuba Anđelija. Nije znao šta se dešava u spoljnom svetu, niti kakve opasnosti prete njemu i njegovim najmilijim.

Dok je Dojčin bolovao, zloglasni Uso Arapin razapeo je šator na solunskom polju i zaveo namet Solunu, misleći da je Dojčin umro i da nema junaka koji će mu na megdan izaći. Pokušavale su Jelica i Anđelija da se odupru Arapinu i da svoje brige sakriju od bolesnog Dojčina, ali nisu mogle same da se izbore, niti svoje suze da potisnu. Kada priča iz Soluna grada o raskalašnom ponašanju Use prodre u Dojčinov svet, videvši suze svoje mile sestre, on je skačio iz postelje na noge lagane i žurno se spremio za megdan. Nije ćutke sedeo na svoj smrtnoj postelji i krio se pod okriljem svoje bolesti, već je kao pravi srpski vitez, hrabro krenuo u odbranu časti i ugleda svoje porodice i svoga grada. On je bio brat i muž, gospodar kuće, jedino muško i samo on je mogao da zaštiti svoju porodicu iako je bio smrtno bolestan. Od je sestre zatražio  platno da stegne svoje slomljeno telo i uvije svoje rastočene kosti. To belo platno oko bolesnog viteza je platno ljubavi, simbol neizmerne, čedne i nežne ljubavi između brata i sestre. Uvijenog tela, na nepotkovanom konju, sa ubojitim kopljem u rukama, sabljom alamankom oko pasa i dorom na ramenima, krenuo je Dojčin na megdan bez imalo straha. Ugledavši hrabrog srpskog junaka uplašeni Arapin je pokušao da izbegne borbu, ali nije bilo šanse za odustajanje, niti vremena za hladno solunsko vino nakoje si bio navikao. Koristeći svoju pamet i veštinu Dojčin se sa megdana vratio kući kao pobednik, srećan što su njegove bolesne ruke opet osetila borbu i lepotu pobede.

Svojom hrabrošću i požrtvovanošću, bolani Dojčin je odbranio svoju čast i čast svoje porodice. Pobeda na megdanu, ponos i čast nisu izlečili njegove bolesne kosti, ali su bili lek za njegovu dušu, njegovo duhovno zdravlje.

Tema - Junaštvo i požrtvovanost bolesnog i iznemoglog srpskog junaka Dojčina i njegova osveta arapskom tiraninu.

Glavni likovi - Dojčin, Anđelija, Jelica, Ugo Arapin, Dojčinov pobratim

Pesma Bolani Dojčin je ilustracija svega onoga što se dešavalo u Srbiji nakon Kosovskog boja. Većina srpskih junaka je u boju izginula. Ostali su samo bolesni izemogli starci i dečaci koji nisu mogli da pruže ozbiljniji otpor turskim nasilnicima.

U lik bolesnog Dojčina utkana je ideja da u teškim vremenima koje je proživljavao porobljeni srpski narod ni iznemogli junaci nisu mogli mirno da sačekaju svoje poslednje trenutke života. Jedan od takvih junaka, Bolani Dojčin, ustaje iz mrtvih da bi poslednji put stao na put tiraniji i spasio svoju porodicu i svoj grad.  U ovoj epskoj pesmi uz epitet junaka dodata mu je i jedna prenaglašena nota osvetnika, što oudara od narodnog religioznog pogleda da na osvetu ima pravo samo bog i niko više. To se ne odnosi na Dojčinovu pobedu na megdanu i ubistvo Arapina i kovača, već na to što im je oči izvadio kao dokaz svoje pobede. Taj postupak je surov i nehrišćanski.

Početak pesme - Arapin Ugo razapinje šator na solunskom polju misleći da je Dojčin umro i da u Solunu nema nijednog junaka koju mu se može suprostaviti.

Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:

Zaplet - Dojčin saznaje za raskalašno ponašanje Arapina i njegove ponižavajuće zahteve. Ne mogavši da podnese bol i suze svoje sestre i svoje ljube, isuviše ponosan da dopusti da se Arapinovi zahtevi ispune, on ustaje iz postelji i sprema se da izađe Arapinu na megdan, iako je smrtno bolestan.

Vrhunac - Utegnut u bele šaršave, sa ubojitim kopljem u rukama i sabljom oko pasa, Dojčin na svom konju izlazi na megdan Usi Arapinu.

Rasplet - Koristeći svoju pamet i ratnu iskustvo Dojčin je savladao Arapina i odneo pobedu na megdanu. Iz osvete ubio je svog pobratima kovača, a kao dokaz svoje pobede iskopao i njemu i Arapinu oči i odneo ih svoj ljubi Anđeliji. Nakon toga Dojčin umire.

Bolani Dojčin

Razbolje se vojvoda Dojčine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojčina,
Oni misle, da je preminuo.
To se čudo na daleko čulo,
Čak daleko u zemlju Arapsku,
Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:
Dojčin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adžamija,
Ono boja nije ni viđelo,
A kamo li s kime učinilo,
Ta ako bi ono i izišlo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adžamijo!
"Tebe hoće Arap prevariti,
"Te će mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to viđe crni Arapine,
Đe junaka u Solunu nema,
Da iziđe njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir žežene rakije,
I po dvadest žutijeh dukata,
I po jednu lijepu đevojku,
Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena.

Sav je Solun porez izredio,
Redak dođe dvoru Dojčinovu;
Ali Dojčin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne će
Bez Jelice lijepe đevojke.

One su se jadne uzmučile;
Sjede Jela bratu više glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojčin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojčine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brže prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolestan Dojčine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojčine:
"Što je sele, ako Boga znadeš!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemaš čime na đerđefu vesti,
"Nemaš čime, al' nemaš po čemu?"
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolani Dojčine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A još više vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam čime na đerđefu vesti,
"Imam čime, i imam po čemu;
"Al' da vidiš i druge nevolje:
"Jest došao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje široko,
"Od Soluna ište zatočnika,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"A kad viđe crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir žežene rakije,
"I po dvadest žutijeh dukata,
"I po jednu lijepu đevojku,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu;
"Sav je Solun porez izredio,
"Redak dođe na tvoje dvorove:
"Ti ne imaš brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne će
"Bez Jelice baš tvoje sestrice;
"A ču li me, bolestan Dojčine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Ču li brate, za života tvoga."

Tade reče bolani Dojčine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Đe u tebe ne ima junaka,
"Da iziđe Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.
Pa doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi jošte u životu doro?"
Progovara ljuba Anđelija:
"Gospodaru, bolestan Dojčine!
"Jeste tebe doro u životu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,
"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hoću isti Arapu na mejdan,
"Hoću isti, ako doći ne ću."
Jednak njega ljuba poslušala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je viđe Pero nalbantine,
Još je njojzi bio govorio:
"Snaho moja, tanka Anđelija!
"Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodiš dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Anđelija:
"Moj đevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kuješ veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati"

Progovara nalbantine Pero:
"Anđelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dadeš tvoje oke čarne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.

Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.

Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.

Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke"
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.

Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.

Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.

Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.